Poslovni broj: P-1687/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 23. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 10. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103583396 sklopljenog 6. lipnja 2007.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te POSEDEL NEDE kao Korisnika kredita i POSEDEL E kao Sudužnika i BILOBRK SVJETLANE kao Založnog dužnika, sadržana u:

- članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korinsik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,750 % (nula cijelih sedamdesetpet posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana te da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana;

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 464,12 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 14. lipnja 2007.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g . sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103583396 sklopljenog 6. lipnja 2007.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te POSEDEL NEDE kao Korisnika kredita i POSEDEL E kao Sudužnika i BILOBRK SVJETLANE kao Založnog dužnika, sadržana u: članku 14 Ugovora pod naslovom OSTALI UVJETI u dijelu u kojem je navedeno da Korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 4,05 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi, na:

-iznos u visini od 1,49 € počev od 13.11.2007.g. do isplate

-iznos u visini od 1,44 € počev od 13.3.2008.g. do isplate,

-iznos u visini od 1,12 € počev od 13.01.2011.g. do isplate

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 14. lipnja 2007.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g . sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana; "

IV. Svaka strana snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 06. lipnja 20207. g. sklopila ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103583396 s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom prema Odluci banke. Tuženik da je u naprijed navedenom ugovoru u čl. 10 pod naslovom : Naknada " ugovorio kako je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,750 % naknada na iznos kredita odnosno minimalno 26,54 eura (ranije 200 HRK) obračunaste s datumom plasmana kao i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade uplati prilikom isplate kredita. Navodi da se radi o tzv. " ulaznoj naknadi " u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud RH presudom posl .br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništavost. U toj presudu da je vijeće revizijskog suda utvrdilo kako u dijelu ugovora o kreditu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita i odobravanje kredita nije se pojedinačno pregovaralo i da nije jasno nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade ( konkretne usluge, troškovi i dr.) Dalje taj isti sud da navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgova nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP u vezi s odredbom čl. 83. i 85. ZZP. Stoga da je odredba čl. 10 ugovora o kreditu suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to čl .81. Ova odredba da ima sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati te navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se i na presude suda Europske unije C-224/19 i C-259/19 kao i C-84/19, C-222/19 i dr. Ističe i da je ugovorena naknada protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 270. Tuženik da je naplatio naknadu u iznosu od 464,12 eura.

2. Dalje tužiteljica navodi da joj je tuženik naplatio na ime troškova opomena iznose navedene u tužbi te ističe da je ništetan i dio odredbe čl .14. pod Naslovom:" Ostali uvjeti " u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke. Banka da joj je neovlašteno zaračunavala iznose na ime troškova opomena bez da ju je obavijestila i bez da je ona mogla utjecati na to. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu a visinu ne osporava. Prigovara vrijednosti predmeta spora. Ističe da tužitelj mora dokazati status potrošača koji da se ne presumira. Osporava da bi odredba o naknadi za obradu kredita bila ništava. U toj odredbi da je jasan i nedvosmislen iznos te naknade. Navodi da nije dopušteno ocjenjivati je li ova ugovorna odredba nepoštena i ništetna sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača i Direktivi Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi plaćanja nakade za obradu kredita. O tome ju je obavijestila službenica banke a bio joj je i dostupan Izvadak iz Odluke o visini kamatne strope i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva a naplaćuje se prije ili poslije puštanja kredita u tečaj. Iznos naknade od 0,75% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita kao što su operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge itd. U svakom slučaju ova odredba da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe i prigovor zastare a osporava i tijek zateznih kamata. U odnosu na zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavosti odredbe čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu tuženik navodi da tužiteljica uopće ne navodi razloge zbog čega bi se ova odredba trebala utvrditi ništavom a nejasno je i na koji način bi ova odredba bila vezana za naplatu opomena prilikom neurednog izvršavanja obveze. Ova odredba čl .14. da nema nikakve veze s pravom tuženika na naplatu troškova. Sukladno čl. 13.3. Odluke o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka od 04. veljače 20023. g. a koja je donesena od strane HNB- a tuženik da je prilikom zatvaranja potraživanja kod klijenata koji nisu uredno izvršavali svoje obveze utvrđene ugovorom o kreditu imao obvezu na određen način zatvarati dospjele obveze. Navod da je imao pravo naplaćivati opomene koje bi nastale zbog neurednog izvršavanja obveza jer su one podrazumijevale rad službenika. Ističe i prigovor zastare na ova potraživanja. Predlaže odbiti zahtjev tužiteljice.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu. Kako je tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem. Glede vrijednosti predmeta spora ističe se da tužba nije podnesena samo radi isplate već i radi utvrđenja ništavosti pojedinih ugovornih odredbi.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Tužiteljica potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbama. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara. Dalje tužiteljica traži povrat iznosa naplaćenih joj opomena lija visina nije sporna pozivajući se na ništavost odredbe čl .14. ugovora o kreditu. Sporno je da li je plaćanje opomena u vezi sa odredbom čl .14. čiju ništavost tužiteljica traži, sporno je ima li tuženik pravo naplaćivati opomene te je li nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 06. srpnja 2007. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 105.465,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužiteljici od iznosa kredita dana 13. lipnja 2007. g. naplaćen iznos od 464,12 eura ( tada 3.496,88 kn ) na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 10. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podigla predmetni kredit kao stambeni radi kupnje stana u kojem živi sa obitelji. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 10. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 10.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,75% (nula cijelih sedamdesetpetposto) naknade za iznos kredita odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom plasmana… "

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljicom što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tužiteljica je navela u svom iskazu da se uopće ne sjeća da je bankarski službenik sa njom razgovarao o naknadi za obradu kredita niti joj je rekla za koju svrhu se ta naknada upotrebljava niti se sjeća da bi joj bio dostavljen obračun te naknade. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 0,75 % te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 0,75 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 10. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Iz iskaza tužiteljice se zaključuje da je tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 10. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti utuženi iznos od 464,12 eura. Tuženik je danom uplate tužiteljice stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužiteljice nije u zastari. Tužiteljica je platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 13. lipnja 2007. g. ; tužba je podnesena 22.10.2024. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Glede naplate opomena tužiteljica traži ništavost dijela odredbe čl. 14. ugovora o kreditu koji glasi.. " Korisnik kredita prihvaća da će banka svaku doznaku primljenu po osnovi ovog kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima struke. " Visina i datum naplate opomena nije sporna.

17. Pitanje ništavosti naplate opomena od strane banaka prije izmjena Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) koje su stupile na snagu 13. srpnja 2012. g. odnosi se na razdoblje kada zaštita potrošača nije bila tako strogo uređena kao nakon tih izmjena Stoga se ništavost može temeljiti na odredbama Zakona o obveznim odnosima te ZZP-a (NN-79/2007). Odredba čl.14. ugovora o kreditu na koju se poziva tužiteljica i čiju ništavost traži nije izravno i eksplicitno vezana uz naplatu opomena ; ova odredba daje diskrecijsko pravo banci da svaku uplatu (doznaku) prvo primijeni na one stavke koje ona odredi prema svojim pravilima prioriteta. Radi se zapravo o redoslijedu knjiženja uplata što u praksi znači prvo troškovi, pa kamate pa glavnica kredita. Tuženik kao i druge banke naplaćivale su opomene temeljem svojih internih akata i to Općih uvjeta poslovanja te Tarifama naknade banaka. Slijedom navedenog stajalište je suda da odredba čl .14. nema veze sa naplatom opomena od strane tuženika već je trebalo tražiti utvrđenje ništavosti one odredbe bilo ugovora o kreditu bilo Općih uvjeta koja propisuje naplatu troškova banke (moguće sadržane pod zajedničke odredbe) a ne redoslijed uračunavanja plaćenih iznosa. Zbog izloženog ovaj sud smatra da kako nije utvrđena ništavost odredbe o naplati opomena od strane tuženika nema osnove za udovoljenje zahtjevu tužiteljice a potraživanje tužiteljice s osnove plaćenih opomena svakako je u zastari. Tužba je podnesena 22.10.2024. g. a opomene su plaćene 12.01.2011. g., 12.03.2008. g. i 12.11.2007. g. što znači da je protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir uspjeh tužiteljice i tuženika u ovom sporu sud je odredio da svaka strana snosi svoj trošak.

U Rijeci, 10. srpnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 26,54 eura