Poslovni broj: Us I-410/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Vesne Maslov kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Sanjinu Jurmiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, sa sjedištem u [adresa], radi donošenja dopunskog rješenja, nakon javne i usmene rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika zamjenika opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-944-01/24-01/04, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 14. studenog 2024. i rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za javnu nabavu i upravljanje imovinom, KLASA: UP/I-943- 06/24-01/2, URBROJ: 2198-17-03-01/3-24-2 od 6. lipnja 2024. te da sud meritorno riješi upravnu stvar tako da dopuni rješenje Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2198-02-03-3-17-61 od 14. srpnja 2017. na način kako je to tužitelj predložio u prijedlogu za dopunu rješenja od 10. siječnja 2020., podredno da predmet vrati prvostupanjskom tijelu, odnosno tuženiku na ponovno odlučivanje.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi podnesenoj 3. siječnja 2025. protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-944-01/24-01/04, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 14. studenog 2024. Upravnom sudu u Rijeci, koji se rješenjem poslovni broj: Us I-16/2025/-2 od 17. siječnja 2025. oglasio mjesno nenadležnim te je tužbu ustupio mjesno nadležnom Upravnom sudu u Splitu, kod kojeg je zaprimljena 3. ožujka 2025. i pred kojim je zavedena kao spis pod poslovnim brojem:

Us I-410/2025, tužitelj u bitnom najprije reproducira izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega ističe kako navedena rješenja nisu zakonita niti pravilna, pa ih pobija iz svih zakonom dopuštenih razloga. Naime, rješenjem Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2198-02-03-3-17-61 od 14. srpnja 2017. u toč. I. naloženo je Gradu Zadru da ovlašteniku prava na naknadu, ovdje tužitelju, isplati iznos od 286.799,9 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja, dok je u toč. II. odlučeno da: “protekom roka iz točke I. ovog rješenja Grad Zadar dužan je ovlašteniku prava na naknadu isplatiti osim glavnice, i zakonsku zateznu kamatu određenu zakonskim propisima.” Po proteku 15 dana od pravomoćnosti navedenog rješenja i neuspjele naplate kamate sukladno toč. II. navedenog rješenja, tužitelj je podnio prijedlog za dopunu rješenja s ciljem da se kamata odredi na način da bude podobna za izravnu naplatu, odnosno da se odredi od kojega se točno dana kamata računa te na koji način, odnosno primjenom koje odredbe Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjsko tijelo, a potom i drugostupanjsko tijelo složilo se sa stavom tužitelja da kamata počinje teći 28. lipnja 2019., kao i da se ista treba računati sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, a sukladno propisima koji su tada bili na snazi. Time su faktički oba tijela potvrdili da rješenje treba dopuniti te na koji način, a kako je tužitelj i predložio u svome prijedlogu za dopunu rješenja kako bi isto bilo potpuno i kako bi iznos kamata koji pripada tužitelju mogao naplatiti. U odnosu na dio toč. II. izreke koji glasi “zakonsku zateznu kamatu određenu zakonskim propisima” jasno je da je isti nepotpun i da je nužno donošenje dopunskog rješenja budući da je iz navedenog termina očito da je zakonska zatezna kamata određena zakonskim propisima, ali nije eksplicitno navedeno koju točno zakonsku odredbu i kojeg zakona u konkretnom slučaju valja primijeniti. Međutim, prvostupanjsko upravno tijelo je odbilo prijedlog tužitelja za dopunu rješenja te utvrdilo kako pitanje obračuna i isplate zakonskih zateznih kamata nije upravna stvar, pa odlučivanje o istom nije u nadležnosti toga upravnog tijela. Također navodi kako je sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku upravna stvar svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe. Nije jasno radi čega se odluka o kamatama ne bi mogla podvesti pod upravnu stvar, posebice imajući u vidu da je upravno tijelo u predmetnom sporu u toč. II. donijelo odluku o kamatama, odnosno o pravu tužitelja na zakonsku zateznu kamatu, samo što je problematična neodređenost navedene toč. II. radi čega pravomoćno rješenje upravnog tijela koje ima svojstvo ovršne isprave nije podobno za izravnu naplatu putem zakonom za to određene institucije - Financijske agencije. Drugostupanjsko tijelo je potvrdilo rješenje prvostupanjskog tijela te je u obrazloženju prvo navelo kako “tijelo koje je donijelo rješenje može ranije doneseno rješenje dopuniti tako što će posebnim rješenjem odlučiti o pitanju koje čini njegovu dopunu (dopuniti ga posebnom točkom kojom će odrediti rok za izvršenje neke radnje ili rok do koje stranka može koristiti neko pravo, navesti identifikaciju nekretnine i sl.)”, a zatim “da se neodređena ili nejasna izreka ne može otkloniti donošenjem dopunskog rješenja”. Oba upravna tijela su donijela nelogične i nepravilne zaključke. Prvostupno tijelo nije imalo u vidu da je donošenje dopunskog rješenja neminovno u ovom predmetu budući da rješenjem Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji od 14. srpnja 2017. de facto nije odlučeno o svim pitanjima koja su bila predmet postupka. Pitanje kamate na utvrđen iznos koji je Grad Zadar bio dužan platiti ovdje tužitelju ostalo je neriješeno budući da je upravno tijelo propustilo opću pravnu normu iz čl. 25. st. 8. Zakona o izvlaštenju koji je tada bio na snazi primijeniti na konkretni slučaj. Prepisivanje dijela zakonske odredbe ne može se smatrati primjenom zakona i rješavanjem pitanja kamate koja pripada tužitelju, već se mora jasno i nedvosmisleno navesti način obračuna i vrijeme od kada zakonska zatezna kamata teče. Sukladno navedenom, u predmetu nije ostalo neriješeno samo pitanje obračuna i isplate zakonskih zateznih kamata već je dopuna rješenja nužna radi u cijelosti neriješenog pitanja zakonskih zateznih kamata, a koje je ostalo neriješeno radi toga što je upravno tijelo propustilo primijeniti zakonsku normu na konkretni slučaj, a čime je onemogućena naplata prava na kamatu tužitelju. Također, obrazloženje drugostupanjskog tijela je posve kontradiktorno iz razloga što prvo navodi da se rješenje može dopuniti posebnom točkom kojom će odrediti rok ili kojom će identificirati nekretninu, a potom navodi kako se dopunskim rješenjem ne može otkloniti neodređena izreka. Također, isto tijelo navodi da se tužitelj trebao žaliti protiv toč. II. rješenja. Nije jasno radi čega se trebao i mogao žaliti budući da je toč. II. izreke u potpunosti u njegovu korist te mu je priznato pravo na kamate. Problem je nastao što sporne kamate tužitelj ne može naplatiti iz razloga što Financijska agencija takvo određenje kamata ne smatra podobnim za izravnu naplatu. Upravna tijela u upravnom postupku se pri postupanju i odlučivanju moraju prvenstveno voditi načelima upravnog postupka kako je to propisano u Zakonu o općem upravnom postupku. Suprotno navedenom, načela pomoći stranci i načela učinkovitosti i ekonomičnosti su ostala neprimijenjena u predmetnom slučaju, a radi čega tužitelj gubi svoje vrijeme i novac. Unatoč tome što je evidentno da je upravno tijelo počinilo manji propust pri određivanju kamate koja pripada tužitelju, upravna tijela iz neznanih razloga ne žele priznati pogrešku i donijeti dopunsko rješenje kojim će ispraviti propust i kojim će predmetno rješenje biti podobno za izravnu naplatu putem Financijske agencije. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu na način kako je to precizirano u izreci ove presude, a pored toga predložio je i da sud naloži tuženiku da mu naknadi trošak upravnog spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 2. srpnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik zamjenika opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Zadarske županije, Upravnog odjela za javnu nabavu i upravljanje imovinom, KLASA: UP/I-943-06/24-01/2, URBROJ: 2198- 17-03-01/3-24-2 od 6. lipnja 2024. odbijen je prijedlog tužitelja za dopunu rješenja Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko- pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2161-02-03-3-17-61 od 14. srpnja 2017., a kojim prijedlogom je pak na temelju članka 100. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, tužitelj predložio donošenje dopunskog rješenja na način da se točka II. izreke navedenog rješenja preformulira na način: "Mijenja se točka II. izreke rješenja od 14. srpnja 2017. KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2161-02- 03-3-17-61, na način da ona glasi: Protekom roka iz točke 1. rješenja Grad Zadar dužan je ovlašteniku prava na naknadu uz glavnicu isplatiti i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od 28. lipnja 2019., istekom roka iz točke I. navedenog rješenja pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima članak 29. stavak 2. (Narodne novine br. 35/05, 41/08,125/11,78/15, 29/18).", a ovaj prijedlog tužitelja odbijen je u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo zaključilo da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje dopunskog rješenja jer da su rješenjem Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2161-02-03-3-17-61 od 14. srpnja 2017. riješena sva bitna pitanja koja su predmet postupka pa i zakonske zatezne kamate o kojima je odlučeno točkom II. izreke citiranog rješenja.

9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-944-01/24-01/04, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 14. studenog 2024. postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora, njegova žalba je odbijena u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo prvostupanjsko tijelo u svom rješenju, te je citirano prvostupanjsko rješenje potvrđeno, kojeg je tuženik stoga ocijenio pravilnim i zakonitim.

10.Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenjem dopunskog rješenja Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2198-17-03-01/3-24-2 od 6. lipnja 2024., u svezi s čim je li pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, slijedom čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

11.Odredbom čl. 100. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) propisano je da kad se u upravnoj stvari rješava o više pitanja, a samo se o nekima od njih može riješiti na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja, može se donijeti rješenje samo o tim pitanjima (djelomično rješenje). Stavkom 2. da ako javnopravno tijelo rješenjem nije riješilo sva pitanja koja su predmet postupka, može se, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti rješenje o pitanjima koja nisu riješena (dopunsko rješenje). O odbijanju prijedloga stranke donosi se rješenje.

Stavkom 4. da djelomično, dopunsko i privremeno rješenje u pogledu pravnih lijekova i izvršenja smatraju se samostalnim rješenjem.

Člankom 25. točka 8. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11, 34/12), koji propis je primijenjen prilikom donošenja rješenja o izvlaštenju od 14. srpnja 2017. osnovom prijelaznih i završnih odredbi članka 62. stavak 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14, 69/17) propisano je da rješenje o izvlaštenju mora sadržavati "obvezu korisnika izvlaštenja na isplatu zakonske zatezne kamate, tekuću od dana donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju pa do isplate". Kada dužnik dođe u zakašnjenje, odnosno kada ne podmiri vjerovniku novčanu obvezu po dospijeću, duguje mu, pored glavnice, i zatezne kamate. Zatezne kamate, jer se radi o sporednom potraživanju, teku od dospjelosti glavne obveze pa sve do dana plaćanja.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja istu odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke da bi se zahtjevu tužitelja moglo udovoljiti, odnosno da bi bile ispunjene pretpostavke za donošenje dopunskog rješenja, kod kojeg stanja stvari je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje donijelo pravilnom primjenom odredbe čl. 100. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, zbog čega je i tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja podnesenu protiv tog rješenja, slijedom čega donošenjem osporenih rješenja nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

13.Nadalje, sud nalazi potrebnim kazati kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu proizlazi da je rješenjem Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2198-02-03-3-17-61 od 14. srpnja 2017. naloženo Gradu Zadru da tužitelju isplatiti naknadu za deposedirano zemljište kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 295,67 m2 u iznosu 286.799,90 kn u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja. Točkom II. obvezan je Grad Zadar protekom roka iz točke I. izreke pored glavnice isplatiti i zakonsku zateznu kamatu određenu zakonskim propisima, točkom III. Gradu Zadru naložena je isplata troškova pravnog zastupanja punomoćniku stranke Davoru Ukaloviću odvjetniku iz Zadra, u iznosu 34.375,00 kn, u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-944-07/17-01/14, URBROJ: 514-04-02-01-01-17-04 od 24. listopada 2017., točkom I. izreke poništeno je rješenje Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944- 07/12-01/13, URBROJ: 2161-02-03-3-17-61 od 14. srpnja 2017. u dijelu pod točkom III. izreke te ujedno riješeno da se Gradu Zadru nalaže isplata troškova pravnog zastupanja MJ u iznosu 34.375,00 kn u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja tog rješenja pa do isplate. Točkom II. izreke odlučeno je da u preostalom dijelu rješenje prvostupanjskog tijela navedeno u točki I. izreke ostaje neizmijenjeno. Presudom Upravnog suda u Splitu, posl. br. 1 Uslizv-27/17-10 od 6. lipnja 2018. točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Grada Zadra za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-944-07/17-01/14, URBROJ: 514-04-02-01- 01-17-04 od 24. listopada 2017., a točkom II. tužitelju je naloženo da zainteresiranoj osobi (AJ) naknadi trošak upravnog spora u iznosu 6.250,00 kn, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž-802/19-2 od 12. lipnja 2019. točkom 1. izreke odbijena je žalba tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, posl. br. 1 Uslizv- 27/17-10 od 6. lipnja 2018. i točkom II. odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za trošak sastava odgovora na žalbu. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je rješenje Ureda državne uprave u Zadarskoj Županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2198-02-03-3- 17-61 od 14. srpnja 2017. u odnosu na točku I. i II. izreke postalo pravomoćno 12. lipnja 2019. i ovršno 28. lipnja 2019., s tim da je prvostupanjskim rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za dopunu rješenja Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/12-01/13, URBROJ: 2198-02-03-3-17-61 od 14. srpnja 2017., uz obrazloženje da je u pogledu zakonskih zateznih kamata riješeno točkom II. izreke na način da izvlaštenik pored glavnice iz točke 1. ima pravo na zatezne kamate sukladno zakonskim propisima, tj. da su riješena sva bitna pitanja koja su predmet postupka pa i o zakonskim zateznim kamatama o kojima je odlučeno točkom II. izreke navedenog rješenja, protiv kojeg rješenja je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a protiv kojeg je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

14.Glede temeljnih tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe razloge zbog kojih je predložio donošenje dopunskog rješenja, te detaljno u tužbi opisuje sve ono što je prethodilo podnošenju njegovog zahtjeva za donošenjem takvog rješenja, pa je stajališta kako je uslijed razloga koje iznosi u tužbi trebao biti usvojen njegov zahtjev, za kazati je kako sud ovakve prigovore ne nalazi osnovanim. Naime, prije svega je za istaknuti kako naprijed citirana mjerodavna odredba čl. 100. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) izričito propisuje da ako javnopravno tijelo rješenjem nije riješilo sva pitanja koja su predmet postupka, može se, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti rješenje o pitanjima koja nisu riješena (dopunsko rješenje). Stoga, nedvojbeno je da u smislu mjerodavne citirane odredbe dopunsko rješenje moguće je donijeti na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, ali isključivo pod uvjetom ako javnopravno tijelo rješenjem nije riješilo sva pitanja koja su predmet postupka.

15.Stoga, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi dopunsko rješenje može se donijeti, ako se rješenjem kojim je predmet postupka dovršen, nije odlučilo o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, što pak znači da je takvo što moguće isključivo kada se utvrdi da je u donesenom rješenju propušteno odlučiti o pitanjima koja su bila predmet postupka, kada tijelo koje je donijelo rješenje može ranije doneseno rješenje dopuniti tako što će posebnim rješenjem odlučiti o pitanju koje čini njegovu dopunu, a o kojem pitanju nije odlučilo prethodnim rješenjem, no nedvojbeno je da se u smislu mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku dopunskim rješenjem ne može mijenjati izreka ranije donesenog rješenja, već bi se izreka isključivo mogla dopuniti samo novom točkom koja nedostaje u ranije donesenom rješenju, odnosno mogla bi se dopuniti na način da se riješi neko pitanje koje nije riješeno, o čemu se u predmetnoj upravnoj stvari ne radi. Uslijed izloženog, neprijeporno je da se dopunsko rješenje može donijeti samo o stvari koja se tiče izreke ranije donesenog rješenja, u kojem nisu riješena sva pitanja koja su bila predmet postupka, međutim jasno je da se donošenjem dopunskog rješenja ne može ispravljati ranija odluka ili meritorno mijenjati izreka ranijeg rješenja i promijeniti već pravomoćno doneseno rješenje kojim je predmetna upravna stvar meritorno riješena i u kojem rješenju su riješena sva pitanja koja su bila predmet postupka.

16.Nadalje, glede zakonskih zateznih kamata, za kazati je kako je odredbom članka 25. točka 8. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11, 34/12) propisano da rješenje o izvlaštenju sadrži obvezu korisnika izvlaštenja na isplatu zakonske zatezne kamate, tekuću od dana donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju pa do isplate. Međutim, u konkretnom slučaju nije riječ o postupku izvlaštenja koji je proveden prema odredbama Zakona o izvlaštenju, već je riječ o postupku određivanja naknade iz članka 46. Zakona o izvlaštenju u kojem do stupanja na snagu ovoga Zakona nije doneseno rješenje o naknadi za zemljište deposedirano prema ranijim propisima. Prema dugogodišnjoj upravno sudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a koju prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud, u postupcima određivanja naknade za eksproprirane (deposedirane) nekretnine primjenom članka 46. Zakona o izvlaštenju prijašnjem vlasniku pripada pravo na zakonske zatezne kamate, koje teku od dana donošenja rješenja o naknadi, te je stoga izreka rješenja čiju dopunu je tužitelj predložio u cijelosti u suglasju s citiranom odredbom, što opet dovodi do zaključka da nije bilo mjesta donošenju dopunskog rješenja na način kako je to tužitelj predložio.

17.Kod izloženog stanja stvari, nedvojbeno je kako je točan navod tužitelja da u točki II. rješenja o određivanju naknade od 14. srpnja 2017. tijek zakonskih zateznih kamata je određen na način što je navedeno da protekom roka iz točke 1. izreke (rok od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja), korisnik izvlaštenja pored glavnice iz točke 1. (286.799,90 kn) ima platiti i zakonsku zateznu kamatu određenu zakonskim propisima. Međutim, sasvim je jasno kako citirana izreka nije neodređena, već je ista nesumnjivo odrediva, to pak iz razloga što glede isplate zakonskih zateznih kamata upućuje na primjenu zakonskih propisa o zakonskim zateznim kamatama. U tom pravcu za nadodati je kako se eventualno neodređena ili nejasna izreka ne može otkloniti donošenjem dopunskog rješenja, već je u tom pravcu tužitelj imao na dispoziciji protiv rješenja od 14. srpnja 2017. izjaviti žalbu kao redoviti pravni lijek kako bi se ta eventualna nepravilnost otklonila u žalbenom postupku eventualnim poništenjem sporne točke II. izreke i donošenjem nove točke koja sadrži obvezu korisnika izvlaštenja na isplatu zakonske zatezne kamate, tekuću od dana donošenja prvostupanjskog rješenja o određivanju naknade pa do isplate, a po konkretnoj stopi koja je u trenutku donošenja rješenja određena propisima, no iz podataka upravnog spisa razvidno je da tužitelj na takav način nije postupio jer protiv rješenja čiju dopunu je predložio nije podnio žalbu.

18.No, bez obzira na neodređenost točke II. izreke, i tako (ne)određenu obvezu moguće je ispuniti na način što je korisnik izvlaštenja sukladno članku 46. Zakona o izvlaštenju dužan platiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja rješenja o naknadi pa do isplate, jer je tek s danom određivanja naknade nastala obveza isplate zakonskih zateznih kamata, s čim u vezi je dodatno za napomenuti kako je prvostupanjsko tijelo na traženje tužitelja potvrdilo da je prvostupanjsko rješenje od 14. srpnja 2017. u odnosu na točku I. izreke (naknadu-glavnicu) i točku II. izreke (zakonske zatezne kamate) postalo pravomoćno 12. lipnja 2019. i ovršno 28. lipnja 2019. tj. da protekom roka od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, a to je od 28. lipnja 2019., kada je rješenje postalo izvršno, dužnik Grad Zadar pored glavnice, ako istu nije isplatio do 28. lipnja 2019., dužan od navedenog dana pa do isplate platiti i zakonske zatezne kamate po stopi određenoj zakonom, što sasvim jasno znači da je tužitelj kao ovrhovoditelj ovlašten u prijedlogu za ovrhu zatražiti zakonsku zateznu kamatu sukladno važećim propisima o zateznoj kamati, a kada u rješenju nije navedena konkretna kamatna stopa, istu precizirati po određenoj stopi i razdoblju važenja, sukladno važećim propisima. Stoga je i po shvaćanju ovog suda prvostupanjskim rješenjem pravilno odlučeno da u konkretnom slučaju nema zakonskog osnova za donošenje dopunskog rješenja o zakonskim zateznim kamatama, slijedom čega je tijelo prvog stupnja zakonito postupilo kada je svojim rješenjem odbilo prijedlog tužitelja za donošenjem dopunskog rješenja, kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja.

19.Kod izloženog stanja stvari, okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi, nisu, niti mogu biti od utjecaja na zakonitost osporeniih rješenja, to pak stoga što je u konkretnoj upravnoj stvari bilo bitno isključivo utvrditi postoje li pretpostavke za donošenje dopunskog rješenja u smislu prethodno citirane odredbe čl. 100. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, uslijed čega okolnosti koje tužitelj problematizira ne mogu derogirati ovu izričitu i nedvojbenu pravnu normu koja propisuje kada je moguće zahtjevati donošenje dopunskog rješenja, a koje pretpostavke nesumnjivo nisu bile ispunjene u konkretnom slučaju.

20.Konačno, vezano za tužiteljeve navode kojima ukazuje na manjkavost obrazloženja osporenog rješenja tuženika, za kazati je kako u okolnostima kada se u konkretnoj upravnoj stavri prijepornim ukazala isključivo primjena odredbe čl. 100. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, obrazloženje tuženika kakvo je dano u osporenom aktu ne može se smatrati nedostatnim, niti protivnim mjerodavnoj odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, posebice stoga što je tuženik dao jasne razloge zbog kojih tužiteljeva žalba nije osnovana, odnosno zbog kojih razloga je prvostupanjsko rješenje pravilno i zakonito, koje obrazloženje je i ovom sudu u cijelosti prihvatljivo.

21.Ujedno, za kazati je i kako je upravni postupak zakonito proveden, u kojem je pak činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, pa sud ne nalazi ni da bi u provedenom postupku došlo do povrede bilo kojeg od načela upravnog postupka kakva u vidu ima Zakon o općem upravnom postupku, pa tako niti onih na koje se tužitelj u tužbi neutemeljeno poziva, uslijed čega takve prigovore tužitelja sud smatra u cijelosti neosnovanim, paušalnim i ničim argumentiranim.

22.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja pa sud cijeni kako prvostupanjsko rješenje tako i osporeno rješenje tuženika zakonitima, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 8. srpnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Sanjinu Jurmiću, odvjetniku iz Rijeke, A

[adresa], uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, sa sjedištem u [adresa], uz zapisnik od 2. srpnja 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.