REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-209/2021-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužitelja SGM d.o.o., Split, Grge Novaka 22/A, OIB: 02811264407, kojeg zastupa punomoćnik Josip Šurjak, odvjetnik u Zagrebu, protiv prvotuženika DNV Adriatica d.o.o., Rijeka, Ružićeva 32, OIB: 66958856391 (ranije DNV GL Adriatica d.o.o., Rijeka, Ružićeva 32, OIB: 66958856391) i drugotuženika DNV AS, 1363 Høvik, 3024 Bærum, Veritasveien 1, Norveška, OIB: 05606996432, (ranije: DN GL Presafe AS, 1363 Høvik, 0219 Bærum, Veritasveien 1, Norveška, OIB: 05606996432,) oboje zastupani po punomoćnicima Ivanu Ivkoviću i Marku Krucu, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ivković & Kruc j.t.d., Zagreb, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. svibnja 2025. u prisutnosti zastupnice po zakonu tužitelja uz punomoćnika tužitelja i punomoćnika prvotuženika i drugotuženika, 4. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku DNV Adriatica d.o.o., Rijeka, Ružićeva 32, OIB: 66958856391 i drugotuženiku DNV AS, 1363 Høvik, 3024 Bærum, Veritasveien 1, Norveška, OIB: 05606996432, na ime naknade imovinske štete solidarno isplatiti tužitelju SGM d.o.o., Split, Grge Novaka 22/A, OIB: 02811264407, iznos od 383.512,38

EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja:

- na iznos od 40.109,50 EUR teče od 24. rujna 2019.,

- na iznos od 35.172,78 EUR teče od 1. siječnja 2020.,

- na iznos od 69.699,60 EUR teče od 1. siječnja 2020.,

- na iznos od 238.530,50 EUR teče od 4. srpnja 2025,

pa do isplate, a sve prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se prvotuženiku DNV Adriatica d.o.o., Rijeka, Ružićeva 32, OIB: 66958856391 i drugotuženiku DNV AS, 1363 Høvik, 3024 Bærum, Veritasveien 1, Norveška, OIB: 05606996432, na ime naknade neimovinske štete solidarno isplatiti tužitelju SGM d.o.o., Split, Grge Novaka 22/A, OIB: 02811264407, iznos od 10.000,00 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 12. svibnja 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja i to za iznos od 5.926,00 EUR, odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se prvotuženiku DNV Adriatica d.o.o., Rijeka, Ružićeva 32, OIB: 66958856391 i drugotuženiku DNV AS, 1363 Høvik, 3024 Bærum, Veritasveien 1, Norveška, OIB: 05606996432, solidarno naknaditi tužitelju SGM d.o.o., Split, Grge Novaka 22/A, OIB: 02811264407, trošak parničnog postupka u iznosu od 63.004,00 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 4. srpnja 2025. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka i to za iznos od 38.100,25 EUR odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 95.345,25 EUR sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. svibnja 2021. podnio tužbu radi naknade štete, navodeći da se od 1993. bavi proizvodnjom medicinskih proizvoda - sterilnih jednokratnih neuroloških elektroda, koje prodaje na domaćem i inozemnom tržištu. Da bi tužitelj svoje medicinske proizvode - sterilne jednokratne neurološke elektrode mogao staviti u promet na domaćem i EU tržištu nužno je da isti nose oznaku CE, a koja oznaka dokazuje da proizvod koji je označen odgovara propisanim EU Direktivama za medicinske proizvode – „Medical Device Directive“, MDD 93/42/ECC, koja definira zahtjeve za sigurnost i pouzdanost medicinskog proizvoda. Sukladno EU propisima proizvođač je dužan označiti proizvod kako bi se proizvod mogao slobodno kretati unutar tržišta EU, a time proizvođač jamči sukladnost tog proizvoda sa propisanim standardima. Bez EC certifikata (CE oznaka/markica) prema MDD 93/42/EEC tužitelj nije ovlašten svoje proizvode staviti na EU tržište. Stoga je tužitelj s prvotuženikom i drugotuženikom (kao ovlaštenim tijelom) 15. svibnja 2018. sklopio Ugovor o certificiranju, broj Ugovora: 1-2DV4PK (dalje u tekstu: Ugovor). Točkom 3.1. Odjeljka I. /Opseg usluga i naknada/ Ugovora definirane su usluge i cijena usluga koju su prvotuženik i drugotuženik bili obvezni isporučiti tužitelju u petogodišnjem razdoblju počevši od zaključenja Ugovora, kao i norme prema kojima te usluge moraju biti isporučene, a točkom 2.2. istog Odjeljka definirani su proizvodi koji će biti certificirani.

1.1. U skladu s preuzetim obvezama iz Ugovora od 15. svibnja 2018. prvotuženik i drugotuženik su bili dužni za tužitelja izvršiti recertifikacijsku provjeru prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode te nakon izvršene provjere isporučiti novi EC certifikat (CE oznaka/markica) prema standardu MDD 93/42/EEC za medicinske proizvode tužitelja, a sve najkasnije do 23. lipnja 2019., kao dana isteka valjanosti prethodno izdanog EC certifikata. Točkom 6.1. Odjeljka II. /Opće odredbe i uvjeti/ Ugovora definirano je da su tuženici dužni tužitelju dostaviti plan s predloženim rokovima i procjenama, uključujući datume i mjesta izvršenja usluga, što tuženici nisu nikada učinili.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da unatoč njegovim višekratnim pisanim zahtjevima i upozorenjima na prava i obveze iz Ugovora, prvotuženik i drugotuženik nisu nikada pristupili predmetnoj recertifikacijskoj provjeri pa onda nisu ni ispunili svoje ugovorne obveze. Prvotuženik je tužitelja e-mailom od 8. travnja 2019. izvijestio kako nažalost nisu u mogućnosti isporučiti uslugu po ugovoru potpisanom u 2018. te da moraju raskinuti ugovor te da pisani raskid ugovora dostavljam u privitku, uz obrazloženje da je nakon sklapanja navedenog ugovora došlo do promjene relevantne certifikacijske sheme, povezanih pravila i procedure kvalifikacije, periodične i recertifikacijske provjere, slijedom čega se ne mogu više obavljati prema uvjetima iz Ugovora o certificiranju od 15. svibnja 2018. jer se primjenjuje nova relevantna certifikacijska shema, povezana pravila i procedure kvalifikacije te je potrebno sklopiti novi Ugovor o certificiranju. Potom je 26. travnja 2019. prvotuženik tužitelju putem dostavljača (DHL) dostavio Izjavu o jednostranom raskidu Ugovora naslovljenu „Pisani otkaz Ugovora o certificiranju“, s naznačenim datumom od 8. travnja 2019., kojim raskida predmetni Ugovor uz otkazni rok od 60 dana, koji počinje teći od dana uručenja pisane obavijesti o otkazu Ugovora, a sve pozivom na točku 8.1. Odjeljka II. Ugovora, kojom odredbom je propisano da ovaj Ugovor ostaje na snazi dok ga ne raskine jedna od ugovornih strana, 60 dana od dostave pisane obavijesti drugoj strani i uz napomenu da izdani certifikati vrijede do isteka valjanosti istih.

1.3. Iz e-maila prvotuženika od 8. travnja 2019. i njegovog pisanog otkaza Ugovora o certificiranju dostavljenog tužitelju poštom preporučeno dana 26. travnja 2019. da je razvidno da je prvotuženik svoju Izjavu o jednostranom raskidu Ugovora obrazložio svojom nemogućnošću izvršenja ugovornih obveza zbog promijenjenih okolnosti na strani tuženih. Odmah po zaprimanju Izjave o jednostranom raskidu poštom, tužitelj je istog dana 26. travnja 2019. prvotuženiku dostavio e-mail kojim je pozvao prvotuženika da ispuni svoju ugovornu obvezu i da najkasnije do 23. lipnja 2019. izvrši recertifikaciju i dostavi ugovoreni certifikat. Na navedeni e-mail tužitelja od 26. travnja 2019. prvotuženik se očitovao po svom punomoćniku tek e-mailom od 17. svibnja 2019. kojim svoju jednostranu Izjavu o raskidu obrazlaže pozivom na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, pritom „promijenjene okolnosti“ prvotuženik obrazlaže paušalno kao promjene unutar internog sustava, povećanje troškova poslovanja, a što nisu okolnosti zbog kojih bi prvotuženik imao pravo na raskid Ugovora, sukladno čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, tim više što su točkom 3.2.

/Pregled dodatnih troškova/ Odjeljka I. /Opseg usluga i naknada/ Ugovora predviđeni dodatni troškovi. Stoga je tužitelj odmah i po zaprimanju e-maila prvotuženika od 17. svibnja 2019. istog dana dostavio e-mail kojim je izvijestio prvotuženika da je Ugovor i dalje na snazi i pozvao ga na ispunjenje istog. Štoviše, tužitelj je prvotuženiku i dana 4. lipnja 2019. dostavio e-mail kojim je detaljno obrazložio svoje razloge zašto smatra da Ugovor nije raskinut i zašto ustraje u ispunjenju istog. Tužitelj potom obrazlaže da navedene „promijenjene okolnosti“ koje prvotuženik navodi i obrazlaže paušalno i neodređeno, su okolnosti koje ulaze u poslovni rizik prvotuženika. Nedvojbeno se radi o okolnostima koje su tuženici morali i trebali uzeti u obzir da su ispunjenju svojih ugovornih obveza pristupili s pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika, a što potvrđuje i daljnja korespondencija između tužitelja i prvotuženika.

1.4. Tužitelj je prvotuženiku 27. lipnja 2019. preporučeno poštom dostavio dopis od 21. lipnja 2019.g. kojim ustraje na Ugovoru i zahtjeva ispunjenje ugovornih obveza i kojim upozorava prvotuženika kako zbog neispunjenja ranije opisanih ugovornih obveza u ugovorenom roku od strane prvotuženika (do dana 23. lipnja 2019., kao dana isteka valjanosti EC certifikate prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode), tužitelj svoje proizvode više neće biti u mogućnosti isporučivati svojim kupcima, a što će posljedično dovesti do nemogućnosti obavljanja temeljne djelatnosti tužitelja i nastanka nenadoknadive štete za tužitelja. Kao očitovanje na navedeni Dopis tužitelja od 21. lipnja 2019., prvotuženik je po svom punomoćniku e- mailom od 2. kolovoza 2019., dakle nakon proteka roka za ispunjenje ugovornih obveza, tužitelju dostavio svoje očitovanje iz kojeg proizlazi da isti ispunjenje Ugovorom preuzetih obveza uvjetuje zaključenjem novog Ugovora s višim naknadama, a sve pozivajući se na promijenjene okolnosti na strani tuženih s nastupom kojih da su tuženi upoznati još u lipnju 2016. (prije sklapanja Ugovora) kroz smjernice Europske komisije MEDDEV 2.7/1 revision od 4. lipnja 2016., kada su i krenuli u prilagodbu svojih procesa, a što je uslijed manjka stručnog osoblja zahtijevalo angažman dodatnog stručnog osoblja na strani tuženih pa da je od strane managementa odlučeno te troškove „prevaliti“ na teret tužitelja, a da se s povećanjem cijene čekalo do faze recertifikacijskog audita.

1.5. Kako u konkretnom slučaju ni jedan od zakonom propisanih uvjeta nije ispunjen niti postoji konstitutivna odluka suda o raskidu Ugovora, to je prvotuženik bio dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu isporuke EC certifikata prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode u ugovorenom roku. Dakle, čak i da postoje promijenjene okolnosti i mogućnost raskida predmetnog Ugovora, prvotuženik je Izjavu o raskidu dostavio tužitelju u trenutku kada se više nije mogla otkloniti ili umanjiti šteta zbog neispunjavanja navedenih ugovornih obveza. Podredno, da je Izjava o jednostranom raskidu Ugovora od 15. svibnja 2018. i valjana, prvotuženik je bio obvezan najkasnije do isteka otkaznog roka od 60 dana tužitelju ispuniti obvezu iz Ugovora i isporučiti mu EC certifikate prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode. Ovo tim više jer je Odjeljkom IV. (Posebne odredbe i uvjeti), st. 3. Dodatka Odjeljku II. Ugovora definirano cit: „...da je u svakom slučaju potrebno obaviti sve aktivnosti obnove unutar roka valjanosti certifikata (…) sve revizijske aktivnosti potrebno je izvršiti te iste moraju imati pozitivan ishod u roku od trideset dana prije isteka roka valjanosti certifikata“. Ovdje je bitno napomenuti kako tužitelj na vrijeme svoje procese usklađuje sa svim naputcima (Smjernicama) koji su vezani u primjeni Direktive 93/42/EEC, pa je stoga tužitelju dana 9. srpnja 2019. Hrvatska Agencija za lijekove i medicinske proizvode u Klasi: 530-09/19-09/11 potvrdila da drugotuženik kao ovlašteno tijelo i kao odgovorno tijelo za postupanje prvotuženika, nije u mogućnosti izvršiti preuzete ugovorne obveze iz razloga koji nisu uzrokovani radnjama ili propustima na strani društva tužitelja kao proizvođača. Slijedom priloženih dokumenata - javnih isprava razvidno je da tužitelj nije doprinio raskidu Ugovora niti šteti iz toč. IX.

1.6. Obzirom da tuženici nisu izvršili svoje ugovorne obveze, tužitelj je ugovorio pružanje navedene usluge sa SIQ Ljubljana te je 19. prosinca 2019. od strane SIQ Ljubljana tužitelju izdan EC certifikat prema MDD 93/42/EEC za predmetne sterilne jednokratne neurološke elektrode. Zbog neisporuke EC certifikata tužitelj od 23. lipnja 2019. više nije bio u mogućnosti isporučiti već proizvedene elektrode sukladno narudžbama tvrtke Almevan, Avda. Valdelaparra 27, 28108 Alcobendas (Madrid), a niti je bio u mogućnosti realizirati daljnje narudžbe te tvrtke, kao ni drugih naručitelja. Slijedom toga je trgovačko društvo Almevan, dugogodišnji poslovni partner i glavni distributer tužitelja (distribuira 70% proizvoda tužitelja), 31. listopada 2019. otkazalo daljnju suradnju tužitelju i to nakon 13 godina uspješne suradnje. Distribucija tužiteljevim proizvoda (elektroda) od strane tvrtke Almevan bila je u konstantnom porastu tako da je iznos iz točke A.3. odjeljka X. (zarada tužitelja koja bi se očekivano ostvarila u prometu s trgovačkim društvom Almevan u daljnjem petogodišnjem razdoblju) određen u najmanjem iznosu. Slijedom prestanka suradnje s društvom Almevan i prestankom narudžbi od strane drugih naručitelja, prestala je potreba za daljnjom proizvodnjom pa onda i potreba za radnicima u proizvodnji, a zbog čega je tužitelj kako bi smanjio daljnju štetu bio prisiljen otkazati sve Ugovore o radu u proizvodnji i proizvodnju zatvoriti.

1.7. Unatoč tome što je tužitelj naknadno, 19. prosinca 2019. pribavio EC certifikat prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode, u razdoblju od 24. lipnja 2019. do 19. prosinca 2019. u kojem nije mogao prodavati medicinske proizvode, odnosno nije ih mogao proizvoditi, poslovni ugled tužitelja je značajno i nepovratno narušen. Naime, da bi tužitelj mogao svoje proizvode staviti na tržište, oni moraju imati CE oznaku. U svakoj državi članici EU (kao i izvan EU) postoji tijelo (u RH je to HALMED) kod kojeg se distributer mora registrirati, a onda mora registrirati i proizvode da bi dobili dozvolu za prodaju tih proizvoda na konkretnom tržištu. Nakon toga, bolnice objavljuju natječaje za nabavu na koje se javljaju distributeri, a oni distributeri koji temeljem natječaja ugovore isporuku traženih proizvoda, upisuju se na liste dobavljača u konkretnoj bolnici s konkretnim proizvodima. Gubitkom CE oznake za svoje proizvode je za tužitelja nastala šteta jer se primjerice njegov najveći distributer Almevan našao u situaciji da ne može isporučivati elektrode koje je proizvodio tužitelj, obzirom da iste nemaju dozvolu za prodaju. U tom trenutku, niti distributer Almevan, niti krajnji kupci ne znaju koji je razlog neizdavanja CE oznake, odnosno odgovarajućeg certifikata, nego se pretpostavlja neki problem s kvalitetom proizvoda. Slijedom navedenog distributer Almevan radi zaštite svog poslovnog ugleda i otklanjanja daljnje štete koja bi mogla za njega nastati, sklapa ugovor s drugim dobavljačem. Kako je i ranije dolazilo do kašnjenja u certifikaciji tužiteljevih proizvoda zbog propusta tuženika, pa i u kašnjenju s isporukom proizvoda distributeru, odluka ditributera J o prestanku suradnje s tužiteljem je opravdana, razumljiva i nepovratna. Tužitelj nakon 2019. nije ekskluzivni dobavljač Almevana već samo alternativa za glavnog dobavljača, a ostvareni promet je značajno manji u odnosu na razdoblje prije lipnja 2019. Tužitelj svoj poslovni ugled temelji na poslovanju i proizvodnji medicinskih proizvoda, a koje poslovanje i proizvodnja su se do štetnog događaja odvijali bez ikakvih smetnji kontinuirano od 1993. Okolnosti koje su za tužitelja nastale uslijed štetnog (ne)postupanja tuženika utjecale su na poslovanje tužitelja u značajnoj mjeri, pa je tužitelj je u prvoj polovici poslovne 2019. (do 23. lipnja 2019.) poslovao s dobitkom (dobit u iznosu od 246.000,00 kuna), dok je u razdoblju od 23. lipnja 2019. do 19. prosinca 2019. godine poslovao s gubitkom (gubitak od 362.000,00 kuna)

1.8. Slijedom svega navedenog, tužitelj navodi da su prvotuženik i drugotuženik solidarno odgovorni za štetu nastalu tužitelju uslijed neispunjenja ugovornih obveza (neizvršenje recertifikacijske provjere) definiranih točkom 3.1. Odjeljka I. Ugovora od 15. svibnja 2018. godine, odnosno zbog neisporuke EC certifikata prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode u ugovorenom roku, najkasnije do 23. lipnja 2019. i to:

A) imovinsku/materijalna štetu:

- iznos od 50.107,60 EUR zbog neisporuke gotovih proizvoda koji nisu mogli biti isporučeni zbog neizdavanja EC certifikata prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode, prema narudžbama tvrtke Almevan, Avda. Valdelaparra 27, 28108 Alcobendas (Madrid), uvećano za zakonske zatezne kamate.

- tužitelj potražuje naknadu štete u visini od 50.000,00 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate na ime izmakle očekivane dobiti (zarade) od Narudžbi tvrtke Almevan, Avda. Valdelaparra 27, 28108 Alcobendas (Madrid) koja bi se očekivano ostvarila u razdoblju od 23. rujna 2019.g. do 31. prosinca 2019., a da su tužitelju sukladno Ugovoru isporučeni EC certifikati.

- tužitelj potražuje naknadu štete u visini od 280.000,00 EUR na ime izmakle zarade (koristi) koja bi se očekivano ostvarila u daljnjem petogodišnjem razdoblju, počevši od 1. siječnja 2020. godine, temeljem Narudžbi trgovačkog društva Almevan, Avda. Valdelaparra 27, 28108 Alcobendas (Madrid), da je bila nastavljena suradnja tužitelja i trgovačkog društva Almevan.

- tužitelj potražuje naknadu štete u visini od 431.168,04 kn na ime ukupnog troška zaposlenika u proizvodnji u razdoblju od 23. lipnja 2019. do 31. prosinca 2019. (bruto plaće i otpremnina), u kojem razdoblju tužitelj nije mogao obavljati svoju osnovnu djelatnost, uvećano za zakonske zatezne kamate

- tužitelj potražuje naknadu štete u visini od 316.356,95 kn na ime ukupnih troškova poslovanja za razdoblje od 23. lipnja 2019. do 31. prosinca 2019. (zakup proizvodnog prostora, trošak repromaterijala, trošak potrošnog materijala, trošak režija proizvodnog prostora, trošak prijevoza robe na sterilizaciju, trošak prijevoda odobrenja HALMED-a, trošak povrata bespovratnih sredstava po projektu „Certifikacijom proizvoda do tržišta“, trošak SIQ certifikacija) uvećano za zakonske zatezne kamate.

B) neimovinska/nematerijalnu štetu:

Za tužitelja je neispunjenjem ugovornih obveza prvotuženika nastala nematerijalna šteta zbog povrede prava osobnosti obzirom da tužitelj nije mogao na traženje svojih poslovnih partnera dati ponudu za prodaju predmetnih proizvoda obzirom da njegovi proizvodi nisu bili certificirani zbog propusta tuženika. Povreda prava osobnosti svakako uključuje i reputacijsku štetu u ustaljenim i dugogodišnjim poslovnim odnosima. S naslova nastale nematerijalne štete tužitelj potražuje iznos od 120.000,00 kuna. Pritom posebno treba uzeti u obzir da je za osnivača tuženika, gosp. JČ, poduzeće tužitelja bio „životni projekt“ te su povrede od strane tuženika značajno negativno utjecale na njegovo zdravlje na negativan način i izazvale snažnu negativnu psihološku reakciju.

1.9. Slijedom svega navedenog, a obzirom da tuženik nije izvršio ugovornu obvezu iz Ugovora o certificiranju proizvoda br: 1-2DV4PK od 15. svibnja 2018., postupajući pritom s namjerom, a kojim propustom je tužitelju nastala imovinska šteta i neimovinska šteta, to tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev te da tuženicima naloži da tužitelju na ime naknade štete imovinske i neimovinske štete isplati utužene iznose zajedno sa zateznim kamatama.

2. Podneskom od 29. travnja 2025. (stranica 797-800 spisa) tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uredio, točnije smanjio svoj tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao tužbu (čl. 193. st. 2. ZPP-a) te je isti uredio na način da potražuje da mu tuženici na ime naknade imovinske štete isplate iznos od 383.512,38 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 40.109,50 EUR teče od 24. rujna 2019., na iznos od 35.172,78 EUR od 1. siječnja 2020., na iznos od 238.530,50 EUR od dana donošenja prvostupanjske presude te na iznos od 69.699,60 EUR od 1. siječnja 2020. Na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti - narušavanja poslovnog ugleda tužitelj od tuženika potražuje iznos od 15.926,00 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Tužitelj u predmetnom podnesku također navodi kako su prvotuženik i drugotuženik tijekom postupka mijenjali tvrtku društva, slijedom čega navodi točne tvrtke oba društva tuženika.

3. U odgovoru na tužbu od 23. lipnja 2021., prvotuženik i drugotuženik su osporili osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Međutim, ne spore da je prvotuženik sklopio s tužiteljem Ugovor o certificiranju od 15. svibnja 2018. Tuženici također ne spore da je prvotuženik 8. travnja 2019. izjavio tužitelju da otkazuje predmetni Ugovor. Tuženici međutim, osporavaju navod tužitelja da su povrijedili obveze iz Ugovora te da su odgovorni tužitelju za popravljanje štete. Tužitelj pokušava u tužbi stvoriti dojam da prvotuženik nije imao valjani razlog za otkaz Ugovora. Tužitelj naglasak stavlja na to da nisu bile ispunjene pretpostavke za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti u smislu odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima. Takav pristup tužitelja je zavaravajući jer se prvotuženikovo pravo na otkaz ugovora ne temelji na čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, već na ugovornom pravu na otkaz i to odredbom čl. 7.2.3. Ugovora. Nadalje, odredbom čl. 8.1. „Odjeljka II – Opće odredbe i uvjeti“ propisano je da Ugovor ostaje na snazi dok ga ne raskine jedna od ugovornih strana, 60 dana od dana dostave pisane obavijesti drugoj ugovornoj strani. Upravo je citiranu odredba čl. 8.1. prvotuženik upotrijebio kao pravni osnov za otkaz Ugovora od 8. travnja 2019., a što je vidljivo iz otkaznog pisma dostavljenog tužitelju.

3.1. Tuženici nadalje navode da se radi o ugovornom pravu na otkaz Ugovora. Prvotuženik je imao pravo otkazati Ugovor u svako doba, bez navođenja razloga za otkaz i bez potrebe za obrazlaganjem razloga za otkaz. Nigdje u Ugovoru nije navedeno da prvotuženik ne smije otkazati Ugovor ako nema za to valjani razlog. Otkazavši Ugovor, prvotuženik je samo iskoristio svoje ugovorno pravo. Korištenje ugovornog prava nije povreda Ugovora, pa stoga ne može biti govora o odgovornosti tuženika za štetu zbog povrede Ugovora. Pritom je potrebno primijetiti da Ugovor ne sadrži jednokratnu ugovornu obvezu koju su tuženici trebali izvršiti, već se radi o dugoročnom ugovoru koji predviđa mnoge ugovorne obveze (npr. obveza recertificiranja, obveza izvršenja periodičkih provjera, itd.) koje se periodički izvršavaju tijekom duljeg razdoblja, konkretno tijekom petogodišnjeg razdoblja. Radi se, dakle, o trajnom obveznom odnosu za koje se često u praksi ugovara pravo ugovornih strana na otkaz ugovora. Ugovorne odredbe o pravu na otkaz ugovora uobičajene su u trgovačkim ugovorima, a temelje se na slobodi ugovaranja ugovornih strana. Tuženici smatraju da nije odlučno što se u Ugovoru mjestimično spominje „raskid“ umjesto „otkaza“, imajući na umu načelo falsa nominatio non nocet te da je pravo prekinuti važenje ugovora u svako doba bez potrebe za postojanjem razloga po pravnoj prirodi predstavlja otkaz, a ne raskid ugovora. Uostalom, terminološko razlikovanje nije dosljedno provedeno niti u hrvatskom zakonodavstvu. Doduše, pravni učinci koji su bitni za ovaj parnični postupak isti su neovisno o tome radilo se o otkazu ili raskidu – Ugovor je prestao važiti.

3.2. Tijekom rasprava između tužitelja i prvotuženika koje su uslijedile nakon otkaza Ugovora zastupnici prvotuženika spomenuli su raskid zbog promijenjenih okolnosti temeljem odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, a koju okolnost tužitelj pokušava iskoristiti kako bi poboljšao svoj položaj u ovoj parnici. Međutim, rasprave koje su uslijedile nakon otkaza Ugovora ne stvaraju pravne učinke, pa stoga nisu odlučne za pravnu kvalifikaciju otkaza Ugovora. Jedino otkazno pismo od 8. travnja 2019. predstavlja očitovanje volje prvotuženika usmjereno na zasnivanje pravno obvezujućih učinaka, konkretno na stvaranje pravnog učinka otkaza Ugovora. Prvotuženik je u otkaznom pismu jasno naveo da se otkaz temelji na ugovornom pravu na otkaz te nije niti jednom riječju spomenuo raskid zbog promijenjenih okolnosti temeljem čl. 369. Zakona o obveznim odnosima.

3.3. Tužitelj u tužbi priznaje da je primio prvotuženikov e-mail od 8. travnja 2019. kojim je prvotuženik obavijestio tužitelja o otkazu Ugovora te mu u privitku tog e-maila dostavio pisani otkaz Ugovora. S obzirom na navedeno, otkazni rok u trajanju od 60 dana počeo je teći najkasnije idući dan nakon tog primitka obavijesti o otkazu Ugovora, tj. od 9. travnja 2019. To znači da je otkazni rok istekao 8. lipnja 2019. te je tog datuma Ugovor prestao važiti. S obzirom na navedeno, tužitelj u tužbi pogrešno inzistira na tome da su tuženici bili dužni izvršiti recertifikacijsku provjeru za EC certifikat koji je istekao 23. lipnja 2019. Budući da je navedeni datum nastupio nakon prestanka važenja Ugovora, tuženici nisu nikako mogli biti u obvezi izvršiti recertifikacijsku provjeru. Odredbom čl. 7.2.3. i 8.1. Ugovora je propisano da se otkaz izjavljuje putem „pisane obavijesti“. Tužitelj u Ad. XII. tužbe navodi da „navedena ugovorna odredba predviđa raskid dostavom pisane obavijesti, dok dostava obavijesti e-mailom ne udovoljava propisanoj formi“. Tuženici se ne slažu s tim stajalištem tužitelja. Slanje e- maila i privitka tom e-mailu svakako predstavlja pisanu obavijest. Notorno je da se u 21. stoljeću gotovo sva komunikacija u trgovačkopravnim odnosima izvršava slanjem e-mailova, slijedom čega da je apsurdno tvrditi da e-mail ne predstavlja pisani oblik, budući da se e-mail i njegov privitak ne sluša, nego čita, baš kao i sve druge pisane obavijesti. Uostalom, tužitelj ne spori da je primio e-mail te ga je, štoviše, sam dostavio kao prilog tužbi. Budući da tužitelj ne spori da je primio predmetni e-mail od prvotuženika te ne spori da je njegov sadržaj izjavljivanje otkaza Ugovora, jasno je da je njegovim slanjem zahtjev pisanog oblika ispunjen.

3.4. Tuženici također smatraju i da tužitelj nije imao pravo tražiti od tuženika ispunjenje glavnih ugovornih obveza tijekom otkaznog roka odnosno da tuženici nisu bili dužni izvršiti ih. Tumačenje prema kojem su tuženici dužni za vrijeme trajanja otkaznog roka ispuniti glavne ugovorne obveze protivno je pravnoj prirodi otkaznog roka. Time bi izjavljivanje otkaza izgubilo svrhu. Dužnosti ugovornih strana za vrijeme trajanja otkaznog roka ograničavaju se samo na poduzimanje radnji potrebnih da se Ugovor privede kraju (npr. vraćanje isprava i drugih stvari koje su predane drugoj strani, obračun uzajamnih dugovanja, obavještavanje potrebnih tijela o prestanku Ugovora, itd.). Naposljetku, tužitelj u Ad. VII. tužbe navodi da su tuženici bili dužni izvršiti sve revizijske aktivnosti u roku od trideset dana prije isteka roka valjanosti certifikata. Tuženici skreću pozornost da tužitelj time izvlači pogrešan zaključak, i to na način da citira odredbu izvan konteksta u kojemu se ona nalazi u Ugovoru. Naime, Odjeljak IV. (Posebne odredbe i uvjeti), st. 3. Dodatka Odjeljku II. Ugovora dopunjuje čl. 6.2. Odjeljka II. Ugovora te govori o obvezama tužitelja (a ne tuženika) o pravovremenom obavještavanju prvotuženika o odgodama izvršenja usluga. Dakle, odredba koju citira tužitelj govori o roku ispunjenja tužiteljeve obveze, a ne obveze tuženika.

3.5. Tužitelj navodi u tužbi da je prvotuženik „izjavu o raskidu dostavio tužitelju u trenutku kada se više nije mogla otkloniti ili umanjiti šteta zbog neispunjavanja navedenih ugovornih obveza.“ Tužitelj pritom prešućuje pravo činjenično stanje. Naime, prvotuženik je obavijestio tužitelja o svojoj namjeri otkaza Ugovora prije nego što mu je izjavio otkaz Ugovora. Već je u siječnju 2019. prvotuženik obavijestio tužitelja o tome da se poslovna suradnja ne može nastaviti temeljem Ugovora zbog MDEV smjernica koje su uvele strože zahtjeve. Predstavnici tužitelja (gđa. MČ i g. BČ) i predstavnici prvotuženika (gđa. JČV i g. HČ) održali su 22. siječnja 2019. sastanak na kojemu su predstavnici prvotuženika objasnili predstavnicima tužitelja da se buduća suradnja ne može temeljiti na Ugovoru, već da se ona jedino može nastaviti pod drugačijim uvjetima, odnosno sklapanjem novog ugovora. Prvotuženik je želio nastaviti suradnju s tužiteljem te je stoga započet rad na novom ugovoru. Zbog činjenice da su MDEV smjernice uvele nove strože zahtjeve, prvotuženik je pokrenuo razgovore s tužiteljem kako bi se pronašlo rješenje, budući da izvorni opseg sporazuma više nije udovoljavao zahtjevima MDEV smjernica, odnosno ne bi bilo moguće provesti certificiranje pod tim uvjetima. Pri tomu je potrebno imati na umu da su obje ugovorne strane znale za ugovorno pravo prvotuženika na otkaz Ugovora, međutim, za prvotuženika je ovo bila posljednja opcija. Na opisani način tužitelju je dano dovoljno vremena, čak pet mjeseci prije isteka certifikata da se pripremi za prestanak suradnje na osnovi Ugovora i sklopi sporazum s nekim drugim, dakle, da izbjegne prekid poslovanja zbog nedostatka valjane potvrde. Tužitelj je dakle imao alternativu i dovoljno vremena, što jasno proizlazi iz „dokumenta/javne isprave SIQ Ljubljana EC certifikat prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode od 19. prosinca 2020. Nakon sastanka održanog 22. siječnja 2019 . prvotuženik je pristupio izvršenju radnji potrebnih za izmjenu Ugovora, odnosno za potpisivanje novog ugovora, s obzirom na činjenicu da je u razdoblju između 22. siječnja 2019. i 18. ožujka 2019. tužitelj razmjenjivao e-mailove s prvotuženikom o tehničkim pitanjima, opsegu i ostalim informacijama važnim za novi ugovor i procjenu. Štoviše, nakon što je tužitelj primio nacrt novog ugovora 31. siječnja 2019. (e-mail koji je gđa. JČV poslala g. VČ **.**.2019. u 12:35), nakon što je tužitelj prethodno dostavio prvotuženiku informacije potrebne za novi ugovor ispunjavanjem obrasca koji je tužitelju poslao prvotuženi (e-mail koji je g. HČ poslao gđi. MČ **.**.2019. u 14.05), prvotuženik je nastavio komunicirati s tužiteljem u cilju potpisivanja novog ugovora. Navedeno je navodilo prvotuženika na zaključak da je tužitelj spreman prihvatiti nove uvjete budući da su novi uvjeti ugrađeni u novi ugovor u skladu s informacijama (obrascem) koje je dostavio tužitelj, odnosno na zaključak da prvotuženik može nastaviti s planiranjem procjene. Međutim, na kraju se tužitelj predomislio i nije prihvatio novi ugovor. Dakle, vlastite radnje tužitelja razlog su zašto je prošlo dragocjeno vrijeme prije nego što je prvotuženik na kraju raskinuo Ugovor. Dana 18. ožujka 2019. prvotuženik je dostavio tužitelju konačni nacrt novog ugovora te je pozvao tužitelja da se izjasni da li su mu odredbe novog ugovora prihvatljive. Unatoč nepotpisanom novom ugovoru, zbog opisanog postupanja tužitelja, tuženici su postupali u skladu s odredbama nacrta tog novog ugovora, upravo radi zaštite interesa tužitelja. Međutim, tužitelj nikad nije obavijestio tuženike da prihvaća novi ugovor te je prvotuženik kasnije bio primoran otkazati postojeći Ugovor.

3.6. Naime, prema odredbi čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj može zahtijevati popravljanje štete samo ako „dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njenim ispunjenjem“. Budući da je prvotuženik valjano otkazao Ugovor, a da drugotuženik nije nikada niti bio obvezan temeljem Ugovora, nije se dogodilo neispunjenje obveze odnosno zakašnjenje s ispunjenjem koje tužitelj stavlja na teret tuženicima. Dakle, tuženici nisu počinili štetu tužitelju. Osim toga, zahtjev tužitelja za naknadom štete nije potkrijepljen odgovarajućim dokazima kojima tužitelj nesumnjivo dokazuje da mu je šteta doista nastala. Zbog tih je razloga suvišno izlaganje tužitelja u tužbi o šteti koju je navodno pretrpio. Unatoč tomu, tuženici ističu da je u pogledu većeg dijela tužbenog zahtjeva tužitelja Ugovorom isključena odgovornost tuženika za štetu. Naime, tužitelj potražuje iznos od 330.000,00 EUR na ime naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi. Tuženici skreću pozornost da je temeljem čl. 10.1. Ugovora isključena odgovornost tuženika za „posljedični ili neizravni gubitak, uključujući prekid ili gubitak korištenja, poslovanja, ugovora, prihoda, gubitka goodwilla, gubitka dobiti ili očekivanog profita. Dakle, odgovornost tuženika za popravljanje štete u vidu izmakle koristi je isključena Ugovorom. Zbog toga je tužbeni zahtjev tužitelja i u tome dijelu neosnovan. Tužitelj se pogrešno poziva na to da su odredbe o isključenju, odnosno ograničenju odgovornosti tuženika nejasne. Naprotiv, odgovornost tuženika vrlo je jasno isključena za pojedine oblike štete te nema prostora dvojakom tumačenju. Tužitelj također pogrešno navodi da se ove odredbe ne mogu tumačiti na štetu tužitelja temeljem odredbe čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Riječ je naime o trgovačkom ugovoru te su obje ugovorne strane imale jednaku pregovaračku snagu prilikom sklapanja Ugovora. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora imao priliku pregovarati i tražiti da se navedena odredba izmijeni. Činjenica da to nije pokušao učiniti ne znači da se navedena odredba sada tumači samo njemu u korist. Uostalom, čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima primjenjuje se jedino u pogledu nejasnih odredaba. Slijedom navedenog, prvotuženik i drugotuženik predlažu da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška prvotuženiku i drugotuženiku. Također, iz odgovora na tužbu tuženika bi proizlazilo da su tuženici promijenili naziv tvrtke tako da za prvotuženika isti sada glasi DNV Adriatica d.o.o., Rijeka, Ružićeva 32, OIB: 66958856391, a za drugotuženika DNV AS, 1363 Høvik, 3024 Bærum, Veritasveien 1, Norveška, OIB: 05606996432.

4. Prije svega, valja istaći da iz podataka u spisu proizlazi da je drugotuženik strana pravna osoba sa sjedištem u [adresa], dok su tužitelj i prvotuženik (sa sjedištem u [adresa]) domaće pravne osobe, iz čega proizlazi da se radi o sporu s međunarodnim elementom. Sukladno odredbi čl. 4. Uredbe Bruxelles I bis (glede prvotuženika sa sjedištem u [adresa]) i odredbe čl. 4. Konvencije o nadležnosti, priznavanju i izvršenju stranih sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, tzv. Luganske konvencije iz 2007. (glede drugotuženika sa sjedištem u [adresa] koja je članica EEA-Europskog gospodarskog prostora i stranka Luganske konvencije) te da obje konvencije predviđaju kao opće pravilo da se tužba podnosi pred sudom države u kojoj tuženik ima domicil, tj. sjedište. Nadalje, obzirom na odredbu čl. 6. st. 1. Luganske konvencije kojom je propisano da osoba s domicilom u jednom državi može se tužiti u drugoj državi ako je tužen zajedno s drugom osobom, a tužba je usko povezana da je brže saslušati i odlučiti zajedno da bi se izbjegla opasnost različitih presuda iz odvojenih sudskih postupaka, a u konkretnom slučaju se za prvotuženika i drugotuženika tužbeni zahtjev temelji na istom Ugovoru. Stoga, sukladno navedenom i odredbi čl. 13.2. Ugovora, za rješavanje konkretne pravne stvari nadležan je Trgovački sud u Rijeci. Glede mjerodavnog prava, primjenjuje se odredba čl. 3. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (dalje: Uredba Rim I), budući da se kod ugovora o pružanju usluga primjenjuje pravo države u kojoj pružatelj usluga (prvotuženik) ima uobičajeno boravište (sjedište) te odredba čl. 13.1. Ugovora, slijedom čega ovaj sud utvrđuje da se kao mjerodavno pravo primjenjuje hrvatsko pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18, dalje: ZOO).

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete, a koja mu je nastala zbog neispunjenja preuzetih obveza tuženika temeljem zaključenog Ugovora o certificiranju, broj Ugovora: 1-2DV4PK (dalje u tekstu: Ugovor), od 15. svibnja 2018., odnosno raskida istog.

6. Među strankama nije sporna činjenica da su parnične stranke 15. svibnja 2018. zaključile Ugovor kojim su se prvotuženik i drugotuženik obvezali tužitelju u petogodišnjem razdoblju izvršiti recertifikacijsku provjeru prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode te nakon izvršene provjere isporučiti novi EC certifikat (CE oznaka/markica) prema standardu MDD 93/42/EEC za medicinske proizvode tužitelja, sve do 23. lipnja 2019.

7. Međutim, sporna je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, odnosno odgovornost prvotuženika, posebno iz razloga jer se veći dio tužbenog zahtjeva odnosi na potraživanje tužitelja u vidu izmakle koristi, a tuženici se pozivaju na odredbu čl. 10.1. Ugovora kojom je isključena njihova odgovornost za popravljanje štete u vidu izmakle koristi, te je sporna i solidarna odgovornost drugotuženika. Također, sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

7.1. Nadalje, sporno je pravno pitanje je li prvotuženik imao valjan razlog za raskid predmetnog Ugovora. Sporna je pravna osnova raskida Ugovora, odnosno radi li se o raskidu temeljem ugovornog prava tj. odredbe čl. 7.2.3. Ugovora ili se radi o raskidu temeljem promijenjenih okolnosti sukladno odredbi čl. 369. ZOO-a ili se pak radi o otkazu temeljem odredbe čl. 212. ZOO-a.

7.2. Među strankama je sporno kada je otkazni rok počeo teći, budući da je prvotuženik tužitelju 8. travnja 2019. putem elektroničke komunikacije poslao izjavu o jednostranom raskidu predmetnog Ugovora, dok je predmetnu Izjavu o jednostranom raskidu putem poštom tužitelj zaprimio 26. travnja 2019. Slijedom iznijetog, parničnim strankama je potom sporno kojeg dana je istekao otkazni rok, kao i je li tužitelj imao pravo tražiti od tuženika ispunjenje glavnih ugovornih obveza tijekom otkaznog roka, obzirom tuženici tvrda da je za vrijeme trajanja otkaznog roka zahtjev tužitelja za ispunjenjem glavne ugovorne obveze protivno pravnoj prirodi otkaznog roka.

7.3. U konačnici je sporna odlučna činjenica je li prvotuženik prije raskida Ugovora obavijestio tužitelja o internim promjenama koje su uzrokovale povećanja cijene ugovorenih usluga, odnosno je li mu pravovremeno nagovijestio i objasnio da se poslovna suradnja može nastaviti samo pod drugačijim uvjetima i cijenama, odnosno sklapanjem novog ugovora.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu i to Ugovor o certificiranju broj 1-2DV4PK od 15. svibnja 2019. zajedno sa obveznim prilozima, (stranica 15-53 spisa), uvid u e-mail korespondenciju stranaka (stranica 54-58 spisa), izjavu o raskidu Ugovora(stranica 59- 60 spisa), u dopis od 31. listopada 2019. kojim društvo Almevan, S.L., Madrid tužitelju otkazuje narudžbe (stranica 84 spisa), uvid u e-mail korespondenciju stranaka od siječnja do ožujka 2019. (stranica 212-219 te 230-243 spisa), odluke o redovitom otkazu ugovora o radu djelatnika tužitelja (stranica 319-332 spisa) te je proveo dokaz saslušanjem svjedokinje JČV, svjedoka BČ, prokuriste JČ, svjedokinje CČ te saslušanjem zastupnice po zakonu tužitelja MČ, a na okolnost visine je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši, dipl.oec.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom imovinske štete u cijelosti osnovanim, dok tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom neimovinske štete ocijenio djelomično osnovanim.

10. Uvidom u odredbu čl. 7.2.3. predmetnog Ugovora (stranica 15-42 spisa), sud utvrđuje da je istom propisano da svaka stranka može raskinuti ovaj Ugovor pisanom obaviješću drugoj stranci iz praktičnih razloga, nakon što je drugoj strani predana pisana obavijest 60 dana prije raskida. Nadalje, uvidom u odredbu čl. 8.1. Ugovora, propisano je da ovaj ugovor ostaje na snazi dok ga ne raskine jedna od ugovornih strana, 60 dana od dostave pisane obavijesti drugoj strani.

10.1. Nadalje, odredbom čl. 10.1. propisano je da se presafe (drugotuženik) ni na koji način ne može smatrati odgovornim prema kupcu ili njegovim povezanim društvima za bilo kakav posljedični ili neizravni gubitak koji proizlazi ili je u vezi s ovim Ugovorom, uključujući, ali ne ograničavajući se na prekid ili gubitak korištenja, poslovanja, ugovora ili prihoda, gubitka goodwilla, gubitka dobiti ili očekivanog profita, općih troškova, troškova zamjenske opreme, opoziva, zastoja, odgovornosti za proizvode ili drugih posebnih, kaznenih ili drugih oblika neizravni gubitaka neovisno o načinu nastanka, bilo pod ugovorom, prekršajem (uključujući i nepažnju) strogu odgovornost ili na drugi način.

10.2. Odredbom čl.10.2. je propisano između ostalog, da i u slučaju za naknadu štete iz odredbe čl. 9.1. Ugovora, maksimalna kumulativna odgovornost presafea koja proizlazi iz ili je u svezi s ovim Ugovorom je ograničena na iznos od 100.000,00 USDD.

11. Uvidom u izjavu o raskidu ugovora koja je tužitelju 8. travnja 2019. proslijeđena putem e-maila (stranica 59 spisa), sud je utvrdio da je prvotuženik Ugovor raskinuo iz razloga jer nije u mogućnosti isporučiti uslugu po ugovoru potpisanom 2018., slijedom čega mora raskinuti isti, ako i da pisani raskid ugovora šalje u privitku. Nadalje je prvotuženik kao razlog raskida naveo da je nakon sklapanja ugovora došlo do promjene relevantne certifikacijske sheme, povezanih pravila i procedure kvalifikacije pa da se periodične i certifikacijske provjere ne mogu više obavljati prema uvjetima Ugovora od 15. svibnja 2018. te je potrebno sklopiti novi Ugovor o certificiranju.

12. Uvidom u elektroničku komunikaciju između parničnih stranaka od 26. travnja 2019., 17. svibnja 2019. te 4. lipnja 2019., sud utvrđuje da je tužitelj pozivao prvotuženika na izvršenje svojih obveza po ugovorenim cijenama, kao i da je isti napomenuo prvotuženiku da u cilju zaštite njegovih interesa, nisu otkazali ugovor barem šest mjeseci ranije jer bi se u tom slučaju njegova organizacija mogla pripremiti za tranziciju kod drugog prijavnog tijela. Također, tužitelj je istaknuo da će istekom certifikata biti prisiljen prestati proizvoditi i ugasiti pogon nakon 25 godina, a do čega je u konačnici i došlo.

13. Iz iskaza zastupnice po zakonu tužitelja MČ, (stranica 334-336 spisa), proizlazi da je na navedenoj funkciji tužitelja više od 10 godine te da su s prvotuženikom imali dugu poslovnu suradnju oko 20 godina i to na način da je isti za njih obavljao certificiranje medicinskih uređaja i medicinskog potrošnog materijala koje su proizvodili. Bez certificiranja proizvodi se ne mogu prodavati na hrvatskom i europskom tržištu. Suradnja je godinama prolazila redovno, s manjim problemima koji su se rješavali. Do većih problema došlo je 2018. kada je tuženik poslao neovlaštenu osobu na audit. Iz navedenog razloga nisu mogli dobiti certifikat na vrijeme te 2018., odnosno uspjeli su dobiti parcijalni certifikat za dio proizvoda, a navedeno je bio razlog sastanka 22. siječnja 2019. na kojem su zajedno s njom prisustvovali g. HČ (direktor tuženika), gđa. JČV i g. BČ. Na predmetnom sastanku su pokušali iznaći rješenje za nedovršeni audit iz 2018. Tom prilikom da je g. HČ izjavio da s obzirom da dosadašnja auditorica više neće provoditi audit kod njih da će morati promijeniti cijenu audita. Ona da mu je na to odgovorila da mi imamo valjani ugovor i da ne vidim razlog za promjenu, ali s obzirom da smo ovisni o njima da smo spremni za razgovor ako imaju razumnu ponudu.

13.1. Tada su rekli da će u najkraćem roku dostaviti novu ponudu, međutim ta ponuda dolazi tek krajem ožujka 2019. kada je tuženik već trebao obaviti audit. Cijena po ponudi je bila četiri puta veća od tada ugovorenog iznosa iz kojeg razloga su odbili potpisivanje takvog ugovora i zatražili hitnu certifikaciju prema postećem ugovoru. Upozorili smo tuženika da ćemo biti primorani prestati prodavati proizvode, a sve navedeno su korespondirali putem e-maila. Tuženikovi odgovori su se sveli na to da ne mogu ništa dok ne potpišemo novi ugovor te je nakon toga došlo do raskida suradnje. Konkretno, zaprimila je e-mail u travnju 2019. Odnosno u tom je periodu bila na godišnjem odmoru petnaestak dana i kada se vratila je otvorila i pročitala predmetni e-mail, a to je bilo oko 20. travnja 2019. Nadalje, je zastupnica po zakonu iskazala i sve da je zaprimila otkaz i u siječnju da ne bi bilo dovoljno vremena za certifikat jer je 21. siječnja 2019. bila na sastanku u Ljubljani sa SIQ, tvrtka koja se također bavi certificiranjem te je obaviještena da je prekasno za transfer certifikata i da inzistiram na suradnji sa tuženikom.

13.2. Na sastanku održanom 22. siječnja 2019. razgovarali su o terminu recertifikacije s tuženikom te su njegovi predstavnici rekli da ćemo u najskorijem roku razgovarati o terminu. Međutim, oni da su inzistirali na onom preskočenom certifikatu iz 2018. koji su uredno platili, odradili i obavili audit. Tada su spomenuli novi ugovor, odnosno izjavili su da kolegica ŽČ više neće moći dolaziti na audit pa da će to njih ubuduće više koštati premda je u ugovoru to predviđeno (dodatni trošak auditora), kao i što je ugovorom predviđeno i da mora doći ovlaštena osoba na audit te o svemu navede je potrebno oko 6 mjeseci. Također, je iskazala da im tuženik nije dostavio plan rokova i aktivnosti za recertifikaciju za 2019., već je inzistirao na novom ugovoru. Tek 23. lipnja 2019. je shvatila da tuženik neće izvršiti recertificiranje, već je mislila da se to ne može dogoditi te da će izaći na audit. Jedina razlika sklopljenog ugovora iz 2018. i nacrta ugovora iz 2019. je cijena. Mjerodavna shema je ista, propisi su još od 1993. isti, odnosno 2016. je došlo do manjih izmjena.

13.3. Otkaz Ugovora, tj. uskrata recertifikacije se na njihovo poslovanje odrazilo na način da im je osim otkaza ugovora i certifikat povučen s istim danom. To znači da su 23. lipnja 2019. ostali bez dozvole za prodaju, a posljedično tome i bez velikog dijela klijenata i tržišta. Zatvorili su proizvodni pogon na Hvaru te su otkazali ugovore o radu za osam zaposlenika koji su preko 20 godina radili kod njih. Odmah su tog 23. lipnja 2019. zatražili ponudu druge certifikacijske kuće i već nakon 6 mjeseci smo dobili certifikat. Međutim unutar tih 6 mjeseci su izgubili većinu tržišta. Tvrtka koja se razvijala 30 godina je potpuno izgubila svoju poziciju na tržištu koju je stekla i to najviše su izgubili sa tvrtkom Almevan iz Španjolske s kojima su imali 2/3 tržišta 15-tak godina. Oni su se morali okrenuti novom dobavljaču u tom periodu, a radilo se o periodu od 23. lipnja 2019. do 18. prosinca 2019. U tom periodu su imali troškove pogona, otpremnine, tekuće troškove, otkazane narudžbe. U tom periodu su mogli poslovati na hrvatskom tržištu jer je HALMED koji dan nakon 23. lipnja 2019. poslao pismenu potvrdu prema kojoj se proizvodi mogu prodavati na hrvatskom tržištu jer su to legalni proizvodi, obzirom jer tužitelj nije svojom krivnjom izgubio certifikat. Hrvatsko tržište je u našem poslovanju zastupljeno između 5 do 10%. Nastala im je reputacijska šteta, obzirom je europskom tržištu teško objasniti da se ovo uopće dogodilo. Certifikacijske kuće su tu da pomognu u osvajanju tržišta te su svi mislili da je njihovom krivnjom došlo do prestanka prodaje proizvoda.

13.4. Nadalje, zastupnica po zakonu tužitelja je iskazala da potvrđuje da joj je poznat sadržaj sklopljenog ugovora iz 2018., kao i mogućnost da obje strane otkažu ugovor te da je propisan otkazni rok od 60 dana. Također, potvrđuje i da je 8. travnja 2019. zaprimljen e-mail od prvotuženika, kao i da je uobičajen način komunikacije s istim bio putem e-maila i telefonom. Nacrt ugovora nakon održanog sastanka u siječnju 2019., a koji je prvotuženik nazvao informativni ugovor je dostavio nakon sastanka u siječnju 2019., međutim naveo je da će o tom ugovoru moći razgovarati tek nakon što se ponuda odobri u Oslu. Ponuda je odobrena tek krajem ožujka 2019. U siječnju 2019. nisu razgovarali o uvjetima jer je bilo rečeno da ćemo o uvjetima razgovarati kada se odobri ponuda pa uvjete iz nacrta nije ni odbila ni prihvatila jer o tome nisu niti mogli razgovarati, obzirom ponuda nije bila odobrena ponuda, a na snazi su imali valjani ugovor. Dva dana nakon što je primila Nacrt novog ugovora je prvi puta javili tuženiku da ne prihvaćaju novu ponudu. U periodu od 21. siječnja 2019. do 23. lipnja 2019. razgovarali su sa tvrtkom SIQ o preuzimanju certifikata kojeg su imali sklopljenog s tuženikom, ali su ih u tom dijelu odbili. Inače s tom tvrtkom imaju suradnju za neke druge certifikate pa su po tom poslu bili na sastanku u Ljubljani. Samo uzgred su pitali za ove certifikate koje imamo ugovorene s tuženikom, ali je opće poznato da notifikacijska tijela odbijaju suradnju ako je klijent samo tražio ponudu od drugoga sve dok se ta ponuda ne prihvati ili odbije, odnosno razriješi. Iskazuje da u tom periodu nisu mogli ugovoriti niti s jednom drugom certifikacijskom kućom iz razloga što je šest mjeseci bio prekratak period, a imali smo ugovor s tuženikom. Bio je prekratak period od 6 mjeseci te su s tuženikom bili u poslovnom odnosu 20-tak godina. Ne sjećam se da su ikada mijenjali ugovor koji je bio valjan i na snazi. Možda bi ovdje i pristali na izmjene da je ponuda bila fer i korektna, ali ova ponuda koju je tuženik dao je bila ucjena. Nakon otkaza u travnju 2019. iskazuje kako nisu mogli otkloniti štetne posljedice, odnosno mogli su na način da su tuženici dovršili recertifikaciju.

14. Iz iskaza svjedokinje JČV, (stranica 337-339 spisa), proizlazi da je ista djelatnica prvotuženika na radnom mjestu planera. U ugovornom odnosu s tužiteljem sudjelovala je prilikom dogovaranja i ugovaranja audita, dakle sklapanja ugovora. Sudjelovala je i u otkazivanju ugovora te je bila prisutna na sastanku održanom sa tužiteljem 22. siječnja 2019. na kojem je bilo govora o trenutnoj situaciji i nastavku suradnje i dogovor oko audita, a na istom je bila prisutna zajedno s MČ, VČ i HČ. Jedan dio nije bio dovršen od strane prvotuženika za 2018. pa su razgovarali o isporuci tog certifikata ISO 13485. Ugovor je raskinut 2019., jer je trebao biti potpisan novi. To iz razloga što njihova tvrtka nalaže svojim podružnicama nove obrasce. Ti novi obrasci sadrže niz zahtjeva, a radi se o tehničkim zahtjevima u koje ne može detaljnije ulaziti, ali radi se o korporativnom obrascu. Međutim, iskazuje da ne zna u čemu se sastoji promjena relevantne certifikacijske sheme te povezanih pravila i procedura kvalifikacija koje se spominju kao razlog otkazu, jer su to tehnička pitanja. Procedura je takva da dobije nalog od centrale o važećem obrascu ugovora koji je vezan uz tu shemu i koji omogućava ispravnost sheme i certifikat. Nakon toga zatraži od druge strane, ovdje tužitelja potpis novog ugovora prema tom novom obrascu. U čemu se sastoji promijenjena okolnost na koju se pozivaju u raskidu ugovora, iskazuje da joj je poznato da je raskid temeljen na odredbi čl. 8.1. Ugovora, kao i da je otkazni rok 60 dana. Ne sjeća se da li je u dopisu od 6. prosinca 2018. obavijestila tužitelja da će se cijena naknade promijeniti odnosno da će biti veća. Krajem 2018., početkom 2019. je postala svjesna da će doći do promjene cijene s njihove strane te da su svoje klijente obavijestili da će doći do novih cijena, ali ne kolektivno, nego pojedinačno i po potrebi te iskazuje da je moguće da su do obavijesti tužitelja o promjeni cijena čekali do recertifikacijskog audita. To su čekali zato što imaju puno klijenata i tužitelj je bio u planu za razgovor u vrijeme recertifikacijskog audita. S obzirom da je certifikat istjecao u lipnju 2019. s tužiteljem je razgovor oko termina i ugovora započela u studenom 2018. Međutim, ne sjeća se da li je s tužiteljem razgovarala o tome da mu neće biti prihvatljiv iznos nove cijene, kao i da bi mu zbog navedenog mogla nastati šteta. Nije joj poznato koliko traje proces certifikacije proizvoda, kao niti obveza certifikatora da bi trebao savjetovati klijenta kako da održi kontinuitet certifikata. Kao relevantna mjerodavna certifikacijska shema u ugovoru iz 2018. i nacrtu ugovora iz 2019. je navedena ista certifikacijska shema i to ISO 13485 i MDD, a koja direktiva je donesena 1992. Ugovor zaključen 15. svibnja 2018. otkazali su 8. travnja 2019. elektroničkim putem te nisu dobili automatski generirani mail da primatelj nije zaprimio e-mail. Najčešće su s tužiteljem komunicirali putem e-maila i telefonski. Novi nacrt ugovora tužitelju je poslan najkasnije početkom ožujka 2019. U spisu se nalazi mail od 31. siječnja 2019. u kojem piše da prvotuženik šalje informativni pregled ugovora s novim uvjetima te da taj informativni ugovor sadrži sve relevantne nove uvjete, osim uvjete o putnim troškovima i konačne podatke koje je trebao tužitelj dostaviti, a tiču se njihovih proizvoda koji se certificiraju. Podaci o tim proizvodima su ključni. Te podatke smo čekali da dostavi tužitelj. U nacrtu ugovora su bili ključni podaci s naše strane te tužitelj nije odbio tu informativnu ponudu. Nastavila se komunikacija sve do e-maila poslanog 26. ožujka 2019. te u tom periodu tužitelj nije dao do znanja da neće prihvatiti nove uvjete. Sve do tog perioda je komunikacija bila partnerska i u pozitivnom tonu. Prvi puta su predložili audit za certifikat koji je isticao u lipnju 2019., u siječnju 2019., ali tužitelj taj termin nije prihvatio. Nadalje iskazuje i sve da je tužitelj prihvatio audit u siječnju 2019. da recertifikacija prema ugovoru iz 2018. ne bi bila izvršena jer je moralo doći do potpisa novog ugovora, a što bi značilo da je moguće da su audit u siječnju 2019. nudili prema odredbama nacrta ugovora kojeg tužitelj još nije ni vidio.

15. Iz iskaza sadašnjeg prokurista JČ, (stranica 339-340 spisa), proizlazi da je isti osnivač tvrtke SGM d.o.o. te da je tvrtka osnovana 1993. Sa tuženikom su surađivali od 2000. godine vrlo korektno. Glede konkretnog ugovora iz 2018. i njegovo otkazivanje, iskazuje da nije bio direktno uključen u te radnje, već putem direktorice MČ te da osobno nije bio na sastancima nakon sklapanja posljednjeg ugovora iz 2018. te nije sudjelovao u e-mail prepisci, već nadzire poslovanje firme. Glede rasta i razvoja društva od faze osnivanja do 2018. u kratkim crtama iskazuje da je društvo osnovano 1993. te da se radilo o ratnim vremenima kada nije bilo jednostavno. Najprije su bili orijentirani na američko tržište jer za europsko tržište nisu imali certifikate, da bi 2000. počeli s certifikatima za europsko tržište kada im je europsko tržište postalo dominantnije u odnosu na američko. 2015./2016. su dosegli maksimalan broj zaposlenih od 15 osoba da bi 2018. uslijedio šok te su ostali bez dijela svojih kupaca, sve zbog neobnovljenih certifikata. Zbog toga su morali zatvoriti pogon u Hvaru i otkazati osam ugovora o radu s otpremninama. U tom periodu su imali jedan uzlazni trend te su se pripremali za jednu širu proizvodnju, međutim kod toga su stali, a gradilište je "zaleđeno". Poznat mu je sadržaj Ugovora od 15. svibnja 2018., kao i da je isti propisivao otkazni rok od 60 dana, kao i svaki drugi ugovor. Nadalje je iskazao da tužitelj danas posluje, ali sa reduciranom proizvodnjom. Što se tiče suradnje s društvom Almevan, iskazuje kako su nakon otkaza predmetnog Ugovora, odnosno nakon što su dobili certifikat od SIQ sda u nastavili poslovati s njima, međutim u bitno smanjenom opsegu jer M pokriva cijelo Španjolsko tržište pa se morao okrenuti drugim dobavljačima.

16. Iz iskaza svjedoka BČ, (stranica 340-342 spisa), proizlazi da je isti djelatnik tužitelja od 1. siječnja 2002. te da trenutno radi na radnom mjestu upravitelja kvalitete. Nije sudjelovao u sklapanju ugovora od 15. svibnja 2018. te iskazuje da ne dogovara uvjete ugovora, već je njegova uloga u dogovaranju opsega provjere odnosno revizije same certifikacije. Ovdje je zapelo na tehničkom dijelu zato što prvotuženik nije ispunio prethodne odredbe ugovora, odnosno rokove jer sa svoje strane nije poslao ovlaštenu osobu za certificiranje. Ta osoba nije mogla u cijelosti sagledati njihovo poslovanje jer nema takve ovlasti. Za navedeno da su sami saznali iako je ta osoba nekoliko godina obavljala nadzor. Taj formalni propust su sami uočili te ih tuženik o tome nije svojevoljno obavijestio. Na sastanku održanom 22. siječnja 2019. je osobno prisustvovao, a povod je bio taj jer u tom trenutku jedan od certifikata nije bio izdan, a tuženik nije po tom pitanju nije imao nikakvu inicijativu niti je predlagao rješenje. Na predmetnom sastanku se spominjala izmjena ugovora, ali iskazuje da nisu ušli u nikakve pregovore za novi ugovor. Tuženik je kroz razgovor spomenuo da problem koji se pojavio vezan za neovlaštenu osobu bi mogao stvoriti problem u budućnosti. Iz tog razloga su trebali angažirati drugog auditora, a koji im nije vremenski na raspolaganju. Da li je to bio razlog za povećanje cijene naknade koju je tuženik, svjedok iskazuje da po njemu nije. Vidio je novi nacrt ugovora te su u firmi komentirali da je naknada četiri puta veća. Za novu cijenu ugovora su doznali u ožujku 2019. te iskazuje da od ožujka do isteka certifikata nije bilo dovoljno vremena za promjenu certifikatora. Za promjenu, odnosno za provjeru i dobivanje certifikata od drugog im je potrebno 6 mjeseci. Stoga u siječnju nisu mogli podnijet prijavu i aplicirati kod drugog certifikatora. Svjedok je također iskazao da je došlo do problema u poslovnoj suradnji s tvrtkom Almevan. Iako su vodili računa da ih opskrbe s dovoljnom količinom robe oni su ipak bili prisiljeni radi ispunjenja vlastitih ugovora uzeti drugog dobavljača i s njima prekinuti preko 90% suradnje. Od lipnja do prosinca 2019. nisu uopće mogli prodavati proizvode te ih je u to vrijeme u firmi bilo zaposleno trinaest, a danas ih je troje, odnosno sedmero ljudi je dobilo otkaz i otpremnine. Plaćali su zakup te je proizvodni pogon bio na drugoj lokaciji. Zbog ove situacije s tuženikom zaustavili su razvojne procese i investicije koje je firma planirala. U konačnici iskazuje da je tužitelju nastala reputacijska šteta u tom periodu, posebno vlasniku društva jer je isti iz Starog Grada. Odnosno njihova reputacija prema nekim klijentima više nije bila ista te su s nekim klijentima ugovori raskinuti u cijelosti, a neki djelomično. Poznat mu je sadržaj ugovora iz 2018. jer ga je pročitao te iskazuje da ga prije sklapanja svakog ugovora direktorica pita za mišljenje. Ono što on provjerava je medicinski dio i certifikacijska shema. Ostale odredbe pročitam, ali dio oko otkaza i slično ne gleda sa zanimanjem. Poznato mu je da se direktorica savjetovala oko nacrta novog ugovora i oko valjanosti starog ugovora. Uobičajen način komunikacije s tuženikom je bio osobni i to kada bi auditorica donijela primjerice presliku ugovora, kao i putem e-maila. Prvi put su se obratili SIQ Ljubljana radi certificiranja odmah nakon otkaza ugovora. Iskazuje da su sa SIQ Ljubljana održali sastanak u siječnju 2019. jer su s njima imali i druge poslove te da su ih tada s pitali i za eventualni transfer certifikata s tuženika na njih, ali tada je već bilo kasno za to. Vezano za e-mail od prvotuženika u kojem predlaže termina audita u siječnju 2019., iskazuje da su taj termin odbili jer u tom trenutku nisu dovršili niti posao iz 2018. i taj prijedlog nije bio pošten jer bi u jedan postupak pokušali ubaciti i onaj nedovršen posao iz 2018. Glede prijedloga novog ugovora koju su zaprimili od prvotuženika 31. siječnja 2019. iskazuje da to nije bio prijedlog ugovora.

17. Iz iskaza svjedokinje CČ, (stranica 802-805 spisa), proizlazi da je ista bila djelatnica prvotuženika u uredu u Zagrebu odnosno da je do 1. travnja 2025. radila na radnom mjestu rukovoditelja certifiakcije sustava upravljanja. Suradnja sa tužiteljem trajala je dugi niz godina. Zadnji ugovor zaključen je u svibnju 2018. i to je ugovorena usluga certifikacije medicinskih proizvoda prema normi ISO 13485. Veći dio ugovorenih usluga je izvršen na vrijeme te je jedan dio ugovorenih usluga izvršen 2019. Kako se dio recertificiranja trebao obaviti u idućem ciklusu 2019., zbog tehničkih zahtjeva početkom 2019. tužitelju je poslan novi nacrt ugovora. Ima saznanja da su se tijekom 2018. mijenjale procedure za kvalifikacije osoba koje su ovlaštene vršiti certificiranje, ali nema saznanja koja je konkretno osoba radila sa tužiteljem. Ima saznanja da je sastanak između stranaka održan u siječnju 2019. te da je jedan od razloga istog bio dogovor termina audita koji se nudio za 2019. i za pregovaranje glede novog ugovora te daljnjih saznanja nema. DNV u Oslu je tijelo koje ima odobrenje za certifikaciju proizvoda, a oni u Zagrebu su tržišni predstavnici. Sukladno uputama DNV u Oslu došlo je do promjene glede tehničkih uvjeta, slijedom čega su krenuli u izmjenu uvjeta i to u konkretnom slučaju glede kvalifikacije osoblja. Tako gđa. ŽČ, s obzirom na izmjene, više nije smjela raditi kao auditor zbog čega su ostali s izrazito malo ovlaštenih osoba. Navedene promjene implementirane su kroz par godina, a oni su početkom 2018. dobili obavijest glede navedenog. Tužitelja su o izmijenjenim uvjetima obavijestili krajem 2018. te iskazuje da zna da je cijena bila izmijenjena glede razlike između zaključenog ugovora u svibnju 2018. te nacrta ugovora iz 2019. Inače, u operativnom smislu komunicirali su gđa. JČV i g. BČ te nakon što je poslan nacrt novog ugovora ima saznanja da tužitelju nisu bili prihvatljivi novi uvjeti. Nema saznanja da li se u siječnju 2019. razgovaralo o novim uvjetima. Sa Oslom su oni krenuli komunicirati krajem 2018. iz razloga potrebe novog auditora te su prvi, odnosno informativni nacrt ugovora tužitelju proslijedili krajem siječnja 2019. To nije bio konačan nacrt ugovora jer se u periodu od siječnja do ožujka trebalo pregovarati glede uvjeta za proizvode te je finalni nacrt tužitelju poslan u ožujku 2019. Konkretno, nikada nije stigao odgovor tužitelja glede novih uvjeta, ali zbog kontinuirane komunikacije oko samih proizvoda, slutili su da će se suradnja nastaviti. U ožujku 2019. tužitelj je odgovorio da im nisu prihvatljivi novi uvjeti ugovora. Nakon toga, iskazuje da su bili u dilemi što napraviti jer se približavao termin isteka certifikata i to sredinom lipnja 2019. Nisu smjeli nastaviti audit te su tu zaključili kako se trebalo osigurati da odobreno certifikacijsko tijelo (DNV u Oslu) sve napravi kako treba, nakon čega su se odlučili otkazati Ugovor tužitelju. Proces recertifikacije traje po nekoliko mjeseci te im je u ovom slučaju bilo potrebno 2 do 3 mjeseca za recertifikaciju proizvoda tužitelja. Nadalje, iskazuje da bi proces recertifikacije prilikom potpisivanja novog ugovora u ožujku do sredine lipnja 2019., u tim hitnim slučajevima navedeno uspjeli obaviti. Nakon otkaza ugovora iz 2018., iskazuje da je tužitelj dostavio prigovor u kojem je tražio i naveo da su obvezni isporučiti uslugu. Službeni ugovor je onaj ugovor koji je išao sa tehničkim uvjetima, odnosno kada su dobili odobrenje iz Osla, te koji je išao u ožujku 2019. Tužitelj kao proizvođač sukladno procedurama ne može paralelno surađivati u isto vrijeme sa dva tijela, dok za apliciranje nije sigurna. Certifikacija koja se radi po prvi puta može trajati nekoliko mjeseci, dok proces recertifikacije ide brže ovisno o slučaju. Međutim, iskazuje da nema saznanja koliko je proces certifikacije ili recertifikacije trajao u suradnji s tužiteljem. Glede promjene u IOS-u 17065 svjedokinja iskazuje da sudionici moraju sami pratiti promjene, a što se tiče internih promjena da o navedenom nisu dužni obavijestiti klijenta, tako da promjena glede visine cijene spada pod internu odluku tuženika. Ima saznanja da je dodatni audit za ugovor iz 2018. održan u veljači 2019. te iskazuje da je to taj dodatak koji nije odrađen u 2018. Ima saznanja da se komunikacija odnosila na ostatak iz 2018., ali se nudio i novi nacrt ugovora i novi termin za 2019., a što bi se odnosilo na novi termin za 2019. te da navedeno obuhvaća i rok za recertifikaciju iz ugovora iz 2018. (sredina lipnja 2019.), kao i nove termine za proces recirtifikacije za 2019. Međutim, iskazuje da nema saznanja kada su dostavili valjani certifikat za 2018. Krajem 2018. je DNV prvi puta obavijestio tužitelja o promjeni cijena kada se i krenulo pregovarati i o certifikaciji za 2019. Prvi nacrt ugovora i to informativni je tužitelju poslan u siječnju 2019. te je isti i sadržavao nove odnosno povećane cijene. Cijene iz nacrta ugovora u siječnju i nacrta u ožujku su ostale iste, mijenjalo se samo glede tehničkih dijelova. Ukupan trošak za 2019. prema nacrtu novog ugovora za tužitelja bi iznosio cca 20.000,00 eura. Stoga, konkretna razlika u ugovorenoj cijeni iz ugovora 2018 te nacrta ugovora iz 2019. je ta da je u ugovoru 2018. ugovorena cijena u iznosu od cca 5.000,00 EUR, dok je u nacrtu ugovora 2019. predložena cijena u iznosu od cca 20.000,00 EUR. Svjedokinja je u konačnici iskazala da se o cijeni zapravo uopće nije pregovaralo.

18. Sud je iskaz zastupnice po zakonu tužitelja, iskaz prokurista tužitelja, kao i navedenih svjedoka u pretežitom dijeli prihvatio kao istinite, budući su isti međusobno podudarni te u skladu sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Stoga je nakon prevedenog dokaznog postupka i to iz iskaza zastupnice po zakonu tužitelja i navedenih svjedoka, kao i materijalne dokumentacije, sud utvrdio sljedeći kronološki slijed:

- da se tužitelj još od 1993. bavi proizvodnjom medicinskih proizvoda i to sterilnih jednokratnih neuroloških elektroda, koje prodaje na domaćem i inozemnom tržištu te da bi svoje medicinske proizvode mogao staviti u promet na domaćem i EU tržištu nužno je da isti nose oznaku CE, a koja oznaka dokazuje da proizvod koji je označen odgovara propisanim EU Direktivama za medicinske proizvode – „Medical Device Directive“, MDD 93/42/ECC,

- da su parnične stranke dugi niz godina bile u poslovnom odnosu,

- da su tužitelj i prvotuženik 15. svibnja 2018. zaključili Ugovor o certificiranju, temeljem kojeg su prvotuženik i drugotuženik bili obvezni isporučiti tužitelju u petogodišnjem razdoblju počevši od zaključenja Ugovora, kao i norme prema kojima te usluge moraju biti isporučene, odnosno da su bili dužni za tužitelja izvršiti recertifikacijsku provjeru prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode te nakon izvršene provjere isporučiti novi EC certifikat (CE oznaka/markica) prema standardu MDD 93/42/EEC za medicinske proizvode tužitelja, a sve najkasnije do 23. lipnja 2019.,

- da je primarni razlog sastanka održanog 22. siječnja 2019. bio taj što je do većih problema došlo još 2018. kada je tuženik poslao neovlaštenu osobu na audit te iz navedenog razloga tužitelj nije mogao pravovremeno dobiti certifikat te 2018., odnosno uspio je dobiti parcijalni certifikat samo za dio proizvoda,

- da su na tom sastanku održanom 22. siječnja 2019. predstavnici prvotuženika spomenuli novi ugovor, odnosno da su izjavili da dosadašnja auditorica više neće moći dolaziti na audit iz kojeg razloga da će doći do većih cijena predmetnih usluga te da bi proizlazilo da se buduća suradnja ne može temeljiti na Ugovoru iz 2018., već da se ista jedino može nastaviti pod drugačijim uvjetima, odnosno sklapanjem novog ugovora,

- da je 18. ožujka 2019. prvotuženik dostavio tužitelju konačni nacrt novog ugovora te ga pozvao da se izjasni da li su mu odredbe novog ugovora prihvatljive,

- da je prvotuženik tužitelja putem elektroničke pošte 8. travnja 2019. izvijestio kako nije u mogućnosti isporučiti uslugu po ugovoru potpisanom 2018., iz kojeg razloga u privitku dostavlja pisani raskid ugovora u privitku, uz obrazloženje da je nakon sklapanja navedenog ugovora došlo do promjene relevantne certifikacijske sheme, povezanih pravila i procedure kvalifikacije, periodične i recertifikacijske provjere, slijedom čega ne mogu više ugovorenu uslugu obavljati prema uvjetima iz Ugovora o certificiranju od 15. svibnja 2018. jer se primjenjuje nova relevantna certifikacijska shema, povezana pravila i procedure kvalifikacije te je potrebno sklopiti novi Ugovor o certificiranju,

- da je tužitelj 26. travnja 2019. zaprimio putem dostavljača (DHL) dostavio Izjavu o jednostranom raskidu Ugovora naslovljenu „Pisani otkaz Ugovora o certificiranju“, s naznačenim datumom od 8. travnja 2019., kojim raskida predmetni Ugovor uz otkazni rok od 60 dana, a koji počinje teći od dana uručenja pisane obavijesti o otkazu Ugovora, a sve pozivom na točku 8.1. Odjeljka II. Ugovora,

- da je tužitelj istog dana i to 26. travnja 2019. prvotuženiku putem e-maila pozvao prvotuženika da ispuni svoju ugovornu obvezu te da najkasnije do 23. lipnja 2019. izvrši recertifikaciju i dostavi ugovoreni certifikat,

- da se na navedeni e-mail tužitelja od 26. travnja 2019., prvotuženik očitovao po svom punomoćniku e-mailom od 17. svibnja 2019. te koji je svoju jednostranu Izjavu o raskidu obrazložio pozivom na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, i pritom svoje „promijenjene okolnosti“ prvotuženik obrazlažio da je došlo do promjene unutar internog sustava, povećanje troškova poslovanja,

- da je tužitelj prvotuženiku 27. lipnja 2019. preporučeno poštom dostavio dopis od 21. lipnja 2019. kojim ustraje na Ugovoru i zahtjeva ispunjenje ugovornih obveza i kojim upozorava prvotuženika kako zbog neispunjenja ranije opisanih ugovornih obveza u ugovorenom roku od strane prvotuženika (do dana 23. lipnja 2019., kao dana isteka valjanosti EC certifikate prema MDD 93/42/EEC za sterilne jednokratne neurološke elektrode), tužitelj svoje proizvode više neće biti u mogućnosti isporučivati svojim kupcima, a što će posljedično dovesti do nemogućnosti obavljanja temeljne djelatnosti tužitelja i nastanka nenadoknadive štete za tužitelja,

- da je kao očitovanje na navedeni dopis tužitelja od 21. lipnja 2019., prvotuženik po svom punomoćniku putem e-maila od 2. kolovoza 2019., nakon proteka za ispunjenje ugovornih obveza, tužitelju dostavio svoje očitovanje iz kojeg proizlazi da isti ispunjenje Ugovorom preuzetih obveza uvjetuje zaključenjem novog Ugovora s višim naknadama, a sve pozivajući se na promijenjene okolnosti na strani tuženika,

- da je tužitelj ugovorio pružanje navedene usluge sa SIQ Ljubljana te je 19. prosinca 2019. od strane SIQ Ljubljana tužitelju izdan EC certifikat prema MDD 93/42/EEC za predmetne sterilne jednokratne neurološke elektrode.

19. Također, nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su stranke uglavnom komunicirale putem elektroničke pošte (e-maila) i putem telefona. Također, uvidom u predmetni Ugovor, sud je utvrdio da je istim bio propisan pisani oblik raskida, ali nije bio propisan isključivi način dostave izjave o raskidu istog. Dakle, kako se je uobičajen način komunikacije između parničnih stranaka vršio upravo elektroničkim putem, sud je utvrdio da izjava o jednostranom raskidu ugovora putem e-maila predstavlja pisanu izjavu. Slijedom iznijetog, a sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZOO-a, vrijeme dostave e-maila od 8. travnja 2019. smatra se trenutkom u kojem je tužitelj zaprimio izjavu o jednostranom raskidu, odnosno valjanim oblikom pisane obavijesti, slijedom čega učinci raskida nastupaju upravo navedenog dana.

20. Međutim, po ocjeni ovog suda, točan trenutak od kada je otkazni rok počeo teći nije relevantan iz razloga koje će sud naknadno obrazložiti. Također, budući da su tijekom dokaznog postupka stranke raspravljale o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva, odnosno da li se radi o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti (čl. 369. st. 1. ZOO-a) ili o otkazu ugovora dan u nevrijeme (čl. 212. st. 3. ZOO-a), ili o ugovornom pravu tuženika na otkaz (čl. 212. st. 1. i čl. 7.2.3. Ugovora), valja istaći da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva (čl. 5. ZPP-a), nego će osnovanost tužbenog zahtjeva ocjenjivati onim pravnim izvorom koji se pokaže primjenjivim za utvrđeno činjenično stanje. Obzirom da su se parnične stranke tijekom čitavog postupka u daljnjim podnescima iscrpljivale glede pravnih pitanja i to pravne osnove raskida predmetnog Ugovora, kao i početka tijeka otkaznog roka, sud utvrđuje da obzirom su se prvotuženik i drugotuženik kroz razdoblje od pet godina obvezali izvršiti ugovorom preuzete obveze, da se u konkretno slučaju ne radi se o trajnom ugovornom odnosu, sijedom čega isti ne podliježe primjeni odredbe čl. 212. st. 1. (kako to tvrde tuženici) ili st. 3. (kako to tvrdi tužitelj) ZOO-a. Nadalje, iz utvrđenog činjeničnog stanja, sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju niti odredbe o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti, (čl. 369. ZOO-a), budući je riječ o internoj odluci tuženika, a što stranke niti ne spore. Stoga, u konkretnom slučaju nije riječ o izvanrednim okolnostima nastalim nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega je ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, pa da bi mogla zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.

21. Nakon provedenog dokaznog postupka i to uvidom u materijalnu dokumentaciju, a koju sud prihvaća kao vjerodostojnu, a potom kao i iz provedenih personalnih dokaza, sud je utvrdio da su tuženici postupili protivno temeljnim načelima obveznog prava i to protivno odredbi čl. 3. do 10. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Slijedom navedenog, prvotuženik se neosnovano poziva na odredbu čl. 7.2.3. Ugovora, odnosno na ugovorno pravo na jednostrani raskid predmetnog Ugovora zbog „praktičnih razloga“ jer iste u konkretnom slučaju zapravo predstavlja tužiteljevo neprihvaćanje tuženikovih novih uvjeta i nove cijene koja je za iste usluge četverostruko veća od cijene iz predmetnog Ugovora (od ugovorenih 5.000,00 EUR, prvotuženik uvjetuje 20.000,00 EUR). Stoga, neovisno o činjenici što je e-mail s pisanom izjavom o jednostranom raskidu poslan tužitelju 8. travnja 2019. ili što je tužitelj pisanu izjavu o raskidu zaprimio i putem pošte 26. travnja 2019., činjenica je da odluku o jednostranom raskidu Ugovora donesenu iz navedenih razloga koje se odnose na interne promjene prvotuženik nije mogao opravdati interesima dobrog poslovanja (čl. 10. ZOO-a), kao niti pravilima savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a). Stoga početak tijeka otkaznog roka nije od utjecaja, obzirom je opisano postupanje tuženika uzrokovalo povredu ugovorne obveze, slijedom čega je tužitelju nastala šteta.

22. Nadalje, odredbom čl. 360. st. 1. ZOO-a, propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu (prvotuženik i drugotuženik), druga strana može (slučaju tužitelj), ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

23. Uvidom u elektroničku korespondenciju stranka, kao i dopis tužitelja od 26. travnja 2019., sud je utvrdio da je tužitelj u nekoliko navrata, pozivao prvotuženika na ispunjenje obveza iz predmetnog Ugovora, kao i da je ukazivao na moguće posljedice nepostupanja i nastanka štete. Odnosno, sud utvrđuje da je tužitelj iskazao jasnu i izričitu volju da se Ugovor održi na snazi, kao i da preuzete obveze tuženici ispune do ugovorenog roka 23. lipnja 2019. Međutim, upravo je prvotuženik izjavom o jednostranom raskidu, a pozivajući se na „praktične razloge“ iz odredbe čl. 7.2.3. Ugovora raskinuo predmetni Ugovor. Nesporno je da je predmetni ugovor zaključen 15. svibnja 2018. te da prvotuženik nije izvršio ugovorom preuzetu obvezu (recertifikaciju proizvoda do 23. lipnja 2019. te izdavanje certifikata). Međutim, stvarni razlog jednostranog raskida ugovora je taj što tužitelju nisu bili prihvatljivi novi uvjeti, kao niti povećanje cijene za ugovorene usluge. Naime, u trenutku raskida Ugovora prvotuženik je postupio protivno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO), načelu dužnosti suradnje (čl. 5. ZOO), načelu zlouporabe prava (čl. 6. ZOO), načelu zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO) te načelu dužnosti ispunjenja obveze i ponašanje u ispunjenju obveza i ostvarivanju prava (čl. 9. i 10. ZOO), dakle postupio je protupravno. Također, tuženici su u trenutku raskida znali i morali znati da je tužitelj o njima ovisan jer isti više nije imao dovoljno vremena za transfera kod druge certifikacijske kuće koja bi mu do 23. lipnja 2019. izvršila recertifikaciju i u konačnici izdala certifikat za nejgove proizvode, budući je za navedenu uslugu potrebno okvirno šest mjeseci. Stoga su mu tuženici postupajući na opisani način onemogućili plasiranje proizvoda na europsko tržište, (uzročna veza) te uslijed čega je tužitelju nastala šteta.

24. Odredbom čl. 343. ZOO-a propisano je da se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

24.1. Iz provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da se na strani prvotuženika nije radilo o vanjskim, izvanrednim i nepredvidivim okolnostima nastalih poslije sklapanja ugovora, već se radilo isključivo o internoj odluci te je ista rezultat poslovne procjene, a koja nije bila prihvatljiva tužitelju, a na koju se, po ocjeni ovog suda, prvotuženik ne može pozvati u svrhu izbjegavanja već preuzetih obveza. Radi se o okolnostima koje predstavljaju njegov poslovni izbor. Međutim, jedno od temeljnih načela obveznog prava jest načelo pacta sunt servanda. Stoga, sukladno odredbi čl. 6. i čl. 9. ZOO-a, pozivanjem na promjene certifikacijske sheme, povezanih pravila i procedure kvalifikacije, kao i četverostruko povećanjem cijena ugovorenih usluga, tuženici ne mogu svoju internu poslovnu odluku, koristiti kao sredstvo za oslobođenje Ugovorom preuzetih obveza, odnosno za jednostrani raskid predmetnog Ugovora. Prema stavu ovog suda, ne radi se o višoj sili, izvanrednoj okolnosti nastaloj nakon sklapanja Ugovora ili okolnosti koja bi onemogućila ispunjenje, već se radi o raskidu predmetnog Ugovora zbog komercijalnog nezadovoljstva ugovorenim uvjetima.

25. Pravo na jednostrani raskid ugovora nije opće pravo svake ugovorne strane, već pripada isključivo strani koja je oštećena neispunjenjem obveze druge ugovorne strane. Upravo su tuženici svojim postupanjem i postavljanjem novih uvjeta onemogućili ispunjenje obveze predmetnog Ugovora, stoga se isti ne može iz navedenih „praktičnih razloga“, pozivati na jednostrani raskid, odnosno na odredbu čl. 7.2.3. Ugovora. Svaka ugovorna odredba se treba tumačiti u skladu s općim načelima obveznog prava, načelom dobre vjere te savjesnosti i poštenja. Prema tome, odredba čl. 7.2.3. Ugovora ne može se tumačiti kao dozvola za proizvoljan ili samovoljan raskid ugovora, već kao uređivanje određenih okolnosti, a koje moraju biti jasno i objektivno opravdane. Upravo nedostatak tih vanjskih i objektivnih okolnosti koje bi opravdale raskid sukladno odredbi 7.2.3., isključuju njenu primjenu u konkretnom slučaju, budući da interna odluka tuženika o promjeni certifikacijske sheme i povećanju cijena nisu praktični razlozi, niti su vanjska, nepredvidiva ili izvanredna okolnost, već subjektivni poslovni interes tuženika, pa bi se zaključilo da upravo takvo tumačenje predmetne odredbe Ugovora tuženika, predstavlja zlouporabu prava. Slijedom svega iznijetog, neosnovane su i tvrdnje tuženika iznesenim na zadnjem ročištu da je interna promjena tuženika uvjetovana vanjskim faktorima, slijedom čega da na strani tuženika ne može postojati odgovornost za ispunjenje jer bi se radilo o nedopuštenoj činidbi. Navedeno je sud utvrdio neosnovanim, posebno iz razloga jer interna poslovna odluka tuženika o naknadnom povećanju cijene za već ugovorene usluge, pod uvjetom ukoliko tužitelj na istu ne pristane, tuženici ugovornu odredbu čl. 7.2.3. u tom slučaju tumače na način da se radi o ugovornom pravu na jednostrani raskid. Međutim, interna odluka ne predstavlja vanjski faktor ili prisilni propis pa da bi izvršenje obveze od strane tuženika bilo nedopušteno, već se radi o očitom pokušaju zaobilaženja pravila o ispunjenju ugovornih obveza.

25.1. Također, tvrdnja prvotuženika da je obavijestio tužitelja o svojoj namjeri raskida prije nego što mu je izjavio isti i to iz razloga jer da ga je već u siječnju, odnosno na sastanu održanom 22. siječnja 2019., slijedom čega da je tužitelju ostavljeno dovoljno vremena za pripremu na prestanak suradnje na osnovi Ugovora i sklapanja sporazuma s nekim drugim, kako bi se izbjegao prekid poslovanja zbog nedostatka valjane potvrde, sud je utvrdio neosnovanom. Naime, prvotuženik je kao profesionalac te dobar gospodarstvenik obzirom na njegovo dugogodišnje iskustvo morao znati da je tužitelj već u siječnju, a obzirom na poslovnu politiku i poslovanje certifikacijskih tijela, bio onemogućen u tom slučaju pravovremeno promijeniti certifikacijsku kuću koja bi mu do 23. lipnja 2019. izvršila recertifikacijsku provjeru i nakon toga izdala novi EC certifikat, budući je notorna činjenica da je za navedenu uslugu potrebno šest mjeseci.

26. Nadalje, odredbom čl. 345. st. 1. ZOO-a, propisano je da odgovornost dužnika za namjeru ili krajnju nepažnju ne može se unaprijed ugovorom isključiti ni ograničiti. Stavkom 2. istog članka je propisano da je sud može na zahtjev zainteresirane ugovorne strane poništiti i ugovornu odredbu o isključenju i ograničenju odgovornosti za običnu nepažnju, ako je takav sporazum proizašao iz monopolskog položaja dužnika ili uopće iz neravnopravnog odnosa ugovornih strana.

26.1. Sukladno citiranoj odredbi, tvrdnju tuženika da je odredbom čl.10.1. Ugovora, odgovornost tuženika za naknadu izmakle koristi isključena, kao i da je odredbom čl. 10.2. Ugovora odgovornost tuženika ograničena na iznos od 100.000,00 USD, sud je istu također utvrdio neosnovanom. Iz iskaza saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da je prvotuženik već krajem 2018., najkasnije početkom 2019. znao da će biti potrebno izvršiti promjenu Ugovora, dok je tužitelja o konačnim uvjetima novog Ugovora o certificiranju obavijestio tek u ožujku 2019,. u trenutku kada je tužitelj bio u pat poziciji. Stoga, u travnju 2019. tužitelj više nije imao na raspolaganju niti jednu opciju koja bi mu osigurala kontinuitet valjanosti certifikata. Prema tome, prvotuženik je o mogućim posljedicama bio dobro upoznat i upozoren od strane tužitelja, slijedom čega sud utvrđuje da je postupao s krajnjom nepažnjom, budući je izjavu o raskidu dao u vrijeme kada tužitelj de facto više nije mogao spriječiti nastanak štete, odnosno više nije imao mogućnosti ili izbora, kao niti dovoljno vremena za transfer certifikata i prijavu kod drugog prijavnog tijela. Stoga, pozivanje tuženika na ugovorne odredbe o isključenju odgovornosti u konkretnom slučaju, sud je utvrdio neosnovanim.

27. Nadalje, odredbom čl. 42. ZOO-a je propisano da kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost.

27.1. Iako drugotuženik nije potpisnik Ugovora, isti je obveznik predmetnog Ugovora. Pogrešno je tumačenje tuženika da se solidarna odgovornost ograničava isključivo na potpisnike ugovora, već se isto odnosi i na osobe koje su pravno povezane s ugovornim stranama ili su pak za ispunjenje jednako odgovorne. Uvidom u predmetni Ugovor, nesporno je da je drugotuženik prijavljeno tijelo/certifikacijsko tijelo koje ima punu operativnu, financijsku i zakonsku odgovornost za obavljene aktivnosti. Također, uvidom u odredbu čl. 2.1. Odjeljak I. Ugovora, sud je utvrdio da je drugotuženik ovlašteno tijelo za izdavanje certifikata prema MDD 93/42/EEC direktivi (Notified Body). Također, iz iskaza svjedokinje CČ, sud je utvrdio da je drugotuženik tijelo koje je odgovorno za postupanje prvotuženika. obzirom je prvotuženik tržišni predstavnik drugotuženika, slijedom čega je i navedenu tvrdnju drugotuženika sud utvrdio neosnovanom.

28. Iz činjenične osnove tužbe proizlazi da tužitelj zahtijeva naknadu štete po osnovi ugovorne odgovornosti za štetu koja nastaje kad je šteta uzrokovana povredom ugovorne obveze. Prema odredbi čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ZOO-a vjerovnik u obveznim odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti ju u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (st. 2.).

29. Za postojanje odgovornosti u smislu odredbe čl. 342. st. 2. ZOO-a, osim općih pretpostavki odštetne odgovornosti moraju postojati još dvije i to postojanje ugovora, odnosno ugovorne obveze i povreda te obveze. Dužnik je u obvezi naknaditi štetu svom vjerovniku zbog povrede ugovorne obveze ako je ta povreda u uzročnoj vezi s nastalom štetom. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

30. Tom odredbom propisan je kriterij pretpostavljene krivnje, a ta odredba primjenjuje se i na odgovornost za štetu nastalu u okviru ugovornog odnosa, sukladno odredbi čl. 349. ZOO-a.

31. Prema tome, postojanje uzročne veze između ponašanja dužnika i nastanka štete na strani vjerovnika pretpostavka je za nastanak odgovornosti za štetu i u okviru ugovorne odgovornosti za štetu. Kako je neispunjenje ugovorne obveze prvotuženika i drugotuženika u pogledu neobavljene recertifikacije te u konačnici neizdavanja certifikata do ugovorenog roka izravno utjecalo na otkaz narudžbi i nemogućnost daljnjeg poslovanja tužitelja glede plasiranja svojih proizvoda na europsko tržište, nema sumnje da je navedena pretpostavka u konkretnom slučaju ostvarena jer je tužitelju šteta nastala isključivo krivnjom tuženika.

32. Prema odredbi čl. 346. st. 1. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, te pravičnu naknadu neimovinske štete koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

33. Obzirom na dugogodišnje poslovno iskustvo tuženika, nema nikakve dileme da isti u vrijeme sklapanja Ugovora s tužiteljem 15. siječnja 2018. nisu mogli i morali predvidjeti štetu koja je tužitelju nastala u vidu izmakle koristi zbog neizvršene recertifikacije do ugovorenog roka, odnosno kao posljedice povrede ugovora uskratom izdavanja certifikata.

34. Obzirom na to da su tuženici osporili osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva to je ovaj sud rješenjem od 22. veljače 2024. odredio izvođenje dokaza po vještaku financijske struke te je rješenjem od 5. ožujka 2024. dopunio zadaću vještaku i to da utvrdi visinu štete koju tužitelj trpi zbog izostanka certificiranja i to zbog neisporuke gotovih proizvoda prema pojedinačnim narudžbama tvrtke Almevan (narudžbenice od 6. lipnja 2019. do 23. rujna 2019.), zbog izmakle dobiti (zarade) od narudžbi tvrtke Almevan koja bi se očekivano ostvarila u razdoblju od 23. rujna 2019. do 31. prosinca 2019. da je tužitelju isporučen EC certifikat, zbog izmakle dobiti (zarade) od narudžbi tvrtke Almevan koja bi se očekivano ostvarila u daljnjem petogodišnjem razdoblju počevši od 1. siječnja 2020. da je bila nastavljena suradnja tužitelja i trgovačkog društva Almevan; utvrditi ukupan trošak zaposlenika u proizvodnji u razdoblju od 23. lipnja 2019. do 31. prosinca 2019. (bruto plaće i otpremnina) te utvrditi ukupan trošak poslovanja za razdoblje od 23. lipnja 2019. do 31.prosinca 2019., sve temeljem dokumentacije u spisu i dokumentacije koju će na zahtjev vještaka dostaviti stranke.

35. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marina Rameše, dipl. oec. iz Kastva od 9. listopada 2024. (stranica 425-447 spisa), proizlazilo bi da je temeljem metodologije opisane u nalazu visinu štete, zbog neisporuke gotovih proizvoda prema pojedinačnim narudžbama tvrtke Almevan (narudžbenice od 6. lipnja 2019. do 23. rujna 2019.), sudski vještak procijenio visinu štete u iznosu 40.109,50 EUR, zbog izmakle dobiti (zarade) od narudžbi tvrtke Almevan koja bi se očekivano ostvarila u razdoblju od 23. rujna 2019. do 31. prosinca 2019. je procijenio visinu štete u iznosu 10.095,41 EUR. Prosječno ostvareni prihod sa tvrtkom Almevan do prekida certifikacije iznosio je 197.857,72 EUR godišnje. Od 2020. do 2023. godine ostvaren je prihod sa navedenim partnerom u iznosu od 40.955,36 EUR godišnje u prosjeku, a to čini bruto razliku prihoda od 156.902,36 EUR godišnje, međutim isto tako se je uvidom u bilancu moglo utvrditi da je ukupan prihod od prodaje robe pao u prosjeku za 143.111,18 EUR pa je stoga korišten taj manji iznos. Navedeni iznos zatim je umanjen za troškove sirovina, plaća djelatnika u proizvodnji kojih nije bilo nakon 2019. i troškove sterilizacije, te je na taj način dobiven procijenjeni iznos izgubljene zarade od ukupno 146.648,27 EUR za razdoblje 2020. do 2023., odnosno 36.662,07 EUR godišnje u prosjeku. Ukupan trošak plaća radnika u proizvodnji u razdoblju 23. lipnja 2019. godine do 31.prosinca 2019. iznosio je 29.789,71 EUR, a pored toga je istima isplaćeno 23.758,49 EUR otpremnina, sa napomenom da je dio otpremnina isplaćen u 2020. godini. Vezano za zadaću da se utvrdi ukupan trošak poslovanja za razdoblje 23. lipnja do 31. prosinca 2019., vještak napominje kako je isti prema poslovnim knjigama tužitelja iznosio 1.205.788,75 kn (160.035,67 EUR). Obzirom da tužbeni zahtjev pod istim pojmom evidentno podrazumijeva neke druge troškove, navodi da je izvršio uvid u fakture za iste te utvrdio da se radi o ukupnom iznosu od 121.692,75 kuna (16.151,40 EUR koji su u vezi s proizvodnim pogonom. Najveći dio tih troškova odnosi se na trošak certifikacije sa slovenskim društvom SIQ, za koje je tužitelj platio iznos od 13.837,59 EUR, a što se odnosi na uslugu koju je do 2019. vršio prvotuženik.

36. Obzirom na iznesene primjedbe tužitelja u podnesku od 23. listopada 2024. te 20. prosinca 2024., kao i prijedloge tuženika iz podneska od 28. listopada 2024. i 23. prosinca 2024., sudski vještak se podneskom od 9. prosinca 2024., kao i podneskom od 13. ožujka 2025. dodatno pisano očitovao te se još jednom dodatno pisano očitovao te dostavio korigiranu tablicu 8 te obrazložio da je temeljem metodologije opisane u nalazu visinu štete zbog izmakle dobiti (zarade) od narudžbi tvrtke Almevan, a koja bi se očekivano ostvarila u razdoblju od 23. rujna 2019. do 31. prosinca 2019. procjenjuje u iznosu 35.172,78 EUR.

37. Na ročištu za glavnu raspravu od 27. ožujka 2025. proveden je dokaz usmenim saslušanjem sudskog vještaka (stranica 790-793 spisa) . Vještak je u cijelosti ustrajao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 9. listopada 2024., kao i dodatnih očitovanja od 9. prosinca 2024. i 13. ožujka 2025. te je iskazao da je glede dobivene zadaće pod točkom 1., a koja se odnosi na neisporuku gotovih proizvoda prema pojedinačnim narudžbama tvrtke Almevand, za razdoblje od 6. lipnja do 23. rujna 2019. utvrdio visinu štete u iznosu od 40.109,50 EUR. U odnosu na točku 2. za razdoblje od 23. rujna do 31. prosinca, vještak navodi da je u svom dodatnom očitovanju ispravio valutu te da iznos utvrđene štete iznosi 35.172,78 EUR. U odnosu na točku 3. koja se odnosi na izmaklu dobit koja bi se očekivano ostvarila u daljnjem petogodišnjom razdoblju počevši od 1. siječnja 2020., vještak navodi da godišnji prosjek iznosi 36.662,07 EUR te da je za razdoblje od 2020. do 2023. izračunao zaradu u iznosu od 146.648,27 EUR, dok za 2024. još nije imao podatke. U odnosu na zadatak da se utvrdi trošak zaposlenika u razdoblju od 23. lipnja do 31. prosinca 2019., vještak navodi da je za trošak bruto plaće izračunao iznos od 29.789,71 EUR te za otpremnine iznos od 23.758,49 EUR. U konačnici, ukupan trošak poslovanja za razdoblje od 23. lipnja do 31. prosinca 2019. vještak navodi da je utvrdio iznos od 160.035,67 EUR, međutim navodi da je stavio napomenu što točno znače ukupni troškovi, a što su bili ukupni troškovi prema tužbenom zahtjevu koji su iznosili 16.151,40 EUR.

37.1. Glede izračuna naveden u tablici 11. dodatnog očitovanja, vještak iskazuje da se radi o primjedbi tužitelja iz podneska od 31. listopada 2024. na koji se očitovao u podnesku od 9. prosinca 2024., gdje je na stranici 9. pojasnio da ukoliko bi sud zauzeo stav da se prihod od prodaje dobara kupcu B ne može nadomještati prihodom od prodaje dobara drugim kupcima, onda je potrebno dopuniti tablicu 11. osnovnog nalaza te bi u tom slučaju godišnji prosjek izmakle zarade bio 47.706,10 EUR, a što je navedeno i u podnesku na stranici 13. podneska. Prilikom izračuna iskazuje da je uzeo u obzir prihod svih dobara prilikom prodaje društvu Almevand, u odnosu na ostale kupce. Nadalje, napominje da ukoliko bi se uzeli u obzir samo certificirani proizvodi da bi u tom slučaju se mijenjao način izračuna te bi se više toga trebalo promijeniti.

37.2. U odnosu na troškove navedene u tablici 11., u razmjeru prema kupcu B, a koji se odnosi na trošak materijala i trošak rada, vještak navodi da se po njegovom mišljenju ne bi trebalo umanjivati te troškove, iz razloga što tih troškova nema nakon 2019., odnosno da se radi o manje nastalom prihodu pa samim time i manje nastalim troškovima. Pod pojmom izgubljena zarada, vještak navodi da je istu u svom nalazu računao i prikazao kao razliku između procjene manje ostvarenih prihoda i procjene manje ostvarenih troškova.

37.3. Vještak navodi da je glede zadaće broj 2. u tablici broj 7. u obzir uzeo sve fakture prema kupcu Almevand te je izračunao mjesečni prosjek u iznosu od 16.488,14 EUR. Vještak navodi da su podaci iz tablice 7. korišteni za izračun u tablici 8. te 9., 10. i 11., kao i da je izračune u tablici 8.-11. dobio temeljem mjesečne procjene, odnosno mjesečnog fakturiranja društvu Almevand u razdoblju od 2012. do 2019., s time da je naveo da ih je korigirao za eventualnu nadoknadu, ukoliko su uspjeli nadomjestiti prihode od drugih kupaca. Radi se o procjeni izračuna na temelju mjesečnog prosjeka. Nalaz i mišljenje radio je temeljem stvarno ostvarenih rezultata (bruto bilanca za razdoblje od 2018. do 2023.) te su ti stvarno ostvareni rezultati navedeni u tablici 12. nalaza i mišljenja. Vještak dalje navodi da prepušta sudu odluku da li izgubljenu zaradu čini razlika između ukupnih prihoda i ukupnih troškova društva ili je potrebno izgubljenu zaradu utvrđivati na način da se procjenjuje manje ostvarena zarada od konkretnog posla. Iskazuje da je on istu izračunao prema manje ostvarenom poslu prema kupcu B, ali je u tablici 12. prikazao i mogućnost izračuna izmakle zarade između ukupnih prihoda i ukupnih troškova društva. Tablica 8. -11. je izračunata sukladno zadaći suda, dok je u tablici 12. iznio i navedenu opciju kako bi isto olakšao sudu, odnosno pokazao pristupanje ukupnim prihodima, ukoliko bi sud zauzeo drugačiji stav s pretpostavkom s kojom je on izračunao. Radi se o slučaju kojem se trebalo individualno pristupati te navodi da je moguće, odnosno životno opravdano da se uzme u obzir naveden izračun iz tablice 12. Nadalje, vještak navodi da društvo reagira na negativne događaje pokušavajući smanjiti troškove te pronalaziti druga rješenja, odnosno da nadomješta razliku izgubljene zarade. Međutim, da li je nestala izgubljena zarada je pravno pitanje. Nadalje, iskazuje da je u tablici od 8. -12. prilikom izračuna izmakle dobiti uzeo u obzir troškove plaća i sirovina te da je u tablici 11. za izračun u razdoblju od 2020. do 2023. izmakla zarada umanjena za troškove plaća i sirovina.

38. Odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

38.1. Što se tiče izračuna navedenog u tablici 11. nalaza i mišljenja, a kojeg je sudski vještak izračunao na način da je istaknuo da se radi o godišnjoj procjeni od 36.662,07 EUR, sud je zauzeo stav da se prihod od prodaje dobara kupcu B ne može nadomještati prihodom od prodaje dobara drugim kupcima, slijedom čega godišnji prosjek izmakle koristi u konkretnom slučaju iznosi 47.706,10 EUR, a koji iznos odgovara ukupno zatraženom iznosu tužitelja od 238.530,50 EUR. Navedeni iznos se odnosi na izračun izmakle koristi od narudžbi društva Almenvan koja bi se očekivano ostvarila u daljnjem petogodišnjem razdoblju počevši od 1. siječnja 2020. da je bila nastavljena poslovna suradnja tužitelja i navedenog društva. Tužitelj je bio u dugogodišnjoj poslovnoj suradnji s društvom Almevan, a koji je obuhvaćao 2/3 tržišta tužitelja, a pri čemu su narudžbe bile uvjetovane pravovremenom isporukom tužiteljevih proizvoda. Ujedno je tijekom postupka dokazano da je tužitelj uslijed raskida predmetnog Ugovora bio onemogućen staviti proizvode na europsko tržište, a što je posljedično dovelo i do otkaza narudžbi, kao i izostanka novih narudžbi u punom opsegu od strane navedenog društva. Stoga, iznos od 47.706,10 EUR se temelji na prosječnom godišnjem obujmu narudžbi ostvarenih od društva Almevan, a koji bi tužitelj uprihodovao, uzimajući u obzir očekivanu stabilnost da je certifikat bio pravovremeno ishođen. Stoga, sud smatra da je upravo iznos od 47.706,10 EUR opravdan godišnji prosjek koji bi bio ostvaren između proizvođača i distributera u predmetnoj industriji te da se izračun istoga ne može nadomještati prihodom od prodaje dobara drugim kupcima. Također, navedeni podaci se temelje na tadašnjim podacima te se napominje da pri izračunu nije uzet u obzir potencijalni rast prometa, a time i dobiti koji je do tada kontinuirano rastao. Slijedom navedenog, kao i činjenici da se pri izračunu navedenog iznosa nije uzeo u obzir prihod i izmakla dobit ostvarena u suradnji sa ostalim kupcima, a koji su predstavljali preostalih 30 % prihoda tužitelja te čiji su poslovno odnosi posljedično također narušeni uslijed nemogućnosti isporuke certificiranog proizvoda, sud je sukladno odredbi čl. 1085. st. 3. i 1090. ZOO-a, utvrdio da godišnji prosjek izmakle zarade u konkretnom slučaju iznosi 47.706,10 EUR, odnosno sveukupno 238.530,50 EUR.

39. Slijedom svega iznijetog, sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvatio jer je isti sačinjeni prema pravilima struke te je stručno, logično i objektivno obrazložen. Također, vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju, a potom i u pisanim dopunama te u konačnici i usmeno, detaljno, stručno i uvjerljivo odgovorio na postavljenu zadaću, kao i na sva pitanja i na primjedbe stranaka. Istaknutim prigovorima stranke nisu dovele u sumnju ova utvrđenja niti kompetencije vještaka, te nakon čijeg usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vještaka stranke nisu imale primjedbi, slijedom čega ovaj sud ocjenjuje da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a.

40. Sud je visinu utvrdio financijskim vještačenjem, a čime je ispunjena i posljednja pretpostavka za obveznopravnu odgovornost prvotuženika i drugotuženika te je tužbeni zahtjev tužitelja glede imovinske štete u cijelosti usvojio. Sud je zateznu kamatu dosudio od dana dospijeća novčane tražbine, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 1. u vezi čl. 1086. ZOO-a, slijedom čega je odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

41. Glede zahtjeva tužitelja za naknadom neimovinske štete sud utvrđuje da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na ugled, a što uključuje i imanentno pravo na slobodu privređivanja. Kako je već utvrđeno da je zbog neizdavanja certifikata, tužitelj u razdoblju od 24. lipnja do 19. prosinca 2019. bio spriječenu u plasiranju svojih proizvoda na europsko tržište te je posljedično društvo Almevan u većem dijelu prekinuo poslovnu suradnju s tužiteljem, uzimajući u obzir trajanje i intenzitet nemogućnosti poslovanja i propuštene prilike, takva situacija se negativno odrazila na povjerenje suradnika te očekivano izazvala sumnju u samu kvalitetu proizvoda. Iz navedenih razloga, tužitelj je izgubio tržišni status ekskluzivnog dobavljača te je došlo do narušavanja poslovnog ugleda i reputacije, a što predstavlja povredu prava osobnosti pravne osobe. Dakle, smanjenje tržišne vjerodostojnosti i gubitak poslovnih prilika, otkazivanja dosadašnjih suradnji, kao i povjerenja poslovnih partnera potvrđuje narušenost ugleda. Međutim, povreda prava osobnosti pravne osobe se ne može poistovjetiti s neugodnošću koju je osjetio g. JČ kao osnivač tužitelja jer društvo nije isto što i član društva. Prema tome, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom neimovinske štete u ukupnom iznosu od 15.926,00 EUR, sud je uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti konkretnog slučaja, ocijenio djelomično osnovanim i to za iznos od 10.000,00 EUR, slijedom čega je sve sukladno odredbi čl. 19. u vezi s čl. 1100. i čl. 1103. ZOO-a, odlučio kao u toč. II. izreke ove presude.

42. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj koji nije uspio u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva i to za 0,01 %, a u kojem je zastupan po punomoćniku odvjetniku ima pravo na naknadu troškova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23; dalje: Tarifa) i to prema vrijednosti predmeta spora (399.438,38 EUR) i to za sastav tužbe od 12. svibnja 2021. u iznosu od 6.008,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1.), zastupanje na ročištu od 23. prosinca 2021., 28. ožujka 2023., 27. ožujka 2025. i 19. svibnja 2025., svaki u iznosu od 6.008,00 EUR, za sastav obrazloženog podneska od 2. studenog 2021., 20. travnja 2023., 23. listopada 2024. i 29. travnja 2025., svaki u iznosu od 6.008,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1.), za sastav podneska od 15. prosinca 2021, 23. svibnja 2023. i 20. prosinca 2024., svaki u iznosu od 200 EUR (Tbr. 8. toč. 3.) te za sastav podneska od 17. lipnja 2021., 27. ožujka 2023. i 28. veljače 2024., svaki u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4.), odnosno sveukupno iznos od 48.814,00 EUR i trošak PDV-a 25% u iznosu od 12.203,50 EUR (Tbr. 46.).

42.1. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18.) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19. i 92/21.) te trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 990,75 EUR.

42.2. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka do ukupno zatraženog iznosa od 101.104,25 EUR nije osnovan. Budući da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja djelomično povukao tužbu, parnični trošak se određuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu za svaku poduzetu i opravdanu pravnu radnju. Također, u konkretnom slučaju radi se i o razlici zatraženog i dosuđenog troška, budući da je tužitelj za sastav svih podnesaka tražio naknadu troškova sukladno Tbr. 8. toč. 1., međutim sud je istome priznao četiri obrazložena podneska i to sukladno Tbr. 8. toč. 1., dok su ostali podnesci priznati sukladno Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 8.toč. 4. Tarife.

42.3. Slijedom navedenog, sud je obvezao prvotuženika i drugotuženika da tužitelju solidarno naknade prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 63.004,00 EUR, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 38.100,25 EUR odbio kao neosnovan. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u toč. III. izreke rješenja.

Rijeka, 4. srpnja 2025.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od petnaest dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).