Broj: Ppž-2938/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Roberta Završkog članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić zapisničarkke, u prekršajnom predmetu protiv okr. DBZ, zbog prekršaja iz čl. 13. i 11. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90.- pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okr. DBZ podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 9. veljače 2022., broj: 11 Pp-13941/2021-6, u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. U povodu žalbe okr. DBZ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se okrivljeniku za prekršaj iz čl. 13. i 11. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora od po 10 dana i izrečena ukupna kazna zatvora 20 (dvadeset) dana i na temelju čl. 44. st. 1. Prekršajnog zakona primjenjuje uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku 6 (šest) mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, a u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunat će se oduzimanje slobode okrivljenika 8. prosinca 2021. u 9:15 sati do 10:30 sati istog dana kao 1 dan zatvora, tako da okrivljeniku preostaje 19 dana kazne zatvora.
II. Odbija se kao neosnovana žalba okr. DBZ i potvrđuje prvostupanjska presuda.
III. Na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. ABZ se oslobađa obveze da naknadi paušalni iznos troškova žalbenog postupka iz čl.138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 9. veljače 2022., broj: 11 Pp-13941/2021-6 proglašen je krivim okr. ABZ da je, na način činjenično opisan u t. a) u izreci počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a u t. b) u izreci prekršaj iz čl. 11. istog Zakona, za koje mu je utvrđena kazna zatvora od po 10 dana za svaki prekršaj i izrečena ukupna kazna zatvora 20 dana, u koju je uračunato oduzimanje slobode okrivljenika 8. prosinca 2021. u 9:15 sati do 10:30 sati istog dana kao 1 dan zatvora, tako da okrivljeniku preostaje 19 dana kazne zatvora te primijenjena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku 6 mjeseci ne počini novi prekršaj za koji mu se može izreći ista ili teža kazna od izrečene.
1.1. Istom presudom okrivljenik je oslobođen plaćanja troškova prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. t. 1. do 4. Prekršajnog zakona.
2. Protiv te presude okr. ABZ putem branitelja odvjetnika Josipa Giljanovića podnio je žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu.
5. Bespredmetni su žalbeni navodi o neurednoj dostavi pobijane presude, budući da je žalba podnesena u roku, a osim toga i neosnovani, jer je presuda dostavljena ocu okrivljenika u tzv. drugoj dostavi, koja se, u smislu čl. 146. st. 7. Prekršajnog zakona, smatra urednom dostavom.
6. U odnosu na prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira žalbom se, u bitnom, navodi da okrivljeniku nije stavljeno na teret da bi isti narušio javni red i mir time što bi konzumirao opojne tvari, već time da je isti pod poprskao krvlju pa da je time izazvao strah i uznemirenje građana. Ističe se da je neprihvatljivo smatrati da bi nekoliko kapi krvi na pločicama sanitarnog čvora „automat kluba“ moglo izazvati uznemirenost građana, a iz spisa ne proizlazi da bi se u predmetnom prostoru nalazili „građani“, već da je zaposlenica automat kluba bila jedina djelatnica u to vremensko doba, dok je samo jedan građanin istu obavijestio o postojanju krvi na pločicama.
6.1. Prvenstveno, u odnosu na javnost mjesta, koje se osporava žalbom, treba navesti da je prema kategorizaciji javnih mjesta prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, „automat kub“ tzv. ograničeno javno mjesto, koje je namijenjeno neograničenom krugu osoba, ali ipak postoje određena ograničenja (u ovom slučaju radno vrijeme), tako da je pristup na njih moguć samo u radno vrijeme i u pravilu, dok su izvan funkcije, ne smatraju se javnim mjestom. Iz dokaza izvedenih u postupku proizlazi da je automat klub „Vulkan“ u vrijeme počinjenja prekršaja bio u funkciji, a okrivljenik u obrani nije ni osporavao javnost mjesta. Slijedom navedenog, budući da je automat klub u vrijeme izvršenja prekršaja radio, odnosno bio u funkciji, bio je dostupan neograničenom skupu osoba, pa sud nije ni bilo potrebno obrazlagati prisutnost javnosti jer se to samo po sebi podrazumijeva.
6.2. Nije u pravu žalitelj da okrivljeniku nije stavljeno na teret da bi isti narušio javni red i mir time što bi konzumirao opojne tvari, već time da je isti pod poprskao krvlju, budući da iz izreke presude u odnosu na prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira proizlazi da je okrivljenik narušio javni red i mir na način da je intravenoznom konzumacijom opojne tvari u venu pod poprskao krvlju, što svakako odstupa od usvojenih normi ponašanja, kojima se narušava javni red i mir. Naime, čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisano je da će se kazniti „tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir“, a radnja izvršenja sastoji se od bilo kojeg ponašanja koje se može ocijeniti kao nepristojno, a koje je svojom kvalitetom ekvivalentno radnjama koje su primjerice navedena: tuča, svađa, vika. Po ocjeni ovog suda, kao i prvostupanjskog, nema nikakve dvojbe da je postupanjem za koje je okrivljenik proglašen krivim u t. a) izreke pobijane presude remetio javni red i mir „na drugi način“ naveden u zakonskoj odredbi čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, budući da se radi o ponašanju koje svakako odstupa od usvojenih normi pristojnog ponašanja, cijeneći pri tom mjesto i sredstvo kojima je ostvareno remećenje javnog reda i mira.
7. U odnosu na prekršaj iz čl. 11. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira navodi se da iz izreke proizlazi da okrivljenik, navodno, boravi na adresi [adresa] u [adresa], gdje spava u napuštenom vagonu, stoga evidentno ne mijenja učestalo mjesto boravka, dok se „besposličarenje“ ili „uživanje droge“ ne može smatrati skitnjom, kao niti to što je okrivljenik „zatečen na željezničkoj postaji [adresa] gdje je prespavao“ i to „što ne radi, nema sredstava za uzdržavanje“ ili „što sa tetom nije u nikakvom odnosu“.
7.1. Izrekom pobijane presude pod t. b) okrivljeniku se stavlja na teret prekršaj odavanja skitnji iz čl. 11. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, počinjen na način da „ne stanuje na adresi prebivališta u [adresa] u [adresa], već u [adresa] u [adresa], gdje spava u napuštenom putničkom vagonu, bez određenog cilja, nema stalno osigurana sredstva potrebna za normalan život i preživljavanje, bez stalnog boravka i prebivališta, besposličari i odaje se uživanju droge, a vrijeme provodi lutanjem po gradu Splitu“.
7.2. Nesporno je da okrivljenik ne stanuje na adresi prebivališta u [adresa] u [adresa], nego spava u napuštenom putničkom vagonu. Međutim, činjenica da okrivljenik ima prijavljeno prebivalište u [adresa], na kojem ne stanuje, nije odlučna za ocjenu da se odao skitnji. Ta okolnost, međutim, uz druge elemente na koje to ukazuju, u ovom slučaju spavanje u napuštenom vagonu, nedostatak legalnih sredstava za život, besposličarenje i odavanje uživanju drogi, lutanje po gradu Splitu, dakle, ocjena okrivljenikove ličnosti i njegovih životnih navika, u svojoj ukupnosti ukazuju da se odao skitnji. Za utvrđivanje da li se netko odao skitnji potrebna je svestrana ocjena elemenata koji na to mogu ukazivati, ocjena osobe i njezinih sklonosti te okolnosti u kojima živi, a iz same obrane okrivljenika i dokaza izvedenih u postupku nesporno je da se okrivljenik odao skitnji.
7.3. U odnosu na službenu zabilješku, na koja se osporava žalbom, navodi se da čl. 158 st. 5. Prekršajnog zakona propisuje: „(5) Ako je ovlaštena službena osoba tijela državne uprave u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora neposredno opažala radnju počinjenja prekršaja ili to neposredno utvrdila odgovarajućim tehničkim uređajima i o tome sačinila službenu bilješku ili tehničku snimku, službena bilješka i tehnička snimka dokazi su u prekršajnom postupku." Iz službene zabilješke policijskog službenika od 8. prosinca 2021. vidljivo je da je radnju počinjenja okrivljenika utvrdio neposrednim opažanjem (zatečen kako spava u napuštenom objektu) te je pravilno prvostupanjski sud službenu bilješku koristio kao dokaz u postupku, u smislu čl. 158. st. 5 Prekršajnog zakona te je, koristeći kao dokaz službenu bilješku, povezujući je sa obranom okrivljenika i iskazom svjedokinje DB, prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve sporne činjenice na koje okrivljenik ukazuje žalbom.
8. Okrivljenik se nije posebno žalio na primijenjenu prekršajnopravnu sankciju (naznačujući tu žalbenu osnovu bez ikakvog obrazloženja), ali kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud je na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona ispitao pobijanu presudu i u odnosu na primijenjenu sankciju.
8.1. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj sud je utvrdio da je počinjena povreda materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika, jer je odlukom o uvjetnoj osudi prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu.
8.2. Naime, prvostupanjski sud je prema okrivljeniku primijenio uvjetnu osudu navodeći da se „utvrđena kazna zatvora 19 dana uvjetuje na rok kušnje od 6 mjeseci te se ista neće izvršiti ako okrivljenik u navedenom roku ne počini novi prekršaja za koji mu se može izreći ista ili teža kazna od već izrečene“. Međutim, uvjeti koje sud navodi za opoziv uvjetne osude nisu na zakonu osnovani i protivni su odredbi čl. 46. st. 1. Prekršajnog zakona koji propisuje: „(1) Sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako kažnjenik u vrijeme provjeravanja počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom“.
8.3. Iz navedenih razloga ovaj drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti preinačio pobijanu presudu u prekršajnopravnoj sankciji u dijelu koji se odnosi na uvjete opoziva uvjetne osude, kako je navedeno u t. I. u izreci ove presude.
9. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da su okrivljeniku za počinjene prekršaje utvrđene primjerene kazne zatvora, koje nisu prestroge.
9.1. Naime, za oba prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim, u vrijeme počinjenja bila je novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kazna zatvora do 30 dana. Iako je, prema potvrdi Odjela za prekršajne evidencije od 8. prosinca 2021., koja prileži spisu predmeta u odnosu na osuđivanost okrivljenika, koju je prvostupanjski sud cijenio kao otegotnu okolnost, sukladno odredbi čl. 77. st. 2. Prekršajnog zakona, nastupila rehabilitacija, jer je od pravomoćnosti tih odluka proteklo više od tri godine, pa se okrivljenik sukladno navedenoj zakonskoj odredbi smatra neosuđivanom osobom u odnosu na te odluke, ovaj sud smatra da su utvrđene kazne zatvora od strane prvostupanjskog suda i to u visini od po 10 dana za svaki prekršaj, primjerene osobnim svojstvima i ličnosti okrivljenika i svim okolnosti počinjenih prekršaja.
9.2. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena prekršajnopravna sankcija, koja nije prestroga. Duljina trajanja utvrđenih kazni zatvora od 10 dana u okviru zakonom propisanog raspona od 3 dana do 30 dana, po ocjeni ovog suda, primjerena je primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, a imajući u vidu protupravnu količinu u postupanju okrivljenika (počinjenje dva prekršaja), vrijednost zaštićenog dobra te cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja. Međutim, sud je primijenio uvjetnu osudu, ocijenivši da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno imajući u vidu da je okrivljenik mlađa osoba na koju se može preventivno djelovati. Napominje se okrivljeniku da je uvjetna osuda, kao mjera upozorenja, najblaža sankcija koja se uopće može primijeniti prema počinitelju prekršaja za prekršaje za koje je proglašen krivim te da će se u ovoj situaciji postići svrha uvjetne osude kao mjere upozorenja, tako da se okrivljeniku uputi takva vrsta prijekora kojom se omogućava ostvarenje svrhe prekršajnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja.
10. Odlučujući o troškovima prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. t. 3 c). Prekršajnog zakona, ovaj sud smatra da bi, obzirom na materijalno stanje okrivljenika plaćanjem troškova prekršajnog postupka bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje te je okrivljenika oslobodio obveze da naknadi troškove ovog žalbenog postupka.
11. Slijedom navedenog na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 2. srpnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nikolina Maretić, v. r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.