REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-170/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Đurđica Kos, odvj. u Sv. Ivanu Zelini, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa pun. Ivo Šućur, odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 02. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe članka 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu broj 920964, sklopljen dana 21. travnja 2008. između tužitelja i pravnog prednika tuženika, potvrđen kod javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-5688/2008, koje glase:

„6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedancijelapedestposto), od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6.2.Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,20% (dvacijeladvadesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.“.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 615,01 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2008. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 833,18 EUR eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 02. srpnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. su dana 21. travnja 2009. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 920964 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 28.561,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate kredita uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Prije isplate kredita tuženik je odbio i naplatio jednokratni trošak za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1,10% od iznosa odobrenog kredita te naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini 2,10% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Instrumenti osiguranja kredita bili su ovršna izjava o zapljeni primanja korisnika kredita, prijenos vlasništva na pokretnini, ovršna klauzula te zadužnica korisnika kredita. Ugovor je bio zaključen na vrijeme od 6,5 godina a korisnik kredita dužan je bio kreditoru vratiti kredit u 78 mjesečnih anuiteta u iznosu od 441,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Člankom 2. Ugovora propisano je da se na odobreni iznos kredita zaračunavaju kamate od 5,90% godišnje, koja je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je dana 28. travnja 2008. jednokratno naplatio naknadu za obradu zahtjeva i administrativnu naknadu u iznosu od 1.408,06 kn te naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 3.225,77 kn. Radi se o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknade za osiguranje kredita. Na taj način tuženik je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama članka 6.1. i 6.2. Ugovora, niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik je tužitelja bio stavio u poziciju „uzmi ili ostavi" te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem naknade. Isto tako, tuženik je izričito tražio od tužitelja sredstva osiguranja vračanja kredita i to ovršnu izjavu o zapljeni po pristanku dužnika i ovjerovljenu zadužnicu te prijenos prava vlasništva na pokretnini – vozilu. Kao sredstvo osiguranja nije navedeno da je tuženik dužan osigurati kredit kod neke osiguravajuće kuće niti su mu predočeni uvjeti osiguranja odnosno koje sve rizike pokriva. Tužitelju nikada nije dostavljena potvrda ili na bilo koji način dokazao da se radi o plaćenoj premiji osiguranja već je isto naplaćeno kao naknada. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba članka 6.1. i 6.2. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknada sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, to je navedenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Cjelokupno ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga tužitelj smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužitelj nije mogao sudjelovati. Tužitelj ističe da se dana 02. rujna 2024. obratio tuženiku radi dostave potvrde o plaćenim naknadama, međutim, tuženik je dopisom od 10. rujna 2024. odbio dostaviti traženu potvrdu, pa tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da dostavi podatke o naplaćenim naknadama iz članka 6. Ugovora a koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom kao i Ugovor o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom te policu osiguranja kao i drugu dokumentaciju iz koje je vidljivo da ste sklopili osiguranje predmetnog kredita u ime i za račun mog klijenta. Kao dokaz svojim navodima prilaže presliku Ugovora o kreditu broj 920964, početni otplatni plan, promet po kreditu, 2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita propisuju jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i osiguranje kredita, odnosno drugim riječima naknade su izražene u točno naznačenom postotku od 1,50% i 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% na iznos kredita, što čini te odredbe lako uočljivom i razumljivim, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih odredbi. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj u tužbi više puta istaknuo kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući navedene naknade, te da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenutih odredbi. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da su nedopuštene ugovorne odredbe prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu i osiguranje kredita. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Stranke su na ročištu od 30. travnja 2025. učinile nespornim da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 615,01 euro dana 28. travnja 2008.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor o kreditu (list 6-12), prometnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope (list 13-15), prometnu karticu po kreditu (list 16-23), dopis tužitelja tuženiku (list 24), dopis tuženika tužitelju (list 26), te saslušao tužitelja (list 201-202).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedancijelapedestposto), od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6.2.Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,20% (dvacijeladvadesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.“.

8. Nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 920964, te da je u odredbi čl. 6.1. Ugovora određeno da se plaća naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 1,50% (jedancijelapedestposto), od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, te da je u odredbi čl. 6.2. Ugovora određeno da se plaća naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratno, uplata po premijskoj stopi od 2,20% (dvacijeladvadesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.“ Jednako tako, nije sporna da je naplaćena ukupna naknada u iznosu od 615,01 euro 28. travnja 2008.

9 Sporno je jesu li prethodno navedene odredbe Ugovora, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, te naknadu za osiguranje kredita po premijskoj stopi od 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% ništene ili ne, te da li je nastupila zastara.

10. Na ročištu od 19. svibnja 2025. tužitelj je naveo da je digao kredit u Volksbank zato jer im je njihova poslovnica bila najbliža. Kredit mu je trebao za kupnju auta kojeg je koristio samo za osobne potrebe. U trenutku dizanja kredita nije imao obrt niti poslovne udjele u trgovačkim društvima. Digao je kredit u CHF-u zato jer je to banka nudila. Prije potpisivanja ugovor je pročitao i razumio samo koliko će mi biti rata kredita. Odredbe o naknadi nije razumio, a nisu mu objasnili što točno plaćam. Prije potpisivanja ugovora nije tražio da se pojedine odredbe ugovora mijenjaju.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o naknadi za obradu kredita, kao i naknadi za osiguranje kredita, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (naknadi za obradu kredita i osiguranje kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

13. Prema tome, smatra se da se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo ako su te odredbe bila unaprijed formulirane od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i osiguranju kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

15. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita koje su naplaćene 28. travnja 2008. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da su sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirane i određene od strane tuženika, da se o istim s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika, kao i troškovi za osiguranje kredita, jer mu nisu predočeni uvjeti osiguranja, kod koje osiguravajuće kuće mu je kredit osiguran, kao i potvrda da mu je kredit osiguran. Naime, tuženik nije dokazao, niti je pokušao dokazati koje je stvarne troškove imao prema osiguravajućem društvu ili u svojem poslovanju. Sve navedeno sporne dijelove odredaba čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu čine nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

16. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,50% od iznosa kredita za obradu kredita, te 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama čl. 6. st. 1. i st. 2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

18. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

19. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, a za sve druge naknade koja kreditna institucija naplaćuje ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i osiguranje kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbu o naknadi za obradu kredita i osiguranje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorenih visina naknada u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da su te ugovorne odredbe (već navedeno) suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazao na opravdanost naplate takvih naknada, odnosno što to određeno čini troškove obrade i osiguranje kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

21. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovornih odredbi iz čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu od 21. travnja 2008. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita i osiguranje kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 615,01 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, kao i datum naplate tog iznosa.

22. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da su tužitelju prilikom isplate kredita ustegnute navedene naknade, na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

24.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.594,71 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 30. travnja 2025. i 19. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 100 bodova, ukupno 200 bodova, trošak sastava podneska od 14. travnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 100 bodova, ukupno 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 800,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 833,18 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

26. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) trošak sudske pristojbe kao potrošač nije dužan platiti, niti je pozvan ga platiti. Isto tako, tužitelj je odbijen za trošak pristupa na ročište za objavu s obzirom isti trošak nije niti nastao.

U Zagrebu 02. srpnja 2025.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.