Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: R-872/2021-3

 

                        

Republika Hrvatska          Županijski sud u Rijeci         Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

 

Poslovni broj: R-872/2021-3

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. G., odvjetniku iz Odvjetničkog ureda B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv tuženika C. O. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. J., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. Z. J. i A. J. iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-82/2018-86 od 19. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.. Odbija se žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-82/2018-86 od 19. ožujka 2021., u točki 1. i 3. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 29.005,14 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

              II. Prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačava se citirana prvostupanjska presuda u točki 2. izreke te u dijelu točke 3. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu te sudi:

 

              Nalaže se tuženiku tužitelju isplatiti i daljnji iznos od 10.380,26 eur[1] / 78.210,06 kn s pripadajućom zateznom kamatom, koja propisanom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja teče:

 

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.01.2013. godine pa do isplate,

 

 

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,45 eur / 900,00 kn, počem od 10.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur / 1.200,00 kn, počem od 10.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur / 1.200,00 kn, počem od 10.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur / 1.200,00kn, počem od 10.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00kn, počem od 10.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00kn, počem od 10.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur / 1.200,00 kn, počem od 10.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.05.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.09.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.10.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.11.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.12.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.01.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.02.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.03.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.04.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.05.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.06.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.07.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.08.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.09.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.10.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.11.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.12.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.01.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.02.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.03.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.04.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.05.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.06.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.07.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.08.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.09.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.10.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.11.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.12.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,27 eur /1.200,00 kn, počem od 10.01.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,46 eur / 1.435,01 kn, počem od 10.02.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,46 eur / 1.435,01 kn, počem od 10.03.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,46 eur / 1.435,01 kn, počem od 10.04.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,46 eur / 1.435,01 kn, počem od 10.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,46 eur / 1.435,01 kn, počem od 10.06.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,46 eur / 1.435,01 kn, počem od 10.07.2018. godine pa do isplate, kao i naknaditi mu daljnji trošak postupka od 2.553,26 eur / 19.237,50 kn, sve u roku 15 dana.

 

              III. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi trošak sastava žalbe od 207,38 eur / 1.562,50 kn, u roku 15 dana.

 

              IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom je presudom tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 52.140,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke), a u preostalom je dijelu odbijen tužbeni zahtjev (točka 2. izreke) te je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi trošak postupka od 29.005,30 kn s pripadajućom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova (točka 3. izreke).

 

              Tužitelj žalbu podnosi u odnosu na točku 2. izreke te dio točke 3. izreke kojim je djelomično odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., 80/22, dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik žalbu podnosi protiv točke 1. i 3. izreke, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a i predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žalba tužitelj je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

 

              Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade, koja je proizašla iz štetnog događaja koji se dogodio 10. srpnja 2008., kad je kao radnik B. ''V. L." stradao obavljajući rad, a koje je društvo osigurano kod tuženika. Tužitelj da je zbog posljedica zadobivenih ozljeda umirovljen 6. lipnja 2010. te zbog umirovljenja trpi u razlici između mirovine koju prima i plaće koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao.

 

              Prvostupanjski sud obrazlaže da između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja 10. srpnja 2008. bio u radnom odnosu kod osiguranika tuženika, B. V. L.“ d.d. R., a od kojeg dana da je bio na bolovanju sve do umirovljenja,

 

- da je tužitelju rješenjem Zavoda, Područne službe u R. od 6. lipnja 2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 8. rujna 2010. zbog profesionalne nesposobnosti za rad, i to zbog ozljede na radu 40%, bolesti 30% i ozljede izvan rada 30%,

 

-da je tuženik tužitelju isplatio dosuđenu naknadu štete s osnova navedene ozljede na radu za pretrpljenu nematerijalnu i materijalnu štetu koja se odnosi na tjelesne boli, pretrpljeni strah, umanjenje životnih aktivnosti, tuđu pomoć i njegu te troškove puta i liječenja, sve sukladno presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj -3557/2013 od 15. siječnja 2015., kojom je djelomično potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-2870/11-33 od 22. veljače 2013. i to u visini od 8.600,00 kn.

 

Sporno između stranaka da je postojanje uzročne veze između ozljede na radu i umirovljenja tužitelja, a posljedično tome i odgovornost tuženika za nastalu štetu i visina štete.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je rješenjem Zavoda od 7. lipnja 2011. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 8. rujna 2010. zbog profesionalne nesposobnosti za rad, dok da mu je rješenjem istog tijela od 6. lipnja 2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 8. rujna 2010., i to zbog ozljede na radu u omjeru od 40%, bolesti 30% i ozljede izvan rada 30% te ističe da je sud u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a vezan pravomoćnim i konačnim rješenjem Zavoda, kao upravnog tijela u odnosu na utvrđenje razloga gubitka radne sposobnosti tužitelja i sud da ne može ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku niti odlučivati o sadržaju tog rješenja kao o prethodnom pitanju.

 

Obzirom na navedeno, utvrđenja vještaka medicine rada mr.sc. M. M. D. i M. Z., dr.med. iz kojih proizlazi da je tužitelj prvenstveno umirovljen zbog ozljeda izvan rada (smanjena funkcija desnog kuka i lijevog stopala) i bolesti (sindroma karpalnog kanala, posljedica degenerativnih promjena na kralježnici i psihičke bolesti od koje je tužitelj bolovao i prije predmetne ozljede na radu cijeni neprihvatljivim, obzirom na ocjenu svih provedenih dokaza.

 

Naime, nalazi i mišljenja svih vještaka, pa tako i onih medicine rada, da predstavljaju tek jedan dokaz, a s druge strane, činjenica što su ti nalazi i mišljenja prihvatljivi s procesnog aspekta da ne znači nužno da moraju i materijalno-pravno dovesti do onakvog zaključka kakav se na prvi pogled iz njih da pročitati.

 

Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su bolesti s 30% i ozljede izvan rada s 30% dovele do umirovljenja tužitelja, to da predstavlja onu okolnost na koju tuženik nije utjecao, a nije ni mogao utjecati i stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da je to razlog za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu u tom dijelu, dok se daljnjih 40% profesionalne nesposobnosti za rad, a koje je prema rješenju Zavoda o umirovljenju tužitelja uzrokovano ozljedom na radu, ne bi moglo podvesti pod ekskulpirajuće razloge od objektivne odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 8. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 - dalje ZZR).

 

Odredbom čl. 1089. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) da je propisano da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a pri ocjeni visine izmakle koristi da se uzima u obzir svaka materijalna korist koja se postiže radom, neovisno o tome je li se ona ostvarila u radnom odnosu ili izvan njega, a koja predstavlja gubitak koristi koju bi oštećenik mogao ostvariti radom prema redovnom tijeku stvari, da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica.

 

Budući da je jedan od uzroka tužiteljeve nesposobnosti za rad ozljeda na radu, odgovornost tuženika da se temelji na čl. 1095. st. 1. ZOO-a kojom je propisano tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je st. 2. propisano da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu, kao i na čl. 103. Zakona o radu jer postoji uzročna veza između tužiteljeve ozljede na radu i njegova umirovljenja, odnosno štete koju tužitelj trpi u vidu razlike između plaće koju bi primao i mirovine koju prima.

 

Cijeneći da je tuženikov osiguranik odgovoran za nastanak štetnog događaja, posljedično tome da je odgovoran i za naknadu štete tužitelju, jer da nije zadobio ozljedu na radu da je za pretpostaviti da bi po redovnom tijeku stvari i dalje bio u radnom odnosu (rođen 5. ožujka 1962.), odnosno da ne bi ostvario pravo na invalidsku mirovinu s danom 6. listopada 2010., koja je bila niža od iznosa plaće koju bi ostvario da je nastavio s radom kod tuženika.

 

Ocjenjuje neosnovanom tvrdnju tuženika da tužitelj nema pravo na izgubljenu zaradu iz razloga što mu je radni odnos prestao istekom ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme, i to iz razloga što je tužitelj u vrijeme predmetnog štetnog događaja bio potpuno radno sposoban i u radnom odnosu, pa makar i na određeno vrijeme, star 46 godina. Ističe da je uvidom u radnu knjižicu tužitelja utvrđeno da je kod osiguranika tuženika radio u kontinuitetu od 25. lipnja 2001. do 31. prosinca 2008., od kada je bio na bolovanju sve do umirovljenja. Stoga da je, po redovnom tijeku stvari bilo osnovano očekivati da bi tužitelj ostvarivao svojim radom zaradu, bilo kod tuženikova osiguranika ili kod drugog poslodavca, zbog čega da nije odlučno bi li tužitelj nakon isteka vremena na koje je zasnovao radni odnos u B. "V. L." bio primljen na rad na neodređeno vrijeme.

 

Uzimajući u obzir da je kod tužitelja, zbog posljedica povrjeđivanja, došlo do profesionalne nesposobnosti za rad i odlaska u invalidsku mirovinu, primjenom čl. 1095. st. 2. ZOO-a tužitelju dosuđuje štetu zbog izgubljene zarade tj. razlike između pretpostavljene plaće i invalidske mirovine i to u omjeru od 40%, a visinu utvrđuje provednim vještačenjem po vještaku financijske struke I. M.

 

Preinaku tužbe, do koje je došlo nakon provedenog vještačenja bez kojeg i ne bi realno bilo moguće utvrditi visinu, a cijeni i da je tijekom postupaka došlo do spajanja spisa (spojen spis pod poslovnim brojem Pr-82/2018 i spis posl. br. Pn-286/2019,a koji su se vodili između istih stranaka, radi iste pravne osnove, za razdoblje od ožujka 2014. do prosinca 2016.).

 

Cijeneći stoga da na strani tužitelja nema krivnje u odnosu na preinaku učinjenu nakon zaključenog prethodnog postupka, istu dopušta.

 

              Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi stranaka da bi donošenjem pobijane presude sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer da je odluka i obrazloženje dijelom nejasno, kontradiktorno, u suprotnosti s provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, dokumentacijom i ostalim materijalnim dokazima te da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, što upućuje na postojanje apsolutno bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naprotiv, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

              I u ovoj fazi postupka prijeporan je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izgubljene zarade – razlike plaće koju bi ostvarivao i invalidske mirovine.

 

Treba istaknuti da nije sporno da je 10. srpnja 2008. tužitelj stradao kao djelatnik B. "V. L." d.d. R., kojom se prilikom teško ozlijedio te je presudom Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2870/11-33 od 22. veljače 2013. tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske i neimovinske štete ukupan iznos od 21.865,73 kn (točka I. izreke), parnični trošak (točka II. izreke), da je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za iznos od 31.198,60 kn odbijen (točka III. izreke), kao i preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška (točka IV. izreke), a da je presudom ovog Županijskog suda posl.br. -3557/2013 od 15. siječnja 2015. citirana prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. izreke za iznos od 8.600,00 kn, a ukinuta za iznos od 13.265,73 kn, koji se odnosio na naknadu s osnove izgubljene zarade te ukinuta u točkama II-IV izreke i predmet vraćen na ponovno suđenje.

 

              U opisanom je postupku utvrđeno da je poslodavac tužitelja isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, a valja istaknuti da je tužitelj sve od štetnog događaja pa do umirovljenja 6. studenoga 2010. bio na bolovanju, da je privremenim rješenjem Zavoda od 6. lipnja 2011. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 8. rujna 2010., a rješenjem istog tijela od 15. listopada 2010., koje je postalo pravomoćno 5. studenog 2010., tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 8. rujna 2010. i to zbog ozljede na radu 40%, bolesti 30% i ozljede izvan rada 30%. U vrijeme štetnog događaja tužitelj je bio u radnom odnosu kod tuženika zaposlen na određeno vrijeme.

 

              Svakako da sud ne može ulaziti u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti upravnog rješenja, konkretno rješenja o umirovljenju tužitelja, ali primarno valja istaknuti da nije niti sporno da je osiguranik tuženika odgovoran za štetu koja je tužitelju u štetnom događaju nastupila, kao i da je upravo rješenjem upravnog organa kao jedan od razloga umirovljenja utvrđena ozljeda na radu, i to u omjeru od 40%. Dodaje se da je tužitelj, sve do predmetnog ozljeđivanja radio, odnosno bio zaposlen.

 

              Po ocjeni ovog suda nije potrebno umanjivati visinu izgubljene zarade u slučaju kada su i neke druge ranije bolesti oštećenika, uz povrede iz prometne nezgode, u određenoj mjeri uvjetovale odlazak oštećenika u invalidsku mirovinu.

 

              U tom kontekstu ovaj sud ne prihvaća stav prvostupanjskog suda da je izgubljenu zaradu trebalo umanjiti za 60%, jer su druge bolesti uvjetovale odlazak u invalidsku mirovinu.

 

Okolnost što je oštećenik proglašen invalidom i zbog bolesti od kojih je ranije bolovao, ne predstavlja osnovu za umanjenje obveze štetnika da oštećeniku nadoknadi gubitak zarade koji ovaj trpi zbog odlaska u invalidsku mirovinu, ako je umirovljenje oštećenika prouzročeno upravo ozljedom koju mu je zadao štetnik, odnosno, ako oštećenik uopće ne bi bio upućen u invalidsku mirovinu da nije bilo ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi, a koje utvrđenje proizlazi upravo i iz samog zaključka prvostupanjskog suda.

 

U konkretnom slučaju, iako je povreda u predmetnoj ozljedi na radu uvjetovala odlazak u invalidsku mirovinu samo sa 40%, ipak je upravo ona onaj neposredan uzrok koji je uvjetovao odlazak tužitelja u mirovinu, a na koju okolnost jasno ukazuje činjenica da je tužitelj, unatoč ostalim faktorima opisanim u rješenju Zavoda, sve do ovog štetnog događaja redovno radio i upravo je stoga, predmetna ozljeda na radu bila onaj trigger faktor koji je doveo tužitelja do nesposobnosti za rad.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelju pripada pravo na dosudu cjelokupnog iznosa koji predstavlja razliku u primanjima između one plaće koju bi ostvarivao da je ostao raditi na svom radnom mjestu na kojem je radio prije umirovljenja i iznosa invalidske mirovine koju sada tužitelj prima te je stoga, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke, valjalo preinačiti pobijanu presudu i tužitelju dosuditi i daljnji iznos do potpune naknade.

 

              Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe suprotno, odnosno da po redovnom tijeku stvari predmetna ozljeda ne bi prouzročila profesionalnu nesposobnost tužitelja za rad ni umirovljenje, budući da iz pravomoćnog rješenja Zavoda proizlazi da je predmetna ozljeda sudjelovala u profesionalnoj nesposobnosti za rad tužitelja sa 40%, te da je sud vezan za pravomoćnu odluku nadležnog tijela i da pretežiti udio u tužiteljevoj profesionalnoj nesposobnosti za rad čine bolesti i posljedice drugih ozljeda koje su kod tužitelja postojale ranije i nisu ni u kakvoj vezi s ozljedom iz predmetne nezgode.

 

              Nisu osnovani niti navodi da je tužitelj u trenutku umirovljenja bio duže vremena nezaposlen, da je u vrijeme štetnog događaja bio zaposlen temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenim do 31. prosinca 2008., što da znači da je radni odnos tužitelja prestao istekom ugovora o radu 1. listopada 2011.

 

Naime, budući da iz činjenice da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj bio potpuno radno sposoban i u radnom odnosu, pa makar i na određeno vrijeme, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je po redovnom tijeku stvari osnovano očekivati da bi tužitelj ostvarivao svojim radom zaradu bez obzira da li u istom ili nekom drugom trgovačkom društvu, zbog čega nije odlučno bi li tužitelj nakon isteka vremena na koje je zasnovao radni odnos u B. "V. L." bio primljen na rad na neodređeno vrijeme.

 

              Iz provedenog postupka, a kako je prethodno obrazloženo, proizlazi da je potpuna profesionalna nesposobnost za rad tužitelja u uzročnoj vezi i isključiva posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju, zbog čega je tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu, odlazak u invalidsku mirovinu zakonsko je pravo tužitelja, međutim time se ne dovodi u pitanje njegovo pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade i traženo mu pravo stoga pripada temeljem čl. , iz kojih razloga je, a jer visina tužbenog zahtjeva među strankama nije prijeporna, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1095. st. 2. ZOO-a.

 

              Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari te da je stoga tužitelj u sporu uspio u cijelosti, temeljem čl. 166. ZPP-a valjalo je odlučiti i o troškovima postupka.

 

              Ističe se da je prvostupanjski sud pravilno vrednovao radnje u postupku prilikom donošenja odluke o trošku, što prihvaća ovaj sud, no s obzirom da je sada omjer uspjeha tužitelja u sporu 100%, a ne kako je utvrđeno u prvostupanjskom postupku 70%, valjalo je tužitelju dosuditi i pravo na naknadu daljnjeg troška od 29.005,30 kn.

 

              Valja dodati da je pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a prvostupanjski sud u obzir uzeo samo one radnje zastupanja koje su bile potrebne za vođenje postupka.

 

              Osnovano je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, budući da je u postupcima u kojima se radi utvrđivanja visine tražbine ista utvrđuje financijskim vještačenjem, zahtjev moguće, u odnosu na visinu, točno postaviti tek nakon provedenog vještačenja, a ističe se da preinakom tužbe tužitelj nije obuhvatio niti zahtjev po drugoj osnovi, niti zahtjev izvan perioda postavljenih tužbenim zahtjevima svih spojenih predmeta.

 

              Tužitelju, budući da je uspio u žalbenom postupku, priznat je trošak sastava žalbe, primjenom Tar.br.10.toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 64/18, 67/19, 81/22, 138/23 dalje Tarifa), u visini u kojoj je zahtjev postavljen, dok tuženiku, budući da nije uspio u sporu nisu priznati troškovi sastava žalbe, sve analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi sa čl. 166. ZPP-a.

 

              Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 27. studenog 2024.

 

Predsjednik vijeća

 

Ksenija Dimec


[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu