1

Poslovni broj Gž -1609/2024-3

Poslovni broj Gž-1609/2024-3

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D.B. iz O., (ranije O,), OIB: ...., zastupane po punomoćniku D. O., odvjetnik u O., protiv tuženika E.&S. b. d.d. R. iz R., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku D.M., odvjetniku iz OD M., K. i partneri d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-329/2024-9 od 16. rujna 2024., u sjednici vijeća 14. studenoga 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-329/2024-9 od 16. rujna 2024. u točkama I, II, III i V izreke.

 

 

              II Odbija se zahtjev  tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

 

 

 

 

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu  od  20. siječnja 2005. zaključenog  između stranaka, kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti naknadu od  1,00% na iznos kredita obračunatu s datumom ugovora,  točkom II izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici s osnova stečenog bez osnove iznos od  315,63 eur s zateznom kamatom koja na iznos od 19,74 eur teče od  28. siječnja 2005., a  na iznos od 295,89 eur od  7. veljače 2005. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude.

 

1.1. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od  150,00 eur s zateznom kamatom, točkom IV  izreke odbijen je  kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška dok je točkom V izreke u cijelosti odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

2.Rješenjem suda prvog stupnja u istom pisanom otpravku odbijen je  kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

 

3. Protiv te presude u točkama I, II, III i V izreke žalbu  je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz  odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i  predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Prvostupanjska presuda u točki IV izreke kojom je  odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška te prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen kao neosnovan tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda postali su pravomoćni zbog izostanka  žalbe tužiteljice protiv  toč. IV izreke presude i žalbe tuženice protiv rješenja.

 

7. Predmet spora  je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa  plaćenog po navedenoj osnovi.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu  u okviru istaknutih  žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

9. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi upire, jer suprotno žalbenim navodima presuda  sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Okolnost da je prema stajalištu tuženika prvostupanjski sud pogrešno odlučio o  tužbenim zahtjevima tužiteljice ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, već bi se radilo o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a na koji  žalbeni razlog ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i potrošač,  te  tuženik, kao kreditor sklopili  Ugovor o kreditu od  20. siječnja 2005. kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od  49.078,50 CHF u protuvrijednosti u kunama,  da  iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile  naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužiteljica dužna platiti prije korištenja kredita u iznosu od 1,00% naknade za iznos kredita obračunate s datumom ugovora kao i da iznos naknade za odobreni kredit iznosi 2.378,10 kn, sada  315,63 eur, koji iznos je tužiteljica platila.

 

11. U ovom žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenih zahtjeva, odnosno je li odredba čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, te ima li tužiteljica pravo na povrat (restituciju) plaćenog iznosa naknade sa zateznom kamatom u tijeku od 28. siječnja 2005. odnosno 7. veljače 2005. do isplate. Sporno je i pitanje zastare.

 

12. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku na temelju iskaza svjedokinje, M. V., zaposlenice tuženika u bitnom utvrdio da je spomenuta svjedokinja, za koju tuženik navodi da je bila osobna bankarica tužiteljice, navela da se ne sjeća sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom,  da je svjedokinja općenito navela kakva je bila praksa tuženika prilikom sklapanja ugovora, te da je u bitnom navela da je tuženik nakon dogovora o modelu ugovora s klijentom i prikupljanja dokumentacije izradio  Ugovor o kreditu koji je  bio izrađen u centrali, da se takav ugovor predavao klijentu, da je naknada za obradu kredita bila sadržana u ugovoru, međutim da klijentima nije obrazlagano kako je utvrđen  iznos naknade od  1,00%, zatim da je svjedokinja iskazala da su klijentima uručivali određene letke, te da su djelatnici imali uputu banke prema kojoj su klijentu morali pojasniti trošak ulazne naknade ne ulazeći u obrazlaganje kako se došlo do navedenog postotka za obradu kredita, a u situaciji ako se klijent ne bi složio s navedenom naknadom,  o tome bi dostavili upit pravnoj službi pri čemu da je svjedokinja iskazala kako takvog iskustva nije imala.

 

13. Sud je  nadalje, ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice u bitnom utvrdio da je tužiteljica imala namjeru kupiti stan, da je u tu svrhu s tuženikom sklopila predmetni  ugovor o kreditu, da je  tuženik sastavio ugovor, nakon čega je tužiteljica  bila pozvana na potpisivanje ugovora pri čemu da joj nisu obrazložene pojedine odredbe ugovora kao niti sporna odredba o trošku obrade kredita. Sud je utvrdio da je  tužiteljica osporila da bi joj tuženica dala ikakve letke,  kao informaciju u vezi sklapanja ugovora o kreditu, da je tužiteljica navela da je ugovor pročitala i donekle ga razumjela.

 

14. Na temelju ovih činjenica, zatim uvidom u predmetni ugovor o kreditu,  pritom cijeneći odredbe čl. 59., čl. 81. st. 1. i 2., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje ZZP) sud je ocijeni kao neosnovan prigovor tuženika o tome da  tužiteljica nije bila potrošač u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Dalje je ocijenio da je na tuženiku bio  teret dokaza da je sa  tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, te je cijeneći iskaz svjedokinje Maje Vuletić kao i stranački iskaz tužiteljice zaključio kako tuženik ovu okolnost nije dokaza, te  zaključio kako tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom  o navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovarao.

 

15. Daljnji zaključak prvostupanjskog suda je, a budući da se radilo o tipskom ugovoru, da  tuženik,  nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, da je slijedom toga  tuženik  postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dalje je zaključio da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava budući da ugovor o kreditu bez sporne  ugovorne odredbe nije  bilo moguće sklopiti, zbog čega je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

16. Sud je dalje, cijeneći pravne učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od  3. rujna 2019. kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica  CHF te cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o stambenom kreditu zaključio da  tuženik nije postupio u dobroj vjeri, a da  tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

17. Zbog tih razloga  tužbeni zahtjev  tužiteljice za  utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu prihvatio je kao osnovan. Slijedom toga primjenom odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41//08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) zaključio je da je tuženik u obvezi tužiteljici  vratila ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, te da  tužiteljica ima pravo na isplatu (vraćanje) naknade za obradu kredita te je stoga  zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od  315,63 eur, koji je tuženik učinio neprijepornim prihvatio kao osnovan s zateznom kamatom na pojedine iznose od  28. siječnja 2005. odnosno  7. veljače 2005. do isplate.

 

18. Pritom je ocijenio kao neosnovan  tuženikov prigovor zastare cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice te se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od  30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, a to je u konkretnom slučaju donošenje pobijane presude slijedom čega je zaključio da restitucijski zahtjev tužiteljice nije u zastari.

 

19. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

20. Sva opisana činjenična utvrđenja kao potpuna i pravilna prihvaća i ovaj sud, jer ista proizlaze iz pravilne ocjene izvedenih dokaza, a koja činjenična utvrđenja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

 

21. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud, iz navedenih razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud,  pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevima tužiteljice, a  žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

 

22. Odgovarajući na žalbene navode tuženika treba reći da je prvostupanjski sud pravilno pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradi kredita i visini te naknade; da  tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe čl. 10. proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci  naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od  1,00% iznosa kredita, te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu  neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a to znači da je ova ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

 

23. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je  da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

 

24. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od  30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive  93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje  odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba  tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

25. S obzirom da u konkretnom slučaju tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita to se radi o ništetnoj  ugovornoj obvezi te postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa od 2.378,10 kn, odnosno sada  iznosa od 325,63 eur, koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužiteljici prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, pri čemu je prvostupanjski sud u odnosu na opseg vraćanja pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da  tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatila naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

 

26. U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što  prema shvaćanju ovog suda nije sporno, treba međutim reći da sama činjenica da je trošak obrade,  naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

 

27. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud  je taj prigovor pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu  na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda RH  od  30. siječnja  2020.

 

28. Slijedom navedenog te suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I i II izreke.

 

29. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška iz toč. III izreke koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a  dok je pravilno toč. V izreke  odbijen u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška jer je tuženik izgubio parnicu.

 

30. Stoga je  primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Rijeci, 14. studenoga 2024.

 

 

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić