1

Posl. br. Gž-2166/2021-3

 

 

 

 

Posl. br. Gž-2166/2021-3

 

U   I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz Z., OIB: ..., zastupan po A. Š., odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. i P. iz Z. protiv tuženika: 1- H. O. d.d. Z., OIB: ..., zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva O., P. & P. iz Z. i 2- Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-pravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu pod posl. br. P-4994/2009 od 02. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2024.

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu pod posl. br. P- 4994/2009 od 02.rujna 2021.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom u točci I) izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao od tuženika solidarnu isplatu naknade štete u iznosu od 30.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 01.01.2007. i troškom spora. Također je toč. II) izreke naloženo tužitelju da nadoknadi 1-tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.250,00 kn i 2-tuženiku u iznosu od 6.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev 1-tuženika za naknadom parničnog troška.

2.              Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže ukidanje i vraćanje na ponovno suđenje, odnosno preinačenje pobijane presude i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

3.              U žalbi tužitelj u bitnom navodi da nije ispravan stav prvostupanjskog suda da je bio dužan tražiti ukidanje klauzule pravomoćnosti u trenutku kada je saznao za kaznenu presudu pod posl. br. Kž-50/06, odnosno da je od toga dana počeo teći rok iz čl. 390. Zakona o obveznim odnosima ( NN 53/91, dalje ZOO ), pa da postoji njegova vlastita krivnja za prekluziju prava na podnošenje tužbe za naknadu štete. Navodi da na strani odvjetnika B. postoji protupravnost jer da je odvjetnik B. na kaznene rasprave dolazio kao zamjenik punomoćnika bez valjane zamjeničke punomoći, a u kojem svojstvu da je i zaprimio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, a iste nije vratio sudu, dok da se protupravnost na strani odvjetnika K. ogleda u propuštanju ulaganja dužne pažnje u zastupanju jer je dopustio da na ročišta dolazi odvjetnik koji nije imao punomoć ili zamjeničku punomoć, te da presude umjesto njega prima odvjetnik koji za to nije imao ovlaštenje, a zbog kojih propusta da je presuda dostavljana pogrešnoj osobi, čime da mu je nastala šteta. Navodi da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava nije utvrđivao sve pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu, te da je zanemario cijeniti da su odvjetnici u obavljanju profesionalne djelatnosti dužni postupati s povećanom pažnjom. Također da dostava presude odvjetniku B. koji nije imao punomoć za zastupanje predstavlja postupanje suda protivno zakonu, a za što da odgovora Republika Hrvatska temeljem kriterija objektivne odgovornosti.

4.              1-tuženik je u odgovoru na žalbu istakao da niti jedan žalbeni navod nije osnovan, te je predložio odbijanje žalbe, dok 2-tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5.              Žalba je neosnovana.

6.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za solidarnom naknadom štete i to od 1-tuženika kao osiguratelja zbog propusta u radu odvjetnika A. K. i M. B. kao njegovih osiguranika, te od 2-tuženika radi nezakonitog i nepravilnog rada suda.

7.               Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

              - da iz spisa Općinskog suda u Zadru pod posl. br. K-83/04 ( prijašnji posl. br. K-11/01) proizlazi da istom prileži punomoć odvjetniku A. K. izdana od strane tužitelja 10.06.2002. te punomoć iz 2001. (bez datuma na listu 107 spisa ) u kojoj je uz odvjetnika A. K. dopisano i da pristaje da ga za slučaj spriječenosti zamijeni odvjetnič. vježbenik M. B.

              - da je u navedenom kaznenom postupku tužitelj kao oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev 18.09.2002. radi naknade neimovinske štete (strah, fizičke boli i smanjenje životne aktivnosti) u iznosu od 85.000,00 kn

              -da je na raspravi održanoj 18.09.2002. među ostalima bio nazočan A. K. kao punomoćnik tužitelja kao oštećenika

              - da je na raspravi održanoj 24.01.2003. bio nazočan tužitelj kao oštećenik osobno uz odvj. vježbenika kod A. K. - M. B., dok je na raspravu održanu 08.07.2003. pristupio samo zamjenik punomoćnika oštećenika, odvj. vježbenik M. B., a na ročištima održanim 29.01.2004. i 02.02.2004. da je navedeno da je nazočan tužitelj uz zamjenika punomoćnika M. B., odvjetnika u Z.,

              - da je dana 10.02.2004. donijeta prvostupanjska presuda u kaznenom predmetu pod posl. br. K-11/01, a koja je prema dostavnoj naredbi dostavljena osobno M. G. i pun. A. K.

              - da je nakon drugostupanjske odluke u ponovljenom postupku pod posl. br. K-83/04 na zapisnicima od 30.06.2004. i 12.10.2004. navedeno da je nazočan tužitelj uz zamjenika punomoćnika M. B., dok da je na zapisnicima od 25.01.2005. i 14.11.2005. navedeno da tužitelja M. G. zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Z.

              - da je 25.01.2005. postavljen putem podneska imovinskopravni zahtjev na iznos od 10.000,00 kuna od strane odvjetnika A. K.

              - da je 14.11.2005. donijeta prvostupanjska presuda pod posl. br. K-83/04 kojom je tužitelj kao oštećenik upućen postaviti imovinsko pravni zahtjev u parnici

              - da je navedena presuda prema dostavnoj naredbi dostavljena M. B. kao punomoćniku tužitelja kao oštećenika 

              - da se u citiranom kaznenom spisu ne nalazi punomoć iz koje bi proizlazilo da je M. B. punomoćnik tužitelja kao oštećenika

              - da je navedeni kazneni postupak okončan Presudom Županijskog suda u Zadru pod posl.br. Kž-50/06 od 28.03.2006. kojom je optužba protiv policijskih djelatnika M. M. i A. Š. zbog počinjenja kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina – zlostavljanje u obavljanju službe ili javne ovlasti iz čl. 127. st. 1. KZ-a, odbijena zbog nastupanja apsolutne zastare vođenja kaznenog postupka, a tužitelj da je kao oštećenik upućen da postavljeni imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u posebnoj parnici.

              - da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na 1-tuženika jer da odvjetniku A. K. pravomoćna presuda Županijskog suda u Zadru nije nikada dostavljena, već da je ista dostavljena odvjetniku M. B. i to pogreškom suda, obzirom da navedeni nije bio punomoćnik tužitelja kao oštećenika

              - da je tužitelj podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u navedenom kaznenom postupku 18.09.2002. prekinuo zastaru svog potraživanja naknade štete,

              - da je tužitelj, a obzirom da je u kaznenom postupku pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zadru posl.br. Kž-50/06 od 28.03.2006. odbijena optužba protiv okrivljenika zbog nastupanja apsolutne zastare vođenja kaznenog postupka, trebao u smislu čl. 390. ZOO-a, da bi održao prekid zastare, u daljnjem roku od 3 mjeseca od dana dostave odluke podnijeti tužbu za naknadu štete

              - da navedena drugostupanjska presuda nije valjano dostavljena oštećeniku jer nije dostavljena njegovom punomoćniku A. K. ( već M. B. ), pa da od dana primitka navedene odluke od strane M. B. nije niti počeo teći navedeni rok od 3 mjeseca za podnošenje tužbe za naknadu štete

              - da je tužitelj u navedenom kaznenom postupku naknadno opunomoćio odvjetnika J. B. koji da je drugostupanjsku presudu preuzeo tijekom 2007. i tada da je počeo teći rok od 3 mjeseca u kojem je tužitelj kao oštećenik mogao ostvariti imovinsko pravni zahtjev u parnici

              - da stoga do zastare radi ostvarivanja prava na naknadu štete po postavljenom imovinskopravnom zahtjevu nije došlo radi nepravilnog rada suda (koji je zaista u dostavnoj naredbi pogrešno napisao da se odluka ima dostaviti M. B. ), već radi propusta kasnijeg punomoćnika tužitelja koji je pogrešku suda mogao sanirati podnošenjem prijedloga za ukidanjem klauzule pravomoćnosti ili drugog odgovarajućeg pravnog lijeka ili podnošenjem tužbe u roku od 3 mjeseca od kada je u ime tužitelja kao oštećenika, temeljem valjane punomoći preuzeo drugostupanjsku odluku, a što navedeni punomoćnik tužitelja nije učinio, već je protekom 2 godine podnio predmetnu tužbu.

8.              Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud pobijanom presudom odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.  

9.              Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10.               Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

11.              Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odštetnu odgovornost 1 i 2-tuženika.

12.              Naime, odštetna odgovornost 1-tuženika kao osiguratelja procjenjuje se prema postupanju njegovih osiguranika. Tako su prema čl. 7. Zakona o odvjetništvu ( NN 9/94, 117/08, 50/90, 18/11 i 126/21 ) odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike i isti imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

13.              Izdavanjem punomoći za zastupanje odvjetniku stranka i odvjetnik zapravo sklapaju ugovor o nalogu iz čl. 749. ZOO-a, te se odgovornost odvjetnika kao nalogoprimca prosuđuje prema odredbama ZOO-a koje reguliraju ugovor o nalogu. Prema odredbi čl. 751. ZOO-a odvjetnik je kao nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama s pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, a ukoliko nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, tada je nalogoprimac dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik odnosno dobar domaćin. Prema čl. 262. do 269. u svezi čl. 154. do 163. ZOO-a u slučaju povrede navedene ugovorne obveze iz ugovora o nalogu (zastupanju), odvjetnici su dužni strankama naknaditi štetu nastalu takvom povredom, a sukladno čl. 941. st. 1. ZOO-a zajedno s njima i njihovi osiguratelji.

14.              Kako tužitelj tužbom potražuje naknadu štete zbog navodne povrede ugovorne obveze osiguranika 1-tuženika iz ugovora o nalogu (zastupanju), to je tužitelj sukladno navedenim zakonskim odredbama u ovom postupku bio dužan dokazati da su kumulativno ispunjene sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu i to postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu (štetnika i oštećenika), štetna radnja štetnika,  šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete, te protupravnost štetne radnje ( i to objektivni element, tj. činjenica da je štetna radnja protivna nekom pravilu i subjektivni element, tj. da je štetna radnja počinjena krivnjom štetnika), te ispunjenje i posebnih pretpostavki i to postojanje ugovora odnosno ugovorne obveze, te povredu te obveze.

15.              Nesporno je tužitelj u konkretnom slučaju ugovor o nalogu za zastupanje u naprijed citiranom kaznenom postupku zaključio sa odvjetnikom A. K. iz Z. Također nesporno navedenom odvjetniku od strane suda nije dostavljana naprijed citirana drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zadru pod posl.br. Kž-50/06 od 28.03.2006. kojom je pravomoćno okonačan predmetni kazneni postupak na način da je optužba protiv okrivljenika odbijena zbog nastupanja apsolutne zastare vođenja kaznenog postupka i kojom je tužitelj kao oštećenik upućen da postavljeni imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u posebnoj parnici.

16.              Kako dakle predmetna drugostupanjska odluka nije dostavljena punomoćniku tužitelja A. K., to isti propustom u zastupanju ( nepokretanje građanske parnice radi naknade štete ) nije niti mogao povrijediti ugovornu obvezu, odnosno štetnu radnju nečinjenja koja bi bila u uzročno posljedičnoj vezi sa nastupom štete.

17.              Nadalje nesporno je u konkretnom slučaju navedena drugostupanjska presuda od strane suda dostavljena M. B. kao odvjetniku, a koji je u predmetnom kaznenom postupku uz suglasnost tužitelja kako to proizlazi iz njegova iskaza, sudjelovao u zastupanju tužitelja kao odvjetnički vježbenik A. K., s time da je u međuvremenu stekao status samostalnog odvjetnika. Također je nesporno da tužitelj M. B., a nakon što je stekao svojstvo odvjetnika nikada nije ovlastio putem punomoći za zastupanje u navedenom kaznenom postupku.

18.              Kako dakle odvjetnik M. B. nikada nije bio sa tužiteljem u ugovornom odnosu temeljem ugovora o nalogu (zastupanju), to niti njegovim propustom u zastupanju nije moglo doći do povrede ugovorne obveze, odnosno štetne radnje nečinjenja koja bi bila u uzročno posljedičnoj vezi sa nastupom štete. 

19.              Stoga je pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima utvrdio da u konkretnom slučaju u postupanju osiguranika 1-tuženika ( odvjetnika K. i B. ) nije utvrđeno postojanje pogreške ili propusta u zastupanju, pa time niti odštetne odgovornosti 1-tuženika kao osiguratelja.  

20.              Nadalje odštetna odgovornost sudaca za štetu koju bi stranke pretrpjele zbog nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca regulirana je čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima              ( NN 28/13, 33/15, 82/15, 67/18, 126/19, 139/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, dalje ZS ) prema kojoj postoji odgovornost Republike Hrvatske za štetu uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca u obnašanju sudačke dužnosti.

 

21.              Za navedenu odgovornost Republike Hrvatske također je nužno kumulativno postojanje svih naprijed citiranih općih pretpostavki za naknadu štete, uz postojanje posebnih pretpostavki tj. da štetna radnja mora biti počinjena u obnašanju dužnosti suca, da oštećeni mora biti stranka u nekom postupku, da štetnik mora biti sudac, te se mora raditi o nepravilnom i nezakonitom radu. Nepravilan rad općenito se definira kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a što bi u odnosu na rad sudaca značilo da postoji bitan otklon od uobičajenog postupanja ili postupanje suprotno usvojenim stajalištima, te se mora raditi o nekom propustu gdje se u pravilu radi o određenom stupnju krivnje. Nezakoniti rad definira se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom.

 

22.              Međutim pogreške koje bi sudac počinio u primjeni procesnog i materijalnog prava ispravljaju se u odgovarajućem sustavu pravnih lijekova i ne predstavljaju nezakonit i nepravilan rad sudaca u smislu čl. 105. st. 1. ZS-a. Iznimka od navedenog stajališta postojala bi iznimno u slučajevima kada bi se radilo o primjeni jasne i nedvojbene pravne norme koja ne trpi različito tumačenje i kada ne bi bilo opravdanja za tumačenje i primjenu određene pravne norme na drugačiji način.

 

23.              U konkretnom slučaju je nedvojbeno drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zadru pod posl.br. Kž-50/06 od 28.03.2006. kojom je pravomoćno okončan predmetni kazneni postupak na način da je optužba protiv okrivljenika odbijena zbog nastupanja apsolutne zastare vođenja kaznenog postupka i kojom je tužitelj kao oštećenik upućen da postavljeni imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u posebnoj parnici, dostavljana pogrešno neovlaštenoj osobi ( odvjetniku M. B. ), umjesto punomoćniku tužitelja kao oštećeniku – odvjetniku A. K.

24.              Time je nedvojbeno došlo do pogreške u primjeni procesnog prava o dostavi sudskih odluka, međutim navedena pogreška se na vrlo jednostavan način i bez posljedica za tužitelja mogla otkloniti tj. ispraviti zahtjevom za ponovnom dostavom drugostupanjske odluke. Na taj način bi se navedena lako provjerljiva pogreška ( uvidom u predmetni kazneni spis ) na jednostavan način utvrdila i potom bi rokovi za pokretanje građanske parnice za naknadu štete osnovom imovinskopravnog zahtjeva, za tužitelja počeli teći od dana ponovljene valjane dostave.

25.              Navedenom u prilog ukazuje nesporna činjenica da je tužitelju kao ošteniku u predmetnom kaznenom postupku tijekom 2007. ponovljena dostava drugostupanjske kaznene odluke Županijskog suda u Zadru pod posl.br. Kž-50/06 putem novoimenovanog punomoćnika u osobi odvjetnika J. B., a čime je navedena pogreška u dostavi otklonjena bez posljedica za tužitelja jer su tek od te valjane dostave novom punomoćniku, za tužitelja počeli teći rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku za naknadom neimovinske štete, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

26.              Naime, u konkretnom slučaju je podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku došlo do prekida zastare sukladno odredbi čl. 388. ZOO-a budući da je tom odredbom određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Budući da predmetni kazneni postupak nije okončan pravomoćnom osuđujućom presudom, već obustavom kaznenog postupka zbog nastupa zastare i upućivanja tužitelja da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u građanskoj parnici, to se za pitanje nastupa zastare  naknade štete ne primjenjuje odredba čl. 377. ZOO-a, već odredba čl. 390. ZOO-a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

27.              Navedenom odredbom čl. 390. ZOO-a propisano je da ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojeg drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom, s time da navedeno vrijedi i za pozivanje na zaštitu i za isticanje prijeboja potraživanja u sporu, te u slučaju kad je sud ili drugo tijelo uputilo dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

 

28.              Dakle, u konkretnom slučaju je tužitelj kao oštećenik trebao, a obzirom da je vođenje kaznenog postupka završilo obustavom i upućivanjem tužitelja sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu, da bi se ostvarili učinci prekida zastare nastali podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, podnijeti tužbu, odnosno pokrenuti građansku parnicu u roku od 3 mjeseca od dana valjane dostave drugostupanjske kaznene odluke Županijskog suda u Zadru pod posl.br. Kž-50/06 kao odluke kojom je upućen na parnicu.

 

29.              Navedeni rok od 3 mjeseca tužitelju je kao oštećeniku nije mogao započeti teći prije dana valjane dostave navedene drugostupanjske odluke, a što je u konkretnom slučaju bio dan dostave njegovom novoimenovanom punomoćniku J. B. slijedom čega, suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju nema uzročno posljedične veze između pogrešne dostave suda i nastupa zastare predmetne neimovinske naknade štete.

 

30.              Slijedom navedenog pravilno je pobijanom presudom odbijen tužbeni zahtjev jer u konkretnom slučaju niti postupanje osiguranika 1-tuženika, niti postupanje suca nije u uzročno posljedičnoj vezi s nastupom zastare tužiteljevog prava na naknadu neimovinske štete u građanskoj parnici, već je nastup zastare posljedica tužiteljevog nepodnošenja tužbe u roku od 3 mjeseca nakon što je njegovom novom punomoćniku J. B. valjano dostavljena drugostupanjska odluka kojom je tužitelj upućen sa istaknutim imovinsko pravnim zahtjevom u parnicu.

 

31.              Činjenica da je zastupnik 2-tuženika tijekom postupka priznao osnovu ( ne i visinu ) tužbenog zahtjeva, a od kojeg je kasnije odustao ne utječe na zakonitost pobijane odluke, već se radi o dopuštenim raspolaganjima stranaka tijekom parničnog postupka.

 

32.              Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer su 1 i 2-tuženi uspjeli u sporu. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

33.              Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Rijeci, 12. studenog 2024.

 

                                                                                                          PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec