1

Poslovni broj: Gž R-191/2021-3

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-191/2021-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja D. D., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u V., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-471/2020 od 3. prosinca 2020., u sjednici održanoj 6. studenog 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-471/2020 od 3. prosinca 2020..

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 76.390,23 kn sa zateznim kamatama počev od 27. travnja 2020. do isplate.  Točkom II. izreke obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn, sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13,

 

 

89/14., 70/19., dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane i potvrđivanje pobijane presude. Zahtjeva naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 76.390,23 kn s pripadajućim zateznim kamatama, na ime razlike tzv. poticajne otpremnine za neisplaćenih sedam godina radnog staža koji je tužitelj ostvario od 1994. do 2001. dok je bio zaposlen u S. županiji u Uredu državne uprave.

 

6. Tuženik žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već se amo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2.  ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14.  ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

 

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj u razdoblju od 16. studenog 1994. do 21. listopada 2019. radio u kontinuitetu na istom radnom mjestu kao državni službenik i to do 1. studenog 2001. kao zaposlenik S. županije, a potom kao zaposlenik Republike Hrvatske budući da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 59/01., dalje:ZIDZSDU) formirani Uredi državne uprave u županijama. Također, nije sporno da je 21. listopada 2019. tužitelj sklopio s Uredom državne uprave u S. županiji Sporazum o prestanku državne službe te pristao na isplatu otpremnine prema izračunu poticajne otpremnine za osamnaest godina radnog staža koji je ostvario u razdoblju od 2001. do 2019.. Sporno je da li tužitelju pripada pravo na isplatu otpremnine za sedam godina radnog staža ostvarenog u razdoblju od 1994. do 2001. dok je bio zaposlen kao državni službenik u S. županiji.

 

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je sklopljenim Sporazumom o prestanku službe u čl. 7. utvrđeno pravo tužitelja na isplatu otpremnine temeljem točke II. Odluke o visini otpremnine za državne službenike i namještenike Ureda državne uprave u županijama (dalje: Odluka), kao i da ukupni radni staž tužitelja kao državnog službenika iznosi dvadeset i pet  godina neprekidnog rada, za koji radni staž je tužitelju priznato i pravo na jubilarnu nagradu.

 

9. Imajući u vidu da je tužitelj od 1994. do 2001. radio u državnoj upravi na istom radnom mjestu, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da se reorganizacija u tijelima državne uprave do koje je došlo 2001. ne može tumačiti na štetu tužitelju na način da se kod obračuna otpremnine računa samo osamnaest godina radnog staža ostvarenog u Uredu državne uprave u S. županiji, već da je potrebno računati cjelokupan radni staž od dvadeset i pet godina ostvaren u tijelima državne uprave.

 

10. Stoga, prvostupanjski sud prihvaćajući po tužitelju obračunatu poticajnu otpremninu za neisplaćenih sedam godina radnog staža u iznosu od  76.390,23 kn,  obvezuje tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

 

11. Odluku o troškovima postupka, prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa).

 

12. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

13. Naime, pri nespornoj činjenici da je tužitelj u kontinuitetu od 1994. do 2019. bio zaposlen kao državni službenik u tijelu državne uprave na istom radnom mjestu, to suprotno žalbenim navodima, činjenica da je u spornom razdoblju od 1994. do 2001. bio zaposlenik S. županije nije od utjecaja na pravo tužitelja na ostvarivanje poticajne otpremnine za cjelokupan radni staž, dakle i za radni staž ostvaren u navedenom razdoblju, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

14. Naime, ZIDZSDU koji je stupio na snagu 8. srpnja 2001. izmijenjen je čl. 3. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 75/93., 92/96., 48/99., 15/00., 127/00.,dalje:ZSDU) na način da su tijela državne uprave umjesto kao županijski uredi formirana kao uredi državne uprave u županijama. Sukladno čl. 32. ZIDZSDU-a ured državne uprave u jedinici područne (regionalne) samouprave preuzima državne službenike i namještenike županijskih ureda (st.1.), te državni službenici i namještenici županijskih ureda nastavljaju s radom na poslovima koje su obavljali do stupanja na snagu ovoga Zakona do donošenja rješenja na temelju Pravilnika iz čl. 31. st. 4. ovoga Zakona (st.2.). Prema čl. 33. ZIDZSDU-a danom stupanja na snagu ovoga Zakona županijski uredi i njihove ispostave nastavljaju radom kao unutarnje ustrojstvene jedinice ureda državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave, do donošenja uredbe iz članka 31. stavka 1. ovoga Zakona (st.1.).Uredi državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave preuzimaju poslove, opremu, pismohranu i drugu dokumentaciju, sredstva za rad, financijska sredstva te prava i obveze županijskih ureda (st.2.). Uredi državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave nastavljaju radom u poslovnim prostorima županijskih ureda.

 

15. Dakle, sadržaj navedenih zakonskih odredbi potvrđuje da je tužitelj od 1994. do 2019. u kontinuitetu bio državni službenik u tijelu državne uprave na istom radnom mjestu, s time da je na temelju zakona kojim su uređeni poslovi državne uprave i tijela koja obavljaju te poslove, u razdoblju od 1994. do 2001. te poslove obavljao u županijskom uredu u S. županiji, dakle bi o zaposlenik županije,a u razdoblju od 2001. do 2019. u uredu državne uprave u S. županiji, dakle bio zaposlenik Republike Hrvatske. Kako je dakle tužitelj je u razdoblju od 1994. do 2019. u kontinuitetu radio u tijelu državne uprave to mu za cjelokupno razdoblje pripada pravo na otpremninu, pri čemu zakonske promjene u sustavu državne uprave ne mogu ići na štetu tužitelja.

 

16. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, činjenica da je tužitelj sklopio Sporazum o prestanku službe kojim je prihvatio obračun poticajne otpremnine za osamnaest godina radnog staža ostvarenog od 2001. do 2019. za vrijeme rada u Uredu državne uprave u S. županiji, nije od utjecaja na pravo tužitelja na otpremninu i za ranije ostvaren radni staž od 1994. do 2001. za vrijeme rada u županijskom uredu u S županiji, s obzirom da se prema sadržaju Sporazuma o prestanku službe tužitelj nije odrekao prava na potraživanje otpremnine za to razdoblje.

 

17. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 131. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" br. 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19., 98/19.) tužitelju pripada pravo na isplatu sporne otpremnine u utuženom iznosu, visinu kojeg iznosa tuženik nije osporio, sa pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

 

18.  Iz navedenih razloga valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u točki I. izreke,.

 

19. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu nije osnovan, budući da nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

 

U Rijeci, 6. studenog 2024.

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                           Milena Vukelić-Margan