1

Poslovni broj: Gž-870/2024-2

Poslovni broj: Gž-870/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. L. iz I.-G., OIB:... zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u K., protiv tuženice N. S. iz I.-G., OIB:... zastupane po punomoćnici A. K. K., odvjetnici u V., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-60/2023-10 od 25. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-60/2023-10 od 25. travnja 2024.

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se točka III. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-60/2023-10 od 25. travnja 2024. u dijelu kojim je određeno da tužiteljica snosi svoje troškove parničnog postupka.

 

II. Uvažava se žalba tuženice, preinačuje se točka III. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-60/2023-10 od 25. travnja 2024. u dijelu kojim je određeno da tuženica snosi svoje troškove parničnog postupka na način da se nalaže tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove postupka od 1.475,28 EUR.

 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

IV. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 100,00 EUR.

 

V. Točka II. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-60/2023-10 od 25. travnja 2024. nije ispitivana u žalbenom postupku.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 30.406,13 kn (pravilno: 4.035,59 EUR[1]) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2018. (točka I. izreke). Točkom II. izreke utvrđeno je da je neosnovano potraživanje tuženice u iznosu od 33.000,00 kn (pravilno: 4.379,85 EUR) te je točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužiteljici, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

3. Odluku o troškovima postupka sadržanu u točci III. izreke pobijane presude pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana odluka preinači na način da se naloži tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

 

4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

5.1. Žalba tuženice je osnovana.

 

U odnosu na žalbu tužiteljice protiv odluke o glavnoj stvari iz točke I. izreke prvostupanjske presude:

 

6. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu točku I. izreke prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

6.1. Ispitujući na takav način presudu u pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6.2. Suprotno tvrdnjama žaliteljice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te iz nje jasno proizlazi što je njome odlučeno i zbog čega. Izneseni razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa se pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužiteljice o predmetu spora, može ispitati. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužiteljica i na koju ovaj sud u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019. pazi po službenoj dužnosti.

 

6.3. Činjenica da tužiteljica osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je među strankama postignut sporazum o posjedovanju zajedničke stvari ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njime tužiteljica izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

 

6.4. Iz sadržaja njezine žalbe proizlazi da tužiteljica kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i zaključak tog suda o postojanju sporazuma (suglasnosti) stranaka o međusobnoj podjeli posjeda zajedničke stvari. Navodi kojima žaliteljica osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima ta žaliteljica iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

 

6.5. Činjenica da tužiteljica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što tužiteljica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje odlučnog i istinitog (da među strankama nije 30. travnja 2015. postignut sporazum o podjeli posjeda zajedničke stvari), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno tužiteljičino pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da je na temelju njih tužiteljičin zahtjev ocijenjen neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

 

7. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete od 4.035,59 EUR. Taj se zahtjev temelji na tvrdnji tužiteljice da je preplatila porez na promet nekretnina za iznos od 155,22 EUR te da je primila u posjed dio stana u suvlasništvu stranaka u dijelu koji ne odgovara veličini njezinog suvlasničkog omjera i to za 6,65 m2 stambenog prostora pa da je oštećena za 3.880,37 EUR koliko je prema provedenom financijskom vještačenju iznosila tržišna vrijednost 6,65 m2 stana u Ivanić-Gradu u vrijeme podnošenja tužbe.

 

8. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava koje su u spisu, provođenjem financijskog vještačenja te saslušanjem stranaka, svjedoka i vještaka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da su stranke suvlasnice stana u I.-G. od 109,64 m2 na ravne dijelove

- da je tužiteljica suvlasništvo u ½ polovini dijela stekla kao davateljica uzdržavanja na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenim s bivšim suprugom tuženice M. S. u kolovozu 2012.

- da je tužiteljici, kao stjecateljici nekretnine i obveznici poreza na promet nekretnina, utvrđena porezna obveza na promet nekretnina za stečenu jednu polovinu vlasništva predmetnog stana

- da je 30. travnja 2015. tužiteljici predan suposjed zajedničke stvari na način da joj je u isključivi posjed predan dio predmetnog stana koji je o trošku tuženice preinačen na način da se može posjedovati kao dvije odvojene stambene cjeline

- da su zapisnik o predaji u posjed dijela zajedničkog stana 30. travnja 2015., među ostalima, potpisale stranke i punomoćnik tužiteljice koji je odvjetnik

- da je način preinake zajedničkog stana u dvije samostalne uporabne cjeline dogovoren između tuženice i prednika tužiteljice, sada pokojnog M. S.

- da je dio predmetnog stana koji u isključivom posjedu drži tuženica veći za 6,65 m2 od dijela predmetnog stana koji je u isključivom posjedu držala tužiteljica

- da je tržišna vrijednost 6,65 m2 stana u I.-G. u vrijeme podnošenja tužbe iznosila 3.880,37 EUR

- da je tužiteljica 2017. M. P. prodala dio stana koji je držala u isključivom posjedu.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ocijenio da je obveza tužiteljice na plaćanje poreza na promet nekretnina utvrđena u upravnom postupku u kojem tuženica nije sudjelovala i to u skladu s primjenjivim poreznim propisima prema kojima je predmet oporezivanja stjecanje (su)vlasništva nekretnine, a ne stjecanje posjeda pa stoga što je tužiteljica stekla suvlasništvo predmetnog stana od ½ dijela, neovisno što drži u posjedu dio koji je manji od njezinog suvlasničkog dijela, odbija tužbeni zahtjev za isplatu 155,22 EUR koji se temeljio na tvrdnji da je tužiteljica plaćanjem poreza za dio stana koji ne drži u posjedu oštećena za taj iznos.

 

9.1. Ocjenjujući da je primopredajom tužiteljici u isključivi posjed dijela nekretnine 30. travnja 2015.:

- među strankama postignut sporazum o načinu posjedovanja zajedničke stvari na način da svaka suvlasnica drži u isključivom posjedu dio predmetnog stana koji je o trošku tuženice preinačen na način da se može posjedovati kao dvije odvojene stambene cjeline

- da je takav sporazum o izvršavanju posjeda zajedničkog stana dopušten u smislu članka 42. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst) i u cijelosti ispunjen i

- da taj sporazum ne utječe na suvlasnički omjer tužiteljice od ½ dijela predmetnog stana

sud prvog stupnja odbija i zahtjev za isplatu iznosa od 3.880,37 EUR na ime tržišne vrijednost 6,65 m2 stana za koju tužiteljica tvrdi da je oštećena.

 

10. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud i ona nisu dovedena u pitanje žalbenim navodima tužiteljice. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica i onih koje je utvrdio na temelju provedenih dokaza – da je tužiteljica platila porez na promet nekretnina u skladu sa poreznim rješenjem nadležne porezne uprave donesenim uz primjenu članaka 4., 6. i 9. tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" br. 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., i 22/11.) i to za stečenu jednu polovinu vlasništva predmetnog stana i da je među strankama postignut dopušteni sporazum o načinu posjedovanja zajedničke stvari, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

10.1. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice, a činjenična osnova na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda nije doveden u sumnju žalbenim navodima tužiteljice. Žalbom tužiteljica osporava ocjenu dokaza izvršenu po prvostupanjskom sudu i na osnovi nje utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu tužiteljica u žalbi iznosi vlastito tumačenje i ocjenu provedenih dokaza, iznoseći pojedine tvrdnje u odnosu na postojanje određenih činjenica koje, prema tvrdnji tužiteljice, upućuju na drukčije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz sadržaja dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka. Tako tužiteljica neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenicu da su stranke 30. travnja 2015. suglasno podijele posjed predmetne nekretnine. Osim što nema spora da je toga dana tužiteljici predan u posjed dio nekretnine na temelju zapisnika o primopredaji koji je sama potpisala, činjenica da su stranke tom prilikom sporazumno podijelile posjed zajedničkog stana proizlazi iz toga što su otad u mirnom posjedu svaka svog dijela stana, a tužiteljica je tako primljeni isključivi posjed dijela zajedničke nekretnine u međuvremenu čak i otuđila. Iz toga jasno proizlazi da je tužiteljica na međusobnu podjelu zajedničkog stana kako je ista izvršena 30. travnja 2015. pristala.

 

10.1.1. Tvrdnja žaliteljice da ju je tom prilikom tuženica dovela u zabludu (o površini dijela zajedničke nekretnine koji prima u isključivi posjed), a koju je tvrdnju žaliteljica po prvi puta iznijela u žalbi, ne utječe na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. To zato što se u kontekstu žalbenog razloga nepravilno i nepotpuno činjeničnog stanja u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice (članak 352. stavak 1. ZPP-a).

 

11. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 42. stavka 1. ZV-a kad je ocijenio da je predajom tužiteljici u isključivi posjed dijela stana koji je o trošku tuženice preinačen na način da predstavlja dvije samostalne stambene jedinice tako da svaka od suvlasnica drži u isključivom posjedu jednu samostalnu stambenu jedinicu, među strankama postignut sporazum o međusobnoj podjeli posjeda i vlasničkih ovlaštenja na zajedničkoj stvari. U skladu s tim propisom, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršenje svih ili nekih vlasničkih ovlaštenja glede nje. U skladu s člankom 42. stavkom 2. ZV-a riječ je o poslu redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome. Prema članku 40. stavcima 1. ZV-a o poslovima redovite uprave odlučuje se većinom glasova suvlasnika. Kada, kao što je to situacija u ovom predmetu, postoji suvlasništvo na ravne dijelove, tada se poslovi redovitog upravljanja ne mogu poduzimati bez pristanaka obje suvlasnice.

 

11.1. Iz navedenih propisa slijedi da je sporazum stranaka o suposjedu zajedničke stvari prema posjedovnom stanju nakon 30. travnja 2015. kada je tužiteljici predan u posjed dio stana koji čini samostalnu uporabnu cjelinu dopušten u smislu članka 42. stavka 1. ZV-a neovisno o tome što je tom prilikom posjed zajedničke stvari među suvlasnicama podijeljen na način da tuženici pripala u posjed površina stana koja je manja od njezinog suvlasničkog omjera. Iz tog je propisa jasno da je takva podjela posjeda zajedničke stvari zakonita te da je moguće, kao što je to učinjeno među strankama, prepustiti tuženici koja je jedna od suvlasnica stana samostalno izvršenje vlasničkih ovlasti na dijelu koji premašuje njezin suvlasnički dio. Tužiteljica u ovom postupku nije zahtijevala poništaj sporazuma o međusobnoj podjeli posjeda stvari u suvlasništvu zbog mane volje (prijevare), niti tvrdi da je taj sporazum poništen u nekom drugom postupku. S obzirom na to da se bez pristanka obje suvlasnice ne može opozvati odluka o podjeli posjeda koja je izvršena 30. travnja 2015., pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da tužiteljici koja je prema sporazumu stranaka (do otuđenja nekretnine 2017.) držala u posjedu dio nekretnine (oko 45%) koji je manji od njezinog suvlasničkog dijela od 50% koji suvlasnički omjer tim sporazumom u tom opsegu (od ½ dijela) nije doveden u pitanje, nije nastala šteta.

 

11.2. Naposljetku, za odgovoriti je žaliteljici i to da su neodlučne njezine opetovane tvrdnje o tome da nije bila prisutna kada se dogovarao način podjele zajedničke stvari. Osim što je tužiteljica bila prisutna (zajedno s punomoćnikom koji je odvjetnik) kada joj je predan u posjed dio zajedničke stvari koji je prihvatila, odobrila i u konačnici otuđila te nikad nije u (potrebnom) sporazumu s drugom suvlasnicom izmijenila način posjedovanja te stvari ili tu promjenu zahtijevala u odgovarajućem sudskom postupku, iz suglasnog iskaza stranaka proizlazi i to da je način podjele posjeda zajedničke stvari (kao i financiranje potrebnih preinaka) koji je realiziran nakon njegove smrti dogovoren još s ranijim suvlasnikom predmetnog stana, M. S., pravnim prednikom tužiteljice. U tom smislu tužiteljica neosnovano u žalbi insistira na neodlučnoj činjenici da nije bila prisutna kada su se njezin prednik i tuženica sporazumjeli o načinu posjedovanja zajedničke stvari jer tužiteljica stječe pravo posjedovanja zajedničke stvari u opsegu i na način koji je imao njezin pravni prednik od kojeg je stekla njegov suvlasnički dio. Činjenica da je 30. travnja 2015. stupila u posjed dijela nekretnine upravo u opsegu kako je to dogovoreno između njezinog prednika i tuženice jasno upućuje na to da je izvršenu podjelu posjeda uz to i odobrila pa se suprotne tvrdnje iz žalbe ne mogu prihvatiti.

 

12. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja o tome da time što je u skladu s poreznim rješenjem nadležne porezne uprave donesenim uz primjenu članaka 4., 6. i 9. tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" br. 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., i 22/11.) tužiteljica platila porez na promet nekretnina kojim se oporezuje stjecanje (su)vlasništva nekretnine i to za ½ stana koju je i stekla, tužiteljici nije nastala šteta.

 

13. S obzirom na pravilne zaključke suda prvog stupnja o tome da tužiteljici koja je suvlasnica ½ dijela stana u I.-G. nije u smislu članka 1046. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje: ZOO) nastala (imovinska) šteta time što je za tu polovinu stana platila porez na promet nekretnina i time što je, zadržavajući pravo suvlasništva u tom dijelu, pristala na sporazum o podjeli posjeda tog stana na način kako je to učinjeno kada joj je 30. travnja 2015. dio tog stana predan u isključivi posjed, odštetni zahtjev je pravilno odbijen pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je pobijana točka I. izreke prvostupanjske presude.

 

U odnosu na žalbe stranaka protiv odluke o troškovima postupka.

 

14. Pobijana odluka o troškovima postupka donesena na temelju članka 154. stavka 4. ZPP-a  temelji se na zaključku suda prvog stupnja da su stranke uspjele u sporu u „istim omjerima“. To stoga što je tužiteljica točkom II. izreke presude koja je u ovom postupku bila donesena pod poslovnim brojem Pn-33/2018-39 od 25. siječnja 2022. i koja je postala pravomoćna jer nije pobijana žalbom odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 11.593,87 kn /1.538,77 EUR/ dok je ostatak njezinog zahtjeva od 4.035,59 EUR odbijen pobijanom presudom koja je donesena u ponovljenom suđenju. S druge strane, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, uspjeh tužiteljice ogleda se u tome da je „tuženica odbijena s prigovorom radi prijeboja potraživanja“.

 

15. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja o uspjehu stranaka u sporu u „istim omjerima“ nije pravilno.

 

15.1. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tuženica tijekom postupka istaknula procesnopravni prigovor radi prijeboja svog potraživanja od 4.379,85 EUR. To znači da tuženica osporava postojanje tužiteljičine tražbine, ali za slučaj da sud ipak utvrdi da tražbina tužiteljice postoji, ističe prigovor postojanja svojeg kompenzabilnog, ali još ne kompenziranog zahtjeva pa traži od suda da presudom izvrši prijeboj tih tražbina te da nakon toga odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

15.2. Tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom jer je sud utvrdio da je njezin zahtjev neosnovan. U tim okolnostima nije bilo mjesta odlučivanju o tuženičinom zahtjevu u vidu prigovora radi prijeboja jer taj zahtjev nije istaknut u vidu samostalnog protutužbenog zahtjeva, nego tek s ciljem da se tuženičina tražbina prebije s tužiteljičinom ako tražbine tužiteljice postoji. Zbog toga je sud prvog stupnja pogriješio kada je, umjesto da (samo) odbije tužbeni zahtjev, točkom II. izreke prvostupanjske presude „utvrdio i da je neosnovano potraživanje tuženice prema tuženici“. S obzirom na to da tuženica ne osporava zakonitost i pravilnost točke II. izreke suda prvog stupnja (članak 365. stavak 1. ZPP-a), drugostupanjski sud u tu odluku ne može intervenirati. Međutim, pravilno tuženica, zbog toga što je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, osporava odluku o troškovima postupka. Kraj činjenice da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u cijelosti dužna je tuženici uz primjenu članka 154. stavka 1. ZPP-a naknaditi troškove postupka, a pritom  utvrđenje da ne postoji potraživanje tuženice istaknuto prema tužiteljici radi prebijanja, nije utjecalo na odluku o troškovima postupka, to tim više što su svi troškovi postupka nastali u vezi s odlukom o tužbenom zahtjevu odnosno u vezi s postavljenim prigovorom radi prijeboja nisu nastali posebni troškovi. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Revr 405/2013-2 od 15. srpnja 2014.

 

15.3. Tuženici su uz primjenu članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” br. 138/2023, dalje: OT), priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i to za:

-         sastav odgovora na tužbu od 21.6.2018. (Tbr. 8/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

-         zastupanje na glavnoj raspravi 10.2.2020. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

-         zastupanje na glavnoj raspravi 18.1.2021. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

-         zastupanje na glavnoj raspravi 15.12.2021. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

-         sastav žalbe protiv presude od 7.2.2022. (Tbr. 10/1 OT-a) u iznosu od 250,00 EUR

-         pristup na ročište 12.12.2023. (Tbr. 9/5 OT-a) u iznosu od 50,00 EUR

-         sastav podneska od 13.12.2023. (Tbr. 8/4 OT-a) u iznosu od 50,00 EUR

-         zastupanje na glavnoj raspravi 20.3.2024. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

što ukupno i uvećano za plaćenu sudsku pristojbu na žalbu protiv prvostupanjske presude od 125,28 EUR /943,93 kn/ iznosi 1.475,28 EUR.

 

15.4. Iz razloga navedenih u točkama 15.2. i 15.3. ovog obrazloženja, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojem je naloženo tužiteljici da sama snosi svoje troškove dok je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena žalba tuženice te je preinačena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojem je naloženo tuženici da sama snosi svoje troškove postupka na način da je naknada troškova postupka tuženice u iznosu od 1.475,28 EUR naložena tužiteljici.

 

16. Tužiteljica koja sa žalbom protiv presude nije uspjela odbijena je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

 

17. Tuženici koja je u cijelosti uspjela sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka dosuđena je naknada troškova sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 10/4 OT-a).

 

18. Točka II. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

 

U Varaždinu 27. studenog 2024.