1

Poslovni broj: Gž-1063/2024-2

 

Poslovni broj: Gž-1063/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ivane Čačić predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. iz V., OIB:…, koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u V., protiv tuženika E. & S. d.d., R., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici D. M. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci od 16. svibnja 2024. poslovni broj: P-4103/2019-42, u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužiteljice i žalba tuženika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-4103/2019-42 od 16. svibnja 2024. u točki I., II., V. i VI. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana dok se žalba tuženika djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-4103/2019-42 od 16. svibnja 2024.:

 

- potvrđuje u odluci o troškovima sadržanoj u točki III. izreke u dijelu kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 300,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 16. svibnja 2024., a preinačava u preostalom dijelu točke III. izreke i odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog troška u iznosu od 171,92 EUR

 

- potvrđuje u točki IV. izreke

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

III. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca drugostupanjskog suda kao nedopušten.

 

IV. Nepobijano rješenje prvostupanjske odluke nije predmet odlučivanju u žalbenom postupku.

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 638,50 EUR (preplata kamate) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine u toj točki određene iznose koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i po stopi zatezne kamate i u razdoblju dospijeća od 1. svibnja 2008. do 1. prosinca 2011., sve pobliže određeno u toj točki izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 902,69 EUR (preplata tečaja) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, od dana dospijeća do isplate i po stopi sve pobliže navedeno u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 471,92 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do namirenja. Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak (za razdoblje od 30. travnja 2019. do presuđenja) u preostalom dijelu kao neosnovan. U točki V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim Aneksa br. 1 Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102872686 sklopljen 30. prosinca 2011. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita i založnog dužnika i to u dijelovima članka 3. i 4. koji se odnose na regulaciju iznosa kredita iznad iznosa od 21.706,45 EUR te regulaciju iznosa mjesečnog obroka glavnice u anuitetnoj otplati i preostalog iznosa glavnice te mjesečnog iznosa kamate na ostatak vrijednosti glavnice a koji su utvrđeni s obzirom na iznos kredita veći od 21.706,45 EUR te je pod tom točkom izreke odbijen i tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati iznos od 7.987,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 6. lipnja 2012. do isplate. Pod točkom VI. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 131,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate i po stopi zatezne kamate sve pobliže određeno u toj točki izreke.

 

1.1. Nepobijanim rješenjem prvostupanjske odluke u točki I. izreke dopuštena je preinaka tužbe, a u točki II. izreke odbačen je zahtjev za izuzeće suca kao nedopušten.

 

2. Prvostupanjsku odluku pravodobnom žalbom pobija tužiteljica pod točkom V. izreke presude kojom je odbijen njezin tužbeni zahtjev te u točki IV. izreke kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu troška iznad iznosa dosuđenog u točki III. izreke presude i to zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženika obveže na naknadu cjelokupnog troška postupka iz troškovnika od 9. travnja 2024. te na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Prvostupanjsku presudu žalbom pobija i tuženik i to u točkama I., II., III. i VI. izreke i to također iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice uz obvezu da mu naknadi troškove postupka, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

4. Stranke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.

 

5. Žalba tužiteljice je neosnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

6. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za isplatu s osnove djelomično ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102872686 sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 28. veljače 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i u dijelu u kojem je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje u tekstu: CHF) i to u visini razlike između početno ugovorene redovne kamatne stope od 4,25% godišnje i kamate koju je tužiteljica plaćala u većem iznosu do 29. prosinca 2011. i razlike u plaćenim mjesečnim anuitetima u odnosu na početni tečaj CHF koji je važio u vrijeme plasmana kredita. Predmet postupka je i zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. i 4. Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102872686 sklopljenim između stranaka 30. prosinca 2011. (dalje u tekstu: Aneks Ugovora o kreditu) i to u dijelovima članka 3. i 4. koji se odnose na regulaciju iznosa kredita iznad iznosa od 21.706,45 EUR te regulaciju iznosa mjesečnog obroka, glavnice u anuitetnoj otplati i preostalog iznosa glavnice te mjesečnog iznosa kamate na ostatak vrijednosti glavnice koji su utvrđeni s obzirom na iznos kredita veći od 21.706,45 EUR te zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti dijela članka 3. i 4. tog Aneksa u iznosu od 7.987,58 EUR sa zateznom kamatom od 6. lipnja 2012. s kojim danom je tužiteljica otplatila ostatak kredita. Predmet postupka je i prigovor prijeboja tuženika za iznos od 131,25 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je tužiteljica zbog promjene srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja platila anuitet u manjem iznosu od anuiteta obračunatog po tečaju CHF na dan isplate kredita.

 

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o kreditu za iznos kredita od 44.110,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj uz valutu obveze vraćanja kredita prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, da je ugovoreno vrijeme vraćanja kredita u 240 mjesečnih obroka od po 208,61 CHF i to za anuitetsku otplatu iznosa glavnice u visini od 33.688,00 CHF dok ostatak vrijednosti predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 8.422,00 CHF te se vraća jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Također nije bilo sporno da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu 30. prosinca 2011. kojim su sporazumno izmijenile članak 2. osnovnog Ugovora o kreditu na način da iznos kredita sada glasi 29.024,68 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju banke na dan sklapanja Aneksa koji kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih obroka te da je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila 5. lipnja 2012. Nesporno je i da je konverzija kredita izvršena na način da je ostatak neplaćene glavnice na dan sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu od 35.416,03 CHF, što je u protuvrijednosti kuna po tečaju od 6,1711 kn za 1 CHF iznosilo 218.555,86 kn i što je prema tečaju za 1 EUR od 7,53 kn u EUR na dan konverzije  iznosilo 29.024,68 EUR, dok bi ostatak glavnice, ukoliko bi se uzeo tečaj CHF u vrijeme isplate kredita od 4,6508 kn za 1 CHF na dan konverzije 30. prosinca 2011. iznosio 21.706,37 EUR odnosno 7.318,31 EUR manje od glavnice utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača Zagreb protiv osam banaka sa sjedištem u Republici Hrvatskoj pa tako i protiv tuženika kao trećetuženika u tom kolektivnom sporu.

 

8. Tuženik u žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-4103/2019-42 od 16. svibnja 2024. zahtijeva "eventualno izuzeće suda" ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod točkom a) ... "sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka ..." i b) "bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana."

 

8.1. Takav zahtjev za izuzeće je nedopušten.

 

8.2. Odredbom članka 73. stavka 1. ZPP propisano je da stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluju u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti dok prema stavku 2. istog članka točke 1. nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Člankom 73. stavkom 3. ZPP propisano je da će zahtjeve iz stavka 2. tog članka odbaciti sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo.

 

8.3. Kako tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu to njegov zahtjev u smislu naprijed citiranog članka 73. stavka 2. točke 1. ZPP nije dopušten pa je stoga takav zahtjev valjalo na temelju članka 73. stavka 3. ZPP rješenjem odbaciti.

 

9. Prvostupanjski sud prije svega u obrazloženju navodi da je tužiteljica na ročištu 7. ožujka 2023. povukla tužbu u odnosu na objektivno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim povlačenju se tuženik usprotivio pa da je tužiteljica podneskom od 10. studenog 2023. uredila tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke te preinačila tužbu proširenjem zahtjeva kojim sada traži i utvrđenje ništetnim dijelova odredbe članka 3. i 4. Aneksa Ugovora o kreditu koji se odnosi na regulaciju iznosa kredita iznad iznosa od 21.706,45 EUR te je potom preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 638,50 EUR (preplata s osnova promjene kamatne stope) i isplatu iznosa od 902,69 EUR (preplata s osnova promjena tečaja), zatim zahtjevom za utvrđenjem ništetnim Aneksa Ugovoru o kreditu u dijelovima članka 3. i 4., te isplatu iznosa od 7.987,58 EUR (preplata s osnova neosnovano uvećane glavnice prilikom konverzije kredita), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 6. lipnja 2012. kao dana konačne otplate kredita. Budući se tuženik protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe primjenom članka 190. stavka 3. ZPP smatrajući da je preinaka svrsishodna budući je tužiteljica već u tužbi zahtijevala isplatu razlike glavnice.

 

10. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 638,50 EUR i iznosa od 902,69 EUR prvostupanjski sud temelji na ocjeni provedenih dokaza čitanjem Ugovora o kreditu, otplatnog plana, saslušanjem tužiteljice i svjedokinje S. K. te provedenim dokazom vještačenjem po vještakinji financijske struke D. T.-B., utvrđenom činjeničnom stanju:

- da je tužiteljica sredstva dobivena od kredita potrošila za kupnju klijeti u M. koja je korištena za osobne potrebe, a što proizlazi i iz iskaza svjedokinje S. K. zaposlenice tuženika pa stoga tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu

- da se o spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije pregovaralo niti je tuženik predloženim provedenim dokazima dokazao da bi na jasan i razumljiv način predočio tužiteljici sve parametra o kojima ovisi ovlaštenje banke da uveća stopu redovne kamatne stope odnosno iz kojih bi bila razvidna formula po kojoj se kamatna stopa mijenja

- da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, niti je tuženik tužiteljici ukazivano na bilo kakve posebne rizike koje nose ugovori o kreditu vezani za valutu CHF

- da je predmetni Ugovor o kreditu standardni, tipski ugovor koji sadržaj je unaprijed pripremljen od strane tuženika,

 

pa polazeći od odredbe članka 81. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), stavka 2. citirane zakonske odredbe prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da tuženik u smislu članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a da su prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe ništetne, prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke kao i obveza vraćanja kredita vezana uz valutu CHF i to prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke ništetne.

 

10.1. Pri utvrđenju ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci Banke i ugovorenoj valuti obveze vraćanja kredita u CHF, prvostupanjski sud imao je na umu i utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci Banke te ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF jer je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu kao što je predmetni, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredba ugovaranjem valute uz koje je glavnica vezana za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno članku 81., članku 82. i članku 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. te na način da je u potrošačkim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno tada važećem ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 3. kolovoza 2007., a da prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 44/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

11. Obzirom na pravne posljedice ništetnosti propisane člankom 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje u tekstu: ZOO), a da je provedenim dokazom vještačenjem utvrdio da je tužiteljica s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženiku preplatila iznos od 638,58 EUR i s osnove ništetne odredbe o valuti obveze u CHF iznos od 902,69 EUR, prvostupanjski sud primjenom te zakonske odredbe obvezuje tuženika isplatiti tužiteljici te navedene iznose uz obvezu tuženika temeljenu na članku 1115. ZOO da na pojedine iznose plati zateznu kamatu od dana naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate do isplate.

 

12. Prigovor zastare utužene tražbine u iznosu od 638,58 EUR i 902,69 EUR prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan ocijenivši da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu u kojima je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika.

 

13. U odnosu na zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Aneksa Ugovoru o kreditu u dijelovima članka 3. i 4. te zahtjeva za isplatu iznos od 7.987,58 EUR kao preplate s osnova neosnovano uvećane glavnice prilikom konverzije Aneksom Ugovora kredita, prvostupanjski sud iznosi slijedeće razloge zbog kojih je ocijenio taj zahtjev tužiteljice neosnovanim:

 

- da osnovano tuženik prigovara da tužiteljica niti ne navodi iz kojih bi to razloga odredbe članka 3. i 4. Aneksa Ugovora o kreditu bile ništetne te da pazeći po službenoj dužnosti na ništetnost nije našao da bi te odredbe bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva 

- da su zaključenju Aneksa Ugovora o kreditu stranke pristupile sporazumno i dobrovoljno na zahtjev tužiteljice te da su stranke mogle pregovarati o pojedinim odredbama ugovora i to konkretno u odnosu na kamatu zbog čega se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužiteljice da joj pregovaranje u odnosu na Aneks nije bilo omogućeno a da se prema iskazu svjedokinje S. K. nije pregovaralo oko smanjenja glavnice utvrđene u Aneksu Ugovora o kreditu s obzirom na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu jer u to vrijeme se nije ni govorilo o ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu

 

14. U ocjeni neosnovanosti prigovora radi prebijanja za iznos od 131,25 EUR istaknutog od strane tuženika sa utuženom tražbinom tužiteljice prvostupanjski sud polazi od članka 323. stavka 1. ZOO prema kojoj u slučaju ništetnosti je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, te zaključuje da tužiteljica ništa nije primila s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze u CHF. Nastavno smatra da tuženik kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nema ni pravo od tužiteljice kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti Ugovora obzirom da takvo pravo u smislu članka 323. stavka 2. ZOO pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog Ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi Ugovora. Posljedično takvoj prosudbi prvostupanjski sud točkom VI. presude utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 131,25 EUR zajedno sa zahtijevanom zateznom kamatom na pojedine iznose manje plaćenih anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF koji se primjenjivao u vrijeme plasmana kredita.

 

U odnosu na žalbu tuženika:

 

15. Osporavajući prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. i VI. izreke tuženik ukazuje da su parnične stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu 30. prosinca 2011. kojim je provedena konverzija kredita iz CHF valute u EUR valutu te iako konverzija nije provedena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) da su parnične stranke suglasno i slobodnim očitovanjem volje uredile svoj ugovorni odnos već ranije čime je ostvarena zaštita tužiteljice kao potrošača. Smatra da je stoga postupanje tuženika prema tužiteljici bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ujedno tvrdeći da su stranke svoj ugovorni odnos riješile mirnim putem potpisivanjem Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu slijedom čega tužiteljici nedostaje pravni interes za vođenje predmetnog postupka, pa da je usvajajući tužbeni zahtjev tužiteljice prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka s obzirom da je predmetnu tužbu u cijelosti trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužiteljice, a podredno odbiti tužbeni zahtjev. Nastavno osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti promjenjive kamatne stope tvrdeći da je sporna odredba u cijelosti razumljiva i da tijekom postupka nije dokazano suprotno. Ne prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da bi jednostranim određivanjem kamate kao promjenjivi element ugovora o kojem ovisi visina obveze potrošača uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama potrošača pa da je to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer nije životno i pravno logično i jer je o svakoj promjeni kamatne stope pravovremeno obavještavao korisnika kredita te mu dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Nejasnim smatra zaključak suda da je između stranaka nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama kada takvu neravnotežu utvrđuje pozivajući se na isključivo utvrđenja iz kolektivnog spora, ne ocjenjujući okolnosti ovog pojedinačnog slučaja te s tim u vezi ističe ostvarenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i relativno bitnih povredi odredaba parničnog postupka koje su počinjene propuštanjem vrednovanja predloženih personalnih dokaza i ostalih dostavljenih dokaza te pogrešnu primjenu materijalnog prava iz članka 84. ZZP/03.

 

15.1. Nastavno tuženik ističe da je obrazloženje prvostupanjskog suda manjkavo, nedostatno i promašeno te da nije jasno temeljem čega zauzima stav i zaključak da bi se odredba o valutnoj klauzuli kako je sadržana u članku 22. ZOO imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom pri tome tvrdeći da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i predmetu C-243/20. Osporava ocjenu prvostupanjskog suda o nerazumljivosti odredbi Ugovora o kreditu koja se temelji isključivo na iskazu tužiteljice tvrdeći da iz iskaza svjedoka proizlazi drugačije time da se prvostupanjski sud nije ni jednom riječju osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je dostavio u svrhu dokaza razine informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu niti ih je ocijenio zasebno niti zajedno te nije proveo predloženo saslušanje gđe. D. K., kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaji koja je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja Ugovora o kreditu ovakve vrste. Tvrdi da je tužiteljici odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i da joj kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjeni. Zaključuje da stoga što je prvostupanjski sud propustio dati bilo kakvo obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužiteljice počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a ujedno je povrijedio načelo ocjene dokaza, načelo materijalne istine i osobito povredu odredbe članka 338. i članka 8. ZPP.

 

16. Nisu prihvatljive tvrdnje tuženika da tužiteljica zbog provedene konverzije 30. studenog 2011. ne bi imala pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu (ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika i ugovorena valuta obveze vraćanja kredita prema valuti CHF)

 

16.1. Naime, po ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sukladno postignutom sporazumu Aneksom Ugovora o kreditu izmijenile Ugovor o kreditu u odnosu na ostatak dospjele glavnice u pogledu valutne obveze (iz CHF u EUR), kamatne stope i roka vraćanja kredita, ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes da se o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu u ovom sporu odlučuje kao o prethodnom pitanju odlučnom za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, odnosno da li tužiteljica ima pravo na tužbenim zahtjevom zahtijevanu isplatu iznosa koje je tuženiku platila na temelju ništetnih Ugovora o kreditu. Pri tome se ističe da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetni ugovor  odnosno ništetne pojedine odredbe ugovora ne postaju valjanim ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane sukladno članku 326. stavku 1. ZOO, osim u izuzetnim slučajevima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO što konkretno nije slučaj. Stoga tužiteljica ima pravo da se kao u ovom slučaju, kao prethodno pitanje, utvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamata i valuta obveze vraćanja kredita u CHF ništetne jer tvrdi da na temelju takvih odredbi ima tražbinu prema tuženiku i bez obzira što su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu. U tom smislu neosnovani su navodi tuženika da je zbog nedostatka pravnog interesa tužbu trebalo odbaciti (ili odbiti).

 

17. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud iznio je jasne, nedvosmislene i uvjerljive razloge zbog kojih se, prethodno, provedenim dokazima saslušanjem svjedokinje Sanje Knez, zaposlenice tuženika i tužiteljice, utvrdivši da se o odredbama Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa za buduće razdoblje otplate prema jednostranoj odluci tuženika nije pregovaralo niti su u Ugovoru o kreditu navedene određene okolnosti nastupom kojih bi tuženik stekao ovlast jednostrano promijeniti stopu redovne kamare te da svjedokinja S. K. koja je od strane tuženika sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljicu nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na njezine buduće obveze sa svim posljedicama na njezine ekonomske mogućnosti, a na način da bi tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, na temelju članka 118. ZZP/14 pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu prema kojoj odredbi odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnoj parnici tužiteljica se pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa je i na temelju te zakonske odredbe sud vezan za pravna utvrđenja iz te presude jer tuženik na kojem je na temelju članka 81. stavka 4. ZZP/03 teret dokazivanja nije dokazao da se o tim odredbama standardnog Ugovora o kreditu i unaprijed pripremljenog od strane tuženika nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao postojanje drugih okolnosti zbog kojih prvostupanjski sud ne bio vezan za pravna utvrđenja iz te presude.

 

18. Pobijana presuda stoga u dosuđujućem dijelu točke I. i II. izreke nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi članka 8., a niti bitnom povredom iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP jer obrazloženje pobijane presude sadrži sve što je propisano tom odredbom.

 

19. Tuženik ističe da prvostupanjski sud nije saslušao gđu. D. K. iako je od tog predloženog dokaza odustao na ročištu održanom 7. ožujka 2023. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilno je ocijenio provedene dokaze pa tako i dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedokinje S. K. kao relevantne dokaze za ocjenu da li su stranke pregovarale o spornim odredbama ugovora o kreditu te da li je tužiteljica bila od strane tuženice informirana o svim parametrima o kojima ovisi promjena redovne kamatne stope i na način da bi mogla sagledati sve posljedice te odredbe kao i odredbe o valuti obveze u CHF te donijeti informiranu odluku. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tuženik svim predloženim i provedenim dokazima nije dokazao postojanje drugačijih činjeničnih okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu radi kojih prvostupanjski  sud ne bi bio vezan za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude  za zaštitu interesa i prava potrošača dok tvrdnje tuženika da su klijentima predočavani izračuni vezani za svaki pojedini kredit koji je bio u ponudi, da je tužiteljici kao klijentu bila pojašnjavana svaka stavka naznačena u informativnim letcima te da su tužiteljici bili prikazani i grafovi u kojima je bilo prikazano kretanje tečaja nemaju uporište u iskazu svjedokinje S. K. i tužiteljice.

 

20. Upravo imajući u vidu vezanost suda za pravna utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, navodi tuženika o tome da je promjenjiva kamatna stopa u cijelosti razumljiva i da nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je pravovremeno obavijestio potrošača o promjeni kamatne stope, kao i da je valuta obveze uređena člankom 22. ZOO nisu od odlučnog značaja time da se  tuženik podsjeća na izreku presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koji sadržaj prvostupanjski sud iznosi u točki 38. obrazloženja, a iz koje proizlazi da valuta obveze u CHF nije utvrđena ništetnom stoga što bila protivna prisilnoj zakonskoj odredbi, a niti je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sama po sebi utvrđena ništetnom.

 

21. Stoga donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 8. ZPP niti je osnovano žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

22. U odnosu na povredu načela materijalne istine valja tek kratko reći da to načelo prema kojem je sud dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva, više nije načelo parničnog postupka (osim iznimno kada sud posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.) i to od donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:117/03 – dalje u tekstu: ZID ZPP/03) kada je izmjenom članka 7. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01) člankom 2. ZID ZPP to načelo napušteno.

 

23. Ne mogu se osnovanim prihvatiti niti razlozi tuženika kojima osporava razloge prvostupanjskog suda zbog kojih je odbio njegov prigovor zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda, pa kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe u ugovorenoj valuti obveze u CHF, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 5. svibnja 2019. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO. 

24. Prvostupanjski sud pravilnom je primjenom članka 1115. ZOO tuženika obvezao na plaćanje zatezne kamate od dana kada je svaki iznos preplaćenog anuiteta plaćen budući se, imajući u vidu da je tuženik taj koji je povrijedio pravo tužiteljice kao potrošača koristeći se nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora kredita koje je kao  autor pripremio standardnim ugovorom o kreditu bez mogućnosti tužiteljice da o istima pregovara, tuženik i po ocjeni ovog suda nepošteni stjecatelj.

 

25. Ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora prijeboja ovaj sud prihvaća pravilnim te ista nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika, jer je protivno navodima žalbe, prvostupanjske sud iznio dostatne i relevantne razloge zbog kojih ocjenjuje da tuženik nema tražbinu prema tužiteljici u iznosu od 131,25 EUR niti na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO niti na temelju članka 323. stavka 2. ZOO. Tuženik se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge prvostupanjskog suda iznesenih u točkama 87. do 93. obrazloženja pobijane presude.

 

U odnosu na žalbu tužiteljice

 

26. Osporavajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkom V. izreke tužiteljica ponajprije iznosi razloge zbog kojih je prvostupanjski sud njezin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Aneksa Ugovora o kreditu u člancima 3. i 4. koji se odnose na regulaciju kredita iznad iznosa od 21.706,45 EUR kao i zahtjev za isplatu iznosa od 7.987,58 EUR, ocijenio neosnovanim te nakon toga navodi da osporava takve razloge prvostupanjskog suda. Ističe da su i ona i svjedokinja S. K. iskazale da nije mogla utjecati na nijedan drugi dio Aneksa 1 osim na visinu kamatne stope, a da pogrešno i protivno takvim iskazima sud prvog stupnja utvrđuje činjenicu o mogućnosti pregovaranja tužiteljice o bitnim odredbama ugovora. Tvrdi da pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da traži dvostruko obeštećenje te ističe da niti tuženik ne osporava potraživanje glavnice zbog dvostrukog obeštećenja već samo prigovara zastari. Također tvrdi da različita sudska praksa o istovjetnim pravnim pitanjima direktno ukazuje na povredu njezinog prava na jednakost pred zakonom i na pristup sudu. Nadalje, ukazuje da joj prvostupanjski sud na ime restitucije zbog primjene nepoštenih odredbi o promjenjivosti redovne kamate i valute u CHF točkom I. i II. izreke dosuđuje iznos od 1.541,19 EUR , a nakon toga izražava stajalište da je potpuno opravdano da taj dio kredita koji je opterećen razlozima ništetnosti i za koji je obeštećuje u točki I. i II. izreke, ponovno plati temeljem Aneksa 1 od 30.12.2011. unutar nove glavnice pri formiranju koje nije uzeta u obzir ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti u CHF na koji način se tužiteljica ponovno vraća u stanje prije restitucije iz točke I. i II. izreke. Nejasnim smatra razloge prvostupanjskog suda o dvostrukom obeštećenju te ukazuje na nalaz vještakinje kojim je utvrđena razlika glavnice na dan konverzije u iznosu od 7.987,58 EUR. Smatra da je tuženik znajući za rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF o kojima nije obavijestio tužiteljicu, nesavjesno i zlonamjerno ponudio konverziju sa 7.987,58 EUR većom glavnicom sve sa ciljem stjecanja daljnje nepripadne koristi. Nastavno reproducira članak 323. stavak 2. ZOO tvrdeći da je ona savjesni ugovaratelj jer 2011. nije imala razloga sumnjati da nakon konverzije plaća nepostojeću obvezu već je kao vip klijent vjerovala tuženiku da se konverzija radi njoj u korist. Zaključuje da nemaju nikakvu težinu navodi obrazloženja da nije navela razloge zbog čega smatra djelomično ništetnim članak 3. i 4. Aneksa Ugovora o kreditu jer ništetnost tih odredbi proizlazi direktno iz obrazloženja koje je sud dao za točke I. i II. izreke presude dok navodi obrazloženja da su stranke sklapanju Aneksa 1 pristupile slobodno i dobrovoljno nemaju nikakav utjecaj jer prije završetka kolektivnog spora nije mogla znati da je tuženiku nešto nepripadno platila i u kojem opsegu zbog čega nije mogla iskontrolirati izračune tuženika iz Aneksa 1. Ugovoru i obratiti pažnju na posljedice ništetnosti. Naposljetku ističe i povredu načela ekonomičnosti budući je prvostupanjski sud cijelo vrijeme inzistirao da se utvrdi razlika da bi na kraju odbio tužbeni zahtjev.

 

27. Ovaj sud prihvaća žalbene  navode tužiteljice da prvostupanjski sud nije dao jasne i razumne razloge za svoje utvrđenje o dvostrukom obeštećenju tužiteljice za slučaj da se udovolji njezinom zahtjevu za utvrđenje djelomične ništetnosti Aneksa 1. Ugovoru o kreditu u članku 3. i 4. za iznos glavnice od 7.987,58 EUR, no na temelju takvog utvrđenja prvostupanjski sud nije mogao, a niti je ocijenio taj tužbeni neosnovanim.

 

28. Točno je, kako to navodi prvostupanjski sud, da tužiteljica u tužbi nije iznijela razloge zbog kojih bi Aneks Ugovora o kreditu bio djelomično ništetan u odredbama članka 3. i 4. kojima u utvrđen iznos glavnica kredita od 29.024,68 EUR i iznos anuiteta kroz ugovoreno razdoblje otplate. Stoga je, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, sud prvog stupnja te odredbe ispitao s aspekta odredbe članka 322. stavka 1. ZOO kojom je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a to obzirom da na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO), te nije našao da bi Aneks u smislu članka 322. stavka 1. ZOO bio ništetan tim više što je isti sklopljen na zahtjev tužiteljice u sporazumu sa tuženikom.

 

29. Ispitivanjem Aneksa Ugovoru o kreditu od 30. prosinca 2011. ovaj sud nije našao da bi isti bio nepošten u odnosu na predmet ugovora i u odnosu na visinu anuiteta ugovorenih u članku 3. i 4. s aspekta Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09 – koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora i kreditu - dalje u tekstu: ZZP/07) u dijelu kojim su uređene nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, odnosno ništetan u tom dijelu sukladno članku 102. stavku 1. ZZP/07. Dapače, prema članku 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Istu odredbu sadrži i članak 296. stavak 3. ZOO.

 

30. Odredbom članka 3. Aneksa Ugovoru o kreditu izmijenjen je članak 2. Osnovnog ugovora  o kreditu te je utvrđen iznos kredita od 29.024,68 EUR protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan sklapanja tog Aneksa, dok je člankom 4. izmijenjen iznos anuiteta u članku 7. Osnovnog ugovora na iznos od 208,19 EUR, iznos glavnice u anuitetskoj otplati koji sada iznosi 22.122,56 EUR i koja se vraća u 240 mjesečnih anuiteta od 180,01 EUR, a ostatak glavnice koji sada iznosi 6.902,12 EUR se vraća jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka.

 

30.1. Iz iznesenog sadržaja članka 3. i 4. Aneksa Ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da su te odredbe transparentne, lako razumljive i uočljive te ne ostavljaju nikakvu dvojbu o visini glavnice koju tužiteljica mora vratiti tuženiku niti visinu anuiteta koju mora plaćati mjesečno u otplati kredita. Stoga po ocjeni ovog suda odredba o predmetu obveze iz tog Aneksa nije djelomično ništetna iznad iznosa od 21.706,45 EUR niti su ostale odredbe o otplati glavnice kredita iznad tog iznosa ništetne.

 

31. Nisu prihvatljive žalbene tvrdnje tužiteljice da razlozi ništetnosti proizlaze iz obrazloženja koje je sud dao za točke I. II. izreke presude, dok navodima da prije završetka kolektivnog spora nije mogla znati da je tuženiku nešto nepripadno platila zapravo ukazuje na mane volje kod sklapanja Aneksa što je razlog za pobijanje Aneksa. U vezi pozivanja na članak 323. stavak 2. ZOO prema kojem ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, valja navesti da tužiteljica prema činjeničnom supstratu tužbe ne traži naknadu štete koja joj je nastala sklapanjem djelomično ništetnog Ugovora o kreditu, pa u tom smislu prvostupanjski sud nije niti odlučivao o zahtjevu za isplatu iznosa od 7.987,58 EUR kao zahtjevu za naknadu štete niti je za to bio ovlašten budući je člankom 2. stavkom 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku što podrazumijeva i vezanost suda činjenicama na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

 

32. Donošenjem pobijane presude tužiteljici nije povrijeđeno pravo na jednakost  i pravo na pristup sudu jer prvostupanjska presuda nije arbitrarna budući je sadrži odlučne i relevantne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužiteljice o predmetu spora, nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati niti je protivna odlukama drugih sudova, dok o ništetnosti ugovora o konverziji ugovora o kreditu koji nije sklopljen na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15) Vrhovni sud Republike Hrvatske koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, još nije zauzeo pravno shvaćanje. Tužiteljica ne obrazlaže povredu prava na pristup sudu pa samo valja kratko navesti da ovaj sud nije našao da bi tužiteljici bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu pa ni stoga što je odbijen njezin zahtjev kao pod točkom V. izreke.

33. Slijedom iznesenog, a uz utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, te da postupanje prvostupanjskog suda protivno članku 10. stavku 1. ZPP (načelo ekonomičnosti) nije utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, to je u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo žalbe tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I., II., V. i VI. Izreke.

34. Odluku o parničnom trošku koju prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 2. ZPP dosudivši tužiteljici trošak prema vrijednosti spora od 9.528,72 EUR u postotku njezinog uspjeha koji utvrđuje u postotku od 16% u iznosu od 471,92 EUR, pobijaju obje parnične stranke.

35. Tužiteljica navodi da je sud pri djelomičnom uspjehu stranaka u sporu koji ocjenjuje prema članku 154. stavku 2. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka dužan uspjeh stranke u postupku ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, kako obzirom na osnovu, tako i obzirom na visinu usvojenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva te se u svezi navedenog poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzeto na sjednici od 6. lipnja 1980., pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u presudi posl.br. Gž-2529/2015-2 od 30. lipnja 2016., pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009. i Revd-3010/2020 od 27.listopada 2020. Zaključuje da joj je sud bez obzira na uspjeh u sporu trebao priznati troškove u cijelosti ujedno navodeći da je odluka o troškovima postupka opterećena bitnom povredom odredbom parničnog postupka ne navodeći kojom.

36. Tuženik u žalbi također ukazuje na pogrešnu primjenu članka 154. stavka 2. ZPP te tvrdi da prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir njegov uspjeh u parnici koji je u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva 100%, a u odnosu na kondemnatorni 84% i zbog čega je njegov uspjeh 92%, a uspjeh tužiteljice 8%. Osporava primjenu nove Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa/23) za radnje poduzete prije stupanja na snagu te Tarife te tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano tužiteljici priznao trošak vještačenja kojeg je sama naručila prije podnošenja tužbe i to u iznosu od 265,45 EUR.

37. Donošenjem odluke o parničnom trošku prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud primjenom članka 365. stavka 2. u vezi članka 381. i 129. stavka 5. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

38. Međutim, osnovano tuženik odluku o troškovima parničnog postupka pobija zbog pogrešne primjene članka 154. stavka 2. ZPP. Članak 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH) izmijenjen je člankom 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. – dalje u tekstu: ZID ZPP/19). Članom 117. stavkom 3. ZID ZPP/19 propisano je da će se iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, odredbe članka 28. do 31. i članka 97. tog Zakona primjenjivati na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog Zakona nije donesena prvostupanjska presuda. Izmijenjenom odredbom članka 154. stavka 2. ZPP propisano je: „ Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.“. Stoga pozivanje tužiteljice na sudsku praksu sudova u odlukama koje su donesene prije 1. rujna 2019. kao i na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 1980. nije primjenjivo u ovom parničnom postupku.

 

39. Primjenom naprijed citirane odredbe članka 154. stavka 2. ZPP ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica u odnosu na tužbeni zahtjev koji je usvojen pod točkom I. i II. izreke uspjela u cijelosti i u osnovi i visini dok je tuženik uspio u odbijajućem dijelu pod točkom V. izreke u cijelosti pa uvažavanjem i stavljanjem u omjer kvantitativnog uspjeha jedne i druge strane nastavno ocjenjuje da je uspjeh stranaka podjednak i zbog čega treba svaka stranaka snositi svoje troškove postupka sukladno članku 154. stavku 5. ZPP osim troškova vještačenja koje je u iznosu od 300,00 EUR podmirila tužiteljica budući se nalaz i mišljenje vještakinje odnosi u pretežitom dijelu na utvrđenje preplate s osnove ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu i utvrđenje tzv. negativne razlike, pa je imajući u vidu djelomični uspjeh tužiteljice u sporu istoj trebalo priznati trošak vještačenja u cijelosti. Tužiteljici ne pripada trošak nalaza i mišljenja vještakinje V. B. mag.oec. izrađenom po nalogu tužiteljice prije podnošenja tužbe, a kako to osnovano ukazuje tuženik u žalbi.

 

40. Slijedom iznesenog pravnog shvaćanja o primjeni članka 154. stavka 2. ZPP, te na temelju članka 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24– dalje u tekstu: ZS) rukovodeći se pravnim shvaćanjem Suda Europske unije iznesenom u spojenim predmetima broj:C-224/2019 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. prema kojem članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13, valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika potvrditi odluku o troškovima u točki III izreke presude u dijelu kojim je tuženik obvezan na naknadu troškova tužiteljici u iznosu od 300,00 EUR sa zateznom kamatom od 16. svibnja 2024. do isplate i preinačiti u preostalom dijelu i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 171,92 EUR, te ujedno odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi točku IV. izreke presude sve primjenom članka 380. točke 3. i 2. ZPP.

 

41. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom, a da se neznatni djelomični uspjeh tuženika odnosi na troškove postupka to je odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. i stavka 5. ZPP valjalo odbiti zahtjeve parničnih stranaka za naknadu troškova žalbe.

 

U Varaždinu 20. studenog 2024.