1

Poslovni broj Gž-1933/2021-3

 

 

Poslovni broj Gž-1933/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

   R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R., S. K. M. iz K., protiv tuženika Z. B. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, posl.br. P-691/2019-36 od 30. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 13. studenog 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, posl.br. P-691/2019-36 od 30. travnja 2021., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. kreditne partije: 7102923270 od 25.11.2005. pobliže označene u točki I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznose od 34.033,66 kn i 15.626,19 kn zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 14.957,08 kn.  

 

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. kreditne partije 7102923270 od 25.11.2005. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i da mu tuženik isplati iznose plaćene temeljem ništetnih odredaba ugovora.

 

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu dana 25.11.2005. kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.890,00 CHF na rok otplate kredita 20 godina i da je korisnik kredita kreditoru dužan platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. B. d.d. koja na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,50% godišnje.

 

6.2. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke dana 28.01.2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/16 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojem neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. tog Dodatka ugovoru iznosi 39.135,87 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015. iznosi 273.198,59 kn i da preostali rok otplate kredita u mjesecima iznosi 123, da prema izračunu konverzije broj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate je veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30.09.2015., da njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30.09.2015. iznosi 6.914,13 kn.

 

6.3. Prvostupanjski sud utvrđuje da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne i nepoštene, te da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Dodatkom od 04.01.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, odnosno da nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu.

 

6.4. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka M. V. prvostupanjski sud utvrđuje da preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 34.033,66 kn, dok preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 15.626,19 kn, pa je obvezao tuženika da tužitelju naknadi navedene iznose.

 

7. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene relevantne činjenice, pa je presudu valjalo ukinuti iz razloga koji se iznose u nastavku obrazloženja.

 

8.1. U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno da je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 61.890,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi na dan sklapanja ugovora od 4,50% godišnje; da su parnične stranke dana 19. siječnja 2016. sklopile dodatak Ugovora o kreditu (dalje: dodatak Ugovora) kojim su izvršile konverziju kredita CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-u; da je konverzija kredita provedena na način propisan glavom IV.a. i odredbama čl. 19.a.-19. i Zakona o izmjenama dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZIDZPK); da je sklopljenim dodatkom Ugovora promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, utvrđen je iznos preplate i ugovoren je način njezina korištenja; da su sklapanjem dodatka Ugovora u cijelosti prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora, odnosno Ugovor je prestao postojati u dijelu sporne odredbe koja se odnosi na kamatnu stopu jer je redovna kamata ponovno uređena Dodatkom Ugovora. 

 

8.2. U ovom je postupku, dakle, sporno pravno pitanje koje glasi: Ima li tužitelj u ovom postupku pravni osnov potraživati od tužene preplaćeni iznos redovne kamate i s osnove valutne klauzule po Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka dana 25. studenog 2005. godine, a temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača, odredbi Zakona o obveznim odnosima, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev t-249/14 od 9. travnja 2015. godine, uzimajući u obzir činjenicu da je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovora prema Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

8.3. Dakle, nije sporno da su stranke nakon sklapanja Ugovora, nakon što je 29. prosinca 2015. stupio na snagu: ZIDZPK, sukladno odredbama toga Zakona, sklopile dodatak Ugovoru. Sporan je domašaj dodatka Ugovora, odnosno sporno je jesu li sklapanjem dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezano na ništetne odredbe ugovora o kreditu. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije, a Sud EU nije ni ovlašten tumačiti nacionalno pravo. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane. Naime, zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju upravo je i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

 

8.4. Ustavni sud RH je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK-a/15 (U-I/3685/2015)  odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

 

8.5. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK bavio se Vrhovni sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", Vrhovni sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

 

8.6. Relevantne odredbe ZID ZPK, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije jesu članci 19.b i 19.c. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK-a bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO-a). Iz navedenih odredbi ZID ZPK-a i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi čl. 19.c st. 5. ZIZ ZPK.

 

8.7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

8.8. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c ZID ZPK. ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. Ovakvom zaključku doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi broj C-308/15 Francisco Gutierrez Naranjo, točka 62).

 

8.9. U zaključku o tome da ZID-om ZPK-a uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, ovaj sud ocjenjuje odlučnim i okolnost da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, dok, s druge strane, takvu slobodu ZID ZPK banci nije dao, već joj je nametnuo obvezu da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK. Štoviše, odredbe koje uređuju pravila konverzije vrlo su stroge. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Navedeno je, u bitnom, u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Ovakvo pravno shvaćanje dano u primjeni ZID ZPK tumačenog u duhu europskog prava omogućuje uspostavljanje stvarne ravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke po pitanju zaštite potrošača zbog ugovaranja nepoštenih odredbi u predmetnom potrošačkom ugovoru, a to upravo i jest smisao zamjene nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim odredbama koje tu zamjenu propisuju. Takav je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-1359/2018 od 17. rujna 2024.

 

9. Stoga će u nastavku postupka prvostupanjski sud uzeti u obzir utvrđenja iz ovog ukidnog rješenja i u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka utvrditi ima li tužitelj eventualno pravo na povrat onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta), te će donijeti novu, zakonitu odluku.

 

10. Iz tih je razloga žalba tuženika uvažena i presuda suda prvog stupnja ukinuta sukladno odredbi čl. 370. ZPP-a.

 

 

                                                        U Rijeci, 13. studenog 2024.

 

 

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin