1

Poslovni broj: Gž R-568/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-568/2021-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja S. M. iz S., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. J. i V. J., odvjetnici iz S., protiv tuženika H.E.P. d.o.o. Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-274/2020-13 od 28. travnja 2021., 6. studenog 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I.Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana i preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-274/2020-13  od 28. travnja 2021. i sudi:

 

Nalaže se tuženiku H.E.P. d.o.o. da isplati tužitelju S. M. iznos od 1.128,14 eura ( slovima: tisućustodvadesetosameuračetrnaestcenti ) sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

 

- 33,18 eura od dana 15. listopada 2017. godine,

- 33,18 eura od dana 15. studenog 2017. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. prosinca 2017. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. siječnja 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. veljače 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. ožujka 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. travnja 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. svibnja 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. lipnja 2018. godine,

-33,18 eura kn od dana 15. srpnja 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. kolovoza 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. listopada 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. studenog 2018. godine,

- 33,18 eura kn od dana 15. prosinca 2018. godine,

 

 

 

- 33,18 eura kn od dana 15. siječnja 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. veljače 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. ožujka 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. travnja 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. svibnja 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. lipnja 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. srpnja 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. kolovoza 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. listopada 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. studenog 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. prosinca 2019. godine,

- 33,18 eura od dana 15. siječnja 2020. godine,

- 33,18 eura od dana 15. veljače 2020. godine,

- 33,18 eura od dana 15. ožujka 2020. godine,

- 33,18 eura od dana 15. travnja 2020. godine,

- 33,18 eura od dana 15. svibnja 2020. godine,

- 33,18 eura od dana 15. lipnja 2020. godine,

- 33,18 eura od dana 15. srpnja 2020. godine,

- 33,18 eura od dana 15. kolovoza 2020. godine,

 

 

pa do isplate, i to do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku petnaest dana.

 

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 435,49 eura (slovima: četiristotridesetpeteuračetrdesetdevetcenti) sa zateznim kamatama od 28. travnja 2021. do isplate, i to do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku petnaest dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 155,53 eura (slovima: stopedesetpeteurapedesettricenti), u roku od petnaest dana.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.500,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatamate zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj pozivom na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19.,dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

 

3. Tuženik u odgovor na žalbu osporava žalbene navode i predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Prije svega valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, zbog čega se prvostupanjska presuda sukladno čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22, dalje: ZPP) može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim iz čl. 354. st. 2. toč.3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a, nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude bila počinjena koja od tih procesnih povreda.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljaza isplatu iznosa od 8.500,00 kuna (1.128,14 eura prema fiksnom tečaju 1 euro=7,53450 kuna) s osnove troškova mjesnog prijevoza u mjestu prebivališta (S.) u razdoblju od srpnja 2017. do srpnja 2020. sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

8. Prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, u pogonu P., dok je njegovo prebivalište bilo u S., te da je tužitelj svakodnevno putovao iz mjesta prebivališta u mjesto rada,kao i da je tužitelju isplaćivana naknada troškova prijevoza u visini troškova međumjesnog prijevoza na relaciji S. - P. Također, nespornim utvrđuje da ugovorom o radu sklopljenim između stranka nije ugovoreno pravo tužitelja na troškove prijevoza.

 

9. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da tužitelj od mjesta prebivališta do mjesta međumjesnog prijevoza ima oko 4-4,5 km, odnosno pet

 

 

 

 

 

autobusnih stanica, kao i da nema mogućnosti kupnje godišnje karte jednog autoprijevoznika za korištenje mjesnog i međumjesnog prijevoza.

 

10. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na čl. 9. st.3. Zakona o radu  ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19.,dalje:ZR), čl. 87.Kolektivnog ugovora za H.E.P. od 7. prosinca 2017. (dalje: KU) i čl. 75. Pravilnika o radu u H.E.P. d.o.o. od 26. siječnja 2015. (dalje: Pravilnik o radu), zauzima pravno shvaćanje da tužitelju u utuženom razdoblju ne pripada zatraženi trošak mjesnog prijevoza u mjestu prebivališta jer isti nije propisan nijednim od navedenih pravnih akata, niti ugovorom o radu, već da mu pripada samo trošak prijevoza prema cijeni mjesečne karte u međumjesnom prijevozu koji mu je nesporno plaćente naknada prema cijeni mjesečne karte u mjesnom prijevozu u mjestu rada koju tužitelj ne potražuje.

 

11. Pri tome, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08., 112/12., dalje: ZSD) otklanja tvrdnje tužitelja da bi neplaćanjem troškova mjesnog prijevoza u mjestu prebivališta bio diskriminiran u odnosu na radnike tuženika čije je prebivalište u P., a mjesto rada u S. jer da oni imaju pravo na troškove mjesnog i međumjesnog prijevoza. Naime, prvostupanjski sud cijeni da nije riječ o identičnoj situaciji, s obzirom da radnici koji prebivaju u P., a rade u S., koriste mjesni prijevoz u mjestu rada (S.), a ne u mjestu prebivališta (P.) pa im sukladno KU i Pravilniku o radu pored troška međumjesnog prijevoza (na relaciji P.-S.-P.) pripada pravo i na trošak mjesnog prijevoza u mjestu rada (S.), dok tužitelj taj trošak nema, niti ga ne traži, već traži trošak prijevoza u svom mjestu prebivališta.

 

12. Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13. Naime, osnovani su žalbeni navodi kako je neplaćanjem spornih troškova mjesnog prijevoza u mjestu prebivališta tužitelj stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na radnike čije je prebivalište i mjesto rada u S.

 

14. Prema odredbi čl. 55. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/1010 i 5/2014) svaki zaposleni radnik ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život.

 

13.1. Osnovna intencija ZR-a je da se radnicima zaposlenima kod poslodavca, kojeg pri tome vežu odredbe Kolektivnog ugovora, jamči pravo na jednako postupanje i to na način da osnovni uvjeti rada budu jednaki za sve radnike poslodavca na istoj razini.

 

14. Imajući u vidu da radnici tuženika koji prebivaju u istom mjestu u kojem se nalazi njihovo mjesto rada, a u kojem mjestu koriste javni gradski prijevoz za dolazak i odlazak s posla, u konkretnom slučaju u S., sukladno KU (čl.87.) i Pravilniku o radu (čl.75.) ostvaruju pravo na troškovetog prijevoza, to prema pravnom shvaćanju ovog suda i radnici tuženika koji koriste javni gradski prijevoz u svom mjestu prebivališta radi dolaska do međumjesnog prijevoza kojim potom odlaze do mjesta rada izvan mjesta njihova prebivališta i obrnuto radi odlaska sa posla, imaju isto pravo na isplatu troškova javnog gradskog prijevoza u mjestu prebivališta, jer bi drugačije tumačenje bilo bi suprotno čl. 7 st. 4. ZR-a kojim je propisana zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima.Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-472/2020 od 20. prosinca 2023..

 

15. Kako tužitelj radi dolaska do mjesta rada u P. nesporno koristi javni prijevoz u mjestu prebivališta (S.)radi dolaska do međumjesnog prijevoza za P., kao i radi odlaska s mjesta rada do mjesta prebivališta, to tužitelju pozivom na čl. 7.st.4. ZR-a pripada pravo na zatražene troškove mjesnog prijevoza u mjestu prebivališta iako nisu propisani KU-om i Pravilnikom o radu niti ugovorom o radu, jer bi u suprotnom tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj suprotno čl. 7. st.4. ZR-a.

 

16. Budući da među strankama nije sporna visina zatraženih troškova prijevoza u utuženom razdoblju u iznosu od 250,00 kuna mjesečno (33,18 eura prema fiksnom tečaju 1 euro=7,53450 kuna) odnosno u ukupnom iznosu od 8.500,00 kuna (1.128,14 eura prema fiksnom tečaju 1 euro=7,53450 kuna), to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju valjalo dosuditi zatraženi iznos, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate pozivom na čl. 92. st.4. ZR-a i čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO).

 

17.  Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 373. ZPP-a prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu, kao u točki I. izreke.

 

18. S obzirom na ishod žalbenog postupka, primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a  odlučeno je o troškovima postupka. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a pripada mu naknada troškova postupka u cijelosti i to sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude, i to za sastav tužbe u iznosu od 99,54 eura (Tbr.7.t.1.), sastav podneska od 21. prosinca 2021. u iznosu od 99,54 eura(Tbr.8.t.1.),zastupanje na ročištu 24. ožujka 2021. u iznosu od 99,54 eura(Tbr.9.t.1.) i na ročištu za objavu presude u iznos od 49,77 eura (Tbr.9.t.3.) sa PDV-om u iznosu od  87,10 eura (Tbr.42.), odnosno u ukupnom iznosu od 435,49 eura, sa zateznim kamatama od dana donošenja pobijane presude, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

 

19. Tužitelju primjenom čl. 154.st.1. ZPP-a pripada pravo na zatraženu naknadu troškova žalbenog postupka i to sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi za sastav žalbe u iznosu od 124,42 eura (Tbr.10.t.1. Tarife) sa PDV-om u iznosu od 31,11 eura(Tbr.42.Tarife), odnosno u ukupnom iznosu od 155,53 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

 

U Rijeci, 6. studenog 2024.

 

 

Sutkinja

 

                                                                                               Ingrid Bučković