1

Poslovni broj Gž-2218/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika 1. R. B. iz S., OIB: ..., 2. R. J. iz K., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćnici V. N., odvjetnici iz K., protiv tuženice - protutužiteljice V. J. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. P., odvjetnici iz Z., radi predaje u suposjed i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-746/2021-27 od 17. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2024.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Uvaženjem žalbe tužitelja-protutuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-746/21-27 od 17. rujna 2021. u točki 1.I. izreke i sudi:

 

              Nalaže se tuženici-protutužiteljici V. J. iz K. predati u suposjed tužiteljima-protutuženicima R. B. i R. J. ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. 976, k.o. S., kč.broj 2547/3, zgrada i dvor od 215 m2, zgrada od 67 m2 i dvor od 148 m2, u naravi apartman na katu, u roku od 15 dana.

 

 

r i j e š i o    j e

 

              Ukida se ista presuda u točki 1.II. i točkama 2. i 3. izreke te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

 

             

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki 1.I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se naloži tuženici predati im u suposjed nekretninu opisanu u izreci, dok je u točki 1.II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška. U točki 2.. izreke je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice – protutužiteljice (u daljnjem tekstu: tuženica) kojim je tražila da se naloži tužiteljima – protutuženicima (u daljnjem tekstu: tužitelji) da joj isplate iznos od 26.258,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate te je naloženo tužiteljima nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 8.348,68 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate. U točki 3. izreke je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.975,88 kn.

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere kojom će se naložiti tuženici predaja u suposjed iste nekretnine u roku od tri dana.

 

3. Protiv presude su žalbe podnijele sve stranke, tužitelji u dijelu u kojem je odbijen tužbeni, a prihvaćen protutužbeni zahtjev, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), a tuženica protiv presude u točki 3. izreke kojom je odbijen dio protutužbenog zahtjeva, pozivajući se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. Tužitelji u žalbi ukazuju na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da je izreka u suprotnosti s razlozima i sadržajem spisa,a razlozi o odlučnim činjenicama da su nejasni i proturječni. Navode da kao djeca pok. I. J.. koji je preminuo 29. ožujka 2021. nasljeđuju njegovu ostavinu u skladu s čl. 4. i 5. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje ZN), s tim što do nasljeđivanja dolazi po samom zakonu. Ukazuju na čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12,  152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZV), prema kojem propisu svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva, s tim što suvlasnicima pripada pravo i na suposjed stvari, kako propisuje čl. 42. st. 1. ZV-a. Stoga da je neživotno i nelogično da im je naloženo isplatiti tuženici iznos na ime ulaganja u nekretninu sa zateznom kamatom, a da u posjedu i dalje ostaje isključivo tuženica. Navode da će parnične stranke kao zakonski nasljednici pok. I. J. u ostavinskom postupku postići dogovor oko ostavinske imovine koji bi bio u interesu svih, a do tada da imaju pravo na suposjed nekretnina koje su bile imovina njihovog prednika.

5. Predlažu u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

6. Tuženica u žalbi navodi da prema utvrđenjima suda prvog stupnja ulaganja u prijepornu nekretninu iznose 78.774,45 kn bez poreza na dodanu vrijednost (dalje PDV) te da je sud ocijenio da na obavljene radove nije plaćen PDV, što da je samo djelomično točno. Ističe da je PDV plaćen na materijal koji je ugrađen u nekretninu, budući da je materijal nabavljen u trgovinama pa da je tu činjenicu trebalo uzeti u obzir pri utvrđivanju visine iznosa koji joj pripada. Osim toga smatra da je sud trebao uzeti u obzir polovinu iznosa ulaganja, a ne dvije trećine koliko je  dosuđeno.

7. Predlaže stoga u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

8. Žalbe su osnovane.

9. Sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povredu na koju ukazuju tužitelji u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

10. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

-da su tužitelji djeca iz drugog braka pok. I. J. i M. Š., dok je tuženica njegova treća supruga,

-da se u Općinskom sudu u Krapini vodi ostavinski postupak pod brojem O-648/16 iza pok. I. J. koji je preminuo .....,

-da je u zemljišnim knjigama na nekretnini kč. broj 2547/3, k.o. S. upisano suvlasništvo I. J. te njegove druge supruge M. Š., majke tužitelja, u jednakim udjelima,

-da je između narečenih suvlasnika izvršena dioba suvlasničke zajednice pa tako i nekretnine koja je predmetom ovog postupka na način da je M. Š., majci tužitelja, pripao u vlasništvo apartman u prizemlju zgrade, a I. J., ocu tužitelja, apartman na katu iste zgrade,

-da je između I. J. i tuženice sklopljen brak 2012. te je brak prestao smrću prednika stranaka, a prije sklapanja braka su živjeli u izvanbračnoj zajednici od 2009.,

-da je u vrijeme izvršene diobe bivših supružnika, apartman na katu bio u roh-bau izvedbi te je tijekom izvanbračne zajednice i braka I. J. i tuženice, stan uređen za stanovanje na način da su izvedeni brojni radovi,

-da je apartman na katu zgrade u isključivom posjedu tuženice, koja je posjed zadržala nakon smrti svog supruga, da tuženica odbija predati tužiteljima ključeve apartmana ističući prigovor retencije, dok joj se ne namire troškovi po osnovi ulaganja u taj prostor,

-da je prema nalazu vještaka vrijednost izvedenih radova obračunata u iznosu od 78.774,45 kn bez PDV-a, odnosno u iznosu od 98.468,06 kn s PDV-om pa tuženica potražuje od tužitelja isplatu polovine ovog potonjeg iznosa, odnosno isplatu iznosa od 49.234,03 kn po osnovi bračne stečevine.

11. Na temelju narečenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tuženica poštena posjednica prijepora pa da stoga ima pravo retencije dok joj tužitelji ne namire tražbinu po osnovi izvršenih ulaganja, u skladu s čl. 164. st. 2. ZV-a, koji propis da je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) koji u čl. 72.-75. propisuje odredbe o pravu zadržanja. Pritom prihvaća tvrdnju tuženice da je ona sa svojim suprugom izvela sve građevinske radove koje je tijekom postupka opisala, a koji su procijenjeni u nalazu i mišljenju vještaka ing. građ. V. D. od 17. rujna 2020. Također ocjenjuje da ta ulaganja predstavljaju bračnu, odnosno izvanbračnu stečevinu iz čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 – dalje ObZ). U tom dijelu, međutim, djelomično prihvaća protutužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je trenutkom smrti I. J. ostavina prešla na njegove nasljednike, pa tako i na tuženicu u udjelu od jedne trećine, pa da je taj dio uložila u svoju nekretninu. Stoga  tuženici dosuđuje naknadu njezinih ulaganja u visini od dvije trećine, odnosno u iznosu od 26.258,15 kn. 

 

12. Zbog stajališta o pravu tuženice na zadržanje nekretnine, ocjenjuje tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim pa zahtjev za predaju u suposjed odbija.

 

13. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tuženica ulagala u prijepornu nekretninu kao poštena posjednica, međutim, pogrešan je zaključak da joj pripada pravo zadržanja te da tužitelji zbog toga neosnovano zahtijevaju da im nekretninu preda u suposjed. Naime, u nazočnom slučaju se ne primjenjuju odredbe čl. 164. ZV-a o pravnom položaju poštenog posjednika, budući da se u tom članku propisuju ovlaštenja poštenog posjednika tuđe stvari koju nema pravo posjedovati, dok je tuženica pošteni posjednik stvari na kojoj ima status zajedničkog vlasnika te ju ima pravo posjedovati zajedno s ostalim zajedničkim vlasnicima. Prema čl. 164. st. 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrjebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada. Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni (stavak 2.).

 

14. Kako su stranke zakonski nasljednici pok. I. J., iza kojega se još uvijek vodi ostavinski postupak, stranke imaju status zajedničkih vlasnika u smislu čl. 141. ZN-a, budući da između njih još uvijek postoji nasljednička zajednica. Prema čl. 141. st. 1. ZN-a do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima. Pošto bude utvrđeno koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, do razvrgnuća sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što je do tada bilo zajedničko po pravilima po kojima suvlasnici upravljaju i raspolažu stvarima (stavak 2.). Prema čl. 145. ZN-a svaki nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelomično, samo na sunasljednika (stavak 1.).

 

15. Odredbe o zajedničkom vlasništvu su sadržane u čl. 57. – 65. ZV-a pa je tako u čl. 57. st. 2. ZV-a propisano da stvar može biti u zajedničkom vlasništvu samo na temelju zakona, dok je čl. 59. st. 1. ZV-a propisano da je zajedničar ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako što drugo nije određeno tim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara. Prema čl. 65. ZV-a glede onoga što o zajedničkom vlasništvu nije određeno tim ili drugim zakonom, niti proizlazi iz naravi takva vlasništva, prosuđivat će se prava i dužnosti zajedničara odgovarajućom primjenom pravila postavljenih za  suvlasnike.

 

16. Dakle, odnos tužitelja i tuženice treba razmotriti kao odnos zajedničkih vlasnika, a ne odnos vlasnika i posjednika (nevlasnika), kako je to pogrešno ocijenio sud prvog stupnja. Stoga valja zaključiti da tužiteljima kao zajedničarima pripada pravo na suposjed nekretnine koja je ostavinska imovina njihovog prednika pa je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava njihov zahtjev radi predaje u suposjed trebalo prihvatiti.

 

17. U odnosu na protutužbeni zahtjev, treba navesti da je preuranjen zaključak suda prvog stupnja da bi stranke bile suvlasnici ostavine iza pok. I. J. svaki u jednoj trećini. Naime, kako je već uvodno navedeno, ostavinski postupak još nije okončan pa između stranaka još uvijek postoji nasljednička zajednica. Prema čl. 129. ZN-a u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po zakonu prelazi ostavina umrle osobe, a nasljednik trajno ostaje nasljednikom, osim ako se valjano ne odrekne svoga nasljednog prava (odricanje od nasljedstva – stavak 3.). Prema čl. 130. st. 4. ZN-a za nasljednika koji se odrekao u svoje ime smatra se kao da nikada nije bio nasljednik.

 

18. U spisu je priloženo nekoliko zapisnika sa ročišta održanih pred javnim bilježnikom te rješenje o prekidu ostavinskog postupka i upućivanju ovdje tuženice na parnicu, budući da je zatražila da se tužiteljima uračunaju darovi koje su primili od ostavitelja. Također su priložene dvije odluke suda koje su u parničnom postupku donesene, međutim nisu utvrđene činjenice o eventualnom nastavku ostavinskog postupka te sadržaju nasljedničkih izjava svih nasljednika, ukoliko su nasljedničke izjave dali.

 

19. Prema čl. 220. ZN-a za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom (st.2.). Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća nasljedstvo, ne može ga se više odreći (st.3.).

 

20. Iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tuženica, zajedno sa suprugom I. J. vršila ulaganja u prijepornu nekretninu te da se radi o nekretnini koja je bila posebna imovina I. J.. Nadalje bi proizlazilo da su ulaganja vršena, za vrijeme važenja Obiteljskog zakona iz 2003. ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 – dalje ObZ/03), a ukoliko su ulaganja vršena sve do smrti I. J. 2016., u nazočnom slučaju bi se primjenjivale i odredbe Obiteljskog zakona iz 2014. ("Narodne novine" broj 75/14, 5/15 – dalje ObZ/14) te Obiteljskog zakona iz 2015. ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19 i 47/20 – dalje Obz/15) koji u osnovi na istovjetan način definiraju pojam bračne stečevine i vlastite imovine te propisuju da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Utoliko bi bilo pravilno stajalište suda prvog stupnja da ulaganja koja su izvršena u posebnu imovinu prednika stranaka predstavljaju bračnu stečevinu sa jednakim udjelom tuženice i I. J.. pa bi tuženici pripadalo pravo na odgovarajuću naknadu na ime troškova ulaganja od nasljednika pok. I. J..

 

21. Međutim, kako bi proizlazilo da između nasljednika još uvijek postoji nasljednička zajednica, dakle, da zakonski nasljednici prednika stranaka nisu utvrđeni suvlasnicima ostavinske imovine svog prednika, u ovom stadiju postupka nije moguće ispitati je li pravilno stajalište suda prvog stupnja  da su tužitelj i tužiteljica dužni isplatiti tuženici dosuđeni iznos.

 

22. Stoga je u tom dijelu potrebno upotpuniti činjenično stanje, utvrditi je li ostavinski postupak iza pok. I. J. nastavljen te je li eventualno doneseno rješenje o nasljeđivanju, ako nije, jesu li zakonski nasljednici dali nasljedničke izjave i kakvog sadržaja, a što bi bila pretpostavka za donošenje odluke o protutužbenom zahtjevu. Nakon što se u tom dijelu upotpuni činjenično stanje, sud prvog stupnja će o zahtjevu tuženice donijeti novu odluku, kako o glavnom zahtjevu, tako i o troškovima cijelog postupka.

 

23.  Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki 1.I. izreke preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, primjenom čl. 373. toč.3. ZPP-a, a žalbe stranaka uvažiti i istu presudu u preostalom dijelu ukinuti, primjenom čl. 370. ZPP-a.

 

24. Rješenje suda prvog stupnja je kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.           

 

 

U Rijeci 23. listopada 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.