1                           Poslovni broj: Gž-752/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž-752/2024-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić, predsjednice vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja L. Š. iz M., OIB:…, zastupanog po povjereniku B. G. iz S., protiv tuženika Č. B. iz M., OIB:… i tuženice K. P. iz M., OIB:…, oboje zastupanih po punomoćniku mr.sc. J. D., odvjetniku iz P., te tuženika N. G. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku G. R., odvjetniku iz P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama tuženika Č. B., K. P. i N. G. izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama broj P-349/2019-20 od 24. svibnja 2021., u sjednici vijeća 17. listopada 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbijaju se žalbe tuženika Č. B., K. P. i N. G. te se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama broj P-349/2019-20 od 24. svibnja 2021. potvrđuje pod toč. I., II., III. i IV. te pod toč. V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 344,02 EUR (ranije 2.592,00 kn) sa zateznom kamatom.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III. Nepobijana toč. V. izreke navedene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je Ugovor o darovanju nekretnine od 29. lipnja 2017. zaključen između tuženika Č. B. kao darovatelja i tuženice K. P. kao obdarenice bez pravnog učinka prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje njegovog novčanog potraživanja prema tuženiku Č. B. u iznosu od 20.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2011. do isplate te u iznosu od 16.515,00 kn sa zateznom kamatom od 29. kolovoza 2013. do isplate, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici K. P. trpjeti da tužitelj svoje potraživanje navedeno pod toč. I. izreke namiri prodajom nekretnine čk.br. 65/5 u naravi dvorište i poslovna zgrada ukupne površine 290 m2, upisane u zk.ul.br. 464 k.o. B., pod toč. III. izreke utvrđeno je da je Ugovor o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine od 17. studenog 2017. zaključen između tuženice K. P. kao dužnice i tuženika N. G. kao vjerovnika bez pravnog učinka prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje njegovog novčanog potraživanja prema tuženiku Č. B. navedenom pod toč. I. izreke, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženiku N. G. trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku Č. B. navedeno pod toč. I. izreke namiri prodajom čk.br. 65/5 u naravi dvorište i poslovna zgrada ukupne površine 290 m2, upisane u zk.ul.br. 464 k.o. B. prije namirenja založnog prava kojeg tuženik N. G. kao založni vjerovnik ima upisano na predmetnoj nekretnini pod brojem Z-13412/2017 u iznosu od 250.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB. Pod toč. V. izreke naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.592,00 kn sa zateznom kamatom od 24. svibnja 2021. do isplate, dok je u ostalom dijelu u iznosu od 5.037,50 kn zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

 

2. Pravovremenom, dopuštenom i potpunom žalbom navedenu presudu pobijaju tuženici Č. B. i K. P. zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.) uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak.

 

2.1. Navedenu presudu pobija i tuženik N. G. iz istih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a podredno istu preinačiti i odbiti tuženi zahtjev tužitelja.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je predložio žalbe tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu, pozivajući se pritom na presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-788/2021.

 

4. Žalbe tuženika nisu osnovane.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je Ugovor o darovanju sklopljen 29. lipnja 2017. između tuženika Č. B. kao darovatelja i tuženice (njegove kćerke) K. P. kao daroprimateljice (dalje u tekstu: Ugovor o darovanju), bez pravnog učinka prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njegove tražbine koju ima prema tuženiku Č. B. u iznosu navedenom pod toč. I. izreke, da je tuženica K. P. dužna trpjeti namirenje predmetne tražbine prodajom čk.br. 65/5 u naravi dvorište i poslovna zgrada ukupne površine 290 m2, upisane u zk.ul.br. 464 k.o. B. i zahtjev tužitelja da se utvrdi da je Ugovor o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine sklopljen 16. studenog 2017. između tuženika N. G. kao vjerovnika i tuženice K. P. kao dužnice (dalje u tekstu: Ugovor o zajmu) bez pravnog učinka prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje njegovog potraživanja koje ima prema tuženiku Č. B. navedenom pod toč. I. izreke i da je tuženik N. G. dužan trpjeti namirenje tražbine tužitelja prodajom nekretnine čk.br. 65/5 u naravi dvorište i poslovna zgrada ukupne površine 290 m2, upisane u zk.ul.br. 464 k.o. B. prije namirenja založnog prava kojeg taj tuženik ima upisano na navedenoj nekretnini pod brojem Z-13412/2017 radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

 

6. Polazeći od nesporne činjenice da tuženik Č. B. duguje tužitelju L. Š. iznos od 20.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2011. do isplate, na ime troškova parničnog postupka iznos od 9.770,00 kn sa zateznom kamatom od 19. listopada 2011. i troškova žalbenog postupka iznos od 6.745,00 kn, temeljem presude Općinskog suda u Metkoviću broj P-240/11 od 18. listopada 2011. preinačene presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-843/2012 od 29. kolovoza 2013., prvostupanjski sud je ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na sljedećem utvrđenju:

 

- da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-584/2015-2 od 14. ožujka 2018. djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Metkoviću broj P-357/14 od 24. ožujka 2015. na način da je utvrđeno da pravna radnja tuženika Č. B. kojom je tuženici iz tog postupka J. B. (supruzi tuženika Č. B.) temeljem ugovora o darovanju nekretnina ovjerenog 19. rujna 2013. darovao nekretnine i to čk.br. 6067/10 upisane u zk.ul.br. 4384 k.o. M., 1. etaža 20/100 u naravi: poslovni prostor oznake PP1 u prizemlju stambeno poslovne građevine u M., sagrađene na čk.br. 6067/10, a koji se sastoji od jedne prostorije, ukupne površine 208,65 m2, na elaboratu etažiranja označen crvenom bojom, gubi učinak prema tužitelju L. Š. u dijelu koji je potreban za ispunjenje potraživanja koje ima prema tuženiku Č. B. u iznosu od 20.000,00 EUR u protuvrijednosti kn na dan isplate sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2011. do isplate i iznosu od 16.515,00 kn sa zateznom kamatom od 29. kolovoza 2013. do isplate, posljedično čemu je naloženo tuženici J. B. trpjeti da tužitelj L. Š. svoje potraživanje prema tuženiku Č. B. namiri prodajom navedene nekretnine, dok je navedena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da pravna radnja tuženice iz tog postupka J. B. kojom je tuženiku iz tog postupka N. G. na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 7. studenog 2013. prodala nekretninu čk.br. 5448/2 k.o. M., u naravi kuća, dvorište i voćnjak, upisanu u zk.ul.br. 4312 k.o. M. gubi učinak prema tužitelju L. Š. u dijelu koji je potreban za ispunjenje potraživanja tuženika Č. B. prema tužitelju L. Š. u gore navedenom iznosu, te dijelu kojim je naloženo N. G. trpjeti da tužitelj L. Š. svoje potraživanje prema tuženiku Č. B. namiri prodajom odgovarajućeg dijela nekretnine koja je predmet ugovora o kupoprodaji od 7. studenog 2013.

- da iz potvrda Općinskog suda u Dubrovniku (list 17, 18 i 19 spisa) proizlazi da tuženik Č. B. nije upisan kao vlasnik i/ili suvlasnik niti jedne nekretnine na području nadležnosti tog suda

- da su tuženik Č. B. kao darovatelj i tuženica K. P. kao daroprimateljica 27. lipnja 2017. sklopili Ugovor o darovanju nekretnine temeljem kojeg je tuženik Č. B. darovao tuženici čk.br. 65/5 u naravi dvorište i poslovna zgrada ukupne površine 290 m2, upisane u zk.ul.br. 464 k.o. B., a na temelju kojeg je tuženica K. P. 28. kolovoza 2017. upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnica iste

- da su tuženik N. G. kao vjerovnik i tuženica K. P. kao dužnica 16. studenog 2017. sklopili Ugovor o zajmu temeljem kojeg je N. G. dao K. P. beskamatni zajam u iznosu od 250.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB koji se K. P. obvezala vratiti najkasnije do 1. prosinca 2018., da je K. P. dozvolila N. G. na temelju tog ugovora upisati založno pravo (hipoteku) na čk.br. 65/5 upisane u zk.ul.br. 464 k.o. B., da je pod brojem Z-13412/2017 dana 20. studenog 2017. uknjiženo založno pravo na temelju Ugovora o zajmu u iznosu od 250.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na teret čk.br. 65/5 u korist N. G., te da je tuženik N. G. protiv K. P. pokrenuo ovršni postupak radi prodaje predmetne nekretnine, a koji postupak se vodi pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod brojem Ovr-141/2019 te je u zk.ul.br. 464 k.o. B. pod brojem Z-4303/2019 dana 8. svibnja 2019. na temelju rješenja o ovrsi broj Ovr-131/2019-2 Općinskog suda u Dubrovniku od 29. travnja 2019. zabilježena ovrha u C-listu ovrhovoditelja N. G. i ovršenice K. P., te da iz iskaza tuženika Č. B. proizlazi da se navedeni zajam odnosio na iznos od 250.000,00 EUR koji je N. G. posuđivao upravo Č. B., iz čega proizlazi da predmetni novčani iznos nije pozajmljen tuženici K. P., već je ista pristala da tuženik N. G. osigura svoju tražbinu koju ima prema tuženiku Č. B. upisom založnog prava na nekretnini koju joj je darovao Č. B.

- da iz iskaza tuženika N. G. proizlazi da je tuženiku Č. B. od 10. ožujka 2013. nadalje u više navrata pozajmljivao novac pa ukupni iznos do ročišta na kojem je isti dao iskaz (13. travnja 2021.) iznosi cca 250.000,00 EUR, da ga je tuženik Č. B. obavijestio da je svoju kuću u B. na poluotoku P. prenio na svoju kćer (tuženicu K. P.), da se ista usuglasila da navedena kuća ide na prodaju, te je zbog toga zaključio Ugovor o zajmu cit.: „jer je shvatio da se treba zaštiti zbog loše financijske situacije tuženika Č. B.“, a o istom je razgovarao i s tužiteljem

- da je rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću broj Sp-4/17 od 6. travnja 2017. s danom 4. travnja 2017. u 11,00 sati otvoren postupak stečaja nad potrošačem L. Š., da je povjerenikom u tom postupku imenovan B. G. iz S., te je navedeni povjerenik podneskom od 10. svibnja 2019. obavijestio sud da u ime i za račun stečajne mase u Sp-4/17 preuzima predmetnu parnicu

- da iz Očevidnika svih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate FINA-e, Sektor poslovne mreže RC Split od 12. kolovoza 2020. proizlazi da je tuženiku Č. B. od ukupno obustavljenog duga po svim osnovama za plaćanje od 5.017.771,21 kn preostao ukupan iznos duga od 105.850,50 kn, dok je tuženik Č. B. na ročištu 13. travnja 2021. decidirano izjavio da nema novčanih sredstava niti nekretnina u svojem vlasništvu,

na temelju čega prvostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 67. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) zaključuje da je tuženik Č. B. znao da sklapanjem Ugovora o darovanju nanosi štetu tužitelju, pa kako je treća osoba - tuženica K. P. - kćerka tuženika Č. B., to se smatra da je ista sklapanjem Ugovora o darovanju znala da time nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku Č. B., pojašnjavajući da je navedeno dovoljan razlog da se prihvati kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženici K. P., cijeneći i da je tužitelj dokazao da tuženik Č. B. nema dovoljno sredstava za ispunjenje njegove tražbine s obzirom da se u ovršnom postupku koji je pokrenuo još nije naplatio i što ukazuje na neizvjesnost u namirenju tužiteljeve tražbine, pri čemu je prvostupanjski sud naveo da je već u postupku koji se vodio pred istim sudom pod brojem P-240/11 utvrđeno da je tužitelj pokrenuo ovršni postupak u kojem se nije naplatio. U odnosu na tuženika N. G. prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao da je isti znao za dug tuženika Č. B. prema tužitelju, jer je N. G. sudjelovao i kao tuženik u postupku koji se vodio na Općinskom sudu u Metkoviću pod brojem P-357/14 u kojem je tužitelj bio L. Š., tuženik Č. B., tuženica J. B. i tuženik N. G., a predmet kojeg postupka je bio zahtjev tužitelja L. Š. za pobijanje Ugovora o darovanju sklopljenog između tuženika Č. B. kao darovatelja i J. B. kao daroprimke, te zahtjev tužitelja za pobijanje ugovora o kupoprodaji sklopljenog između J. B. i N. G. radi namirenja iste tužiteljeve tražbine kao u ovom postupku, slijedom čega zaključuje da je tužitelj dokazao da je tuženik N. G. bio nesavjestan jer je znao za dug tuženika Č. B. prema tužitelju, a što je i sam tuženik N. G. potvrdio u svojem iskazu.

 

7. Prvostupanjski sud je ocijenio paušalnim i ničim dokazanim tvrdnje tuženika Č. B. da tužitelj nije dokazao da je u imovini Č. B. došlo do takve negativne promjene koja je onemogućila namirenje tužiteljevog potraživanja prema istom, s obzirom da se tužitelj nije uspio namiriti unatoč tome što je pokrenuo ovrhu, dok je tuženik Č. B. izjavio da nema novčanih sredstava kojima bi namirio tužitelja, a iz potvrda prvostupanjskog suda proizlazi da tuženik Č. B. nije upisan kao vlasnik i/ili suvlasnik niti jedne nekretnine na području tih sudova. Pritom se prvostupanjski sud pozvao i na obrazloženje presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-584/2015-2 od 14. ožujka 2018. na str. 5. redak 7. i izjave tužitelja da je pokušao naplatiti svoje potraživanje prema tuženiku Č. B. ali da je ovrha bila bezuspješna, a odbio je kao neosnovan i prigovor zastare jer tuženik Č. B. isti nije obrazložio, a zastara nije nastupila jer nisu protekli rokovi propisani odredbom čl. 71. ZOO s obzirom da je tužba podnesena 4. lipnja 2018. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan i prigovor presuđene stvari jer u ovom predmetu i predmetu broj P-357/14 ne postoji subjektivni i objektivni identitet predmeta spora.

 

7.1. S obzirom na sve gore izneseno, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj dokazao da su svi tuženici u ovom predmetu poduzeli sve moguće radnje da bi tužitelja spriječili da naplati svoje potraživanje koje ima prema dužniku Č. B., utvrdivši da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbama čl. 66.-71. ZOO, slijedom čega je u cijelosti usvojio zahtjev.

 

U odnosu na žalbu tuženika Č. B. i K. P.:

 

8. Pobijajući navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženici Č. B. i K. P. istu nalaze počinjenu zbog toga jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima rješenja, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

8.1. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da suprotno žalbi tuženika, pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, te ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, posljedično čemu nije ostvarena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuju tuženici, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

8.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je suprotno navodima tuženika svoju odluku utemeljio na brižljivoj i savjesnoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Konačno, prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

9. Tuženici u žalbi opetovano ističu prigovor presuđene stvari, pozivajući se pritom na presudu Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-584/2015 od 14. ožujka 2018. Međutim, kako se postupak pred Općinskim sudom u Metkoviću pod brojem P-357/14 vodio povodom tužbe tužitelja protiv tuženika Č. B., tuženice J. B. i tuženika N. G., radi utvrđenja da ugovor o darovanju sklopljen između Č. i J. B. temeljem kojeg je Č. B. darovao J. B. čk.br. 5448/2 u naravi kuća, dvorište i voćnjak i suvlasnički udio čk.br. 6067/10 upisane u zk.ul.br. 4312 k.o. M. s kojim je nedjeljivo povezano vlasništvo posebnog dijela te nekretnine upisane u poduložak zemljišnoknjižnog uloška u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade površine 208,65 m2, bez pravnog učinka u odnosu na tužitelja u dijelu koje je potrebno da namiri svoju tražbinu prema Č. B., pa iz navedenog nedvojbeno proizlazi da između navedenog postupka i ovog parničnog postupka nema subjektivnog i objektivnog identiteta spora, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor presuđene stvari.

 

10. Nije osnovan niti prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije jer je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju egzistiranjem dospjelog potraživanja prema tuženiku Č. B. temeljem ovršne isprave - pravomoćne presude Općinskog suda u Metkoviću broj P-240/11 od 18. listopada 2011., te pasivnu legitimaciju tuženika time što je sklopljen Ugovor o darovanju između tuženika Č. B. i K. P. 29. lipnja 2017., kojim je Č. B. otuđio posljednju nekretninu u svojem vlasništvu i na taj način očito pokušao onemogućiti tužitelja da svoju tražbinu namiri prodajom te nekretnine, koja situacija daje tužitelju ovlaštenje za podnošenje tužbe primjenom čl. 66. st. 1. ZOO.

 

11. U odnosu na žalbu tuženika da tužitelj nije dokazao insolventnost tuženika Č. B. (insolventnost dužnika znači da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, odnosno da je bez sredstava koja omogućuju naplatu tražbine), valja navesti da je žalba tuženika u tom dijelu u potpunosti promašena, s obzirom da je već u obrazloženju presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-584/2015-2 od 14. ožujka 2018. navedeno da je u postupku koji se vodio kod istog suda prvog stupnja pod brojem P-240/11 utvrđena visina tražbine tužitelja, raspolaganje Č. B. nekretninom koja je predmet ugovora o darovanju koji je bio predmet tog postupka i činjenice da je tužitelj pokrenuo ovršni postupak u kojem se nije naplatio. Osim toga, valja navesti da je i sam tuženik Č. B. na ročištu 13. travnja 2021. decidirano naveo da nema novaca, da mu je poznato da duguje tužitelju po pravomoćnoj presudi, dok iz očevidnika FINA-e koji je dostavio sam tuženik B. proizlazi da je na dan 12. kolovoza 2020. od ukupnog početnog duga po svim osnovama za plaćanje od 5.017.771,21 kn ukupno naplaćeno 28.996,04 kn, dok je ukupno obustavljeni iznos duga po svim osnovama za plaćanje iznosio 4.895.187,24 kn, da tuženik Č. B. ima blokiran račun i najmanje 14.048,78 EUR /105.850,50 kn preostalih dugova za naplatu, te da isti nema u vlasništvu niti jednu nekretninu. S tim u vezi, pored toga što su tuženici osporavali ispunjenost pretpostavke postojanja insolventnosti tuženika Č. B. (čl. 66. st. 2. ZOO) valja istači da tuženik Č. B. niti na jedan način nije ukazao, potvrdio ili potkrijepio da on i pored predmetnog besplatnog raspolaganja ima druga sredstva za ispunjenje tužiteljevog potraživanja, odnosno za plaćanje svojeg dospjelog i nespornog duga (čl. 219. st. 1. ZPP), a što je mogao svakodobno učiniti tijekom trajanja ovog postupka, naravno, pod uvjetom da s takvim sredstvima raspolaže. 

 

12. Također, u vezi prigovora utvrđenja vrijednosti darovane nekretnine tuženici K. P. valja napomenuti da se o istom eventualno može raspravljati u ovršnom postupku, uz napomenu da se u ovom parničnom postupku radi o jedinoj nekretnini kao izvoru mogućeg namirenja tužitelja. Kod besplatnih raspolaganja, kakvo je i darovanje - kojim dužnik premda na to nije obvezan, umanjuje svoju imovinu bez prava na protučinidbu, ima se smatrati, a radi se o neoborivoj zakonskoj presumpciji (praesumptio iuris et de iure) temeljenoj na načelu po kojem „nitko ne može davati darove na račun svojih vjerovnika“, da je tuženica kao kći dužnika, znala da isti svojim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku (da je znala i da se ovaj neće moći naplatiti ili će naplata njegovog potraživanja biti otežana), pa se za pobijanje te radnje raspolaganja ne traži da je tuženici K. P. kao trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Na žalbu tuženika N. G.:

 

13. Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženik N. G. u žalbi navodi da tuženica K. P. nije dužnica tužitelja, posljedično čemu nisu ispunjeni uvjeti za pobijanje pravnih radnji propisani odredbom čl. 66. ZOO, pozivajući se pritom na odredbu čl. 66. st. 1. ZOO kojom je propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Nadalje, ističe da je odredbom čl. 69. st. 2. ZOO određeno da se tužbom pobija radnja dužnika i treće osobe, dok potpisnik Ugovora o zajmu nedvojbeno nije dužnik tužitelja, već su potpisnici on i tuženica K. P., kao treća osoba. Tvrdi da tužitelj nije dokazao insolventnost tuženika Č. B., odnosno da ovrhom nije pokušao naplatiti svoju tražbinu, a da je tuženik B. dokazao da su ostali vjerovnici namireni u većem iznosu, da sud nema ovlast naložiti prodaju nekretnine u vlasništvu tuženice K. P. jer tužitelj nije njezin vjerovnik, niti pak ima pravo tražiti da on trpi namirenje prije namirenja svoje tražbine koja je osigurana založnim pravom iz istog razloga, odnosno da pobijanje dužnikovih pravnih radnji nije institut koji se može primijeniti na osobu koja nije dužnik, niti pak sud ima ovlast u postupku povodom pobijanja dužnikovih pravnih radnji naložiti prodaju nekretnine jer je to ovlast ovršnog suda. Konačno, ističe da je pobijana presuda nerazumljiva u dijelu kojim mu je naloženo trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku Č. B. namiri prodajom predmetne nekretnine prije namirenja založnog prava kojeg on kao založni vjerovnik ima upisanog na predmetnoj nekretnini, s obzirom da se ne namiruje založno pravo koje on ima upisano, već tražbina koju sud prvog stupnja uopće nije spomenuo.

 

14. Prema odredbi čl. 69. st. 2. i 3. ZOO pasivno legitimirani u sporu radi pobijanja pravnih radnji dužnika mogu biti: dužnik u svim situacijama i treća osoba i to ona s kojom je ili u korist koje je poduzeta pravna radnja koja se pobija, univerzalni pravni sljednici treće osobe, ali i singularni pravni sljednici treće osobe.

 

15. Singularni pravni sljednici su osobe koje su pravnim poslom stekle od treće osobe korist pribavljenu raspolaganjem, time da protiv singularnog pravnog sljednika koji je pribavio kakvu korist na temelju naplatnog pravnog posla, vjerovnik može podići tužbu samo ako je ovaj znao da se pribavljanje određene koristi po njegovom predniku moglo pobijati (traži se znanje, a ne skrivljeno neznanje singularnog sukcesora), a ako je singularni pribavitelj od trećeg nešto stekao besplatnim pravnim poslom, vjerovnik tada ima pravo podići tužbu iako pribavitelj nije znao da se pribavljanje prednika moglo pobijati (tako H. M. „Pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema Zakonu o obveznim odnosima“, UDK 347.447.93 - Prethodno znanstveno priopćenje). Kako je u većem sadržano manje (argumentum a maiori ad minus), to navedeno pravo valja tumačiti na način da ako je vjerovniku dopušteno pobijati u odnosu na singularnog sukcesora otuđenje nekretnine kao štetnu pravnu radnju, tada mu je dopušteno pobijati i opterećenje nekretnine založnim pravom, kao pravnu radnju koja mu kao vjerovniku šteti.

 

16. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik N. G. koji je sudjelovao u postupku broj P-357/14 kao tuženik po tužbi tužitelja radi pobijanja pravnih radnji istog dužnika (tuženika Č. B.) radi namirenja iste tražbine, to je pravilno zaključio da je tuženik N. G. znao da se pribavljanje određene koristi po njegovom predniku moglo pobijati. Dodatno i iz razloga što je između njega i obitelji Č. B. postojao prijateljski odnos pa mu ta činjenica jednostavno nije mogla ostati nepoznata. Stoga tužitelj ima pravo tražiti da se utvrdi da svako daljnje raspolaganje stečenom koristi od predmetnog darovanja, u konkretnom slučaju radnja tuženice K. P. kojom je zasnovala založno pravo u korist tuženika N. G., koji je takvim postupanjem stupio u ulogu singularnog pravnog sljednika, gubi učinak prema njemu u dijelu koji je potreban da namiri svoje potraživanje i da trpi tužiteljevo namirenje s nekretnine prije svog namirenja temeljem upisanog založnog prava.

17. U odnosu na žalbu tuženika N. G. kojom osporava po sudu prvog stupnja utvrđenu insolventnost tuženika Č. B., isti se upućuje na toč. 11. obrazloženja ove presude kojim je odgovoreno na identične tvrdnje preostalih tuženika.

 

18. I konačno, u vezi tvrdnje tuženika N. G. da sud nema ovlast naložiti prodaju nekretnine u vlasništvu tuženice Katarine Penave istom valja ukazati da  pobijanom presudom nije naložena prodaja predmetne nekretnine, nego je usvojen zahtjev koji ima pravni učinak propisan čl. 70. ZOO.

 

19. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 66. st. 1. i 2. ZOO utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje, kao i da su opće pretpostavke ispunjene kumulativno, a zajedno s njima da je u odnosu na tuženike Č. B. i K. P. ispunjena pretpostavka iz čl. 67. st. 3. ZOO, a u odnosu na tuženika N. G. iz čl. 67. st. 1. ZOO., kao i da je u odnosu na sve tuženike održan prekluzivni rok iz čl. 71. st. 1. ZOO u kojem se može podnijeti tužba radi pobijanja dužnikove pravne radnje.

 

20. Stoga je ovaj sud odbio žalbe svih tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I., II., III. i IV. izreke.

 

21. Tuženici pobijaju odluku o troškovima postupka očito iz razloga osporavanja odluke o glavnoj stvari s obzirom da ne iznose nikakve razloge pobijanja, pa ispitivanjem presude po službenoj dužnosti u tom dijelu ovaj sud utvrđuje da je donesena pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP prilikom utvrđivanja potrebnih troškova i njihovog odmjeravanja, pa je ovaj sud odbijanjem žalbe tuženika potvrdio presudu pod toč. V. u dosuđujućem dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP.

 

22. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

 

                                                        U Varaždinu 17. listopada 2024.