Poslovni broj: Gž -591/2023-2

1

 

 

 

 

 

,

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, kao predsjednika vijeća, Željka Đerđa, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Blanke Pervan, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M., OIB: …., SW R., SAD, zastupane po punomoćniku T. G., odvjetniku u T., , protiv tuženika T. M. pok. T., OIB: …, iz T.,  zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici u T., radi osporavanja sadržaja oporuke, odlučujući o žalbi tuženika T. M. protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2636/2022 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2024.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika T. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2636/2022 od 28. travnja 2023.

 

                                                                      Obrazloženje

 

1.              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da nije istinita i pravovaljana usmena oporuka pok. N. M. rođ. M. pok. A. domaćice iz T., umrle ….

izjavljena pred svjedocima I. K., I. G., M. H. i D. M., proglašene pred Općinskim sudom u Splitu, dana 30.studenog 2017. godine

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.058,33 eura /68.250,00 kuna, u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.“

 

2.              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik T. M. iz svih žalbenih razloga u bitnom ukazujući da je ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer, iako sud točno utvrđuje da ostaviteljica nije znala čitati i pisati, pa je dakle mogla oporučno raspolagati samo u obliku javne oporuke, propušta valjano cijeniti odredbu članka 32. Zakona o nasljeđivanju jer ako je, usmenu oporuku dala petak popodne ili subotu, a da je ovom odredbom suženo određeno pred kime se javna oporuka može dati, to je pogrešno i nejasno obrazloženje zašto ovakva usmena oporuka ne bi bila valjana. Ističe da je oporučiteljica bila slabo pokretna, a da pristup tijela iz članka 32. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju izvan radnog vremena, posebice bez prethodne najave, odnosno u hitnim slučajevima, je teško ostvariv, pa je bilo logično da je jedino bilo moguće volju izraziti kao usmenu oporuku, obzirom da je ista nakon usmene oporuke doživjela moždani udar od čije posljedice je i preminula pa nije niti bilo mogućnosti naknadnog oporučnog raspolaganja, a što sve ukazuje na izvanredne okolnosti koje prvostupanjski sud ne obrazlaže. Smatra da iz iskaza svjedoka jasno proizlazi volja ostaviteljice da svome sinu ostavi svu imovinu, jer im je takva volja jasno predočena i oni su je kao takvu prihvatili, pa smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da nisu postojale subjektivne  i objektivne okolnosti za valjanost usmene oporuke, posebice što i sam zaključuje da bi oporučivanju bile prisutne dva svjedoka. Smatra da je zbog pogrešnog pravnog stava o postojanju objektivnih i subjektivnih okolnosti prvostupanjski sud pogrešno primijenio i odredbu članka 37. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju. Zaključno ističe da je ostaviteljica bila sposobna za oporučivanje, da je pred svjedocima jasno i određeno očitovala svoju volju i da su postojale izvanredne okolnosti, a činjenica da svjedoci nisu napisali sadržaj usmene oporuke i predali je sudu ili javnom bilježniku ne utječe na valjanost njene usmene oporuke. U odnosu na troškove postupka ukazuje da je pogrešno prvostupanjski sud, iako navodi da je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 110.000,00 kn, tužiteljici obistinio trošak nagrade u visini od 500 bodova, umjesto od 250 bodova. Predlaže pobijanu presudu preinačiti tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno je ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3.              U odgovoru na žalbu tužiteljica S. M., suprotno žalbenim navodima ukazuje da se prvostupanjski sud nije niti bavio pitanjem da li je oporuka uopće faktički i sačinjena, a trebao je utvrditi da li uopće i postoji, a tužiteljica smatra da nije ni postojala već da je nakon smrti majke iskonstruirana, a što se vidi iz iskaza svjedoka koji su međusobno nesuglasni, pa smatra da bi drugostupanjski sud trebao žalbu odbiti već samo iz tog razloga. Ukazuje da se žalba iscrpljuje na dokazivanju izvanredne situacije i nemogućnosti drugačijeg oporučivanja, te tvrdnje kako je usmena oporuka sačinjena baš u petak, a što je po njemu prihvatio i prvostupanjski sud, no suprotno tome sud u točki 32. presude matematički dokazuje, na temelju iskaza svjedoka i tuženika, da oporuka nije mogla biti sačinjena u petak, već eventualno četvrtak 26. veljače 2015., pa je valjano prvostupanjski sud i utvrdio da oporuka nije sačinjena u skladu sa zakonom. U odnosu na žalbenu tvrdnju kako javna oporuka nije mogla biti sačinjena neradnim danom, što samo za sebe bi moglo i biti točno, međutim oporučiteljica je bila zadovoljavajućeg zdravstvenog stanja pa je mogla sačekati i oporuku sačiniti prvi radni dan kada su sve institucije radile, te ističe da je neistina kako je majka stranaka bila nepismena, no smatra da to sad nije odlučna činjenica. Ukazuje da je neosnovana i žalbena tvrdnja da je pogrešna odluka o troškovima postupka jer iako je sud pogrešno napisao da je vrijednost predmeta spora 110.000,00 kn, točna je činjenica da je vrijednost predmeta spora označena na 100.001,00 kn pa je dakle trošak valjano i zakonito obračunat. Predlaže žalbu odbiti i potvrditi pobijanu presudu.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 107. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 80/22.), na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer pobijana presuda ima valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio svoju odluku, a koji razlozi su izneseni u obrazloženju pobijane presude pa se ista može valjano ispitati.

 

6.              Nije prvostupanjski sud počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.

 

7.              Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

7.1.              da je predmet spora utvrđenje da li su bile ispunjene pretpostavke za valjanost usmene oporuke pok. N. M. rođ. M., umrle ..., a sastavljene pred svjedocima I. K., I. G., M. H. i D. M., a proglašene dana 30. studenog 2017.;

 

7.2.              da je u ostavinskom postupku iza pok. N. M., koji se vodi pod brojem O-4557/2015, rješenjem od 7. veljače 2018. nasljednica S. M. upućena da pokrene parnicu radi utvrđenja da usmena oporuka ostaviteljice, proglašena 30. studenog 2017., nije valjana;

 

7.3.              da I. K. na saslušanju dana 25. listopada 2016., kao svjedok usmene oporuke navodi da je vidio ostaviteljicu par dana prije smrti u njezinoj kući, te da je tom prigodom izrazila želju da se pozove odvjetnik kako bi sačinila oporuku, a kroz razgovor je rekla kako sve želi ostaviti sinu, tom razgovoru je bio nazočan tuženik, a ostaviteljica je par dana nakon toga završila u bolnicu gdje je umrla;

 

7.4.              da I. G. na saslušanju dana 25. listopada 2016., kao svjedok usmene oporuke navodi da je navratio u kuću pok. N. par dana prije njene smrti, u ranim poslijepodnevnim satima, u kući je zatekao ostaviteljicu, sina T. i M. H., razgovor se odvijao za obiteljskim stolom, a ostaviteljica je bila zabrinuta jer je znala da ide u bolnicu, a nije stigla sačiniti oporuku kod odvjetnika, javnog bilježnika ili pred sudom, rekla je, ako se ne vrati iz bolnice, da joj je posljednja želja da svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavi sinu, par dana nakon razgovora ona je završila u bolnici gdje je umrla;

 

7.5.              da M. H. na saslušanju dana 25. listopada 2016., kao svjedok usmene oporuke navodi da je par dana prije smrti bio prisutan kada je ostaviteljica u vidu usmene oporuke iskazala svoju posljednju volju, ne zna koji dan, a bilo je u ranim poslijepodnevnim satima, razgovor se odvijao za obiteljskim stolom te da je prisustvovao I. G., kojeg je poznavao otprije jer je bio poštar, te ostaviteljica i tuženik, ostaviteljica je bila zabrinuta jer nije stigla sačiniti oporuku kod odvjetnika, bilježnika ili suda, rekla je da joj je posljednja želja da svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavi tuženiku, par dana nakon razgovora završila u bolnici gdje je umrla od upale pluća;

 

7.6.              da svjedok D. M. u svom iskazu u bitnom navodi da je 15 dana prije smrti ostaviteljice po povratku sa D. M. bio prisutan kada je ista iskazala svoju posljednju volju, razgovor odvijao za obiteljskim stolom, u jutarnjim satima, ostaviteljica je bila bistra, ali zabrinuta jer nije stigla sačiniti oporuku kod odvjetnika, bilježnika ili suda, rekla je da je stara žena i da može umrijeti pa zato želi osigurati sina na način da mu svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavi nakon njezine smrti, petnaest dana iza razgovora doživjela moždani udar;

 

7.7.              da svjedok I. K. u bitnom proizlazi da je dugogodišnji prijatelj sa tuženikom da je taj dan, sredinom veljače 2015., samoinicijativno u poslijepodnevnim satima navratio kod tuženika koji je živio u istom domaćinstvu sa pok. majkom, tuženik je rekao da će dovesti majku iz sobe jer bi ona htjela napraviti usmenu oporuku, bila je bistra ali teško pokretna, sjela na jednu svoju posebnu stolicu kraj stola i rekla da želi ostaviti sve svome sinu tuženiku, nije govorila da će brzo umrijeti, no dva dana nakon doživjela je moždani i završila je u bolnici, zna da pok. N. ima i kćer koja je prije 30-40 godina otišla živjeti u A.;

 

7.8.              da svjedok I. G. u bitnom navodi da je dugogodišnji prijatelj tuženika bio je  poštar u predjelu u kojem živi tuženik, pa je često tuda prolazio i raznosio poštu, donosio račune, a navraćao i onda kada nije bilo pošte, teta N. znala bi ga često zaustaviti i reći da ostane na kavi, da je u nekoliko navrata rekla da :''vidi moga ludoga sina neće da me posluša, da dovede javnog bilježnika ili suca pa da mu ovo sve prepišem, jer tko zna hoće li mu se sestra vratiti iz A., brine o meni kao o malom djetetu kao što je brinuo o pok. ocu'', toga dana, ne sjeća se da li je bio kraj veljače ili ožujka, tuženi je rekao njemu i M. H. da dođu da poslušaju što mater govori, za stolom je sjedio i M. H. tuženik vodio majku kroz hodnik i posjeo za stol, ista je tada rekla ispred njega i M.: ''dajte neka napokon više to riješi, neka dovede odvjetnika, suca ili nekoga ili mu vi budite svjedoci“ i tada je rekla da želi da sve ostane njemu kao da je predosjećala da će ubrzo umrijeti, da je par dana nakon toga dana pok. N. završila u bolnici i vrlo brzo nakon toga je umrla, kada bi joj donosio mirovinu nikada se nije potpisala, govorila je da ne zna pisati;

 

7.9.              da svjedok M. H. u bitnom navodi da je prvi susjed tuženika te da je često navraćao kod njega pa tako i toga dana, petak ili subota, poslijepodne bio je i G., pok. N. sjedila je za stolom i rekla da neka tuženik zove bilježnika i suca i da više to riješe, no toga dana nitko nije radio, a ona je nakon dva dana završila u bolnici, navodi da je pok. N. više puta ponavljala da će sve ostaviti tuženiku i da je to bila njezina želja, pa je i toga puta rekla da će sve njemu pripasti, no završila je u bolnici zbog moždanog udara, a umrla zbog upale pluća;

 

7.10.              da svjedok D. M. u bitnom navodi da je na svoje oči vidio kako se T. brine o svojoj majci i teško mu pada kao ujaku što ga sestra sekira, a on mu je govorio da sa majkom to riješi prije nego ona umre jer je i ona to htjela, obzirom da joj je on jedini pomagao a od kćeri nije imala velike koristi, ukazuje da je njegova sestra bila nepismena, on je bio pomorac, ali kada bi bio doma posjetio bi sestru koja bi se žalila na svoju kćer da ne dolazi i ne pomaže, a kako je slomila kuk govorila bi tuženiku da dovede odvjetnika ili javnog bilježnika da mu prepiše imovinu, kasnije je doživjela moždani udar i završila u bolnici;

 

7.11.              da tuženik u svom iskazu u bitnom navodi da je njegova majka baš inzistirala, kao da je nešto predosjećala, da joj dovede odvjetnika ili bilježnika jer je htjela svu svoju imovinu ostaviti njemu, predlagala je da pozovu M. i još nekoga da budu svjedoci oporuke, ako je ne želi odvesti bilježniku ili odvjetniku, rekao je M. a on je vjerojatno prenio ovom drugom što majka želi i tako je do toga došlo, da u daljnjem tijeku iskaza navodi da su toga petka popodne svjedoci, koji su njegovi susjedi i prijatelji, navratili kao što su navraćali svaki dan, kada je njegova majka pred njima rekla da mu želi ostaviti sve, jer se o njoj brinuo iako je i sam invalid, a sestra je otišla u inozemstvo, prvo u N., kasnije u A., iako je jedno vrijeme i svoje dijete ostavila da se on i roditelji brinu o njemu, nije se javljala ni dolazila, osim što je nekoliko puta posuđivala novac od njega, a majka mu je za života rekla da joj prepusti 545 m2 građevinskog zemljišta na M. D. da se ne miješa u ostatak ostavine što je on i napravio te je rekla da se neće miješati u ostavinu jer će to i onako nakon njegove smrti ostati nećakinji odnosno njenoj kćeri jer on nema ženi niti djecu, pa prvostupanjski sud, cijeneći iskaze svjedoka i tuženika, utvrđuje da bi jedino svjedoci G. i H. bili istovremeno u kući tuženika, no sud iz iskaza svjedoka i tuženika, te ostalih dokaza, utvrđuje da se ne može točno utvrditi kada su ti svjedoci bili istovremeno u kući tuženika, niti da su u to vrijeme postojale izvanredne okolnosti koje bi opravdavale sačinjavanje usmene oporuke pok. N. M. pred svjedocima, pa prvostupanjski sud, primjenjujući odredbe članka 29., članka 32., čanka 37. do 39. i članka 206. Zakona o nasljeđivanju ( "Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19. - dalje ZN), zaključuje da se nisu ispunile izvanredne okolnosti za sastavljanje usmene oporuke, a niti da iz iskaza svjedoka i tuženika proizlazi stvarna volja i namjera pok. N. M. da upravo pred ovim svjedocima izjavi svoju posljednju volju odnosno usmenu oporuku, pa je sud našao tužbeni zahtjev osnovanim i prihvatio ga, a odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarife).

 

8. Neosnovano se u žalbi upire kako je pogrešno prvostupanjski sud tumačio odredbe ZN u pogledu postojanja izvanrednih okolnosti u konkretnom slučaju, jer pravilno taj sud zaključuje da okolnosti za valjanost usmene oporuke pred svjedocima moraju biti izvanredne odnosno, objektivna izvanredna situacija u koja je nastala neočekivano i nepredvidivo (rat, požar, potres, pomorska ili druga tragedija) u kojoj je oporučitelj preminuo, pa i nenadana iznenadna bolest koja je dovela do smrtnog ishoda, kao i okolnost da oporučitelj u takvoj situaciji nije mogao valjano oporučiti ni u jednom drugom obliku (pisana oporuka), a situacija kako to tvrdi tuženik da je ostaviteljica par dana nakon usmene oporuke doživjela moždani udar i u bolnici umrla, kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud, sve da je to i bilo tako, a ne proizlazi iz provedenih dokaza odnosno iskaza svjedoka i tuženika, koji su u bitnim činjenicama različiti i nepodudarni pa time i neprihvatljivi, ne bi predstavljali izvanrednu okolnost da bi usmena oporuka pred svjedocima bila valjana.

 

9. Da je takav zaključak prvostupanjskog suda valjan potvrđuje i činjenica da navodni svjedoci usmene oporuke, iako to nije sam za sebe dostatan razloga za nevaljanost oporuke, nisu nakon smrti ostaviteljice, iako su za nju znali, pristupili u sud ili pred javnog bilježnika i dali izjavu o usmenoj oporuci, već su to učinili tek nakon pokretanja ostavinskog postupka i po traženju tuženika, a što umanjuje snagu njihovog iskaza, jer iako je, prema iskazima svjedoka G. i H., a što potvrđuju i ostali svjedoci, ostaviteljica znala pričati da bi svom sinu ostavila svu imovinu jer se on brinuo o njoj, takve izjave i pričanja ne predstavljaju formu posljednje volje izjavljene u izvanrednim okolnostima, odnosno usmenu oporuku pred svjedocima, jer je ostaviteljica imala mogućnosti za života raspolagati svojom imovinom oporučno ili zaključenjem ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju ili pak raspolaganjem svojom imovinom za života, a to nije učinila, pa stoga navodi i tvrdnje svjedoka da je ona o tome pričala nisu od bitnog značaja za ovaj postupak.

 

10. Naime, prema odredbi članka 32. stavak 1. ZN svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke.

 

11. Nadalje, sukladno članku 37. stavak 1. ZN oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka, koji ispunjavaju uvjete iz članka 38. ZN, samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, s time da, sukladno stavku 2. istog članka, usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

 

12. Jer su, sukladno odredbi članka 39. stavak 1. ZN svjedoci pred kojima je oporučitelj usmeno očitovao svoju posljednju volju dužni bez odgode napisati sadržaj oporučiteljeva očitovanja i što prije predati to sudu ili javnom bilježniku na čuvanje, ili ga usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada je, gdje i u kojim je prilikama oporučitelj očitovao svoju posljednju volju, iako, kako je to već naprijed rečeno, prema stavku 2. istog članka, neispunjenje dužnosti svjedoka iz stavka 1. toga članka ne šteti valjanosti usmene oporuke, ali se i činjenica da svjedoci nisu sadržaj  nečije izjave prenijeli sve do poziva nasljednika ili javnog bilježnika, treba cijeniti prema okolnostima i rezultatima svih ostalih provedenih dokaza, a posebice iskazu tih svjedoka o razlozima zbog kojih to nisu učinili.

 

13. Suprotno žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u okolnostima kada činjenica koliko je točno dana prije pogoršanja zdravstvenog stanja (moždani udar), odnosno da li je usmena oporuka dana točno u petak popodne izvan radnog vremena suda i javnog bilježnika, te da je zdravstveno stanje pogoršano prije mogućnosti pozivanja javnog bilježnika radi preuzimanja izjave, nije nedvojbeno dokazano (liječničkim kartonom ili drugom medicinskom dokumentacijom), a da ni nakon smrti, sve do pozivanja javnog bilježnika nakon godine i više dana, svjedoci nisu nikome spomenuli usmenu oporuku, ove iskaze svjedoka, kao i tvrdnje tuženika, ne čini vjerodostojnima i prihvatljivima.

 

14. Tuženik u žalbi, tvrdeći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je ostaviteljica mogla svoju posljednju volju (oporuku) ostaviti na drugi način, pogrešno iz konteksta obrazloženja pobijane presude izvlači zaključak da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je sporna usmena oporuka pred svjedocima izjavljena u petak izvan radnog vremena ovlaštenih institucija za valjano oporučivanje nepismene osobe, kakva je navodno prema tvrdnjama tužbe bila njegova majka, iako niti sama ta tvrdnja nije dokazana, a mogla je recimo otiscima prsta na kartonu osobne iskaznice, drugih dokumenata ili isprava, nije točna niti tvrdnja da je sud utvrdio da bi sporna oporuka bila sačinjena u petak izvan radnog vremena, kao niti da je ostaviteljica doživjela moždani udar, odnosno odvezena u bolnicu prije početka radnog vremena ovih institucija, pa niti da nakon toga do smrti nije dolazila svijesti kada je mogla komunicirati odnosno izraziti ili potvrditi svoju posljednju volju za koju se u tužbi tvrdi da je iznesena u usmenoj oporuci pred svjedocima navodno toga petka, a što niti svjedoci podudarno ne tvrde, jer svjedok M. H. u iskazu navodi da je kao prvi susjed tuženika često navraćao kod njega pa tako i toga dana, petak ili subota, poslijepodne, a svjedok G., inače u to vrijeme poštar, navodi da se ne sjeća  da li je bio kraj veljače ili ožujka, da je tuženi rekao njemu i M. H. da dođu da poslušaju što mater govori, dok sam tuženik u svom iskazu tvrdi da je on rekao M. a on da je vjerojatno prenio ovom drugom (G.) što majka želi i da su toga petka popodne svjedoci, koji su njegovi susjedi i prijatelji, navratili kao što su navraćali svaki dan, kada im je majka iznijela svoju oporuku, iako nitko od njih niti ne tvrdi, kako je to zaključio i prvostupanjski sud da bi majka, a niti bilo tko od njih, uopće slutili da bi majka ubrzo mogla umrijeti ili da bi mogla doživjeti teže zdravstvene probleme zbog kojih ne bi mogla u redovnom postupku izjaviti svoju posljednju volju ili na drugi način raspolagati sa svojom imovinom za života, pa dakle u takvoj situaciji valjano prvostupanjski sud ne prihvaća iskaze saslušanih svjedoka da bi se radilo o usmenoj oporuci pred svjedocima, a niti tvrdnje tuženika da bi takva oporuka bila dana u izvanrednoj situaciji propisanoj u odredbi članka 37. ZN.

 

15. Neprihvatljivo i promašeno tuženik u žalbi, pokušavajući opravdati navodnu potrebu i nuždu ostavljanja posljednje volje pred svjedocima od strane sada pok. njegove majke, te postojanja izvanrednih okolnosti, obrazlaže način rada javnih službi, posebice suda i javnih bilježnika, u postupku uzimanja i pohranjivanja javne oporuke tvrdeći da je to komplicirani i vremenski dugotrajan postupak, što ne stoji jer je općepoznato da u hitnim slučajevima sud, a također i javni bilježnik ureduje i izvan suda odnosno na adresi stranke, te da i takve stranke mogu ostvariti sva svoja prava u svom domu, pa i izvan radnog vremena, po traženju stranke, pa stoga nije prihvatljiva tvrdnja da ostaviteljica nije mogla valjano svoju posljednju volju izjaviti prije pogoršanja zdravstvenog stanja, posebice što i sam tuženik u žalbi tvrdi, a što potvrđuju i svjedoci da je majka tražila od tuženika da dovede, odvjetnika, sud ili javnog bilježnika kako bi izrazila svoju posljednju volju, pa stoga ne može se prihvatiti tvrdnja da se to nije moglo učiniti na vrijeme i na zakonom propisani način.

 

16. Žalbene tvrdnje da prvostupanjski sud nije valjano cijenio navode svjedoka da je ostaviteljica i ranije, kada bi svjedoci dolazili kod nje, govorila kako bi htjela sve ostaviti svome sinu koji brine o njoj, nisu od presudnog značaja za odluku u ovom postupku jer je predmet istoga utvrđenje postojanja i valjanosti usmene oporuke pred svjedocima.

 

17. Tuženik žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka u dijelu kojim je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je vrijednost predmeta spora 110.000,00 kn, a trošak tužiteljici obistinio u vrijednosti 500 bodova prema odredbi Tbr 7/1 Tarife, iako je tom odredbom propisana nagrada za tu vrijednost predmeta spora 250 bodova.

 

18. U tom pravcu treba reći da je točna žalbena tvrdnja kako je prvostupanjski sud u točki 35. obrazloženja pobijane presude rekao da je vrijednost predmeta spora označena sa 110.000,00 kn, no uzimajući činjenicu da je ista vrijednost u tužbi označena sa 300.001,00 kn i da ista tijekom postupka od strane tužiteljice niti suda nije mijenjana, kao i da je sud pravilno primijenio odredbu Tbr 7/1 Tarife kada je na tu, u tužbi označenu vrijednost predmeta spora, primijenio odredbe Tarife i odredio nagradu u vrijednosti 500 bodova, jasno je da je ovako označeni iznos vrijednosti predmeta spora od 110.000,00 kn u točki 35. obrazloženja pobijane presude, bio naveden očitom greškom prvostupanjskog suda, to više što je izračun troškova postupka u obrazloženju pravilan te odgovara i dosuđenom iznosu u izreci pobijane presude, pa stoga ovaj žalbeni razlog nije doveo u pitanje pravilnost odluke o troškovima postupka.

 

19. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tuženika, a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, odnosno odlučiti kao u izreci.   

 

U Zadru 5. studenog 2024.

 

                       Predsjednik vijeća

 

                            Igor Delin