1

                            Poslovni broj Gž-497/2023-3

 

             

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-497/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. Š. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika G. o. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. B. V., odvjetnici iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-412/2022 od 14. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-412/2022 od 14. veljače 2023. u točki I. izreke u odnosu na iznos naknade štete od 9.699,00kn/1.287,28 eur, te u odnosu na iznos parničnog troška preko dosuđenog iznosa iz toč. 2. izreke ove presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

 

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-412/2022 od 14. veljače 2023. u preostalom odbijajućem dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke i sudi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 27.801/00 kn/3.689,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. svibnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja do 2023. do 30. lipnja 2024. uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. srpnja 2024. do isplate, po stopi koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja E. s. b. s uvećanjem za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine.

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana na ime glavne tražbine isplati iznos od 5.400,00 kn/716,70 eur i parnični trošak od 1.703,04 eur s time da zatezna kamata na glavnu tražbinu i parnični trošak teče od 14. veljače 2023. do 20. lipnja 2024. uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. srpnja 2024. do isplate, po stopi koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja E. s. b. s uvećanjem za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine.“

 

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 174,20 eur, dok se s preostalim dijelom troška tužiteljica odbija kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda odbijen je tužbeni zahtjev radi naknade štete od 42.900,00 kn, kao i zahtjev radi naknade troškova postupka (toč. I. izreke), te je tužiteljica u toč. II. izreke obvezana naknaditi tuženiku troškove postupka od 1.851,17 eur.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom na čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlaže uvaženjem žalbe presudu preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak.

 

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Tužiteljica se sadržajem žalbe poziva na ostvarenu apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio dati razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na visinu zahtijeva. Ovaj je žalbeni razlog utemeljen što daje podlogu za primjenu odredbe čl. 373. a st. 3. ZPP osnovom koje je ovaj sud utvrdio odlučne činjenice, no ne u pogledu osnovanosti zahtjeva jer su u tom dijelu utvrđene, već u pogledu visine istog. Neka od drugih apsolutno bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP nije ostvarena.

 

6. Činjenično stanje u pogledu odgovornosti tuženika za štetu utvrđeno je iako je zbog pogrešnog pravnog pristupa da se radi o subjektivnoj odgovornosti materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen.

 

7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica 26. kolovoza 2014. zajedno sa prijateljicama boravila u zabavnom parku „I.“ koja je pravna osoba osigurana kod tuženika od odgovornosti iz djelatnosti. Povrijedila se prilikom kretanja po bazenu na dijelu gdje se plići dio bazna napunjen vodom u visini od 40 cm spaja protukliznom kosinom nagiba 20% sa dubljim dijelom bazena napunjenog vodom visine 80 cm. Zadobila je tešku tjelesnu povredu u vidu loma metatarzalne kosti stopala. Utvrđeno je bazen izgrađen sukladno projektnoj dokumentaciji, da je imao uporabnu dozvolu te da se u istom nalazi nekoliko sprava za zabavu u vidu tobogana. Na ulazu u zabavni park postavljeni su znakovi upozorenja u formi piktograma, dok tijekom postupka nije utvrđeno da bi ponašanje tužiteljice bilo neuobičajeno ili protivno ijednom od postavljenih znakova.

 

8. Tuženik je otklanjao svoju odgovornost pozivajući se na okolnosti da je bazen izgrađen i pušten u promet sukladno odobrenjima nadležnih vlasti i da je poduzeo sve da upozori posjetitelje na moguće opasnosti, pa tako i tužiteljicu zbog čega smatra da je do nezgode došlo njezinom nepažnjom. Tužiteljica je pak tvrdila da se radi o opasnoj stvari i opasnoj djelatnosti i da je odgovornost tuženika objektivne naravi, te da sve okolnosti slučaja i izgled lica mjesta koje među strankama ni nisu bile osobito sporne ukazuje na ostvarenje pretpostavki za naknadu štete.

 

9. Sud je prvog stupnja zaključio da je tužiteljica krećući se u grupi sa svojim prijateljicama, najvjerojatnije igrajući se, a manje vjerojatno hodajući (ocjenjuje da su iskazi prijateljica koje su saslušane kao svjedokinje suprotne pisanim izjavama koje su iste dale za potrebe izvansudskog odštetnog postupka u kojima su navele da „su se igrale“) svojom nepažnjom doprinijela nastanku štetne posljedice koja nije u nikakvoj uzročnoj vezi sa mjestom nastanka nezgode. Ocjenjuje da se ne radi o opasnom mjestu, niti bi se bazen po svojim karakteristikama mogao smatrati opasnom stvari uz zaključak kojeg valja citirati: „Naime, ukoliko je tužiteljica P. Š. već morala pasti teško je zamisliti bolje i bezopasnije mjesto od navedenog.“ Obrazlaže sud da veća vjerojatnost da netko padne i ozljedi se hodajući po ravnoj i asfaltiranoj cesti nego hodajući po bazenu.

 

10. Na temelju takvih utvrđenja i zaključaka ocjenjuje da je tužiteljica kriva za nastalu štetu slijedom čega sud prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. dalje: ZOO) odbija tužbeni zahtjev.

 

11. Tužiteljica u žalbi u bitnome tvrdi kako sve okolnosti slučaja ukazuju da se o odgovornosti tuženika ima prosuđivati prema odredbama 1063. i 1064. ZOO jer se osiguranik tuženika bavi opasnom djelatnošću, a pored toga samo mjesto nezgode po svojim karakteristika odgovara opasnoj stvari. Tužiteljica je dokazala sve pretpostavke odgovornosti, a na tuženiku je da dokazuje uzroke oslobođenja od odgovornosti, što po mišljenju tužiteljice u postupku nije uspio.

 

12. Ovi se žalbeni navodi u potpunosti prihvaćaju o čemu je ovaj sud već izrazio svoje stajalište u ranijoj ukidnoj odluci Gž-2586/2020 pa će ga ponoviti. Prije svega djelatnost iznajmljivanja prostora za zabavu na vodenim površinama sa bazenima i toboganima na kojem se okuplja veći broj ljudi, različitih dobnih skupina, različitih psihofizičkih predispozicija i konačno različitog zdravstvenog stanja, koji su po prirodi stvari i sukladno djelatnosti koju osiguranik tuženika obavlja radi stjecanja dobiti aktivni na razne načine (penjanje, spuštanje toboganima, kretanje bazenima i oko njih, korištenje različitih sprava) predstavlja povećanu opasnost za zdravlje ljudi koju je potrebno obavljati sa povećanom pažnjom. Niti okolnost što zabavni park ima sve potrebne dozvole nadležnih tijela ne odriče njegovoj djelatnosti značaj opasne, kao što se iz istog razloga bazen različitih visinskih razlika, sa nagibima i toboganima te ispunjen ljudima ne može zbog toga smatrati stvari koja ne bi bila opasna. Primjerice i osobna vozila koja su stavljena u prodaju imaju potrebna odobrenja i vozači koji ih voze imaju izdane vozačke dozvole, no sve to ne mijenja na stvari jer se osobna vozila u prometu smatraju opasnim stvarima. Stoga nije odlučno je li konkretan bazen projektiran i pušten u promet u skladu sa odobrenjima, već je odlučno da li po svojoj namjeni i ostalim karakteristikama predstavlja opasnu stvar, a po mišljenju ovog suda bez daljnjeg predstavlja.

 

13. Kada je u pitanju odgovornost po načelu uzročnosti oštećenik je dužan dokazati da se šteta dogodila u vezi sa opasnom djelatnošću odnosno opasnom stvari. Tužiteljica je dokazala da se povrijedila na bazenu koji je u vlasništvu osiguranika tuženika i da joj je zbog toga narušeno zdravlje. Time je dokazala sve elemente potrebne za uspostavljanje odgovornosti tuženika, dok se prema odredbi čl. 1063. ZOO uzročna veza predmnijeva. U toj je situaciji teret dokaza da se šteta nije dogodila u vezi s opasnom djelatnošću ili opasnom stvari na štetniku, a tuženik predloženim dokazima (voditelj zabavnog parka – saslušani svjedok i građevinsko vještačenje na okolnost ispravnosti bazena) ovu predmnijevu nije uspio oboriti.

 

14. Jednako tako tuženik nije uspio dokazati razloge za oslobođenje ili ograničenje odgovornosti iz odredbe čl. 1067. ZOO, a niti je tvrdio da bi šteta nastala radnjom treće osobe ili zbog više sile. Nije uspio dokazati da bi šteta nastala ni radnjom tužiteljice kao oštećenice ili da bi istoj doprinijela. Štoviše tuženik je samo ustvrdio da je tužiteljica povrijeđena svojom nepažnjom igrajući se, nije ponudio druge tvrdnje, a još manje dokaze da bi se nezgoda odvijala na način neuobičajen namjeni zabavnog parka i različit od onog što je tužiteljica tvrdila i na te okolnosti pružila dokaze (saslušanje svjedokinja očevidaca nezgode, stranački iskaz te medicinska dokumentacija). Sud se prvog stupnja bavio zaključcima je li tužiteljica hodala ili se igrala pri čemu je izgubio iz vida da zabavni park i služi toj namjeni. Drugim riječima, tuženik bi se oslobodio odgovornosti ili je umanjio kada bi bilo utvrđeno da je ponašanje tužiteljice odudaralo od korištenja koje je uobičajeno za sadržaje koje osiguranik tuženika iznajmljuje posjetiteljima, a to nije dokazao. Protivno tome, tužiteljica je dokazala da se bazenom koristila na uobičajen način kada je u namjeri da izađe iz bazena uslijed visinske razlike povrijedila stopalo i o tome su identično iskazivale svjedokinje L. Š., S. S. i I. B. i potvrdile iskaz tužiteljice.

 

15. Stoga ne stoji ocjena suda prvog stupnja da je nezgodu uzrokovala tužiteljica svojom nepažnjom, kao ni pravno stajalište o primjeni pravila subjektivne odgovornosti. Naprotiv tuženik odgovara tužiteljici osnovom odredbi čl. 1063. i 1064. ZOO kao osoba koja se bavi opasnom djelatnošću koja je ujedno i vlasnik opasne stvari i to u cijelosti jer nije dokazano da bi postojale pretpostavke iz odredbe čl. 1067. ZOO.

 

16. Budući sud prvog stupnja nije dao razloge o visini zahtjeva ovaj sud u primjeni citirane odredbe čl. 373. a ZPP iz dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka ocjenjuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Prije svega bitno je za reći da je tužiteljica ustala tužbom radi isplate neimovinske i imovinske štete i zatražila ukupno 80.000,00 kn/10.617,82 eur, da je potom na ročištu održanom 20. veljače 2020. smanjila zahtjev na iznos od 42.900,00 kn/5.693,81 eur čemu se tuženik usprotivio, pa kako smanjenje tužbenog zahtjeva ima učinke djelomičnog povlačenja tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP-a trebalo je odlučiti o zahtjevu postavljenom u tužbi. Sud je prvog stupnja pobijanom presudom odlučio o smanjenom zahtjevu, međutim kako ni jedna stranka nije tražila donošenje dopunske presude nastupili su učinci iz odredbe čl. 339. st. 2. ZPP-a u odnosu na razliku tog iznosa od 37.100,00 kn/4.924,02 eur koji ne predstavlja predmet ovog žalbenog postupka.

 

17. Uvidom u medicinsku dokumentaciju priloženu spisu te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kirurga ortopeda dr. Ž. C. kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, niti su stranke iznosile primjedbe, utvrđeno je da je tužiteljica uslijed izvrtanja stopala i udarca zadobila prijelom tijela 5. kosti donožja (metatarzalne) desnog stopala. Pružena joj je medicinska pomoć od strane medicinske sestre zaposlene kod osiguranika tuženika, no zbog razvoja bolnosti i otoka idući se dan tužiteljica javlja u H. k. ambulantu. RTG snimanjem utvrđen je prijelom te se aplicira imobilizacija kroz slijedeća 4 tjedna. Na kontrolnom pregledu u rujnu 2014. utvrđen je pomak ulomaka te se obavlja operativni zahvat u smislu krvave repozicije i osteosinteze prijeloma pločicom i vijcima. Postoperativno tužiteljica nosi zaštitu imobilizaciju kroz 2 tjedna uz rasteretni režim i korištenje pomagala za hod, te tijekom studenog obavlja fizikalnu terapiju. U prosincu 2014. definirano je stanje vezano uz ovu fazu liječenja, te je u rujnu 2015. operativno odstranjen osteosintetski materijal nakon čega se oporavlja preporučenim mirovanjem sve do početka listopada 2015. kada je stanje vezano uz drugi operativni zahvat definirano.

 

18. Tužiteljica je osnovom povrede prava osobnosti zatražila 30.000,00 kn/ 3981.68 eur i to po kvalifikatornim kriterijima pretrpljenih fizičkih bolova, te duševnih bolova zbog trajnog umanjenja životnih aktivnosti, naruženja i straha. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da su trajne posljedice u svakodnevnom ali i profesionalnom životu zaostale u niskom brojčanom iznosu od 2-3% i očituju se kao bolnost na grublji dodir, bolnost pri forsiranju kretnje inverzije te reducirane pokrete zgloba 5. prsta stopala u lakom stupnju. Smetnje se pojavljuju pri jakom opterećenju desnog stopala, dugim korištenjem neadekvatne obuće (uske, s povišenom petom), te grubim kontaktom sa okolnim tvrdim predmetima. Karakter zaostalih trajnih posljedica nije značajan i minimalno utječe na funkcionalnost organizma, no unatoč tome tužiteljica ima pravo na pravičnu naknadu kada se ima u vidu mlada životna dob (27 godina u vrijeme povrede) i njezina profesija (odgojiteljica predškolske djece) te će po mišljenju ovog suda trpjeti duševnu boli zbog zaostalih ograničenja. Stoga joj po ovom kriteriju pripada iznos od 3.500,00 kn.

 

19. Tužiteljica je tijekom liječenja i oporavka vezanih za povređivanje i dva operativna zahvata prema nalazu vještaka trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od 4-5 dana, srednje jakog 10-12 dana i slabog intenziteta 30-35 dana. S obzirom na trajanje i intenzitet bolova, komplikacije i neugodnosti vezane uz liječenje i oporavak (bolničko liječenje, operativni zahvati, nošenje imobilizacije, korištenja pomagala za hod) ovaj sud smatra da tužiteljici po osnovi kvalifikatorne okolnosti pretrpljenih fizičkih bolova pripada iznos od 11.000,00 kn. Iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica trpjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od nekoliko minuta, sekundarni strah jačeg intenziteta 3-4 dana vezan uz spoznaju o karakteru ozljede, zatim sekundarni strah srednjeg intenziteta 8-10 dana i sekundarni strah slabog intenziteta u trajanju 20-25 dana, sve kao neposredna i produžena reakcija na traumu. Stoga joj je po osnovi kvalifikatorne okolnosti straha pripada iznos od 8.000,00 kn, pri čemu se vodilo računa o intenzitetu i trajanju straha. I konačno kod tužiteljice je zaostalo naruženje u vidu diskretnog deformiteta u području operirane kosti i manjeg otoka desnog stopala što po mišljenju vještaka predstavlja najblaži oblik naruženja (kozmetski defekt). Imajući u vidu stupanj naruženja zbog čega tužiteljica trpi i trpjet će duševnu bol, ovaj sud smatra da joj po ovoj kvalifikatornoj pripada 2.500,00 kn.

 

20. Ukupna pravična naknada osnovom povrede prava osobnosti zbog pretrpljenih fizičkih i duševnih boli u smislu 1100. st. 1. i 2. ZOO iznosi 25.000,00 kn/ 3318.07 eur pa je tužiteljici za neimovinsku štetu dosuđen taj iznos kao u toč. 2. izreke ove presude.

 

21. Po osnovi imovinske štete tužiteljica zahtjeva 5.000,00 kn za tuđu pomoć i njegu, 5.000,00 kn za troškove puta i liječenja i 2.900,00 kn izgubljene zarade. Tužiteljici je tuđa pomoć u postoperativnoj fazi i po skidanju imobilizacije trebala 6-8 tjedana po 2-3 sata dnevno, dok joj je u narednom razdoblju bila potrebna 3-4 tjedna po 1-2 sata dnevno. Imajući u vidu uobičajenu cijenu nestručne pomoći od 20,00 kn po satu, te trajanje potrebe za tuđom pomoći i njegom, ovaj sud u primjeni odredbe čl. 223. st. 1. ZPP smatra da tužiteljici za ovaj vid imovinske štete pripada iznos od 4.400,00 kn/583,98 eur. Tužiteljica nije dokazala da bi imala troškove liječenja (nema računa u spisu) pa joj po toj osnovi nije priznata šteta, no imajući u vidu učestalost i potrebu odlazaka na kontrole i preglede radi ambulantnog i specijalističkog liječenja odlascima kirurzima i na fizikalnu terapiju cca ukupno 30 dana, tužiteljici je u primjeni odredbe čl. 223. st. 1. ZPP suđeno za troškove puta 1.000,00 kn/132,72 eur.

 

22. Uvidom o platne liste o visini plaće tužiteljice i naknadi plaće za vrijeme bolovanja ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica tijekom bolovanja u rujnu, listopadu i studenom 2014. izgubila na zaradi. Naime uvidom u platne liste za mjesec koji je prethodio ozljeđivanju (srpanj) i one koji je slijedio nakon zatvaranja bolovanja i povratka na posao (prosinac) ovaj sud utvrđuje kako je prosječna tužiteljičina plaća iznosila 4.900,00 kn, a da je za rujan 2014. dobila naknadu plaće od 4.617,68 kn, za listopad 4.142,54 kn, te za studeni 3.140,00 kn. Iz navedenog je razvidno da je tužiteljica u rujnu 2014. izgubila na zaradi 283,00 kn, u listopadu iste godine 758,00 kn te u studenom 2014. 1.760,00 kn, što daje ukupan iznos gubitka na zaradi od 2.801,00 kn/371,76 eur.

 

23. Odluka o visini imovinske štete temelji se na odredbama čl. 1089. i 1093. ZOO te je iznos imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege, putnih troškova nastalih tijekom liječenja i izgubljene zarade tijekom liječenja od ukupno 8.201,00kn/ 1088.46 eur dosuđen kao u toč. 2. izreke ove odluke.

 

24. Stoga je žalba tužiteljice djelomično uvažena i u odnosu je na glavno potraživanje radi isplate neimovinske i imovinske štete istoj preinakom prvostupanjske presude dosuđeno 33.201/00 kn/4.406,53 eur kao u toč. 2. izreke uz primjenu odredbe čl. 373. a ZPP, dok je s preostalim dijelom zahtjeva od nepripadno zatraženih 9.699,00kn/1.287,28 eur žalba tužiteljice odbijena kao u toč. 1. izreke i prvostupanjska je presuda potvrđena. Jednako tako, tužiteljici prema odredbi čl. 1103. ZOO pripada pravo na zateznu kamatu koja teče na neimovinsku štetu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 2. svibnja 2016., a od tog joj je datuma suđena i kamata na izgubljenu zaradu jer je do tada dospjela. Na iznose putnih troškova i tuđe pomoći i njege kao nenovčane imovinske štete suđena je kamata od prvostupanjskog presuđenja sukladno odredbi čl. 1086. ZOO. Sa viškom zahtjeva za isplatu zatezne kamate žalba je tužiteljice odbijena kao u toč. 1. izreke ove presude.

 

25. Budući je tužiteljica po okončanju žalbenog postupka uspjela sa konačnim zahtjevom djelomično ali ipak u pretežitom dijelu od 88% pri čemu je cijenjeno da je s osnovom uspjela u cijelosti a visinom djelomično, te imajući u vidu da je dio zahtjeva povučen, ovaj sud u primjeni odredbi čl. 154. st. 2. u svezi sa čl. 158. ZPP utvrđuje da je tužiteljičin uspjeh u parnici 70% dok je tuženikov 30%. Stoga je tužiteljici valjalo prema odredbi čl. 155. ZPP dosuditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

 

26. Tužiteljici je sukladno njezinom uspjehu, za sastav tužbe i za pet održanih ročišta na kojima se raspravljalo (4.7. 2018., 5.9.2018., 18.1.2019.,11.6.2019. i 20.2.2020.) za svaku radnju na ime nagrade za zastupanje priznato po 92,91 eur. Za pristup na ročište od 13.1. 2023. priznat je također razmjeran iznos od 139,36 eur, dok ročište od 20.9.2019. nije priznato jer je odgođeno. Ukupni odvjetnički trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika a koji je nastao u prvostupanjskom postupku iznosi 696,79 eur sa PDV-om od 174,20 eur. Trošak medicinskog vještačenja priznat je u cijelosti kao nužan trošak u visini od 331,81 eur, dok je trošak očevida odmjeren sukladno uspjehu u sporu u visini od 92,91 eur. Tužiteljici je priznat trošak sastava prve žalbe u iznosu od 174,20 eur, dok joj je na ime sudskih pristojbi priznata samo pristojba na sastav prve žalbe u razmjernom dijelu od 234,12 eur jer je ista prisilno naplaćena. Sve ostale pristojbe i to na tužbu, presudu i za sastav ove žalbe, nisu priznate jer u spisu nema podataka da su plaćene, bilo dobrovoljno, bilo prisilno putem ovrhe.

 

27. Stoga je o trošku valjalo odlučiti kao u toč. 2. izreke ove presude dok je sa viškom troška tužiteljica odbijena odnosno odbićem je žalbe prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena, sve sukladno odredbama čl. 166. st. 2 u svezi sa čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP. U toč. 3. izreke tužiteljici je priznat trošak sastava ove žalbe od 174,20 eur a sukladno uspjehu u žalbenom postupku od 70%, dok je s viškom odbijena.

 

 

U Rijeci 30. listopada 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.