1

Poslovni broj Gž-986/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužitelja H. E. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. K.-I., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o iz D., protiv tuženika I. B. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku iz D., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-24/2020-8 od 8. prosinca 2020., 11. studenog 2024.

p r e s u d i o j e

              I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-24/2020-8 od 8. prosinca 2020. u točkama I. i III. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. R. iz D. poslovni broj Ovrv-1110/2019 od 22. srpnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.305,76 kn sa zateznom kamatom od 13. listopada 2018. do isplate, u točki II. izreke je ukinut isti platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.211,05 kn sa zateznom kamatom, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.542,50 kn.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o prigovoru zastare, da se u nazočnom slučaju primjenjuje jednogodišnji zastarni rok u skladu s čl. 232. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) te da je zanemarena činjenica da se račun za razdoblje od 1. siječnja do 1. travnja 2018. odnosi na konačni obračun do zadnjeg dana korištenja usluga. Zadnji dan korištenja usluga tužitelja da je bio 30. ožujka 2018. pa da je stari opskrbljivač, u ovom slučaju tužitelj bio dužan u roku od šest tjedana od dana početka primjene novog ugovora o opskrbi izdati krajnjem kupcu konačni obračun električne energije. Stoga da je datum dospijeća konačnog obračuna mogao biti najkasnije šest tjedana i petnaest dana od posljednjeg dana korištenja usluga tužitelja, odnosno 29. svibnja 2018. pa da je zastara nastupila 30. svibnja 2019. Smatra da za početak tijeka zastare nije relevantan datum sačinjavanja dokumenta, već datum dospijeća, jer da bi u protivnom opskrbljivači električnom energijom mogli sačiniti obračun struje za određeno razdoblje i nekoliko godina nakon što je usluga izvršena. Navodi da izvod iz poslovnih knjiga nije dokaz osnovanosti tužbenog zahtjeva te da je tužitelj trebao priložiti račune na koje se tražbina odnosi i tako dokazati, između ostalog, dospijeća duga.

4. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene navode ističući da visina tražbine nije bila sporna, da je račun izdan u skladu sa člankom 70. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom ("Narodne novine" broj 85/2015 – dalje Opći uvjeti), a da ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu nije dopušteno.

6. Predlaže stoga žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi, sve uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Prije svega treba istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu čl. 458. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) te se presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a (odluka o stvarnoj ili mjesnoj nadležnosti). Dakle, presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je ovaj postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu 22. srpnja 2019. radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, sada tužitelja u iznosu od 9.305,76 kn, koja tražbina se odnosi na naknadu za isporučenu električnu energiju za razdoblje od 1. siječnja do 1. travnja 2018., prema računu od 21. rujna 2018. Nadalje je utvrđeno da je u narečenom računu naznačen datum dospijeća od 12. listopada 2018., da je tuženik bio u ugovornom odnosu s tužiteljem kao kupac i potrošač električne energije na adresi u D., ... te da tuženik nije podmirio naknadu za isporučenu električnu energiju prema ispostavljenom računu.

10. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tuženik kao ugovorna stranka dužan podmiriti nastali dug, u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, prema čl. 4. i čl. 9. ZOO-a. Glede istaknutog prigovora zastare tužiteljeve tražbine, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u nazočnom slučaju zastara počela teći 12. listopada 2018., kako to proizlazi iz računa tužitelja pa kako je prijedlog za ovrhu podnesen unutar jednogodišnjeg roka iz čl. 232. st. 1. toč. 1.  ZOO-a, ocjenjuje prigovor neosnovanim. Pritom se poziva i na čl. 70. st. 5. i 6. Općih uvjeta, uz obrazloženje da tužitelj nije ni mogao prije izdavanja računa tražiti od tuženika ispunjenje obveze. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj  142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa), što uz iznos sudskih pristojbi čini ukupan trošak od 3.542,50 kn.

11. Kako je uvodno navedeno, ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati je li činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a što se odnosi i na činjenice koje su utvrđene radi odluke o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine.

12. Naime, tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave istaknuo prigovor zastare bez posebnog obrazloženja, uz prijedlog da tužitelj dostavi mjesečne račune koji su obuhvaćeni konačnim računom od 21. rujna 2018., dok je tužitelj ustrajao na tvrdnji da tražbina nije plaćena, da je račun ispostavljen u skladu s čl. 70. st. 5. Općih uvjeta te da je prijedlog za ovrhu podnesen unutar jednogodišnjeg zastarnog roka, pri čemu je dostavio u spis odgovarajuće isprave. S obzirom na dokazne prijedloge stranaka te isprave koje su dostavljene u spis, valja zaključiti da je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru zastare, utvrdivši da je tražbina tužitelja dospjela 12. listopada 2018., kako je to navedeno u računu tužitelja od 21. rujna 2018. Naime, tuženik je bio dužan obrazložiti činjenice u svezi istaknutog prigovora zastare, kako bi bilo moguće utvrditi je li u nazočnom slučaju sačinjen obračun radi promjene opskrbljivača ili, pak, prodaje nekretnine, o čemu su određeni podaci izneseni na glavnoj raspravi. Treba navesti da su u svakom od navedenih slučajeva propisane određene obveze krajnjeg kupca glede obavještavanja opskrbljivača o promjeni te posljedično tome o potrebi očitanja stanja brojila te izrade završnog računa, odnosno obračuna radi razgraničenja u smislu čl. 30. Općih uvjeta te čl. 47. Zakona o tržištu električnom energijom („Narodne novine“ broj 22/13, 95/15, 102/15, 68/18), kojima su propisani rokovi za postupanje ugovornih stranaka. Stoga u takvoj situaciji, u izostanku činjeničnog obrazloženja tuženikovog prigovora, sud prvog stupnja je osnovano dospijeće tražbine tužitelja utvrdio prema datumu izvršenog obračuna.

13. Iako su točni navodi žalitelja da se dospijeće tražbine ne mora podudarati s datumom izdavanja računa, budući da bi se račun mogao izdati znatno kasnije nego li je tražbina dospjela, s obzirom na činjenice koje su utvrđene u ovom postupku, kao i okolnost da je teret dokaza glede prigovora zastare bio na tuženiku, valja zaključiti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

14. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

15. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na žalbu, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.     

U Rijeci 11. studenog 2024.

Sutkinja

Milena Vukelić Margan, v.r.