- 1 -              III Kr-112/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-112/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Ileane Vinja, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. Č. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98.- ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05.- ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevima osuđenog M. Č. i osuđenog D. O. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2023. broj K-40/2022. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 2023. broj I Kž-299/2023-14, u sjednici Vijeća održanoj 5. studenoga 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenog M. Č. i osuđenog D. O. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2023. broj K-40/2022. i presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 2023. broj Kž-299/2023-14 proglašeni su krivima M. Č. i D. O. zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. M. Č. je za to djelo osuđen na kaznu zatvora šest godina, a D. O. na kaznu zatvora pet godina.

 

2. Osuđeni M. Č. je po branitelju, odvjetniku F. O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, navodeći da zahtjev podnosi zbog „povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 2., 3. u 4. ZKP-a u svezi s člancima 321. i 324. odnosno člankom 468. stavkom 1. točkom 11. ZKP-a, povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 5. ZKP-a glede odluke o kazni, povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. i članka 468. stavka 2. ZKP-a, povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku“. U zahtjevu je predloženo: „…ovaj zahtjev ocijeniti osnovanim i ukinuti presude Županijskog suda u Zagrebu i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske te predmet vratiti Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.“.

 

2.1. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je i osuđeni D. O. po braniteljicama, odvjetnicama dr. sc. L. V. i A.-M. G. te po branitelju, odvjetniku V. M., koji je i dopunjen. U zahtjevu podnesenom po braniteljicama, odvjetnicama dr. sc. L. V. i A.-M. G. ističu se povrede iz članka 517. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP), a predloženo je se „ovaj njegov zahtjev za izvanrednim preispitivanjem pravomoćne presude ocijeni osnovanim te da [se] u cijelosti ukine presudu Županijskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2023., broj: K- 40/2022. i presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-299/2023-14 od 27. rujna 2023. i predmet vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje“. Zahtjev po branitelju, odvjetniku V. M. podnesen je zbog „1) povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 1. do 4. ZKP/08; 2) povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 1., 5., 9. i 10., odnosno iz čl. 468. st. 2. ZKP/08; 3) povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.“. Predloženo je „ukinuti pobijane presude (i prvostupanjsku i drugostupanjsku) i predmet vratiti prvostupanjskom sudu, pred potpuno izmijenjeno vijeće, na ponovno suđenje i odluku. “, kao i „odgoditi izvršenje kazne zatvora na koju je pravomoćno osuđen u ovom postupku.“. Budući da se ova dva zahtjeva i dopuna sadržajno nadopunjuju, bit će razmotreni kao jedan osuđenikov zahtjev.

 

3. Zahtjevi sa spisom su u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a dostavljeni Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovore na zahtjeve u kojima je predložilo njihovo odbijanje. Ti su odgovori dostavljeni osuđenicima i njihovim braniteljima (listovi 1522. i 1525. spisa).

 

4. Zahtjevi nisu osnovani.

 

5. Osuđenici M. Č. i D. O. u gotovo istovjetnim zahtjevima tvrde da je svaki od njih „pravomoćno osuđen u kaznenom postupku koji u cjelini predstavlja kršenje njegovih temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te ZKP-a“. Pritom osuđeni O. tu tvrdnju dalje konkretizira i sljedećim zakonskim razlozima (koje i osuđeni Č. ističe, samo nešto šturije): „zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točki 4. ZKP/08 odnosno zato što je u glede kaznenog djela koje je bilo predmetom optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (članak 517. stavak 1. točka 1. ZKP/08), zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđene u članku 517. stavak 2. ZKP/08 odnosno zato što je teško povrijeđeno pravo osuđenika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP/08) i to povezano s pravom na obrazloženu sudsku odluku te povezano s izostankom primjene načela - in dubio pro reo, zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđene u članku 517. stavak 3. ZKP/08 odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a što je bilo od utjecaja na presudu (povreda članka 487. stavak 1. ZKP/08 i povreda članka 3. stavak 3. ZKP/08) i zbog povrede odredaba članka 321. i 324. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 11. i člankom 517. stavkom 1. točkama 2. i 3. ZKP/08.“.

 

5.1. Obrazlažući takve tvrdnje osuđenici u zahtjevima ističu da „obje presude (prvostupanjska i drugostupanjska) ne udovoljavaju standardu valjano obrazloženih sudskih odluka te trpe ozbiljan izostanak primjerenog (dostatnog i relevantnog) obrazloženja utvrđenih činjenica i ocjene dokaza i to u toj mjeri da se pogrešni zaključci oba suda mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error) koja je posljedično rezultirala arbitrarnom sudskom odlukom i tako utjecala na pravičnost cjelokupnog provedenog kaznenog postupka protiv osuđenika.“. Pritom oba osuđenika tvrde da u pravomoćnoj presudi nije obrazložena uzročno-posljedična veza između radnje kršenja prometnih propisa svakog od njih i smrti oštećenice. Vezano za to, u zahtjevu osuđenog O. se upire i na odbijanje provođenja rekonstrukcije na licu mjesta te izostanka razloga u odnosu na ovu okolnost. Zatim se u oba zahtjeva upire na dio nalaza i mišljenja prometnog vještaka u kojem se ne isključuje mogućnost nastanka prometne nesreće i u situaciji da su se oba osuđenika kretala dopuštenim brzinama, pri čemu se smatra da ni ta okolnost nije dostatno obrazložena. Također oba osuđenika u zahtjevima tvrde da je izostalo obrazloženje u odnosu na utvrđivanje smrti oštećenice jer da nije provedeno sudsko-medicinsko vještačenje niti su u presudi opisane ozljede koje je zadobila. Osuđeni O. uz to još tvrdi da „sudovi u pravomoćnoj presudi nisu pružili nikakvo objašnjenje zbog čega bi se inkriminirana smrtna posljedica imala pripisati nehaju osuđenog O. odnosno zašto smatraju da bio on glede teže inkriminirane posljedice postupao s tim oblikom krivnje.“.

 

5.2. Osim toga, osuđeni O. smatra i da je drugostupanjsku presudu donijelo pristrano vijeće jer su u „ukidnom rješenju, povodom podnijetih žalbi, prekoračene … ovlasti propisane zakonom, a žalbeno vijeće upustilo se u ocjenjivanje činjeničnih utvrđenja budući rješenje izražava stav o brzinama kretanja i "kontaktu dvaju vozila" (što sud drugog stupnja ne smije učiniti bez održavanja rasprave) pa je u tim dijelovima odluke povrijedilo pretpostavku nevinosti u odnosu na II optuženog D. O.“, zbog čega je zatraženo i izuzeće svih članova vijeća. Ovo kvalificira kao povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je povreda mogla utjecati na presudu. U okviru ove povrede osuđeni O. ističe i da je od dana objave drugostupanjske presude do njezinog otpremanja s Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske proteklo šest i pol mjeseci. Pritom ne obrazlaže kako je ta okolnost mogla utjecati ili je utjecala na presudu. Također upire i na obrazloženje odluke o kazni, tvrdeći da drugostupanjski sud nije odgovorio na njegove žalbene navode u odnosu na kaznu pa je ostalo nejasno zbog čega je on osuđen na kaznu zatvora pet godina, koja je samo za jednu godinu blaža od kazne koja je izrečena osuđenom M. Č. U dopuni svojeg zahtjeva osuđeni O. upire na količinu teksta u drugostupanjskoj presudi te zaključuje da „u odnosu na osuđenika D. O., u ovom kaznenom predmetu, zakonom ustanovljeni sud nije bio nepristrani sud niti je u odnosu prema njemu pravično i u razumnom roku odlučio o optužbi zbog kažnjivog djela.“.

 

6. U navodima iznesenima u zahtjevima se u biti isprepliću dopuštene osnove pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a s prigovorima činjenične naravi o dokazanosti kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. KZ/97., pri čemu svaki smatra da bi se upravo njegovo postupanje moglo pravno označiti kao kazneno djelo iz članka 272. stavka 1. KZ/97. Međutim, prigovori iz zahtjeva koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i utvrđenje odlučnih činjenica predstavljaju prigovore činjenične naravi te kao takvi ne mogu biti predmetom ocjenjivanja u povodu podnesenog izvanrednog pravnog lijeka. To jasno proizlazi iz članka 517. stavka 1. ZKP/08. Naime, ocjenu dokazne snage pojedinih dokaza daju i činjenice utvrđuju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka.

 

7. Nadalje, suprotno tvrdnjama osuđenika Č. i O., pobijanom pravomoćnom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog neobrazložene presude, nije došlo do povrede pretpostavke nedužnosti niti je u žalbenom postupku drugostupanjski sud počinio neku postupovnu povredu koja bi mogla utjecati na presudu.

 

7.1. Naime, drugostupanjski je sud razumno i dostatno odgovorio na sve relevantne prigovore istaknute u žalbama osuđenika te je, u povodu tih žalbi, i po službenoj dužnosti, razmatrao bitne postupovne povrede te povrede kaznenog zakona počinjene na štetu osuđenika. Pritom je prihvatio argumentaciju prvostupanjskog suda koju je dostatno raščlanio pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje iz zahtjeva o samovoljnom (arbitrarnom) postupanju drugostupanjskog suda, osobito ne zbog brojnosti stranica drugostupanjske presude. Naime, nije bitno koliko odluka ima stranica. Bitno je da je odgovoreno na sve žalbene navode pa i pozivanjem na obrazloženje prvostupanjskog suda. Pritom je obrazloženje prvostupanjskog suda sveobuhvatno raščlanilo sve sporne činjenice, argumentirajući svoja utvrđenja vrlo jasnim, detaljnim i razumnim razlozima koji nisu proizvoljni. Tako je jasno i valjanim argumentima u odlomku 5.4. prvostupanjski sud obrazložio zbog čega je nakon gotovo 13 godina od prometne nesreće odbio provođenje rekonstrukcije na licu mjesta, ocjenjujući da nema nikakve tehničke mogućnosti da se sada na duljini autoceste na kojoj se je dogodila prometna nesreća (raspon od nekoliko stotina metara) ucrtavaju tragovi kretanja vozila. Ovo osobito stoga jer je prometni vještak radi izrade nalaza i mišljenja za potrebe ovog postupka sam na licu mjesta iscrtao tragove kočenja vozila prema priloženom fotoelaboratu i na temelju takve skice utvrdio kretanje oba vozila. Te razloge u cijelosti je prihvatio drugostupanjski sud, a prihvatljivi su kao dostatni i za ovaj Sud.

 

7.2. Prije svega, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija) ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

7.3. Ujedno, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni pa su prigovori u zahtjevima osuđenika o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani. Drugostupanjski sud se, protivno tvrdnjama u zahtjevima osuđenika, u obrazloženju presude nije ni trebao očitovati o svakom pojedinačnom prigovoru osuđenika kojim se ustrajava u pokušaju dokazivanja tvrdnji iz obrane.

 

7.4. Naime, drugostupanjski sud je u sasvim dostatnom obrazloženju presude najprije iznio sve žalbene prigovore osuđenika koji se tiču žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ispitavši pritom pobijenu presudu i po službenoj dužnosti (odlomci 7., 8., 8.1. i 8.2.).  Potom je izložio i žalbene prigovore obojice osuđenika kojima osporavaju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja (odlomci 9., 9.1., 10., 10.1. i 10.2.). Pritom je vrlo vjerno iznio žalbene navode kojima se traži preocjena personalnih i materijalnih dokaza, spomenuvši sve one dokaze čija se raščlamba i ocjena žalbama nastoji dovesti u pitanje. Pritom se je osvrnuo sasvim dostatno i na okolnosti iz nalaza i mišljenja prometnog vještačenja o mogućnosti nastanka prometne nesreće u situaciji da su se oba vozila kretala brzinama koje su zakonom dopuštene na autocesti (odlomci 10.1. i 10.2.). Riječ je upravo o onim okolnostima na koje se i sada upire u zahtjevima za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. 

 

7.5. Jednaka je situacija i s upiranjem oba osuđenika na okolnost neprovođenja sudskomedicinskog vještačenja ozljeda pokojne oštećenice koje nisu detaljno opisane u izreci prvostupanjske presude, nego je samo konstatirano da je zadobila mnogostruke ozljede od kojih je preminula. Na ovu se je okolnost drugostupanjski sud očitovao sasvim dostatnim i razumnim argumentima u odlomku 8. drugostupanjske presude, kada je odgovarao na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a u odnosu na nerazumljivost izreke i obrazloženja. Pritom svakako treba napomenuti da je pogrešno tumačenje u zahtjevima obojice osuđenika činjenice da su se očitovali da se ne smatraju krivima kao okolnosti kojom je osporena smrtna posljedica ove prometne nesreće. Naime, time što su se očitovali da se ne smatraju krivima, osuđenici su osporili da je bilo koja od njihovih radnji koja je izazvala prometnu nesreću dovela do smrtne posljedice. Osporavanje da je u predmetnoj prometnoj nesreći jedna osoba izgubila život, kraj nesporne činjenice da je nakon prometne nesreće utvrđeno da suvozačica u vozilu kojim je upravljao osuđeni M. Č. nije bila živa, značilo bi insinuiranje da je ona prije nego što je došlo do prometne nesreće već bila mrtva, a to ne proizlazi niti iz jednog u tijeku postupka provedenog dokaza, uključujući i iskaze osuđenika.

 

7.6. Nadalje, u odnosu na utvrđivanje uzročno-posljedične veze između radnji svakog od suoptuženika, odnosno njihovog kršenja blanketnih normi i nastupjele smrtne posljedice, drugostupanjski je sud radi nepotrebnog ponavljanja u svojoj presudi uputio žalitelja na vrlo detaljno i sveobuhvatno obrazloženje prvostupanjskog suda. Taj sud je u odlomcima 33. - 37. obrazložio da je upravo kršenjem propisa o sigurnosti prometa od strane osuđenog Č., kao i od strane osuđenog O., došlo do ove prometne nesreće, odnosno da je upravo radnja svakog od njih dvojice dovela do prometne nesreće u kojoj je jedna osoba smrtno stradala. Pritom je vrlo detaljno obrazložena i neizravna namjera svakog od njih u odnosu na nastanak prometne nesreće, a protivno navodima u zahtjevu osuđenog O., sasvim dostatnim i prihvatljivim argumentima i postojanje nehaja u odnosu na smrtnu posljedicu.

 

7.7. Protivno navodima u zahtjevu osuđenog O., drugostupanjski se je sud sasvim dostatno očitovao i na žalbene navode u odnosu na kaznu, obrazlažući odluku o kazni u odlomcima 13., 13.1. i 13. 1. 1. te jasno razgraničavajući zbog kojih je razloga osuđenom D. O. izrečena blaža kazna od one koja je izrečena osuđenom M. Č.

 

7.8. Slijedom svega navedenog, drugostupanjski je sud dostatno obrazložio zbog kojih razloga otklanja žalbene prigovore. Neslaganje osuđenika s navedenim razlozima u stvari predstavlja ponovno preispitivanje činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude, a takvo preispitivanje po zakonu nije predmet odlučivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

8. Prema tome, neovisno o pozivanju drugostupanjskog suda na argumentaciju izloženu u prvostupanjskoj presudi, ne može se govoriti o samovoljnoj odluci drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u postupku zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Pravomoćna presuda se temelji na personalnim i materijalnim dokazima čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te su slijedom toga i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno izvedeni i valjano obrazloženi.

 

8.1. Naime, kada žalbeni sud odbija žalbu, tada načelno može jednostavno potvrditi razloge za odluku nižeg suda (v. odluku i rješenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-6870/2021., od 18. travnja 2023. te predmete ESLJP-a García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96., § 29., presuda od 21. siječnja 1999.; Harisch protiv Njemačke, br. 50053/16., § 35., presuda od 11. travnja 2019.; te Mazahir Jafarov protiv Azerbajdžana, br. 39331/09, § 45., presuda od 2. travnja 2020.). U nekim situacijama razlozi mogu proizlaziti i iz okolnosti predmeta (v. predmete ESLJP-a Harisch protiv Njemačke, navedeno, § 35.; te Sawoniuk protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 63716/00, odluka od 29. svibnja 2001.). Dakle, ako drugostupanjski sud prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda, onda ne mora nužno davati svoju ili drukčiju pravnu argumentaciju od one koju je dao prvostupanjski sud. To što osuđenici nisu zadovoljni takvim obrazloženjem drugostupanjskog suda nije odlučno s aspekta povrede prava na pravično suđenje kao i povrede dužnosti iz članka 487. stavka 1. ZKP-a koja bi bila od utjecaja na presudu.

 

8.2. Pravo na obrazloženu sudsku odluku, u smislu povrede prava na pravično suđenje, se „...ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja ... “ (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 3077/2018., od 19. svibnja 2020., te broj U-III-2886/2018., od 11. rujna 2019.). Proizvoljnom se presudom, prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske, može smatrati ona odluka „... koja utječe na pravičnost konkretnog postupka, a pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error)... “ (v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4951/2014 od 10. ožujka 2020. u kojoj se taj sud poziva i na predmete ESLJP-a Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenoga 2007.; i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 22251/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015.).

 

9. Slijedom svih naprijed iznesenih razloga, tvrdnje osuđenika o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovane pa su neosnovane i daljnje tvrdnje iz zahtjeva o povredi pretpostavke nedužnosti tako i „načela in dubio pro reo“ koje osuđenici, upirući na nedostatak obrazloženja u odnosu na odlučne činjenice, očito samo posljedično vežu uz povredu prava na pravično suđenje.

 

9.1. Osim toga, treba navesti da in dubio pro reo nije načelo kaznenog postupka nego pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo (vidi odluke ovoga suda: I Kž 265/2015., I Kž 288/2013., I Kž-Us 94/2013., I Kž 769/2013., III Kr 222/2010., I Kž 530/2013., III Kr 640/2020., III Kr 69/2022., I Kž 20/2021., III Kr 30/2024). Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP-a postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti siguran zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje o tome nije riječ. Prvostupanjski sud je imao na raspolaganju dokaze koji su upućivali na zaključak da su osuđenici počinili djelo i dokaze koji su taj zaključak mogli relativizirati. Raščlanjujući sve dokaze, prvostupanjski sud je ocijenio vjerodostojnim dokaze za osudu okrivljenika, dajući pritom razumne razloge utemeljene na logičnoj ocjeni izvedenih dokaza, a tu je činjeničnu ocjenu ispitao i prihvatio drugostupanjski sud.

 

10. Konačno, nije u pravu ni osuđeni D. O. kada u zahtjevu tvrdi da je u žalbenom postupku došlo do povrede odredaba kaznenog postupka koje su mogle utjecati na presudu jer da je drugostupanjsku presudu donijelo vijeće za koje se ne može tvrditi da je nepristrano. Ovu okolnost osuđeni O. obrazlaže time što je isto vijeće u ranijem postupku prilikom ukidanja ranije presude „…prelazeći zakonske granice u rješenju o podnijetim žalbama, u određenim dijelovima, ukazalo na elemente kaznene odgovornosti II optuženika…“. Međutim, u navedenom ovaj osuđenik nije u pravu. Naime, iz rješenja Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 1. lipnja 2022. broj I Kž-353/2021-9 (odlomci 16., 16.1. i 19.) jasno je vidljivo da se vijeće, nakon što je utvrdilo da prvostupanjsku presudu treba ukinuti zbog postojanja bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima i obvezama iz članka 487. stavka 4. ZKP-a očitovalo i o žalbama podnesenim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja. Pritom niti iz jednog dijela tog obrazloženja ne proizlazi da bi vijeće na bilo koji način zauzelo stav o kaznenoj odgovornosti osuđenog O. koji je u ranijem postupku bio oslobođen optužbe, na što se žalilo državno odvjetništvo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.1. Pritom su nejasni navodi u zahtjevu osuđenog O. da je do navedene povrede došlo i zbog toga što je drugostupanjska „…presuda od 27. rujna 2023. potpisana … 12.03.2024., dakle 6 i pol mjeseci od dana zaprimanja spisa na VKSRH, protivno čl. 488. st. 2. ZKP/08 …“. Doista nije jasno na koji je način navedena okolnost mogla utjecati na presudu niti je to na bilo koji način obrazloženo u zahtjevu.

 

11. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevima osuđenog M. Č. i osuđenog D. O. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo zahtjeve osuđenika odbiti kao neosnovane i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP-a, kako je to predloženo u zahtjevu osuđenog O.

 

Zagreb, 5. studenoga 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.