Poslovni broj: Gž-1379/2024-3

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1379/2024-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, kao predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Ć. iz G., OIB:…, zastupanog po punomoćniku R. L., odvjetniku u J., protiv tuženice R. H. O.:…., zastupane po O. d. o. u S., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-3696/2018 od 01. srpnja 2024.,u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženice ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-3696/2018 od 01. srpnja 2024. u točkama 1. i 2. izreke, i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je tužitelj (S. Ć., OIB:…., G. 25, G.) vlasnik u cijelosti na fizičkom dijelu nekretnine koja nosi oznaku č. zem. 2614/1, z.u. 687, K.O. G., koji je na Skici lica mjesta od lipnja 2023. iz Nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, izrađenog od sudskog vještaka za geodeziju I. P., dipl.ing.geod. iz S. od 05. lipnja 2023. u mjerilu 1:500 (sastavni dio presude list broj 117 spisa) prikazan kao: - fizički dio č. zem. 2614/1, K.O. G., unutar linija koje su povezane točkama 1, 2, 3, 4, 5 i 1, ukupne površine 350 m2, pa slijedom utvrđenog ovlašten je tužitelj temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti zatražiti i postići parcelaciju i uknjižbu svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, brišući isto pravo s imena tuženika R. H..
 

 

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 967.01 eura,  sa  zakonskom  zateznom  kamatom,  tekućom  od  donošenja prvostupanjske

presude pa do konačne isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta uvećanjem za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”.
 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom više traženog parničnog troška u iznosu od 47,37 eura.“

 

2. Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. U žalbi navodi da tužitelj nije dokazao da bi na valjani način stekao predmetni dio nekretnine označene kao kč.br. 2614/1 zk.ul.br. 687 k.o. G., a posebno nije dokazao da bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Navodi da se presuda zasniva na kazivanju tužitelja iz povijesnog dijela tužbe, odnosno na iskazu jednog svjedoka, dok nije proveden niti jedan dokaz od krucijalnog značaja za donošenje valjane odluke. Tako da je izostao uvid u povijesni vlasnički list, utvrđenje kada je i od strane koga sagrađena, odnosno nadograđena predmetna nekretnina, a na koje dokaze je tuženica upirala već u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Također da tužitelj nije dostavio isprave kojima bi dokazao svoje tvrdnje, izostao je pregled katastarske evidencije i karte Državne geodetske uprave (povijesni ortofoto) o navodno sagrađenoj kućici pravnih prednika tužitelja do 1967. godine koju da bi isti kasnije nadogradio. Navodi da je nesporno da se radi o šumskom zemljištu u vlasništvu R. H., što je vidljivo iz vlasničkog lista, jer je riječ o ogromnoj površini pod šumom koja kao takva je evidentirana u zemljišnoj knjizi.

 

3.1. Slijedom navedenog, nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću nakon 6. travnja 1941., budući su šume i šumska zemljišta, bila u društvenom vlasništvu do 19. listopada 1990. kao dana stupanja na snagu Zakona o šumama, kada je R. H. stekla vlasništvo nad takvim zemljištem, a što je bilo izričito propisano u odredbi čl. 55. st. 2. Zakona o šumama. S obzirom da tužitelj nije dokazao stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 6. travnja 1941., a nisu izvedeni dokazi na koje je tuženica ukazivala kao nužni, uključivo i pregled povijesnog zemljišnoknjižnog stanja za predmetnu nekretninu kao i očitovanje nadležne Službe za imovinsko pravne poslove u H., da li je moguće od strane prednika tužitelja bila podnesena agrarna prijava sukladno Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. primorja ili drugi dokazi na te okolnosti, te nije bilo mjesta pobijanom presuđenju.

 

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da tužitelj bude odbijen s tužbenim zahtjevom u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Žalba je osnovana.

 

7. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da je prema stanju zemljišnih knjiga kao vlasnik predmetne nekretnine upisana R. H.;

 

-da je čitanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između M. Ć. i S. Ć. utvrđeno da je M. Ć. nekretnine navedene u tom ugovoru nakon svoje smrti ostavio upravo tužitelju,  dok je čitanjem oporuke pok. M. Ć. utvrđeno kako je isti također dio svoje imovine ostavio tužitelju, dok je dio ostavio svojim kćerima;

 

-da je čitanjem prijave Kotarskog suda utvrđeno kako je također prijavljena i predmetna nekretnina;

 

-da je stalni sudski vještak I. P. u nalazu i mišljenju naveo da je predmet spora, dio čestice 2614/1 k.o. G., što u naravi predstavlja dio objekta koji se nalazi djelomično na čestici 2637/4, gustirnu, dvorište oko objekta i dio šume, da je na terenu predmet spora definiran u svom sjevero-istočnom dijelu makadamskim putom, u sjeverozapadnom dijelu produžetkom zida koje omeđuje dvorište do makadamskog puta, jugo-istočni dio je definiran željeznim klinom na makadamskom putu s južne strane do oznake makadamskom putu iznad objekta, jugozapadna granica prolazi preko objekta, a što je na skici izmjere prikazan dio čestice 2614/1 koji je predmet spora kojeg definiraju točke 1-2-3-4-5-1;

 

-da iz iskaza svjedoka J. Ć. proizlazi da je F. Ć. 80-ih godina spornu nekretninu zamijenio sa M. Ć. pok. S. i to na način da je F. Ć. dao M. Ć. spornu nekretninu, a M. Ć. je dao F. Ć. nekretninu koju je on imao u posjedu, a koja se nalazila jugozapadno od predmetne nekretnine i to možda za 10-15 m;

 

-da je od tada M. Ć. sve do svoje smrti bio u posjedu sporne nekretnine te je istoga u pogledu te nekretnine naslijedio njegov sin S. Ć., ovdje tužitelj koji predmetnu nekretninu od 2021. godine redovito kosi, te ga nitko nije ometao.

 

              8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je tužitelj dokazao da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, budući da je saslušani svjedok između ostalog naveo kako su prednik tužitelja i sam tužitelj imali neprekidan posjed na spornoj nekretnini, koji nitko nije osporio, a tuženik tijekom postupka nije doveo u pitanje samostalnost i poštenje posjeda, i kako je protekao vremenski rok, a uračunavajući i vrijeme prednika sadašnjeg posjednika potreban za stjecanje prava vlasništva na navedeni način, zaključuje da su se ostvarile sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

9. Osnovano tuženica u žalbi dovodi u dvojbu pravilnost činjeničnih i pravnih utvrđenja suda prvog stupnja.

 

 

              10. Naime, uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u J., proizlazilo bi da je rješavajući povodom prijave obrađivača od 20. srpnja 1947. broj: 3060/47 dana 13. studenoga 1947. donijela odluku kojom se priznaje obrađivaču i članovima njegove porodice (M., A., M., D., B., M., V. i T.) na jednake dijelove vlasništvo zemlje između koje je i kč.br.2614/1 s tim da je prijavu podnio S. Ć. pok.T..

 

              11. Nadalje, prema popisu posjeda (list 17 spisa) proizlazilo bi da je kč.br. 2614 S. dolac površine 2 hektara i 40 ari, šuma upisana kao posjed S. Ć. pok. T. iz G., dok je prema prijepisu posjedovnog lista od 15. siječnja 2023. kč.br. 2614/1 S. dolac, šuma površine 2 hektara i 40 ari, upisana kao posjed M. Ć. pok. T. i S. Ć. pok. T. oboje iz G., i oboje u ½ dijela. Također iz dopisa Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar  S., Odjel za katastar nekretnina S. grad od 10. prosinca 2016. (list 26 spisa) proizlazi da tužitelj S. Ć. iz G. nije upisan kao nositelj prava na zemljištu, odnosno na predmetnoj čestici, a prema posjedovnom listu broj 45 (list 33 spisa) proizlazilo bi da je dio kč.br.2614/1 u površini od 24000 m2 bader, šuma, upisano kao posjed M. Č., G. i S. Ć., G., svakog u ½ dijela.

 

              12. Prema navodima tužitelja iz tužbe i tijekom postupka proizlazilo bi da su M. se dijelili na istočne (M., S., T. i M.) i zapadne  (D., A., I. i S.) i zajednički su posjedovali kč.br.2614/1 te posebno kč.br.2637/4, u uvali S. dolac, zajedno su izgradili ribarsku kućicu prije 150 godina koju su podijelili na „zapadni dio“ koji je pripao D., odnosno njegovom sinu S. i „istočni dio“ koji je pripao braći  S. i M., odnosno njihovim sinovima M. i T.. Također, proizlazi da je između M. i T. postignut dogovor, prema kojem je stara kuća ostala u posjedu i vlasništvu T., dok će M. sagraditi novu kuću na kč.br. 2614/1 i kč.br. 2637/4.

 

13. Naime, tužitelj prema podacima u spisu pravo vlasništva na spornoj nekretnini temelji na nasljeđivanju i dosjelosti.

 

14. Prema tome, tužitelj je mogao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini steći pod uvjetom da je njegov prednik M. Ć. bio vlasnik sporne nekretnine.

 

15. Prednik tužitelja S. Ć., (djed tužitelja), a isto tako njegov sin M. Ć. (otac tužitelja) nisu bili upisani u zemljišne knjige kao vlasnici nekretnine, pa je tužitelj u ovom postupku bio dužan dokazati da su S. Ć., odnosno M. Ć. bili vlasnici sporne nekretnine.

 

16. Polazeći od toga da je tuženica tijekom postupka predlagala da se utvrdi je li bila podnesena agrarna prijava sukladno Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. primorja („Narodne novine“ broj 138/46), i da spisu prileži odluka Kotorske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 13. studenoga 1947. iz koje bi proizlazilo da je prednik tužitelja S. Ć. pok. T. podnio kao obrađivač prijavu, i da je povodom te prijave donesena odluka kojom je obrađivaču i članovima njegove obitelji priznato pravo vlasništva na jednake dijelove, između ostalog na nekretnini kč.br. 2614/1., ostalo nerazriješeno je li sporna nekretnina dodijeljena predniku tužitelja i je li dodijeljeno zemljište prešlo u privatno vlasništvo prednika tužitelja i članova njegove porodice.

 

17. U navedenom pravcu sud prvog stupnja je morao ispitati prigovor tuženice glede činjenice postojanja zabilježba agrarne prijave upravo na predmetnu nekretninu, dati razloge zbog čega prihvaća ili ne prihvaća postojanje navedene prijave, odnosno zabilježbe. Ovo tim više, jer spisu prileži Odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 13. studenog 1947. Zavisno o navedenom utvrđenju, prvostupanjski sud bi morao dati razloge je li  prednik tužitelja bio obrađivač da bi u takvom odnosu s prednikom tuženice po odredbama Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa iz 1930., odnosno Zakona o ukidanju agrarnih odnosa iz 1946., bile ostvarene pretpostavke za stjecanje prava  na predmetnoj nekretnini.

 

17.1. Navedeno je bitno iz razloga što bi podnošenjem prijedloga od strane prednika tužitelja S. Ć. pok. T., kao obrađivača da mu se prizna vlasništvo na spornoj nekretnini ukazivalo da je znao da nekretnina nije njegova.

 

              18. Pored toga, iz iskaza svjedoka J. Ć. proizlazi da je F. Ć. spornu nekretninu 80-tih godina zamijenio sa M. Ć. pok.S. na način da je F. Ć. spornu nekretninu dao M. Ć., a M. Ć. je dao F. Ć. dio nekretnine koju je imao posjedu i koja se nalazila jugozapadno od predmetne 10 do 15 m, a što je suprotno navodima samog tužitelja, kao i dokumentacije u spisu, pri čemu je ostalo nerazjašnjeno tko je F. Ć..

 

              19. Da bi se u ovom predmetu mogla donijeti zakonita odluka, trebalo bi izvršiti uvid u povijesni upis u zemljišnim knjigama, a valjalo bi provjeriti i povijest posjedovanja sporne čestice kako bi se utvrdilo tko je bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik, a u katastru kao posjednik zemljišta u kritično vrijeme, te tko je sada upisan kao posjednik zemljišta.

 

20. Za sada ne može prihvatiti pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, budući da nisu utvrđene odlučne činjenice.

 

21. Naime pravila o stjecanju prava vlasništva na temelju dosjelosti sada su sadržana u odredbi čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; ZV). Pretpostavka za stjecanja prava vlasništva dosjelošću su sposobnost osobe koja dosjeda da može stjecati putem dosjelosti, da stvar koju samostalno posjeduje može biti predmetom njezina dosjedanja, da je riječ o posjedu koji ima zakonom određenu kvalitetu i da taj posjed

traje neprekidno zakonom određeno vrijeme. Dosjelost, kako je već rečeno, zasniva se na samostalnom posjedu koji traje određeno vrijeme. Posjed može biti različite kakvoće (zakonit, pošten, istinit, suprotno tome nezakonit, nepošten i neistinit), što uvjetuje različite vrste dosjelosti (redovnu, na temelju zakona i to istinitog i poštenog posjeda, izvanredno utemeljenu na posjedu koji je samo pošten). Posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao, ni obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga  posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18 st. 3.ZV-a). Nepošteno je dakle, stekao posjed onaj koji je prigodom stjecanja znao da mu ne pripada pravo na posjed kao i onaj koji je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje posjeda kao pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću se pretpostavlja, tj. posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (čl. 18. st. 5. ZV-a).

 

22. Stoga je tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine mogao steći s osnova dosjelosti samo ako je računajući posjed njegovih prednika ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do podnošenja tužbe. Tužitelj mora dokazati da postoji neprekinuta sukcesija u poštenom posjedovanju.

 

23. Pri tom treba istaći, da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću nekretnine koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme posjedovanja proteklog prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbi čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju odredbi drugog zakona.

 

24. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 92/94, 74/95, 57/96 - dalje ZOVO) koji je branio stjecanje prava dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

 

25. Naime, u čl. 388. st. 4. ZV-a bilo je propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnine koja je bila dan 8. listopada 1991. u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga.

 

26. Dana 17. studenog 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je čl. 388. st. 4. ZV-a (Odluka U-I-58/1997 i dr. - “Narodne novine” broj 137/99 od 4. prosinca 1999) što znači da je razdoblje od 1991. do 1999. zakonodavac dopustio da se u vrijeme dosjedanja uračunava i vrijeme koje je proteklo prije 8. listopada 1991.

 

27. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, se izjasnio i Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda u kojima je zauzeo pravno shvaćanje;  “U tim okolnostima sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto, kao neustavno, ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši   takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju podnostelj zahtjeva stekao na temelju dosjelosti na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška.” U svezi s tim, sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprostavljeni pravni interes. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske glede tog pitanja zauzeo pravno shvaćanje: “Kod stjecanja prava vlasništva na nekretnini koja je prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, negó na temelju drugih odredbi tog Zakona.

 

28. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi naprijed navedene odlučne činjenice u smislu izraženog pravnog shvaćanja ovog suda. Tako će jasno utvrditi tko i od kada se nalazio u  posjedu sporne nekretnine, te će u presudi jasno navesti kada je rok dosjelosti počeo teći i kada su se eventualno ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Nakon toga će donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

 

29. Slijedom navedenog, valjalo je uvaženjem žalbe tuženice pobijanu presudu ukinuti u točkama 1. i 2. izreke, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 370. ZPP-a.

 

30. Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

 

 

U Rijeci,  23. listopada 2023.

 

                           

     PREDSJEDNICA VIJEĆA

 

                                                                                                                       Milena Vukelić Margan, v.r.