Poslovni broj: Gž-432/2024-2

    Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

                                                                                                               Poslovni broj: Gž-432/2024-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. B. S.. M. iz Z., zastupanoga po punomoćniku L. Z., odvjetniku iz V., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1574/2021 od 19. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 22. listopada 2024.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika S. B. S. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1574/2021 od 19. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "Utvrđuje se da je tužitelj stekao nasljeđivanjem pravo vlasništva na nekretnini kč. br. 2519 u naravi B., pašnjak površine od 4372 m2 upisane u zk. ul. 1940 k.o. N. – Z. što mu je tuženik priznati te trpjeti da tužitelj temeljem ove presude nakon njene pravomoćnosti ishodi uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika.

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

              "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 1.954,36 EURa, sve u roku od 15 dana."

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Tvrdi da je sud prvog stupnja prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa se ista ne može ispitati. Sud prvog stupnja je kao odlučne činjenice uzeo navode svjedoka čiji su iskazi proturječni. S. I. G. je na raspravi od 15. rujna 2015. iskazao da mu je otac pričao da je na predmetnoj nekretnini bio vinograd dok svjedok I. V. na istoj raspravi iskazuje da se zemljište obrađivalo za sijanje žitarica. Iskazi svjedoka su različiti i glede davanja dohotka za obradu zemljišta, jer svjedok I. G. iskazuje da je prednik tužitelja plaćao porez za tu zemlju državi, dok svjedok I. V. iskazuje da se nešto plaćalo crkvi. Svjedok B. G. je naveo da se dio uroda sa zemlje davao crkvi dok je svjedok M. B. na istoj raspravi iskazao da je riječ o crkvenom zemljištu vlasništva S. B. kojima se davao dohodak od uroda sa zemlje. Iz iskaza svjedoka i navoda same tužbe koju je podnijela još majka tužitelja jasno proizlazi da se radilo o crkvenoj veleposjedničkoj zemlji. Tužitelj u postupku nije uspio dokazati tvrdnje iz tužbe vezano za agrarni odnos, no usprkos tome sud prvog stupnja u obrazloženju presude zaključuje da tužitelji nisu stekli predmetnu nekretninu razrješenjem agrarnog odnosa, već dosjelošću. Takva je pravna konstatacija u suprotnosti s iskazima svjedoka i navodima tužbe. Tužitelj je tijekom postupka isticao i mijenjao osnove stjecanja prava vlasništva pa upravo ta činjenica ukazuje da nije bio pošteni posjednik. Notorna je činjenica da je tuženik S. B. S.. M. u većem dijelu Z. županije bio veleposjednik te kao vlasnik davao pojedine zemlje težacima na obradu dok bi oni zauzvrat plaćali dohodak. Takav agrarni odnos nije značio da je nekretnina samo radi toga postajala vlasništvo onoga tko je obrađuje. Radilo se očito o crkvenoj zemlji, zemlji tuženika a da li su prednici tužitelja bili težaci i agrarni interesenti na konkretnoj nekretnini i koji je bio status zemljišta u vrijeme primjene agrarnih propisa, upravo je bilo na tužitelju da dokaže, što je propustio učiniti. Samo posjedovanje nekretnine nije uvjet za razrješenje agrarnog odnosa. Razrješenje agrarnih odnosa započelo je donošenjem Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije 1930., a agrarni odnosi koji nisu riješeni tim zakonom mogli su bili razriješeni prema Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946. U situaciji kada su djed i majka tužitelja nepošteni posjednici, tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, pa ni nasljeđivanjem, jer se u rješenjima o nasljeđivanju prednika i ne spominje. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), a na koju ukazuje žalba, jer je u obrazloženju presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 2519 k.o. N.-Z., u naravi pašnjaka u površini od 4372 m2 zv. B., što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude nakon njene pravomoćnosti izvrši uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.

9. Tužitelj je u tužbi naveo da je vlasništvo ove nekretnine stekao nasljeđivanjem prednika, majke M. M. preminule 2016., odnosno oca P. M. umrlog 2018., odnosno po više pravnih osnova, nasljeđivanjem prednika, majke M. koja ga je pak u vlasništvo stekla diobom sa sunasljednicima svojeg oca Š. G. pok. T. zv. K., kao pravnog prednika, a on temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja od 19. listopada 1930.

10. Prvostupanjski je sud usvojio postavljeni tužbeni zahtjev i zaključio da su prednici tužitelja istu nekretninu stekli temeljem dosjelosti, odnosno nasljeđivanjem i diobom. Naime, iz povijesti posjedovanja Ureda za katastar Z. od 16. svibnja 2013. proizlazi da je pregledom najstarijih podataka kojima se za k.o. N. raspolaže, a koji datiraju iz 1883., nalazi da je čest. zem. 562 koja odgovara čest. zem. 2519. k.o. N.-Z. do 1941. bila evidentirana posjedom tuženika S. B. S. M., a sve od 1941. upisanog posjednika Š. G. pok. T. zv. K., (djeda tužitelja). Prvom revizijom ove katastarske općine 1955. ponovno je utvrđen i evidentiran kao posjednik Š. G. pok. T., a isti je upis potvrđen i prilikom vršenja druge revizije k.o. N. 1975., sve do nove izmjere iz 2006. kada je prema Zapisniku komisije za preoblikovanje zemljišne knjige za k.o. N. kao vlasnik ove nekretnine upisan tuženik.

11. Sud prvog stupnja prihvaća tvrdnju tužitelja da je njegov prednik, djed Š. G. pok. T. zv. K. bio u samostalnom posjedu sve od 1941., kako je to i potvrđeno materijalnim dokazom, podacima iz Ureda za katastar Z., da su ga nakon smrti naslijedili zakonski nasljednici: R. G., L. Č., J. B., D. M., N. G. M., B. G. i M. M., majka tužitelja D. M. koji su 17. listopada 2005. Diobenim ugovorom izvršili diobu naslijeđenih nekretnina i na temelju kojeg je ista pripala u samovlasništvo majci tužitelja M. M. Nakon njezine smrti naslijedili su je suprug P. M. i sin D. M./tužitelj, a nakon smrti oca P. M. njegovim je nasljednikom proglašen upravo tužitelj, kao jedini potomak (l.s. 106-109).

12. Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo stvari, samostalnim posjedom te stvari, takav posjed treba imati zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje kroz zakonom određeno vrijeme, sukladno odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP).

13. Odredbom čl. 18. st. 1. ZVDSP propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, a ni zlouporabom povjerenja.

14. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

15. S obzirom na stanje Katastra i činjenicu da je sve od 1941. na predmetnoj nekretnini kao samostalni posjednik bio upisan djed tužitelja Š. G. pok. T. K. i to neprekidno sve do 2006., odnosno postupka obnove zemljišne knjige za k.o. N. (l.s. 49), da je nekretnina bila predmetom diobe sunasljednika pok. Š. G. pok. T., te da je na temelju Diobenog ugovora od 17. listopada 2005. u samovlasništvo pripala majci tužitelja M. M., a tužitelj je njezin jedini nasljednik, to je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog suda drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasništvo stekao nasljeđivanjem prednika, koji su ga pak stekli dosjelošću kao pošteni posjednici, sukladno odredbi čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP.

16. Naime, kod poštenog posjeda (ali ne kumulativno istinitog i zakonitog) propisano je vrijeme posjedovanja u trajanju od 20 godina (čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP). Osim navedenih rokova, zakonom su propisano dvostruko dulji rokovi pri stjecanju stvari u vlasništvu određenih privilegiranih osoba (Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak, nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, sukladno odredbi čl. 159. st. 4. ZVDSP). To znači da će posjednik nekretnine u vlasništvu navedenih osoba steći vlasništvo nekretnine nakon 40 godina poštenog, samostalnog i neprekidnog posjeda.

17. Nasljeđivanje je proces prenošenja prava na imovinu preminule osobe na njene nasljednike. Nasljednici stječu pravo vlasništva na naslijeđenoj imovini u trenutku otvaranja nasljedstva, osim ako Zakonom nije drukčije određeno i kao nasljednici ovlašteni su ishoditi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi

18. Iako tuženik tvrdi da su u postupku saslušani svjedoci iskazivali da je predmetno zemljište bilo crkveno, za kazati je da iz iskaza svjedoka I. G. proizlazi da mu nije poznato da bi predmetna nekretnina bila veleposjednička, već jasno navodi da se radilo o zemljištu kojeg je nesmetano posjedovao prednik tužitelja, dok o njezinu statusu nema saznanja, koje navode je potvrdio i svjedok I. V. i ovi svjedoci ne spominju agrar kao temelj prava stjecanja vlasništva.

19. S obzirom da su u postupku saslušani svjedoci rođeni puno kasnije od vremena ukidanja agrarnih odnosa feudalnog karaktera (izuzev svjedoka M. B. rođ., 1933.) isti i nemaju neposredna i točna saznanja o statusu spornog zemljišta pa je životno i logično da njihovi iskazi o toj činjenici nisu egzaktni, kao i iskazi o činjenici koje su se kulture na tom zemljištu uzgajale.

20. Ovdje je za kazati i to da su prema odredbi čl. 1., 4. i 7. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja od 20. studenoga 1946. ("Narodne novine", broj 138/46) ukinuti svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja je prešla u slobodno vlasništvo obrađivača bez odštete vlasniku pa je stupanjem na snagu tog Zakona i prestala obveza davanja dohotka za obradu tog zemljišta, pa s obzirom na vrijeme saslušanja svjedoka odmakom od gotovo više od 80 godina od stupanja na snagu tog Zakona, nema svjedoka koji bi imali neposredna saznanja o tome da li se u konkretnome radilo o crkvenom zemljištu i da li se za njegovu obradu davao dohodak ili urod i kome točno.

21. Stoga je sud prvog stupnja, s obzirom da nije vezan za pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva, već za činjenice koje je tužitelj u postupku iznio, osnovano zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine i odlučio kao u izreci pobijane presude.

22. Stoga žalba tuženika nije osnovana.

23. Na osnovi iznesenog, trebalo je, po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

24. Nepobijano rješenje prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjeno.

U Zadru, 22.listopada 2024.

                                                                                                  Predsjednica vijeća

                                                                                                        Katija Hrabrov, v.r.