1                           Poslovni broj: P-178/2022-35

 

 

       

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12                           Poslovni broj: P-178/2022-35

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB: …, iz P., T. dr. F. T. …, zastupanog po punomoćnicima iz ZOU M. J. i V. J., odvjetnicima iz S. protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, S. avenija …, Z., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 14. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 27. studenog 2024.

 

p r e s u d i o j e

 

l Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 016-2737/2005 od 23. prosinca 2005. godine koji su sklopili tužitelj D. P., kao korisnik kredita, i tuženik A. B. d.d., kao kreditor u dijelu u kojem će tuženik za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita naplatiti naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke.

 

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d. isplatiti tužitelju D. P. iznos od 276,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. rujna 2010. godine pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku A. B. d.d. naknaditi tužitelju D. P. trošak parničnog postupka u iznosu od 2.769,31 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj D. P. (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika A. B. d.d. (dalje: tuženik), radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako je Ugovorom o kreditu broj: 016-2737/2005 od 23. prosinca 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika H. A.-A.-B. d.d. kao kreditora, tužitelju odobren potrošački kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 72 mjeseca. Tužitelj je dana 21. rujna 2010. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Temeljem odredbe čl. 8. Ugovora, ugovoreno je da će za odustanak od kredita i za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka naplatiti naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 2.085,60 kn što je vidljivo na str. 7. dokumenta pregled prometa za klijenta (naplata troška dana 21.09.2010.). U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena je ugovorna odredba iz čl. 8. prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke je ništetna, jer je suprotna kongentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, odredba čl. 8. Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo. Slijedom navedenog predložio je da Sud udovolji njegovom tužbenom zahtjevu u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je dana 21. prosinca 2005. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 016-2737/2005 (dalje: ugovor o kreditu). Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti naslova, budući da je odredbom čl. 20. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, stoga tužitelj predlaže da se naslov oglasi mjesno nenadležnim te ovaj predmet dostavi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Prvenstveno, tuženik ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. - dalje: ZOO) u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja troškova naknade pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare. Naime, kod isplate temeljem ništetnosti primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu sporne naknade u zastari. U slučaju kad bi se tužitelj pozivao na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, tuženik ističe kako je navedeno bespredmetno. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

 

3. U tijeku dokaznog postupka Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (str. 10-17 spisa), odgovor na zahtjev (str. 18 spisa), specifikaciju uplata (str. 19-20 spisa), pregled prometa (str. 21-27 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje D. B. (str. 171-180 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 332-333).

 

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u osnovan u cijelosti. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju.

 

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-2737/2005 od 21. prosinca 2005. sklopljenog između prednika tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 2.) tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. U čl. 8.2. Ugovora ugovoreno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika.

 

6. Uvidom u pregled prometa za klijenta za kredit broj: 016-2737/2005 tuženika utvrđeno je da je tužitelju dana 21. rujna 2010. obračunat i naplaćen trošak u iznosu od 2.085,60 kuna.

 

7. Dakle iz navedenog pregleda prometa vidljivo je da je tužitelju utužena naknada naplaćena istoga dana kada je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita u cijelosti dana 21. rujna 2010. i naplaćen mu je iznos od ukupno 285.033,60 kuna.

 

8. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka Sud je saslušao tužitelja koji je u svom iskazu naveo kako je Ugovor o kreditu sklopio s H. A. A. bankom 2005. godine na iznos od 50.000,00 CHF na rok otplate od 10 godina. Prilikom sklapanja ugovora o utuženom stambenom kreditu supruga i on su vodili računa o tome da bude sklopljen na što kraći rok trajanja, a sa što većom ratom otplate kredita koju su bili u mogućnosti otplaćivati. Rata kredita na početku otplate istog iznosila je 2.700,00 kuna, da bi do 2014. godine došla na iznos od 5.000,00 kuna. Budući je to njima tada više bilo nemoguće otplaćivati, posudili su novac i utuženi kredit prijevremeno otplatili 2014. godine. Prilikom ugovaranja spornog kredita u banci im nisu rekli da bi im bili naplaćeni bilo kakvi troškovi kredita. Nije upućen od strane banke o mogućnostima utjecaja na odredbe samog ugovora o kreditu, a budući je u tom trenutku imao u vidu samo iznos kredita, rok otplate i ratu koju bi trebao otplaćivati. Sklopio je ugovor o kreditu s takvim odredbama koje su mu prezentirane.

 

9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač. Slijedom navedenog tužitelj je, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP-a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos s prednikom tuženika (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP-a budući da je upravo kao banka nudio kredite, što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti), a radi osobnih potreba tužitelja i njegove obitelji (dovršenje stana za potrebe obitelji). Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba (dakle ne kao trgovac) i to radi rješavanja stambenog pitanja za osobne odnosno obiteljske potrebe (dakle ne za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao suprotno, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi, već protivno tome tužitelj navodi da od strane banke nije upućen o mogućnostima utjecaja na odredbe samog ugovora o kreditu, a koji je tužitelj i potpisao.

 

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a u st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je i iz same forme ugovora (prazne linije između redova), a osim toga i činjenice da se sam ugovor poziva (čl. 21. Ugovora) na opće akte same banke kao sastavne dijelove ugovora. Da je predmetni Ugovor tipski, ne osporava i sam tuženik u svome odgovoru na tužbu, a činjenicu da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, potvrđuje tužitelj u svome iskazu.

 

11. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

12. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci Sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

13. U konkretnom slučaju sporni Ugovor o kreditu od dana 21. prosinca 2005. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti. Prebivalište tužitelja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bilo u Petrinji, te tužitelj i danas ima prebivalište u Petrinji, a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 20. Ugovora o kreditu) se nalazi u Zagrebu, te bi dolaskom na sud u Zagreb tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a) za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Također, odredbom čl. 19. st. 1. ZZP-a propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

 

14. Izjava tužitelja (a koja je i sama rezultat tipskog ugovora) u kojoj sam potpisom potvrđuje da u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta prednika tuženika, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge banke te "druge opće akte" prednika tuženika, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora… (čl. 21 Ugovora) kod utvrđenja da tužitelju uopće nije bilo poznato o kakvoj se naknadi radi niti su predmet pregovora između stranaka bili kakvi jednokratni troškovi obrade kredita (kako i sam tužitelj u svom iskazu navodi, tuženik u smislu čl. 81. st. 4. ZZP) nisu dokaz da je tužitelj bio realno i stvarno upoznat s odredbama i tarifom Odluke o naknadama za usluge prednika tuženika, tim više što niti sam tuženik sada tijekom postupka takvu odluku ne dostavlja sudu kao dokaz o sadržaju i elementima utuženih troškova (a naplaćenih od strane tuženika), niti dokazuje jesu li tako naplaćeni troškovi doista i realni. Dakle, iz navedenog proizlazi (kako iskaza tužitelja tako i samog sadržaja Ugovora) da je sporna odredba rezultat tipskog ugovora, a o kojoj odredbi tužitelju nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja niti je sama odredba dovoljno jasna i transparentna da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.

 

15. Naime, u smislu čl. 82. st. 1. alineja 8. ZZP-a je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu tvrdi da mu u banci prilikom ugovaranja spornog kredita nisu rekli da bi mu bili naplaćeni bilo kakvi troškovi kredita.

 

16. Nadalje, iako u smislu čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe, a koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvjet jasnoće i lako razumljive odredbe, jer se potrošaču na pojašnjava niti navodi vrsta i visina naknade, od čega se točno sastoje takvi troškovi koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Riječ je, naime, o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 Van Hove od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve troškove, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takvih troškova kao i elemente istih, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao istu odredbu, a obzirom da njezin sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te je sporna odredba samo jedna od niza ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sam tužitelj nije morao imati posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornoj Ugovornoj odredbi, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima troškova koje je prebacio na tužitelja kao potrošača i kojim mu je dodatno nametnuo teret otplate kredita po sklopljenom Ugovoru.

 

17. No, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njegov sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 81. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

 

18. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 Sanchez Morcillo i Abril Garcia, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 Aziz od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi - pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

 

19. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

 

20. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

 

21. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

 

22. Tijekom postupka, a osim navoda odgovora na tužbu u kojem tuženik navodi kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Budući u slučaju prijevremene otplate kredita za tuženika nastaje šteta, pa je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U svezi svega navedenog, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti takvih troškova (tuženik je odustao od dokaza saslušanjem predloženog svjedoka), odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih troškova stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužitelja odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže i to znatne u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na istu odredbu nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat iste), njegovo materijalno pravo odnosno uvećan mu je iznos koji je morao otplatiti prilikom prijevremene otplate ugovorenog kredita, a koja povreda, bez obzira na navode tuženika (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno).

 

23. Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra da je sporna odredba, a u smislu čl. 81. ZZP-a nepoštena. U smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog, smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, ovaj sud je, a u smislu čl. 87. st. 1. i 2. ZZP-a i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.

 

24. U odnosu na visinu naplaćenih spornih troškova, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji D. B.. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje od dana 22. ožujka 2023. proizlazi visina potraživanja po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu broj 016-2737/2005 u iznosu od 2.085,60 kuna, odnosno 276,81 eura (preračunato po fiksnom tečaju konverzije 1euro = 7,5345 kuna).

 

25. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje pa je stoga Sud utvrdio da je visina naplaćenih troškova od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe 276,81 eura, koji iznos je tuženik dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti otplatio sporni kredit (a u iznosu kojeg je naplaćen i sporni trošak), što tuženik ne osporava.

 

26. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, ističe se kako u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. svibnja 2022. godine.

 

27. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 276,81 eura te je odlučio kao u toč. II. izreke.

 

28. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO (odnosno čl. 214. ZOO/91) od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova, a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogao zaključiti zašto mu se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana nakon što je tužitelju uvećan iznos koji mora platiti prilikom prijevremene otplate kredita te je odlučeno kao u toč. II izreke.

 

29. Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

30. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima od 8. veljače 2023., 11. ožujka 2024. 14. listopada 2024. za svako u iznosu od 200,00 (Tbr 9/1 Tarife) i na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3 Tarife), trošak sastava podneska od 18. kolovoza 2022., 29. rujna 2022., 24. ožujka 2022., 10. kolovoza 2023., i 31. siječnja 2024. u iznosu za svako od 200,00 eur (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 14. veljače 2023. u iznosu od 50,00 eur (Tbr 8/4 Tarife). Tužitelju je priznat i materijalni trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 2.769,31 eura, a koji je naloženo da plati tuženik. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

 

U Petrinji, 27. studenog 2024.

 

                                                                                                       Sutkinja

                                                                                               Blaženka Navara

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. 

 

DNA:

1. Tužitelj D. P., po punomoćnicima iz Z. M. J. i V. J., odvjetnicima iz S.

2. Tuženik A. B. d.d. po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z.