P-947/2021-24

 

 

 

Republika Hrvatska                                                                             P-947/2021-24

Općinski sud u Osijeku                                                                            

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužiteljice D. H. iz O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u O., protiv tuženika E. & S. b. d.d. R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K. & p. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 7. listopada 2024., u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika V. M., odvjetnice u Odvjetničkom društvu Z. i p. d.o.o. O., uz javnu objavu 25. studenog 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu pod brojem ..., od dana 24. ožujka 2006. godine, koji glasi: "23.670,00 CHF (dvadesettritisućešestosedamdesetCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj ".

 

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu pod brojem ..., od dana 24. ožujka 2006. godine, koji glasi: "Iznos anuiteta=340,03 CHF (tristočetrdesetCHFitri/100)", te "po srednjem tečaju Banke za CHF". Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.".

 

III. Nalaže se tuženiku E. & S. b. d.d. R., OIB: ..., tužiteljici D. H. iz O., OIB: ..., zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 2.289,92 € (slovima: dvije tisuće dvije stotine osamdeset devet eura i devedeset dva centa), uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

 

IV. Tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovora o kreditu pod brojem ..., od dana 24. ožujka 2006. godine, koji glasi: " u skladu s važećim odlukama Banke.".

 

II. Nalaže se tuženiku E. & S. b. d.d. R., OIB: ..., tužitelju D. H. iz O., OIB: ..., na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 204,52 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos anuiteta od dospijeća do konačne isplate, i to od dospijeća do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do konačne isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, a koje teku:

 

a sve u roku od 15 dana.",

 

odbija se u cijelosti kao neosnovan.

 

V. Nalaže se tuženiku E. & S. b. d.d. R., OIB: ..., naknaditi tužiteljici D. H. iz O., OIB: ..., prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.654,94 Eura (slovima: jedna tisuća šest stotina pedeset četiri eura i devedeset četiri centa), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 25. studenog 2024. kao dana presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

 

              VI. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljica se odbija kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom dana 24. 03. 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj ..., kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor, obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 23.670,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste E. & S. b. d.d. R., na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 8. predmetnog ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,490 % godišnje. Osim što je kamatna stoga ugovorena kao promjenjiva prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, a tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislila da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Tuženik je temeljem ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao ukupni iznos od 18.421,90 kuna. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita kao i samu tužiteljičinu egzistenciju ista nikada ne bi preuzela takvu obvezu. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj pravnoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona zaštite potrošača, da se predmetni ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim kreditom, obzirom da se zapravo radi o kreditu čija namjena je bila adaptacija nekretnine i to u svrhu poslovne djelatnosti. Činjenica je da se na adresi O., nalazi registrirano sjedište trgovačkog društva R. d.o.o. čiji osnivač te osoba ovlaštena za zastupanje je tužiteljica te je činjenica da je tužiteljica ugovorila predmetni kredit s ciljem obavljanja poslovne djelatnosti, a slijedom čega se ne može smatrati potrošačem. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti kroz nepoštenost iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti kroz nepoštenost čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora o kreditu, te je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati. Odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila je razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Preplate "tečajnih razlika eventualno se mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma". Tuženik ističe prigovor radi prijeboja – manje plaćeni iznosi s osnove tečaja u iznosu od 1.126,91 kunu kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te predlaže da sud utvrdi presudom da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.126,91 kunu zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2006. pa do 2. prosinca 2008. Tuženik predlaže da sud tužiteljicu s tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj ... od 24. ožujka 2006. na listu 11 do 15 spisa, plan otplate na listu 15 i 16 spisa, aktiviranje izjave o obustavi plaće na listu 17 spisa, obavijest o kreditu od 1. travnja 2006. na listu 18 spisa, obavijest o prometni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2008. na listu 19 spisa, obavijesti o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. i 6. listopada 2011. na listu 20 i 21 spisa, otplatni plan a listu 22 spisa, otplatni plan na listu 23 spisa, karticu obustava na listu 24 do 27 spisa, potvrdu o otplati nenamjenskog kredita od 7. ožujka 2012. na listu 28 spisa, povlačenje izjave suglasnosti o zapljeni primanja od 7. ožujka 2012. na listu 29 spisa, dokumentaciju uz odgovor na tužbu od 77 do 148 spisa, proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku T. V., dipl. oec., na ročištu održanom 7. listopada 2024. saslušao tužiteljicu D. H. na listu 272 spisa.

 

4. Sud je radi saslušanja na ročište 7. listopada 2024. pozvao svjedokinju Ž. K., a sa adrese tuženika, čije saslušanje je predložio tuženik kao djelatnika banke, no ista nije pristupila na navedeno ročište, iako je uredno pozvana pa sud nije mogao provesti dokaz saslušanjem svjedokinje koju je predložio tuženik.

 

5. Tužiteljica D. H. u svom iskazu na ročištu održanom 7. listopada 2024. navela je: "Mogu reći da sam kredit podigla u E. b. 2006. Svrha kredita je bila adaptacija obiteljske kuće. Rate kredita sam plaćala ja sama sa svojim primanjima odnosno rata kredita mi je skidana administrativnom zabranom sa plaće. Mogu reći da kuću nisam koristila niti za firmu niti za obrt niti za zanat, nego za stanovanje mene i moje obitelji. Mogu reći da sam u banci tražila kredit u eurima, međutim, u banci su mi predložili i rekli da je sigurniji i povoljniji kredit u švicarcima. Mogu reći da nisam imala nikakvih mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu odnosno na odredbe ugovora o kreditu, budući se radilo o tipskom kreditu banke. Mogu reći da me nisu u banci upozorili na mogućnost da bi rata kredita mogla rasti kao ni na mogućnost da bi se valuta mogla mijenjati na više, pa da bi samim tim moglo doći do porasta rate kredita. Rata mi je od 1.500,00 i nešto kuna, narasla na 2.250,00 kuna. Da sam znala da će rata toliko narasti sigurno ne bih digla kredit u švicarcima, jer je na kraju rata za mene bila previsoka.".

 

              5.1. Odgovarajući na pitanja zamjenice punomoćnika tuženika, tužitelja je navela: "mogu reći da kako sam već izjavila u banci su mi rekli da je kredit u švicarcima najsigurniji i najpovoljniji. Mogu reći da sam se s osobnim bankarom sastala prvi put kad sam tražila kredit, zatim kad sam donosila dokumentaciju i na kraju kada sam potpisala ugovor o kreditu. Mogu reći da mi je bilo jasno vezano za odredbe ugovora o kreditu, a zapravo mi je bilo najbitnija visina rate koja će mi se obustavljati na plaći i to iz razloga da vidim da li ću moći otplaćivati taj kredit. Nisam bila svjesna rizika valutne klauzule jer da jesam sigurno ne bih ulazila u to.", dok je odgovarajući na pitanje punomoćnice odgovorila da je u banci nisu upozorili na rizik sklapanja kredita vezano za švicarski franak.

 

6. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko –knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke T. V., dipl. oec.

 

7. Vještak T. V., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 27. prosinca 2023. navodi da je tužiteljica D. H., kao korisnik kredita, sa tuženikom E. & S. b. d.d., kao kreditorom, sklopila Ugovor broj ... od 24. ožujka 2006. Kredit je podignut kao stambeni – kredit za adaptaciju. Podignut je u kunskoj protuvrijednosti 23.670,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Valutna klauzula u CHF. Datum isplate odnosno korištenja kredita 27. ožujka 2006. Tečaj CHF na dan korištenja kredita iznosio je 4,624400. Rok otplate kredita je bio 84 mjeseca. Početna kamatna stopa po Ugovoru iznosila je 5,49%. Kredit se otplaćuje po srednjem tečaju banke na dan plaćanja anuiteta. Kredit je privremeno otplaćen 6. ožujka 2012. u razdoblju dospijeća 72. anuiteta.

 

7.1. Korisnica kredita je preplatila kamatu zbog promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 5,49% u pedeset anuiteta i prijevremenoj otplati u iznosu od 204,52 EURa, odnosno 1.540,93 kune. Banka je 3 puta tijekom otplate kredita mijenjala kamatnu stopu po svojoj odluci u višu od početno ugovorene kamatne stope 5,49%. Od 71 obračunatog anuiteta i prijevremene otplate kredita u razdoblju dospijeća 72. anuiteta, Banka je obračunala 21 anuitet po početno ugovorenoj kamatnoj stopi 5,49%, a kod 50 anuiteta i prijevremene otplate je obračunata viša kamatna stopa od početno ugovorene kamatne stope 5,49%.

 

7.2. Preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 45 anuiteta i prijevremenoj otplati kredita u razdoblju dospijeća 72. anuiteta u iznosu od 2.289,92 EURa, odnosno 17.253,40 kuna u anuitetima u kojima je srednji tečaj Kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja Kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita. Kredit je tužiteljici isplaćen dana 27.03.2006., kada je 1 CHF po srednjem tečaju Banke Kreditora na dan korištenja kredita vrijedio 4,624400 kuna.

 

              7.3. Na obje okolnosti po promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli preplaćeno je svakomjesečno u anuitetima 2.494,44 Eura odnosno 18.794,33 kune.

 

8. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje i dopunu istoga vještaka T. V., dipl. oec.

 

9. Tužiteljica je podneskom od 1. listopada 2024., a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje na ime preplaćenih kamata iznos od 204,52 Eura, a na ime tečajnih razlika iznos od 2.289,92 Eura.

 

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Z. broj P-... od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "trećetužena E. & S. B. d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena E. & S. B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena E. & S. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima , koristeći u istima , ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene E. & S. B. d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena E. & S. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene E. & S. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača , pa je time trećetužena E. & S. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97.  Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.".

 

11. Presuda Trgovačkog suda u Z. broj P-... od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-... od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt ... od 9. travnja 2015.

 

12. Prema odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog  ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

 

12.1. Prema odredbama članka 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

13. Prema odredbama članka 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

14. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u članku 96. tog Zakona.

 

15. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

16. Sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

 

17. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno.

 

18. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.

 

19. Prema članku 5. Direktive 93/13/EEZ u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

 

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev ... od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt ... od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-... od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja  upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

21. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev ... od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

 

22. Odredbom članka 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a istog Zakona, dok je člankom 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku.             

 

23. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 2.289,92 Eura osnovanim u cijelosti. 

 

24. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 14. lipnja 2023., zbog čega zastara nije nastupila). Tužbe vezane za valutnu klauzulu mogle su se podnijeti do 14. lipnja 2023., a kako je predmetna tužba podnesena 13. rujna 2021., znači da potraživanje tužiteljice vezano za valutnu klauzulu nije u zastari. Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

 

24.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 14. lipnja 2023., zbog čega zastara nije nastupila).

 

24.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

 

24.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev ...). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

25. U odnosu na eventualno potraživanje tuženika naspram tužitelja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog, valja navesti kako isto nije osnovano. Plaćanje tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Iz tog razloga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, pa time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

 

              25.1. U odnosu na obračunavanje iznosa tužiteljevih uplata izvršenih po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora, Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci broj Rev ... od 18. prosinca 2023. navodi da prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da temeljem odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev, pri čemu je osnovana pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne, odnosno da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strana ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja – sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da takva tražbina mora biti kvantitativno određena. U tom smislu ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procenopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. Zakona o parničnom postupku, ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i članka 196. Zakona o obveznim odnosima, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u švicarskim francima. Slijedom navedenog, sud je odbio istaknuti prigovor prijeboja od strane tuženika kao neosnovan, a i potraživanje tuženika po navedenom prigovoru radi prijeboja je u zastari, s obzirom da je tužba podnesena 2021., a potraživanje tuženika navedeno u prigovoru radi prebijanja potiču iz 2006., 2007. i 2008., tako da su ista u zastari.

 

26. Tuženik navodi da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev te je prije svega potrebno istaknuti da Zakon o parničnom postupku uopće ne poznaje institut "djelomičnog povlačenja tužbe", već samo povlačenja tužbe. Tužbu kao takvu nije moguće "djelomično povući", već se ista povlači u cijelosti. Smanjenje tužbenog zahtjeva s druge strane najčešće po provedenom vještačenju ili po djelomičnom udovoljenu tužbenom zahtjevu od strane tuženika sasvim je drukčija procesna radnja za koju Zakon o parničnom postupku ne predviđa nikakvu suglasnost tuženika. Ta problematika posebice dolazi do izražaja u predmetnim slučajevima CHF kredita i sporova gdje po provedenom vještačenju potrošači ne rijetko umanjuju svoje tužbene zahtjeve koje su prethodno postavili u nešto većim iznosima od izvještačenih, najčešće kako bi u fazi glavne rasprave izbjegli probleme s preinakom tužbenog zahtjeva na više. Ratio navedene odredbe o povlačenju tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku leži u činjenici da je tuženik svojim prigovorima i navodima naveo tužitelja na povlačenje ili "djelomično povlačenje" tužbe, slijedom čega bi njegov zahtjev za prouzročene troškove bio osnovan. Međutim u kontekstu sporova iz CHF kredita ako tužitelj samo smanjuje tužbeni zahtjev po provedenom vještačenju jer je inicijalno u tužbi uslijed nedostatka specifičnog financijskog znanja paušalno postavio zahtjev na nešto veći iznos tada se radi o običnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva uslijed matematičkog obračuna, a ne "uspjehu tuženika u smislu odredbe članka 193. ZPP". S obzirom na to da se radi o specifičnim sporovima koji su potekli iz potrošačkih ugovora i prava Vrhovni sud je dodatno precizirao svoje stajalište o troškovima postupka u slučaju povlačenja tužbe u svojoj odluci Rev ... od 20. listopada 2021. Praksa suda EU u predmetu C-224/19 tumači načelo djelotvornosti na način da mu se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odbiti od ostvarivanja prava na djelotvornu sudsku zaštitu od nepoštenosti ugovornih odredaba kako je regulirano Direktivom 93/13.

 

27. Što se tiče prigovora tuženika da tužiteljica nema status potrošača, u članku 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. te u članku 15. stavak 5. istog Zakona iz 2014. definiran je pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtnički ili profesionalne djelatnosti. Osim toga, teret dokaz da tužitelj nije potrošač leži na tuženiku prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev ... od 26. svibnja 2020. Tužiteljica je u razdoblju od 8. svibnja 1995. do 1. siječnja 2020. bila zaposlena u V. d.d., a što je razvidno iz toga da je kreditna obveza tužiteljice vršena obustavom na plaći tužiteljice u V. d.d.

 

27.1. Vezano za tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač potrebno je istaći da su potrošači osobe koje kupuju proizvode i konzumiraju usluge koje im se nude na određenom tržištu proizvoda i usluga u određenom trenutku. Potrošač je prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje, trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je kao korisnik kredita – potrošač predmetni ugovor sa tuženikom sklopila u svojstvu potrošača te isti potpisala u svoje ime u svojstvu fizičke osobe, a u samom Ugovoru o kreditu u članku 3. kao namjena navedeno je stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni krediti – krediti za adaptaciju. Isto tako, iz presude Europskog suda za ljudska prava broj C-497/13 od 4. lipnja 2015. proizlazi da tužiteljica ne samo da nije dužna dokazati svoje svojstvo potrošača, nego se nije čak obvezna niti pozvati na svojstvo potrošača, budući da bi njeno samostalno kvalificiranje vlastite pravne pozicije predstavljalo nezanemariv rizik gubitka prava koje mu je zakonodavac Europske unije želio dodijeliti Direktivom čija je svrha upravo jamčenje zaštite potrošača, a ne otežavanje istima procesne pozicije. Stoga, sud drži neosnovane tvrdnje tuženika da tužiteljica nije potrošač.

 

28. Sud je tužiteljicu odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje kamatu po osnovi ništetne kamatne stope, i to iz razloga jer je nastupila zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope 14. lipnja 2019., odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019. odnosno zastara za više isplaćene iznose po osnovi kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovi tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 13. rujna 2021. zastarom su obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.

 

29. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim, i to u dijelu da joj tuženik isplati iznos od 2.289,92 Eura na ime preplate valute, dok je u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 204,52 Eura na ime preplaćenih kamata (nastupila je zastara za preplaćenu kamatu) tužbeni zahtjev neosnovan te je u tom dijelu sud isti i odbio, a kako je to odlučeno pod točkom IV. tužbenog zahtjeva.

 

30. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tijeku teksta: ZOO).

 

31. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tijeku tekstu: ZPP) i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

 

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, tako što je sud tužiteljici priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od 13. rujna 2021. u iznosu od 200,00 Eura, sastav podneska od 9. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 Eura, za ročište 24. listopada 2023. u iznosu od 200,00 Eura, za stava podneska od 1. listopada 2024. u iznosu od 200,00 Eura, za ročište 7. listopada 2024. u iznosu od 200,00 Eura, ukupno 1.000,00 Eura, PDV-e od 25% u iznosu od 250,00 Eura, za trošak vještačenja u iznosu od 331,81 Eura i za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,13 Eura, koju je tužiteljica i platila, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 1.654,94 Eura, a kako je to odlučeno pod točkom V. izreke presude.

 

32.1. Sud tužiteljici nije priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,14 Eura, budući tužiteljica nije sudu dostavila dokaz da je platila sudsku pristojbu na presudu, s tim što prema odredbama članka 6. točka 20. Zakona o Izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23 – 12. svibnja 2023.), potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji više ne plaćaju sudske pristojbe u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je to odlučeno pod točkom VI. izreke presude.

 

32.3. Tužiteljica je zatražila i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 Eura, plus PDV-e od 25% u iznosu od 25,00 Eura, ukupno 125,00 Eura, o kojem trošku će sud odlučiti posebnim rješenjem, a ovisno o činjenici da li će punomoćnica tužiteljica pristupiti na ročište za objavu presude ili ne, sud će donijeti odluku da li tužiteljica ima pravo na naknadu troška za ročište za objavu presude ili ne.

 

                                       Osijek, 25. studenog 2024.

                                                                  

 

         SUTKINJA

                                                                                                                    Dubravka Čapelj,v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

Dostaviti
1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika