1

Poslovni broj Gž-389/2024-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj Gž-389/2024-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V., OIB …, R.,  zastupan po punomoćniku M. H., odvjetniku u R., protiv tuženika O. banka H. d.d. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. P. K., odvjetnici u O. društvu K. i dr. iz R., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-1837/2023-8 od 7. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2024.

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-1837/2023-8 od 7. studenog 2023.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. ugovora o kreditu broj …, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 3. ožujka 2006. godine, koja glasi:

“NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 2,00 % (dva posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora”.

 

II. Nalaže se tuženiku O. banka d.d., S. (G. S.), OIB:… da tužitelju N. V., R., OIB: … isplati iznos 386,46 EUR/2.746,02 kn 1 sa zateznom kamatom tekućom od 8.3.2006. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, po kamatnoj stopi od 12% godišnje, počev od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8.14% počev od 1.8.2015. pa do 31.12.2015., po stopi od 8,05% počev od 1.1.2016. pa do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od 1.7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4., 6. i 9. Ugovora o kreditu br. … sklopljenog dana 3.3.2006. godine između tužitelja N. V., R., OIB: …, kao korisnika i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten svojom odlukom jednostrano vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate.

 

IV. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 10. Ugovora o kreditu br. … sklopljenog dana 3.3.2006. godine između tužitelja N. V., R., OIB: …, kao korisnika i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoren kredit i otplata kredita u valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) u protuvrijednosti kuna.

 

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u visini od iznosi 559,69 EUR/ 4.216,98 KN s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. studenog 2023. s pa do isplate, u visini koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.“

 

2. Presudu pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže, ukinuti presudu u dijelu pod toč. I., II., i V. izreke i predmet vratiti na ponovni postupak, a u odnosu na toč. III. i IV. izreke presudu preinačiti i odbaciti tužbu.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i zahtjev za povrat iznosa od 386,46 Eur temeljem ništetnosti te odredbe.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru sadržajno istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika te je ista sačinjena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

 

5. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

6. U ovom predmetu nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili dana 2. ožujka 2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 31.700,00 CHF protuvrijednosti u kuna, a kako je to navedeno u čl. 1. istog ugovora , a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti u 84 mjesečna anuiteta od 478,42 CHF; da je ugovorena redovna kamatna stopa od 6,88 % godišnje koja je promjenjiva; da se promjena kamatne stope vrši u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke; da nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope.

 

7. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

 

8. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

 

9. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019., kojom je odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je bio i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ugovorene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke i na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

11. Sama činjenica da tužitelj ne traži isplatu temeljem ništetih odredbi, obzirom da je njegovo potraživanje u zastari, ne znači da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi.

 

12.1. Naime, vezano uz pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, u situaciji kad je utvrđena zastara potraživanja temeljem tih odredbi, valja navesti da sama činjenica da je nastupila zastara tog potraživanja,  ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim slučajevima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), te da korisnik kredita stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Naime, tužitelj u postupku koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-2092/2023 u kojem traži proglašenje ovrhe nedopuštenom koju je protiv njega pokrenuo novi vjerovnik S. ekonomi radi isplate tražbine prema ugovoru o kreditu od 3.3.2006. broj ugovora 15797/06 koji je predmetom ovog tužbenog zahtjeva, u kojem je jedan od razloga za proglašenja ovrhe nedopuštenom i prigovor na visinu duga jer da se obveza tužitelja nastala iz kredita treba obračunavati po uvjetima važećim na dan sklapanja ugovora o kreditu odnosno primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja valute CHF od 4,59 kn.

 

12.2. S tim u vezi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako kolektivna presuda nema izravni učinak, te su potrošači u svakom pojedinom postupku dužni tražiti utvrđenje ništenim tih odredbi ugovora o kreditu, te da tužitelj osnovano, radi zaštite svojih pravnih interesa u postupku P-2092/2023 ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim odredbi iz ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

 

13. Pravilno je prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03-dalje ZZP/03) zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade a tuženik to nije dokazao. Već iz same odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% iznosa kredita. Dakle, radi se o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

 

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

 

15. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

16. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 386,46 Eur. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

 

17. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

 

18. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

 

19. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

 

20. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

 

21. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

 

22. Žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe ugovora te tvrdnja žalitelja da je predmetna ugovorna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva, te da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

 

23. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

 

24. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

25. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju, uzet iznos koji je priznao sud prvog stupnja.

 

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka obzirom isti nije uspio sa svojom žalbom.

 

 

U Zagrebu 5. studenog 2024.

 

 

 

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis, v.r.