Poslovni broj Kž-474/2024-6

Poslovni broj Kž-474/2024-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca, kao predsjednika vijeća, te Dorijane Dolenec Kujundžić i Sene Midžić Putigna, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Adelite Vitasović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika D. I., OIB..., zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. t. 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu poslovni broj K-146/2024- od 7.listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu.

Obrazloženje

1.              Rješenjem Općinskog suda u Pazinu poslovni broj K-146/2024- od 7.listopada 2024. nakon što je donesena nepravomoćna presuda kojom je okrivljenik D.I. oglašen krivim da je počinio u stjecaju šest kaznenih djela i to: pod toč.1) optužnice četiri kaznena djela i to kazneno djelo protiv javnog reda - prisilom prema službenoj osobi iz čl. 314. st. 1. KZ/11; kazneno djelo protiv imovine - oštećenjem tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11; kazneno djelo krivotvorenja - krivotvorenjem isprave iz čl. 278. st. 1. i 3. KZ/11 i kazneno djelo protiv opće sigurnosti - dovođenjem u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11; pod toč.2) optužnice jedno produljeno kazneno djelo protiv imovine - teškom krađom iz čl. 229. st. 1. t. 1. KZ/11 u vezi s čl. 228. st. 1. i čl. 52. st 1. i 4. KZ/11; te pod toč.3) optužnice kazneno djelo protiv javnog reda - nedozvoljenim posjedovanjem, izradom i nabavljanjem oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 1. KZ/11, sve u vezi sa člankom 51. KZ/11, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 4 godine i 10 mjeseci, temeljem odredbe čl. 127. st. 4. u vezi s čl. 125. st. 1. t. 7. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08) protiv okrivljenika D. I. ukinut je istražni zatvor, te je optuženik pušten na slobodu.

1.1.              Istim rješenjem je temeljem odredbe čl. 98.a. st. 1. u vezi s čl. 123. st. 1. t. 3. u vezi s čl. 98. st. 2. t. 3. ZKP/08 prema okrivljeniku D. I., određena je samostalna mjera opreza i to obveza redovitog javljanja Policijskoj postaji Pazin s ispostavom Buzet i to dežurnom policijskom službeniku te policijske postaje, svakog tjedna, dva puta, u okviru radnog vremena te policijske postaje.

1.2.              Ako se okrivljenik D. I. ne bude pridržavao samostalne mjere opreza koja mu je određena rješenjem, upozoren je da time čini kazneno djelo neizvršavanja sudske odluke iz čl. 311. st. 3. KZ/11, te će nadležna Policijska postaja Pazin s ispostavom Buzet izvještavati sud o tome pridržava li se okrivljenik samostalne mjere opreza koja mu je određena rješenjem i to dostavom izvješća sudu svakih 15 dana.

2.              Protiv pobijanog rješenja pravodobnu žalbu podnosi Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu jer smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Kaznenog zakona o produljenom kaznenom dijelu, te odredbe Zakona o kaznenom postupku o rokovima trajanja istražnog zatvora. Obzirom na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, smatra da je sud pogrešno utvrdio da je maksimalni rok trajanja istražnog zatvora 7 mjeseci. To iz razloga što je okrivljenik osuđivan zbog više kaznenih djela, među kojima je i produljeno kazneno djelo teške krađe iz čl. 229. st. 1. t. 1. KZ/11 u vezi s čl. 52. st. 1. i 4. KZ/11, a da se prema zakonu za to kazneno djelo može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za kazneno djelo. Na osnovu toga zaključuje da je okrivljeniku za produljeno kazneno djelo teške krađe moguće izreći kaznu zatvora od 7 godina i 6 mjeseci, a zbog čega i rokovi najduljeg trajanja istražnog zatvora iznose 12 mjeseci do donošenje presude suda prvog stupnja, te još dva mjeseca po donošenju presude prvog stupnja (uvećane za 1/6) dakle ukupno 14 mjeseci. Zbog toga da maksimalni rok trajanja istražnog zatvora da nije istekao. Smatra da je za primjenu propisa o maksimalnom trajanju istražnog zatvora odlučna težina inkriminiranog kaznenog djela vidljiva kroz visinu zapriječene kazne, a ne to koja je i kakva kazna u slučaju dokazanosti kaznenog djela može izreći, a sve sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH poslovni broj II Kž-319/2014-4 od 5.rujna 2014..

3.              Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola je nakon razgledavanja dopisom poslovni broj KŽ-DO-566/2024-3 od 8.studenog 2024. vratilo spis.

4.               Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu nije osnovana.

5.              Prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije povrijedio povrede Kaznenog zakona o produljenom kaznenom djelu, niti je povrijedio odredbe Zakona o kaznenom postupku vezano uz računanje rokova kako to tvrdi žalitelj. Pravilno je prvostupanjski sud prilikom računanja trajanja maksimalnog istražnog zatvora primijenio odredbe čl. 133. ZKP/08 pošavši od zakonskih okvira kaznenog djela za koje je okrivljenik D. I. oglašen krivim nepravomoćnom presudom. Za kazneno djelo teške krađe iz čl. 229. st. 1. KZ/11 zakonom je zapriječena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina. Prilikom računanja rokova sud nije vezan odredbom čl. 52. t. 5. KZ/11 kako to tumači žalitelj. Naime, za računanje rokova od značaja su rokovi propisani zakonom za konkretno kazneno djelo, te je prvostupanjski sud pravilno pošao od zakonskog okvira kojim se propisuje kazna za određeno kazneno djelo. Okolnost što se za produljeno kazneno djelo može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere predstavlja zakonsku mogućnost, ali navedeno nije mjerodavno za ocjenu rokova maksimalnog trajanja istražnog zatvora.

6.              Odredba čl. 52. KZ/11 daje mogućnost strožeg kažnjavanja i to za polovicu veće od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno kazneno djelo. U konkretnom slučaju sud nije primijenio takvu postroženu kaznu, no ona i nije odlučna za računanje rokova. Prilikom računanja potrebno je pridržavati se zakonskih okvira kazne propisane za određeno kazneno djelo jer bi korištenje okvira ublažavanja ili pooštravanja kazne prilikom računanja maksimalnih rokova dovelo do pravne nesigurnosti. Rokovi maksimalnog trajanja istražnog zatvora moraju biti jasno određeni i predvidivi sukladno načelu zakonitosti. 

7.              Zbog okolnosti što je više kaznenih djela teške krađe okvalificirano kao produljeno djelo teške krađe ne mijenja se zakonski okvir visine kazne za kazneno djelo teške krađe, niti dolazi do produljenja rokova na način kako to tumači žalitelj.

8.              Odredba čl. 52. st. 5. KZ/11 daje mogućnost izricanja kazne za polovicu veću od gornje mjere kazne, a zakonom su propisane mogućnosti kada se granice mogu ublažiti ispod minimuma no time se ne mijenjaju zakonski okviri koji su odlučujući za računanje istražnog zatvora sukladno odredbama čl. 133. ZKP/08.

9.              Pogrešno je mišljenje žalitelja da je prvostupanjski sud pošao od kazne koja se faktički može izreći odnosno kazne koju je izrekao. Prvostupanjski sud je pravilno pošao od zakonskih okvira kazne koje su propisane za kazneno djelo teške krađe iz čl. 229. st. 1. KZ/11, a ne od kazne koja bi se eventualno mogla izreći ili od kazne koju je sud izrekao. Obzirom je prvostupanjski sud prilikom primjene propisa o maksimalnom trajanju istražnog zatvora pošao od okvira zakonom zapriječene kazne, te time pravilno primijenio odredbe čl. 133. st. 1. t. 3. ZKP/08, kao i odredbe čl. 133. st. 3. ZKP/08 da se kod donošenja nepravomoćne presude ukupno trajanje istražnog zatvora produljuje za 1/6. Na osnovu toga je pravilno utvrdio rokove maksimalnog trajanja istražnog zatvora, utvrdivši da su oni istekli.

10.              Vezano uz samostalnu mjeru opreza žalitelj smatra da prvostupanjski sud nije jasno odredio dane koje se okrivljenik D. I. mora javljati. Zbog toga smatra da se može desiti da se javi bilo koji dan u tjednu primjerice ponedjeljak i utorak, a u drugom tjednu četvrtak i petak, pa da se na taj način ne bi u dovoljnoj mjeri ostvarila disciplinska svrha izrečene mjere.

11.              Suprotno takvim navodima žalitelja prvostupanjski sud je jasno naznačio prilikom određivanja samostalne mjere da se okrivljenik D. I. dužan javljati svakog tjedna dva puta u okviru radnog vremena. Takva obveza je dovoljno jasna, te će se njome u dovoljnoj mjeri postići svrha zbog koje je ista određena. Za postizanje svrhe nije od značaja kojim će se okrivljenik danom javljati unutar jednoga tjedna, već je potrebno da se javlja dva puta tjedno kako je to i određeno. Navedenim će se postići dovoljan nadzor nad ponašanjem okrivljenika D. I. sve u cilju otklanjanja opasnosti od ponavljanja kaznenog djela.

12.              Stoga žalba nije osnovana, a drugostupanjski sud je još temeljem čl. 494. st. 4. ZKP/08 po službenoj dužnosti ispitao pobijano rješenje, te je utvrdio da prvostupanjski sud pobijanim rješenjem nije povrijedio kazneni zakon na štetu okrivljenice niti da bi rješenje donijelo neovlašteno tijelo, kao i da nije počinjena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, te je stoga temeljem čl. 494. ZKP/08 valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Puli-Pola 12.studenog 2024.