Poslovni broj Gž-487/2024-6

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica       1. T. M. OIB: ... i 2. I. P. OIB: ..., obje iz U., zastupanih po punomoćniku D. Č., odvjetniku u P., protiv tuženika C. o. d.d. OIB: ..., Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi 2. tužiteljice I. P., izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-125/2023 od 20. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj   29. listopada 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba 2. tužiteljice I. P. kao neosnovana te se potvrđuje u odnosu na ovu tužiteljicu presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-125/2023 od 20. studenog 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom ovrha koja se povodom prijedloga tuženika vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnom službom u Bujama, poslovni broj Ovr-396/2019 (prije Općinski sud u Puli, Stalna služba u Bujama, poslovni broj Ovr-5797/2016), na nekretnini 2. tužiteljice I. P., radi namirenja novčanih tražbina tuženika koje proizlaze iz Ugovora o kreditu broj: ...., sklopljenog 25. svibnja 2007. između M. M. kao korisnika kredita, te tužiteljica kao založnih dužnica s jedne strane i P. b. Z. d.d., P. L., kao kreditora i založnog vjerovnika s druge strane,  solemniziranog 30. svibnja 2007. kod Ž. K., javnog bilježnika u U., broj: OV-6742/07, a koja je tražbina prenesena s kreditora i pravnog prednika tuženika P. b. Z. d.d. na tuženika i to na temelju ovjerene Izjave o ustupu prava broj: OV-4410/15 od 14. svibnja 2015. te je odbijen zahtjev tužiteljica za naknadom troškova postupka, dok je u točki II. izreke presude naloženo tužiteljicama da tuženiku naknade trošak postupka u iznosu od 165,90 eur (prije 1.250,00 kn) u roku od 15 dana.

 

1.1. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba 1. tužiteljice T. M. povučena.

 

2. Protiv presude žalbu podnosi 2. tužiteljica I. P. (osim u dijelu odluke o troškovima postupka koji se odnosi na 1. tužiteljicu T. M.) pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje troškove žalbe. 

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba 2. tužiteljice I. P. odbije kao neosnovana.

 

4. Žalba 2. tužiteljice I. P. nije osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj fazi žalbenog postupka je zahtjev 2. tužiteljice I. P. da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj Ovr-5797/2016 od     26. rujna 2016., određena po prijedlogu ovdje tuženika kao ovrhovoditelja protiv             2. tužiteljice kao ovršenice, na nekretnini u njezinom suvlasništvu na području k.o. U., radi naplate potraživanja ovrhovoditelja u iznosu 80.650,85 eur / 607.663,84 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima ovršnog postupka.

 

6. Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- predmetna ovrha određena je na temelju ovršne isprave i to solemnizirane javnobilježničke isprave - Ugovora o kreditu broj ... od 25. svibnja 2007. (dalje Ugovor o kreditu), kojim je utvrđeno postojanje tražbine prema korisniku kredita u iznosu od 145.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima, sklopljen između pravnog prednika tuženika P. b. Z. d.d. kao davatelja kredita i M. M., kao korisnika kredita te ovdje tužiteljica kao založnih dužnica,

- sklopljen je i Dodatak Ugovoru o kreditu 25. studenog 2011. kojim su proširena sredstva osiguranja povrata kredita,

- davatelj kredita P. b. Z. d.d. dana 8. kolovoza 2014. otkazala je Ugovor o kreditu zbog neispunjavanja preuzetih ugovornih obveza,

- tuženik je kao osiguratelj zaključio sa P. b. Z. d.d. kao osiguranikom Ugovor broj ... od 12. listopada 2005. o osiguranju tražbine po hipotekarnim kreditima (dalje Ugovor o osiguranju tražbine),

- temeljem Ugovora o osiguranju tražbine tuženik je isplatio P. b. Z. d.d. štetu u iznosu od 607.663,84 kn dana 14. travnja 2015. kao preostalu obvezu - dugovanje korisnika kredita iz Ugovora o kreditu nakon njegova otkaza,

- P. b. Z. d.d. izdala je Izjavu od 13. svibnja 2015. kojom je sva prava iz Ugovora o kreditu prenijela na tuženika (dalje Izjava o prijenosu),

- tuženik je kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak 29. srpnja 2016. protiv tužiteljica kao ovršenica i založnih dužnica dok su povodom žalbe izjavljene protiv rješenja o ovrsi, tužiteljice upućene pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom rješenjem od 2. studenog 2016. u smislu članka 52. i članka 53. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 94/14..55/16., 73/17., 131/20., 144/22. i 6/24. - dalje OZ),

- u pokrenutoj parnici tužiteljice su ustrajale na prigovorima istaknutim u žalbi protiv rješenja o ovrsi vezanim za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora, ukazujući kako je Ugovor o kreditu zaključen s deviznom klauzulom u CHF radi čega da je tuženik trebao tužiteljicama ponuditi konverziju kredita sukladno članku 19.a - 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15. i 102/15. - dalje: ZPK) jer da je tuženik stupio u sva prava i obveze kreditora P. b. Z. d.d. sukladno članku 84. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) te su nastavno isticale prigovore kako je prednik tuženika jednostranim odlukama u više navrata podizao kamatne stope te izložio tužiteljice valutnom riziku na njihovu štetu, ukazujući sadržajno na nepošteno postupanje kreditora kao vjerovnika prema potrošaču i ništetnost takvih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i kamatnu stopu u smislu ugovaranja nepoštenih odredbi na štetu potrošača prema članku 81. i članku 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46I07., 79/07. - dalje ZZP/03),

- ranije presude nižih sudova kojima tužiteljicama nije pružena zahtijevana zaštita potrošača te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) rješenjem broj Rev-861/2022 od 5. listopada 2022. te vratio predmet na ponovno suđenje,

- uputa je VSRH da „…..procesno je dopušteno u žalbi protiv rješenja o ovrsi a potom i u parničnom postupku u kojem se utvrđuje je li ovrha nedopuštena isticati okolnost koja ukazuje da su pojedine odredbe potrošačkog ugovora ništetne, ali da bi tužiteljima, pod uvjetom da se mogu smatrati potrošačima, ocijenilo pripada li tužiteljima pravna zaštita i u ovršnom postupku ili parničnom postupku sudovi moraju ispitati postoje li u ovršnom postupku dostupna i adekvatna i učinkovita sredstva koja mogu spriječiti primjenu nepoštenih ugovornih odredbi, jer je upravo taj cilj ujedno i kriteriji pomoću kojeg se može ocijeniti jesu li dostupna sredstva dostatna da se ovdje tužiteljicama, ali uopće potrošaču pruži adekvatna zaštita……. U nastavku postupka sud će također raspraviti spornu prirodu ugovora o kreditu o kojoj ovisi pravilna primjena materijalnog prava kao i istaknute prigovore ništetnosti ovršnih isprava, mogu li se tužiteljice smatrati potrošačima u smislu citirane Direktive EU, mogu li tužiteljice prema tuženiku kao osiguratelju isticati iste prigovore kao i prema prvotnom vjerovniku (Banci) te utvrditi sve ostale odlučne činjenice za rješenje spornog odnosa među strankama……“

- u ponovljenom postupku tužiteljica 1. T. M. povukla je tužbu što je utvrđeno nepobijanim rješenjem u istom otpravku odluke kao i pobijana presuda. 

 

              7. Uvažavajući činjenicu da je između tuženika kao osiguratelja i P. b. Z. d.d. kao osiguranika, zaključen Ugovor o osiguranju tražbine temeljem kojeg je tuženik isplatio spomenutoj banci štetu u iznosu od 607.663,84 kn dana 29. travnja 2015. te da je banka na tuženika prenijela prava iz predmetnog Ugovora o kreditu I. o prijenosu od 13. svibnja 2015., tada prvostupanjski sud otklanja kao neosnovane prigovore tužiteljica da im je tuženik trebao ponuditi konverziju Ugovora o kreditu u eure sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZPK („Narodne novine“ broj: 102/15. - dalje ZID ZPK/15). Pritom se poziva na članak 19.a. stavak 3. ZPK-a koji propisuje da se odredbe o konverziji kredita ne odnose na tražbine kreditora koje su u cijelosti naplaćene ili prisilno ostvarene.

             

8. Vezano za prigovor da bi Ugovor o kreditu sadržavao nepoštene a time i ništetne ugovorne odredbe kao potrošački ugovor, sud prvog stupnja utvrđuje da takva zaštita 2. tužiteljici I. P.. ne pripada uz zaključak da se tužiteljice, odnosno korisnik kredita ne mogu smatrati potrošačem u smislu Direktive 93/13/EZ. U tom pravcu utvrđuje da iz iskaza svjedoka M. M. (korisnik kredita) proizlazi kako su kreditnim sredstvima trebali pokrenuti privatni biznis i uložiti u apartmane dok je sve vezano za predmetni kredit vodila njegova supruga T. M. (ranija 1. tužiteljica) koja je u svome iskazu izjavila da su novčana sredstva koja su dobili temeljem predmetnog kredita uložili u završetak stambenog objekta koji se sastoji od prizemlja, dva kata i terase, da su u prizemlju 2013. otvorili restoran, koji od tada radi preko ljetne sezone, a oba kata su još uvijek nedovršena, da su imali namjeru napraviti kuću u kojoj bi živjeli, ali da je novac od kredita T. M. dala svome  ocu koji je sve vodio a preminuo je 2018., da je T. M. vlasnica obrta naziva „T.“ kojeg je otvorila 2020., a prije je bila vlasnica obrta drugog naziva kojeg je otvorila 2013. ili 2014., da u okviru obrta rade njena majka, ona te suprug M. M. kada dođe iz N. i to baš u restoranu kojeg su otvorili u predmetnoj kući te da i danas kao i u vrijeme podizanja kredita žive na drugoj adresi a ne onoj gdje se nalazi predmetni objekt. Sud prvog stupnja ima u vidu da je 2. tužiteljica I. P. iskazala da u vezi predmetnog kredita nema puno saznanja jer da je neposredno prije njegovog dizanja rodila dijete, da je 2016. ili 2017. otvorila ugostiteljski obrt koji je radio dvije sezone upravo u predmetnom restoranu.

 

8.1. Iz izvadaka obrtnog registra i sudskog registra utvrđeno je kontinuirano poslovanje obrta i jednostavnog d.o.o. na adresi predmetne nekretnine, različitih naziva ugostiteljske svrhe, većinom u vlasništvu T. M., u razdoblju nakon podizanja kredita.

 

8.2. Uvažavajući dalje utvrđene činjenice da iz druge izmjene Građevinske dozvole od 3. travnja 2007. proizlazi da je njome dozvoljeno investitorima T. M. i I. P. (ovdje tužiteljicama) izgradnja stambene građevine s poslovnim prostorom ugostiteljske namjene u prizemlju na k.č.br. 3771/2 k.o. U., sud prvog stupnja zaključuje da korisnik predmetnog kredita M. M. nije bio potrošač u smislu odredbi ZZP/03 jer je namjena predmetnog kredita bila dovršetak zgrade u U., na adresi ..., gdje su otvorili restoran koji i danas posluje, uz daljnji zaključak da katovi iste zgrade nisu bili izgrađeni u svrhu izgradnje stanova u kojima će obitelji dviju sestara (tužiteljica) živjeti s obzirom da svi imaju od ranije riješena stambena pitanja na drugim adresama gdje žive prije i poslije podizanja kredita.

 

8.3. Stoga sud prvog stupnja smatra da se ne mogu primijeniti utvrđenja povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem članka 502.a - 502.h ZPP-a pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parnici poslovni broj            P-1401/2012, u kojem je kao tuženik sudjelovala i P. b. Z. d.d., iako ovdje tuženik C. o. d.d. nije sudjelovao kao stranka spomenutog kolektivnog spora.

 

8.4. Kako dalje nalazi da 2. tužiteljica I. P. nije pružila dovoljno dokaza iz kojih bi sud mogao zaključiti o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, budući da je iz iskaza saslušanih osoba zaključio da oni nisu bili ti koji su odlučivali o bitnim sastojcima toga ugovora, i to ne zato što im od strane banke uvjeti ugovaranja  nisu bili razjašnjeni već iz razloga što je sve vodio otac tužiteljica koji je u međuvremenu preminuo.

 

              9. Na temelju iznesenih razloga prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev kod kojeg je ostala 2. tužiteljica I. P. dok o troškovima postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

10. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe 2. tužiteljica u žalbi, s obzirom da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se istu ne bi moglo ispitati.

 

11. Protivno žalbenim navodima, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

12. Neosnovano 2. tužiteljica I. P. u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije odlučio o njezinom prigovoru vezano za obvezu tuženika C. o. d.d. da omogući tužiteljicama konverziju kredita. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je navedeni prigovor prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan uz utvrđenje da se odredbe ZID ZPK/15 o zakonskoj obvezi konverzije ugovora o kreditu  denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR ne mogu u ovom slučaju primijeniti jer je kredit podmiren kroz Ugovor o osiguranju tražbine, na način da je tuženik banci isplatio štetu koja ja nastala neispunjavanjem obveze od strane korisnika kredita. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je banka kredit u cijelosti naplatila (14. travnja 2015.) prije stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) dok se prema članku 19.a stavak 3. ZPK-a odredbe toga zakona o konverziji ne primjenjuju na kredite kod kojih je dužnikova obveza u cijelosti ispunjena ili prisilno ostvarena.

 

13.  Daljnjim sadržajem žalbenih navoda neosnovano 2. tužiteljica I. P. osporava zaključak prvostupanjskog suda vezano za spornu prirodu Ugovora o kreditu odnosno pitanja radi li se o potrošačkom ugovoru, o kojoj je ovisila pravilna primjena materijalnog prava, te vezano za pitanje može li se 2. tužiteljica smatrati potrošačem u smislu citirane Direktive Vijeća 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

 

13.1. Treba reći da u ovom sporu ne dolazi do direktne primjene odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21.4.1993. - dalje Direktiva 93/13/EZ) budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 25. svibnja 2007. prije pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji (tako i Sud EU u presudi C-567/2020). Međutim, sukladno Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju RH je dužna primjenjivati nacionalno pravo u duhu europskog prava, pa tako i odredbe citirane Direktive Vijeća 93/13/EEZ. Iako nije utvrđeno da bi korisnik kredita M. M. pokrenuo zasebnu parnicu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu vezano za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, treba reći da jamci i založni dužnici (ovdje 2. tužiteljica I. P.) iz akcesornih ugovora imaju pravo na potrošačku zaštitu (tako Rev-547/2021) što je sukladno Smjernicama za tumačenje i primjenu odredbi Direktive 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (2019/C 323/04 od 27. rujna 2019. - dalje Smjernice).

 

13.2. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko tuženik to osporava, onda je teret dokaza na tuženiku da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

 

13.3. Okolnosti odlučne za utvrđivanje pravne prirode Ugovora o kreditu u trenutku njegova sklapanja treba tumačiti u duhu odluka Suda Europske unije. Tako je u predmetu C-630/17 navedeno kako se pojam potrošač treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jednako ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Navodi se kako su samo ugovori koji su sklopljeni izvan profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinačnih, privatnih, potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim za zaštitu potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (C-498/16). Ta posebna zaštita nije opravdana ni u slučaju ugovora kojim je, pa bilo to i u budućnosti, cilj profesionalna djelatnost s obzirom na to da određena djelatnost ne gubi svoju profesionalnu prirodu samo zato što je riječ o budućoj djelatnosti (C-269/95). Nadalje, sud Europske unije je u odluci C-630/17 u pogledu ugovora s dvostrukom svrhom odnosno takvima koji se jednim dijelom sklapaju za privatne svrhe a jednim dijelom zbog profesionalne djelatnosti, ocijenio da bi ugovorna strana imala status potrošača samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje maginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije.

 

14. U konkretnom slučaju pravilno je sud prvog stupnja cijenio utvrđenja koja proizlaze iz provedenih dokaza: da se Drugom izmjenom Građevinske dozvole od    3. travnja 2007., koja je dakle, donesena neposredno prije zaključivanja Ugovora o kreditu, tužiteljicama kao investitorima dozvoljava izgradnja stambene zgrade s poslovnim prostorom ugostiteljske namjene u prizemlju, da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren kao nenamjenski (članak 2.) bez ugovorenog načina opravdanja utrošenih kreditnih sredstava, da je iz Elaborata procjene vrijednosti nekretnina iz veljače 2007. izrađene po narudžbi kreditne banke od „PBZ nekretnina“ utvrđeno  da je svrha podizanja kredita izgradnja stambeno-poslovnog objekta, na što ukazuje i Uvjerenje za uporabu građevine od 30. lipnja 2009. kojim se potvrđuje da se radi o stambeno-poslovnoj građevini sa poslovnim prostorom u prizemlju ugostiteljske namjene pa kada se to dovede u vezu sa fotografijama i utvrđenjima vještaka procjenitelja iz Elaborata procjene iste nekretnine iz rujna 2020., izrađenog za potreba ovršnog postupka, prema kojim utvrđenjima je u izgrađenoj poslovno-stambenoj zgradi dovršeno i opremljeno odnosno da je u funkciji samo prizemlje zgrade u kojem posluje ugostiteljski objekt - restoran sa terasom dok prostori na višim etažama nisu dovršeni niti su opremljeni, dovodeći prednja utvrđenja u vezu sa činjenicama koje proizlaze iz iskaza saslušanih osoba te izvadaka iz obrtnih i trgovačkih registara da je korisnik kredita M. M.. sezonski zaposlen u obrtima čiji su nositelji kroz različito vrijeme nakon podizanja kredita, njegova supruga T. M. odnosno šogorica - ovdje 2. tužiteljica I. P., a koji posluju kroz pružanje ugostiteljske usluge tijekom ljetne sezone u poslovnom dijelu zgrade te da stambeni prostori na katovima nisu nikada dovršeni niti su se članovi obitelji korisnika kredita u gornje prostore uselili već su svi ostali stanovati u dotadašnjim mjestima stanovanja različitim od adrese predmetne zgrade u U., .....

 

14.1. Na temelju prednjeg pravilno je prvostupanjski sud zaključio da utvrđene okolnosti ukazuju kako je predmetni Ugovor o kreditu u prevladavajućoj namjeni zaključen radi buduće poslovne djelatnosti korisnika kredita i članova njegove obitelji (ovdje tužiteljica) a ne radi zadovoljavanja osobnih, stambenih, pojedinačnih ili privatnih potrošačkih potreba, uvažavajući utvrđenja provedenog dokaznog postupka te pravilnom ocjenom iskaza saslušanih osoba i dovođenjem istih u vezu sa dokumentacijom i ispravama priloženim po tuženiku.

 

15. Bez uporišta su žalbeni navodi kojima 2. tužiteljica I. P. tvrdi da je sud prvog stupnja trebao sporne odredbe Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli promatrati primjenom odredbi o ništetnosti općih uvjeta ugovora  sadržanih u članku 295. i članku 296. ZOO-a. Ove je navode 2. tužiteljica istakla tek na posljednjoj raspravi pred zaključenje iste, pritom se potpuno neodređeno i paušalno pozivajući na Opće uvjete, pri čemu niti sad u žalbi nije navela o kojim Općim uvjetima se radi (tuženika ili kreditora) niti je uopće određeno naznačila u pogledu kojih odredbi Općih uvjeta ističe prigovore ništetnosti (Opći uvjeti nisu prioženi spisu). 

 

16. Odluka o troškovima parničnog postupka, kojom su tuženiku priznati troškovi sudskih pristojbi, donesena je pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

17. Slijedom izloženog, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

18. Kao nepobijani ostaju neizmijenjeni odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude u odnosu na 1. tužiteljicu T. M. te rješenje suda prvog stupnja.

 

U Rijeci 29. listopada 2024.

 

               Predsjednica vijeća

             Lidija Oštarić Pogarčić, v.r.