1

Poslovni broj: Gž R-160/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž R-160/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. M., OIB:… iz R., protiv tuženika K. R. d.o.o., OIB:…, R., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu S. i P. u R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 1. srpnja 2024. broj Pr-137/2020-44, u sjednici vijeća 7. studenog 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Rijeci od 1. srpnja 2024. broj Pr-137/2020-44:

 

-          potvrđuje pod toč. I.1. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da nije dopuštena Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. veljače 2020.

 

-          preinačuje pod toč. I.1. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i sudi:

 

Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. veljače 2020. prestao 28. veljače 2022.

 

              - potvrđuje u preostalom odbijenom dijelu zahtjeva pod toč. I.2., toč. I.3. i toč. II. izreke presude.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 14. veljače 2020. te da radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5.9.2017. nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku K. R. d.o.o., R., OIB:…, da vrati tužitelja E. M. iz R., OIB:…, na poslove novinara I i voditelja razvoja programa sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 5.9.2017, u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku K. R. d.o.o., R., OIB:…, da naknadi tužitelju E. M. iz R., OIB:…, parnični trošak u roku od 8 dana.

 

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan."

 

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22.) uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tužitelja, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže odbiti žalbu.

 

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. veljače 2020. (u daljnjem tekstu: Odluka o otkazu) i za utvrđenje da nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme od 5. rujna 2017., te zahtjev da tuženik vratiti tužitelja na poslove radnog mjesta novinara, voditelja I i voditelja razvoja programa.

 

6. Nakon provedenog dokaznog postupka u okviru kojeg je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio materijalnu dokumentaciju navedenu pod toč. 4. obrazloženja, te je saslušao svjedoke I. B., I. O., A. K., S. F. i I. J. i tužitelja, te je njihove iskaze opisao pod toč. 15. do 20. te analizirao i ocijenio pod toč. 24. obrazloženja, ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je tuženik proveo postupak savjetovanja o namjeri otkazivanja ugovora o radu sukladno čl. 150. st. 1. u vezi čl. 153. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14., 127/17., 98/19., u daljnjem tekstu: ZR) na način da je uputio dopis Sindikatu novinara Hrvatske, Podružnica Rijeka te u prilogu dostavio Odluku o otkazu, da je svjedokinja S. F. (tajnica tuženika) isti proslijedila Sindikatu i sindikalnoj povjerenici A. K. koja se nije očitovala o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu, te da propust sindikalnog povjerenika da se aktualno uključi u postupak otkazivanja ne može proizvesti štetne posljedice za poslodavca

- da o spornoj činjenici - je li tužitelj koristio službeno vozilo tuženika u privatne svrhe po dopuštenju tuženika - svjedoci I. B., I. O., A. K. i S. F. nisu imali neposrednih saznanja, dok iz iskaza tužitelja i svjedoka I. J. proizlazi suglasno da je za razdoblje godinu dana prije spornog događaja donesena pisana odluka direktora tuženika da tužitelj može koristiti službeno vozilo tuženika na način da se službenim vozilom odveze navečer doma i ujutro ga vrati na posao, a da u razdoblju nakon toga (kada je nastavio rad na poslovima radnog mjesta voditelja) da je prema iskazu svjedoka I. J. - službeno vozilo koristio u privatne svrhe samo povremeno po dopuštenju, a prema iskazu tužitelja – da je i za daljnje razdoblje usmeno dogovorio s direktorom J. da će koristiti službeno vozilo u privatne svrhe, odnosno da je takav dogovor vrijedio i u vrijeme kada se dogodila nezgoda

 

- da je na tužitelju bio teret dokazivanja tvrdnje da je po dopuštenju tuženika koristio službeno vozilo u privatne svrhe i da tu činjenicu nije dokazao jer isto proizlazi samo iz njegovog iskaza, a što znači da je tužitelj 2. veljače 2020. (dan kada nije radio) neovlašteno koristio službeno vozilo tuženika, te je upravljanjem vozilom pod utjecajem alkohola u organizmu od 2,22 g/kg uzrokovao prometnu nezgodu uslijed neprilagođene brzine i prouzročio imovinsku štetu na vozilu

 

- da tužitelju nije povrijeđeno pravo na iznošenje obrane prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu iz razloga što tuženik nije bio dužan omogućiti mu iznošenje obrane zbog osobito važne činjenice – konkretno tužiteljevog neovlaštenog uzimanja službenog vozila izvan radnog vremena, upravljanja tim vozilom pri znatnoj alkoholiziranosti i izazivanja prometne nesreće,

 

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik imao opravdani razlog za donošenje Odluke o otkazu u smislu čl. 116. st. 1. ZR jer navedena situacija predstavlja osobito važnu činjenicu uslijed koje se od tuženika kao poslodavca ne može očekivati da nastavi radni odnos s tužiteljem, s obzirom da je ista dovela do gubitka povjerenja tuženika kao poslodavca prema tužitelju kao radniku, radi kojeg nastavak radnog odnosa između stranaka više nije moguć. Na navedeno utvrđenje ne utječe činjenica koju ističe tužitelj – da nije nastala šteta na tuženikovoj imovini, kao i da je radi vožnje u alkoholiziranom stanju platio kaznu u prekršajnom postupku od 14.000,00 kn, kao niti tvrdnja da mu tuženik nije redovno isplaćivao plaću.

 

7. U žalbi tužitelj navodi da otkazivanju ugovora o radu izvanrednim otkazom treba pribjegavati samo u doista iznimnim situacijama, a na što upućuje sama zakonska odredba koja definira okolnosti pod kojima je dopušteno poslodavcu otkazati ugovor o radu tom vrstom otkaza. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je neovlašteno koristio službeno vozilo, s obzirom da iz iskaza I. B. i I. O. proizlazi - kako pretpostavljaju da je postojao dogovor između tužitelja i direktora J. o pravu tužitelja da koristi službeno vozilo izvan radnog vremena, što potvrđuje i direktor J., a što znači da mu je od 2017. pa nadalje u najmanju ruku prešutno odobreno korištenje službenog vozila izvan radnog vremena. Tuženik nikada nije upozorio tužitelja da koristi službeno vozilo bez dopuštenja, a da ga je upozorio tada do predmetnog događaja ne bi ni došlo. Tužitelj ne želi opravdati svoje neprimjereno ponašanje, ali smatra da se ne smije zanemariti činjenica, meritorna za ocjenu opravdanosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, da povreda mora biti takve prirode da onemogućuje nastavak radnog odnosa. U konkretnom slučaju sud ne navodi zbog čega nastavak očigledno vrlo uspješne poslovne suradnje stranaka nadalje ne bi bio moguć. Gubitak povjerenja, koji apostrofira prvostupanjski sud i radi kojeg nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć, je prema stajalištu tužitelja osobna kategorija i odnosi se na konkretne osobe, dok osoba koja je navodno izgubila povjerenje u tužitelja kao radnika (I. J.) više nije zaposlenik tuženika. Nadalje, ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju odluke priznaje da nije dokazana osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa, a da stajalište o opravdanosti razloga za otkaz temelji na postojanju druge osobito važne činjenice zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, pa time izlazi iz okvira svoje nadležnosti jer se tuženik nije pozivao na osobito važnu činjenicu nego na postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, koju prema stajalištu tužitelja treba dokazati tuženik primjenom čl. 135. st. 3. ZR. Zaključno, osporava da je proveden postupak savjetovanja s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća, jer je svjedokinja A. K. u iskazu istakla da se ne sjeća je li joj tuženik dostavio Odluku o otkazu, te ustraje u tvrdnjama da mu nije omogućeno iznošenje obrane i da mu je radni odnos prestao 17. veljače 2020. (ispravno 18. veljače 2020.) kada je odjavljen od nadležnih zavoda, dok je odluku o otkazu primio 28. veljače 2020.

 

8. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj pobija presudu radi bitnih povreda odredba parničnog postupka, time da iako pobija presudu iz tog žalbenog razloga tužitelj niti sadržajno, a niti prema zakonskom određenju ne ukazuje na ijednu od bitnih povreda, pa je ovaj sud ispitivanjem presude po službenoj dužnosti utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

 

9. Tužitelj pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava tvrdeći da tuženik nije proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom prije otkazivanja ugovora o radu i da mu nije omogućeno iznošenje obrane, da nisu postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu izvanrednim otkazom, kao i da mu je radni odnos prestao prije no što mu je dostavljena odluka o otkazu.

 

10. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je Odluka o otkazu nedopuštena iz razloga što nije proveden postupak savjetovanja s predstavnikom sindikata u smislu čl. 150. st. 1. u vezi čl. 153. st. 3. ZR. Prvostupanjski sud je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza na tu okolnost, koje je detaljno obrazložio pod toč. 22. obrazloženja, pravilno utvrdio da je tuženik proveo postupak savjetovanja na način da se obratio sindikalnoj povjerenici A. K., koja se nije očitovala u roku od pet dana, pa propust sindikata da se aktivno uključi u postupak otkazivanja ugovora o radu ne može proizvesti zaključak da tuženik nije proveo postupak savjetovanja, s time da je u konkretnom slučaju i utvrđeno da je razlog radi kojeg se sindikalna povjerenica nije očitovala u činjenici što tužitelj nije bio član sindikata, pa cijeneći utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja valja zaključiti da u toj pravnoj situaciji Odluka o otkazu nije donesena protivno čl. 150. st. 1. u vezi čl. 153. st. 3. ZR.

 

11. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj smatra da je Odluka o otkazu nedopuštena iz razloga što mu nije omogućeno iznošenje obrane. Prvostupanjski sud je pod toč. 28. obrazloženja iznio valjane razloge na temelju kojih zaključuje da to što tužitelju nije omogućeno iznošenje obrane ne čini Odluku o otkazu nedopuštenom. I po ocjeni ovoga suda uslijed okolnosti koje su razlogom otkazivanja ugovora o radu nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući obranu jer tužitelj nije imao valjane razloge kojima bi opravdao svoje nesavjesno, neodgovorno i krajnje neprofesionalno postupanje. U situaciji kada poslodavac ne može realno očekivati da radnik može opravdati svoje postupanje, a u konkretnom slučaju tuženik realno to nije mogao očekivati, odluka o otkazu nije nedopuštena iz tog razloga.

 

12. Vezano uz daljnje žalbene navode kojima tužitelj ističe da nisu postojali opravdani razlozi za donošenje Odluke o otkazu, odnosno da je prvostupanjski sud izašao iz okvira zahtjeva time što je utvrđivao da li okolnosti konkretnog slučaja predstavljaju druge osobito važne činjenice radi kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Međutim, prvostupanjski sud nije izašao iz okvira zahtjeva, nego je ocjenjivao da li su za Odluku o otkazu ispunjene pretpostavke iz čl. 116. st. 1. ZR koji propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Radnje tužitelja koje se sastoje u neovlaštenom korištenju službenog vozila i uzrokovanju prometne nezgode pod utjecajem alkohola tuženik smatra osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, ali i osobito važnom činjenicom uslijed koje je narušen odnos povjerenja između ugovornih strana i uslijed čega radni odnos više nije moguć, a što je tuženik jasno apostrofirao u obrazloženju Odluke o otkazu, pa iz navedenog razloga žalbeni navodi tužitelja u tom smislu nisu osnovani.

 

13. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih personalnih dokaza navedenih pod toč. 15. do 20. obrazloženja, te njihovom analizom i ocjenom koja je navedena pod toč. 24. i 25. obrazloženja (sukladno čl. 8. ZPP) pravilno zaključio da je tužitelj neovlašteno koristio službeno vozilo tuženika 2. veljače 2020., odnosno u danu kada nije bio u obvezi raditi kod tuženika. Tvrdnje tužitelja da je inače bio ovlašten koristiti službena vozila tuženika, pa da je tako bilo i u konkretnom slučaju, ne potvrđuju se niti jednim drugim provedenim dokazom, osim iskazom samog tužitelja, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da svjedoci I. B., I. O., A. K. i S. F. o toj činjenici neposrednog saznanja nemaju, dok iz iskaza tadašnjeg direktora tuženika I. J. proizlazi da je takvo dopuštenje tužitelj imao kada je bio v.d. glavnog urednika, a da je nakon toga mogao koristiti službeno vozilo uz dopuštenje direktora tuženika, pa stoga zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije imao dopuštenje za korištenje službenog vozila ima uporišta u sadržaju provedenih dokaza, odnosno tvrdnje tužitelja da je imao dopuštenje takvo uporište nemaju.

 

13.1. Međutim, da je tužitelj (i) bio ovlašten koristiti službeno vozilo u privatne svrhe, to svakako ne bi uključivalo koristiti ga na krajnje neodgovoran i nesavjestan način, kao što je bilo u konkretnom slučaju.

 

14. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio, a što ponavlja i u žalbi da mu je Odluka o otkazu dostavljena 28. veljače 2020., a da mu je radni odnos prestao 18. veljače 2020. kada ga je tuženik odjavio s nadležnih zavoda. Tuženik nije osporio tvrdnje tužitelja da mu je Odluka o otkazu dostavljena 28. veljače 2020., a da je tužitelj odjavljen s nadležnih zavoda 18. veljače 2020. proizlazi iz prijave o prestanku osiguranja HZMO s lista 21 spisa. S obzirom da učinci prestanka radnog odnosa, kao posljedice valjanog otkaza ugovora o radu, nastupaju trenutkom dostave odluke o otkazu, a što je i navedeno u izreci Odluke o otkazu u konkretnom slučaju, to tužitelju nije mogao prestati radni odnos kod tuženika prije 28. veljače 2020., a kako je odjavljen s nadležnih zavoda 18. veljače 2020. to je očito u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo tužitelja u tom smislu.

 

15. Stoga je ovaj sud djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačio presudu pod toč. I.1. izreke na način da utvrdio da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 28. veljače 2020. primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, rukovodeći se pritom da negacijski zahtjev tužitelja da mu radni odnos nije prestao (pravo većeg opsega) omogućuje sudu odlučiti o pravu da mu je radni odnos prestao 28. veljače 2020. (pravo manjeg opsega), dok je žalbu odbio i potvrdio preostali pobijani dio presude pod toč. I. izreke primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

 

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod toč. II. izreke primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelj u žalbi sadržajno ne iznosi razloge kojima pobija odluku o troškovima postupka, a kako je ovaj sud djelomično preinačio presudu to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP. Po ocjeni ovoga suda tuženik ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP s obzirom da nije uspio u neznatnom dijelu radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i odmjerio troškove na koje ima pravo (navedeni pod toč. 31. obrazloženja) to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

 

17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu ovaj sud je odbio primjenom čl. 155. st. 1. ZPP jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

 

U Varaždinu 7. studenog 2024.

                           

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.