1             

                            Poslovni broj: Gž R-129/2024-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-129/2024-2

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz T., OIB: …, zastupane po punomoćniku E. D., odvjetniku u K., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V. G., odlučujući o žalbi stranaka izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-47/2023-25 od 7. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2024.

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-47/2023-25 od 7. lipnja 2024.

 

II. Preinačuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-47/2023-25 od 7. lipnja 2024. na način da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo …, OIB: … da tužiteljici M. R., OIB: …, iz S., T., isplati na ime razlike plaće ukupan bruto novčani iznos od 1.464,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 13,60 eura od 16. rujna 2018. godine do isplate,

- 52,43 eura od 16. studenog 2018. godine do isplate,

- 29,83 eura od 16. prosinca 2018. godine do isplate,

- 10,98 eura od 16. siječnja 2019. godine do isplate,

- 38,43 eura od 16. veljače 2019. godine do isplate,

- 48,52 eura od 16. ožujka 2019. godine do isplate,

- 35,42 eura od 16. travnja 2019. godine do isplate,

- 8,23 eura od 16. svibnja 2019. godine do isplate,

- 93,20 eura od 16. lipnja 2019. godine do isplate,

- 54,60 eura od 16. rujna 2019. godine do isplate,

- 44,28 eura od 16. listopada 2019. godine do isplate,

- 17,84 eura od 16. prosinca 2019. godine do isplate,

- 21,88 eura od 16. siječnja 2020. godine do isplate,

- 61,70 eura od 16. veljače 2020. godine do isplate,

- 46,75 eura od 16. travnja 2020. godine do isplate,

- 16,58 eura od 16. svibnja 2020. godine do isplate,

- 23,78 eura od 16. lipnja 2020. godine do isplate,

- 76,92 eura od 16. srpnja 2020. godine do isplate,

- 57,47 eura od 16. rujna 2020. godine do isplate,

- 104,99 eura od 16. studenog 2020. godine do isplate,

- 147,73 eura od 16. ožujka 2021. godine do isplate,

- 15,55 eura od 16. travnja 2021. godine do isplate,

- 22,07 eura od 16.svibnja 2021. godine do isplate,

- 17,97 eura od 16. lipnja 2021. godine do isplate,

- 39,77 eura od 16. srpnja 2021. godine do isplate,

- 89,28 eura od 16. kolovoza 2021. godine do isplate,

- 8,35 eura od 16. listopada 2021. godine do isplate,

- 112,81 eura od 16. studenog 2021. godine do isplate,

- 8,42 eura od 16. prosinca 2021. godine do isplate,

- 34,19 eura od 16. siječnja 2022. godine do isplate,

- 9,05 eura od 16. veljače 2022. godine do isplate,

- 70,07 eura od 16. ožujka 2022. godine do isplate,

- 32,23 eura od 16. svibnja 2022. godine do isplate,

računajući istu u razdoblju do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve u roku od 15 dana.”

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-47/2023-25 od 7. lipnja 2024. u dijelu kojem tužiteljici nije dosuđena naknada troškova postupka preko 350,00 EUR.

 

II. Uvažava se žalba tuženice i preinačuje se odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-47/2023-25 od 7. lipnja 2024. na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka od 350,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 7. lipnja 2024. do isplate.

 

III. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 800,00 EUR.

 

IV. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR.

 

V. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužiteljici 1.464,95 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 5.265,23 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 350,00 EUR sa zateznim kamatama od 7. lipnja 2024. do isplate.

 

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitnih povreda iz članka 354. stavka 2. točaka 2. i 11. i iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 213. stavkom 2. točkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se prekine postupak do donošenja odluke Suda Europske unije u predmetu u povodu zahtjeva za tumačenje prava Europske unije koji je tom Sudu uputio Općinski sud u Puli-Poli u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

 

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. i III. izreke (u dijelu u kojem joj nije dosuđena naknada troškova postupka) pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka usvoje u cijelosti, podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

 

4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

5. Žalba tuženice je osnovana.

 

5.1. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade uvećane plaće s osnove prekovremenog rada. Taj zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da je obnašajući dužnost  zamjenice općinske državne odvjetnice u Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku od 1. kolovoza 2018. do 30. travnja 2022., nakon završetka redovnog radnog vremena, u radne dane, dane tjednog odmora (subotom i nedjeljom), blagdanima i neradnim danima, obavljala poslove u obliku aktivnog i pasivnog dežurstva za koja su joj dežurstva isplaćivane naknade za aktivno i pasivno dežurstvo propisane Pravilnicima o naknadi za dežurstva sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika („Narodne novine“ br. 35/2015., 67/2018. i 64/2019., dalje: Pravilnicima o naknadama za dežurstva) koje su manje od plaće za rad u redovnom radnom vremenu pa joj je takav prekovremeni rad uključivo i rad subotom, nedjeljom i praznicima plaćen znatno manje od rada obavljenog tijekom redovnog radnog vremena. S obzirom na to da vrijeme dežurstva predstavlja radno vrijeme i prekovremeni rad, tvrdi da joj za taj rad u dežurstvu u skladu sa Zakonom o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., i 98/19., dalje: ZOR) pripada povećana plaća analognom primjenom odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/2017., 16/2018., 2/2019., 119/2019. i 66/2020., dalje: Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike) prema kojima se osnovna plaća državnim službenicima i namještenicima uvećava za svaki sat rada i to za prekovremeni rad 50%, za vrijeme provedeno u pasivnom dežurstvu (pripravnost za rad) 10% satnice redovnog rada u tekućem mjesecu za svaki sat pasivnog dežurstva odnosno 10% od iznosa sata rada osnovne plaće u tekućem mjesecu za svaki sat pasivnog dežurstva.

 

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava koje su u spisu (uključivo i zapisnika o iskazima svjedoka saslušanih za potrebe odlučivanja u drugim predmetima), saslušanjem tužiteljice i provedenim financijskim vještačenjem, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica obnašala dužnost zamjenice općinske državne odvjetnice u Općinskom državnom odvjetništvu u S. od 30. prosinca 2015. do 15. lipnja 2022.

- da je tužiteljica obavljala rad u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, od ponedjeljka od petka u vremenu od 7,30 do 15,30 sati (ljetno radno vrijeme od 7,00 do 15,00 sati)

- da je od 1. kolovoza 2018. do 30. travnja 2022. obavljala poslove radnog mjesta u obliku aktivnog i pasivnog dežurstva i to nakon završetka redovnog radnog vremena državnog odvjetništva, ovisno o rasporedu dežurstva, u radne dane, dane tjednog odmora, neradne dane i državne blagdane

- da aktivno dežurstvo podrazumijeva dežurstvo u zgradi državnog odvjetništva prema rasporedu te obavljanje službene radnje zamjenika državnog odvjetnika koja ne trpi odgodu izvan zgrade državnog odvjetništva

- da pasivno dežurstvo podrazumijeva obvezatnu prisutnost zamjenika državnog odvjetnika u mjestu sjedišta državnog odvjetništva (u S.)

- da su prava i obveze tužiteljice od stupanja na dužnost do 31. kolovoza 2018. bile uređene Zakonom o državnom odvjetništvu („Narodne novine“ br. 76/09., 153/09., 116/10., 145/10., 57/11., 130/11., 72/13., 148/13., 33/15. i 82/15., dalje: ZDO/2009), a od 1. rujna 2018. do 15. lipnja 2022. Zakonom o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" br. 67/2018. i 21/2022., dalje: ZDO)

- da u skladu s tim zakonima tužiteljici, uz ostalo, pripada pravo na plaću koja je utvrđena za zamjenika u državnom odvjetništvu u koje je imenovan i na naknadu za obavljanje poslova u službi dežurstva

- da se u skladu s tim zakonima plaće zamjenika državnih odvjetnika uređuju zakonom

- da u skladu s tim zakonima uvjete za isplatu i iznos naknade za obavljanje poslova dežurstva pravilnikom propisuje ministar nadležan za poslove pravosuđa

- da je tužiteljica (bila) pravosudna dužnosnica na koju se primjenjuje (tada važeći) Zakon o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika ("Narodne novine" br. 10/99., 25/00., 1/01., 30/01., 59/01., 114/01., 116/01., 64/02., 153/02., 154/02., 17/04., 8/06., 142/06., 34/07., 134/07., 146/08., 155/08., 39/09., 155/09., 14/11., 154/11., 12/12., 143/12., 100/14., 147/14., 120/16., i 16/19.; dalje: Zakon o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika)

- da je tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćena plaća za rad u radnom vremenu koja je utvrđena za rad zamjenice državnog odvjetnika u državnom odvjetništvu u kojem je imenovana i to u skladu s Zakonom o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika

- da prema Pravilnicima o naknadama za dežurstva (koje je donio ministar nadležan za poslove pravosuđa), zamjeniku državnih odvjetnika pripada naknada za svaki sat aktivnog dežurstva radnim danom izvan radnog vremena u iznosu od 37,50 kn bruto, a u dane tjednog odmora, neradne dane i državne blagdane u iznosu od 45,00 kn bruto

- da prema Pravilnicima o naknadama za dežurstva, zamjeniku državnih odvjetnika pripada naknada za svaki sat pasivnog dežurstva radnim danom izvan radnog vremena u iznosu od 6,00 kn bruto , a u dane tjednog odmora, neradne dane i državne blagdane u iznosu od 7,50 kn bruto

- da je tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćena naknada za obavljanje poslova u službi dežurstva u skladu s Pravilnicima o naknadama za dežurstva.

 

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da prilikom obračuna plaće i naknade za obavljanje dežurstva tužiteljici koja je (bila) pravosudna dužnosnica, nema mjesta primjeni ZOR-a i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, nego da su njezina prava i obveze određene odredbama ZOD-a, da je njezina plaća određena Zakonom o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika i da se njezina naknada za obavljanje poslova u službi dežurstva određuje u skladu s pravilnicima donesenim na temelju ZOD-a. U tom smislu ocjenjuje da nema mjesta sudskom utvrđivanju primjerene plaće ili naknade za dežurstvo kako je to tijekom postupka predlagala tužiteljica.

 

8.1. Međutim, ocjenjujući da se rad tužiteljice nakon završetka redovnog radnog vremena državnog odvjetništva u radne dane, dane tjednog odmora, neradne dane i državne blagdane u zgradi državnog odvjetništva te obavljanje službene radnje zamjenika državnog odvjetnika koja ne trpi odgodu izvan zgrade državnog odvjetništva (aktivno dežurstvo) ne razlikuje od rada koji se obavlja u radnom vremenu zamjenika državnog odvjetnika i za koji rad zamjenik državnog odvjetništva ima pravo na plaću koja je u skladu sa ZDO-om propisana Zakonom o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, sud prvog stupnja utvrđuje da odredbe Pravilnika o naknadama za dežurstva kojima se taj rad vrednuje u bruto iznosu manjem od onog kojim se vrednuje isti rad u okviru radnog vremena općinskog državnog odvjetništva nemaju uporišta u ZDO-u. Osim toga, sud prvog stupnja se poziva i na članke 14. stavak 2. (jednakost pred zakonom) i 19. (zakonitost i sudska kontrola pojedinačnih upravnih akata) Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14, dalje: Ustav RH). Zbog toga, primjenjujući (u skladu s člankom 37. stavkom 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, „Narodne novine“ br. 49/2002. – pročišćeni tekst) izravno ZDO i Zakon o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika dosuđuje tužiteljici za sate aktivnog dežurstva u utuženom razdoblju razliku između iznosa obračunatog prema visini cijene sata prema kojoj je tužiteljici isplaćena plaća za obavljanje dužnosti unutar radnog vremena općinskog državnog odvjetništva i iznosa isplaćenih naknada za dežurstvo koje su tužiteljici isplaćene prema Pravilnicima o naknadama za dežurstva, koja razlika prema provedenom financijskom vještačenju iznosi ukupno 1.464,95 EUR. Dosuđuje joj i pripadajuće zakonske zatezne kamate dok je s ostatkom zahtjeva (za iznos od 5.265,23 EUR) tužiteljica odbijena.

 

9. Iznesena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

9.1. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica – da je tužiteljica (bila) pravosudna dužnosnica koja je u utuženom razdoblju, osim u redovnom radnom vremenu, obavljala rad u obliku aktivnog i pasivnog dežurstva, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da je sud prvog stupnja u odnosu na odbijajući dio zahtjeva pogriješio kada nije utvrdio da je rad u tim dežurstvima njezino radno vrijeme.

 

9.2. Isto tako, imajući na umu navedene nesporne činjenice, nije u pravu niti tuženica kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda u usvajajućem dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

 

10. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10.1. S obzirom na to da je za isplatu iz radnih odnosa nadležan sud, nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 2. ZPP-a koju u žalbi ističe tuženica i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

11. Suprotno tvrdnjama obje žaliteljice, pobijana presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama te iz nje jasno proizlazi što je njome odlučeno i zbog čega. Izneseni razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa se pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije obiju stranaka o predmetu spora, može ispitati. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbama pozivaju obje stranke s time da tuženica niti ne navodi o kojim je nedostacima (nejasnoćama i proturječnostima) na koje upućuje taj propis, riječ.

 

12. Činjenica da tužiteljica osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da se na nju ne primjenjuje ZOR niti Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike te da joj s time u vezi za rad obavljen u aktivnom dežurstvu ne pripada pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tužiteljica izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

 

13. Iz sadržaja njezine žalbe proizlazi da tužiteljica kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i zaključak tog suda o primjeni mjerodavnog propisa. Navodi kojima žaliteljica osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima ta žaliteljica iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

 

13.1. Činjenica da tužiteljica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što tužiteljica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje odlučnog i istinitog (da se na nju primjenjuje ZOR i kolektivni ugovor mjerodavan za državne službenike i namještenike), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno tužiteljičino pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da je na temelju njih tužiteljičin zahtjev ocijenjen djelomično neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

 

14. Time što nije prekinuo postupak do donošenja odluke Suda Europske unije o tumačenju Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima radnog vremena (SL 2003., L 299., str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31, dalje: Direktiva o određenim vidovima radnog vremena) u povodu zahtjeva Općinskog suda u Puli-Poli, sud prvog stupnja nije, suprotno žalbenim navodima tuženice, počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 213. stavkom 2. točkom 2. ZPP-a. To stoga što je u skladu s potonjim propisom određeno ovlaštenje, ali ne i dužnost suda da u situaciji kad je zahtjev za tumačenje podnio drugi sud, odredi prekid postupka.

 

14.1. Neosnovano tužena u žalbi predlaže drugostupanjskom sudu da odredi prekid postupka do donošenja odluke o tumačenju Direktive o određenim vidovima radnog vremena u povodu zahtjeva Općinskog suda u Puli-Poli. U skladu s člankom 267. stavcima 2. i 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), na strani ovog suda koji nije sud zadnje instance, ne postoji dužnost podnošenja takvog zahtjeva. Osim toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tumačenje koje je zatražio Općinskog suda u Puli-Poli nije u smislu odredbe članka 267. stavka 2. UFEU-a potrebno ovom sudu za donošenje odluke u podnesenim žalbama. To stoga što tumačenje članka 2. točke 1. Direktive o određenim vidovima radnog vremena kojim se određuje pojam „radno vrijeme“ nije upitno. Riječ je o odredbi prava EU koja je, uključivo i u kontekstu aktivnog i pasivnog dežurstva, već bila predmet tumačenja Suda Europske unije (primjerice presude od 3. listopada 2000., Simap, od 9. rujna 2003., Jaeger, C-151/2002., od 1. prosinca 2005., Dellas, C-14/04.C-303/1998, od 10. rujna 2015., Federación de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras, C-266/2014., od 21. veljače 2018., Matzak, C-518/2015. i od 9. ožujka 2021.,  Radiotelevizija Slovenija, C-344/2019 i Stadt Offenbach am Main, C-580/2019.).

 

14.2. Iz navedenih tumačenja proizlazi da je aktivno dežurstvo koje podrazumijeva dežurstvo u zgradi državnog odvjetništva prema rasporedu te obavljanje službene radnje zamjenika državnog odvjetnika koja ne trpi odgodu izvan zgrade državnog odvjetništva, radno vrijeme u smislu te Direktive. Zbog toga tumačenje koje je zatražio Općinski sud u Puli-Poli nije potrebno za zaključak da je aktivno dežurstvo tužiteljice njezino radno vrijeme. Ta činjenica među strankama i nije sporna s obzirom na to da je za vrijeme provedeno u aktivnom dežurstvu poslodavac tužiteljici isplatio naknadu za to dežurstvo.

 

14.2.1. Iz navedenih tumačenja proizlazi i to da se pasivno dežurstvo (pripravnost) koje podrazumijeva obvezatnu prisutnost zamjenika državnog odvjetnika u mjestu sjedišta državnog odvjetništva, ne kvalificira automatski kao „radno vrijeme“ u smislu Direktive o određenim vidovima radnog vremena, kada ne postoj obveza ostanka na mjestu rada. Pritom je naglašeno da je na nacionalnim sudovima da izvrše opću provjeru svih okolnosti predmeta kako bi provjerili treba li dežurstvo u stanju pripravnosti kvalificirati kao „radno vrijeme. U tu je svrhu nužno uzeti u obzir razumnost roka kojim raspolaže radnik da se vrati obavljanju svojih profesionalnih aktivnosti od trenutka kada ga njegov poslodavac pozove na intervenciju, što načelno podrazumijeva da se vrati na mjesto rada kao i ograničenja radnika da upravlja svojim vremenom i da se posveti osobnim interesima. Pritom organizacijske poteškoće koje radniku može uzrokovati dežurstvo i koje su posljedica prirodnih elemenata ili njegova slobodnog izbora nisu relevantne. U tim okolnostima (tzv. pripravnosti) samo vrijeme povezano sa stvarnim obavljanjem rada treba smatrati radnim vremenom u smislu Direktive o određenim vidovima radnog vremena. S obzirom na to da je poslodavac tužiteljici za vrijeme provedeno u pasivnom poslodavac isplatio naknadu za to dežurstvo, nije sporno niti to da je vrijeme provedeno u pasivnom dežurstvu radno vrijeme tužiteljice pa za ocjenu da je doista riječ o radnom vremenu nije potrebno obavljati provjere pojedinačnih okolnosti na koje upućuje Sud Europske unije niti sačekati tumačenje koje je zatražio Općinski sud u Puli-Poli.

 

14.3. Predmet spora ne predstavlja to je li vrijeme koje je tužiteljica provela u dežurstvima u zgradi državnog odvjetništva ili u sjedištu državnog odvjetništva radno vrijeme, nego je predmet spora visina naknade za ta dežurstva koju tužiteljica ocjenjuje preniskom tražeći tužbom naknadu koju smatra primjerenom. Za odluku o tom zahtjevu nije potrebno čekati tumačenje Direktive o određenim vidovima radnog vremena koje je zatražio Općinski sud u Puli-Poli. To stoga što ta Direktiva ne određuje trajanje tjednog radnog vremena radnika, odnosno radnog vremena preko kojeg poslodavci plaćaju naknadu za prekovremeni rad, već je to ostavljeno na regulaciju državama članicama. Prema navedenoj praksi Suda Europske unije (točka 14.1. ovog obrazloženja), Direktivom o određenim vidovima radnog vremena, osim posebnog slučaja iz njezina članka 7. stavka 1., koji se odnosi na plaćeni godišnji odmor (što nije predmet spora u ovom postupku), uređuju se samo određeni vidovi organizacije radnog vremena, u svrhu zaštite sigurnosti i zdravlja radnika pa se ta Direktiva ne primjenjuje na njihovu naknadu za rad. To zato što pitanje plaća, sukladno članku 153. stavku 5. UFEU-a, izmiče nadležnosti Unije. Stoga način plaćanja radnika za dežurstva ne ulazi u područje primjene te Direktive, nego mjerodavnih odredaba nacionalnog prava (Vorel, C-437/2005., t. 32, Dellas, C-14/2004., t. 38., Federacion de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras, C-266/2014., t. 48. i 49., Sindicatul Familia Constanţa i dr., C‑147/17, t. 35., Radiotelevizija Slovenija, C-344/2019., t. 57. i 58. i Stadt Offenbach am Main, C-580/2019., t. 56. i 57.). Zbog toga tumačenje koje je zatražio Općinski sud u Poli-Poli nije važno ovom sudu za donošenje odluke o sporu koji se odnosi na visinu naknade za rad, s obzirom na to da tu naknadu ne određuje pravo Unije čije se tumačenje traži, nego mjerodavno hrvatsko pravo.

 

15. Primjenjujući mjerodavnu odredbu članka 1. ZDO-a (jednako i članak 1. ZDO/2009) sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da su prava i obveze tužiteljice određene tim zakonima. Pravilno je primijenjena i odredba članka 10. ZDO-a (članak 45. ZDO/2009 ) prema kojoj se plaća zamjenika državnih odvjetnika uređuje se zakonom. Naposljetku, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da se plaća tužiteljice određuje Zakonom o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika. Zbog toga tužiteljica u žalbi neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada u donošenju odluke iz točke II. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen njezin zahtjev za isplatu razlike plaće, nije primijenio ZOR i kolektivni ugovor mjerodavan za državne službenike i namještenike.

 

16. S obzirom na to da u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude ne postoje razlozi zbog kojih se ta odluka pobija žalbom kao niti oni na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

 

17. Pravilno tuženica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužiteljici u točci I. izreke prvostupanjske presude dosudio naknadu plaće u iznosu koji premašuje iznos naknade za dežurstva koji joj pripada u skladu s Pravilnicima o naknadama za dežurstva i koji joj je u tom iznosu plaćen.

 

17.1. U skladu s člankom 103. stavkom 1. točkom 6. ZDO-a zamjenik državnog odvjetnika ima pravo naknadu za obavljanje poslova u službi dežurstva. Iznos te naknade pravilnikom određuje ministar nadležan za poslove pravosuđa (članak 103. stavak 4. ZDO-a). S obzirom na to tužiteljici za obavljanje poslova u službi dežurstva pripada naknada utvrđena mjerodavnim pravilnikom, a ne plaća prema Zakon o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, sud prvog stupnja je pogriješio kada je ocjenu o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva utemeljio na tom zakonu, umjesto na Pravilnicima o naknadama za dežurstva koje je donio ministar pravosuđa. Zbog toga je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji tuženica ističe u žalbi i na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

18. Imajući na umu da ni iz čega ne proizlazi da je tužiteljica primivši za utuženo razdoblje naknade za aktivno i pasivno dežurstvo u iznosima određenim Pravilnicima o naknadama za dežurstva bila stavljena u drukčiji (nepovoljniji) položaj u odnosu na druge zamjenike državnog odvjetnika koji su u istom razdoblju obavljali rad u obliku aktivnog i pasivnog dežurstva, neosnovano sud prvog stupnja dovodi u pitanje njezino ustavno pravo jednakosti pred zakonom propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava RH.

 

19. Bespredmetno je pozivanje suda prvog stupnja na odredbe članka 19. Ustava RH koje jamče zakonitost i sudsku kontrolu pojedinačnih upravnih akata, imajući na umu da Pravilnici o naknadama za dežurstva nisu pojedinačni upravni akti.

 

20. S obzirom na to da su Pravilnici o naknadama za dežurstva doneseni na temelju članka 46. ZDO/2009. i članka 103. stavka 4. ZDO-a, neutemeljena je ocjena suda prvog stupnja da je riječ o propisima koji nemaju uporišta u tim zakonima pa nije bilo mjesta tome da se ti propisi iz tog razloga ispuste iz primjene uz pozivanje na članak 37. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 49/2002. – pročišćeni tekst).

 

21. S obzirom na to da je tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćena naknada za obavljanje poslova u službi dežurstva upravo u skladu s Pravilnicima o naknadama za dežurstva, uz pravilnu primjenu članka 103. stavka 1. točke 6. u vezi s člankom 103. stavkom 4. ZDO-a, tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih iznosa koji premašuju one propisane tim Pravilnicima je trebalo odbiti pa je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude i zahtjev za isplatu je odbijen.

 

22. S obzirom na to da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, uz smislenu primjenu članka 154. stavka 1. ZPP-a ne pripada joj pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Zbog toga je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana njezina žalba protiv točke III. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem joj nije dosuđena naknada troškova postupka preko dosuđenih 350,00 EUR.

 

23. Imajući na umu da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu dužna je tuženici u skladu s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena žalba tuženice te je preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 350,00 EUR na način da je zahtjev tužiteljice za naknadu tih troškova odbijen.

 

24. U odnosu na tumačenje članka 154. ZPP-a od strane prvostupanjskog suda u kontekstu ograničenja pravu na pristup sudu u postupcima poput ovog koji se vode protiv države uz pozivanje na presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013. i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2016., a koje tumačenje žaliteljica osporava u žalbi, za odgovoriti je sljedeće.

 

24.1. Pravilo da „gubitnik plaća”, sadržano u članku 154. stavku 1. ZPP-a, samo po sebi nije sporno čak ni u postupku protiv države. Ono teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova. Ta se pravila također primjenjuju na građanskopravne postupke u kojima je stranka država čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i ESLJP u predmetu Klauz, t. 84. i 85.). Drugim riječima, pravo na pristup sudu sadržano u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) ne stvara nikakva legitimna očekivanja za pokretanje i vođenje parnice protiv države bez troškova, čak i u situaciji u kojoj je tužitelj u financijski nesigurnoj situaciji. Međutim, izricanje znatnog financijskog tereta nakon završetka postupka, poput naloga za plaćanje nagrada za zastupanje države prema pravilu „gubitnik plaća”, može predstavljati ograničenje prava na sud. Ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. Konvencije osim ako teži legitimnom cilju te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići. Za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu tužiteljici u obliku odluke o troškovima postupka na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a razmjerno legitimnom cilju kojem se teži (sprečavanja neutemeljenih tužbi i nerazumno visokih troškova), ESLJP je razvio kriterije prema kojima se u tom smislu uzima u obzir je li tužba bila očito nerazumna (ili lišena ikakvog sadržaja), zastupanje države po državnom odvjetništvu i izračunavanje troškova zastupanja države u iznosu jednakom nagradi odvjetnika te individualno financijsko stanje tužiteljice. Tužbeni zahtjev je odbijen uz utvrđenje da tužiteljici koja je zamjenica državne odvjetnice i pravosudna dužnosnica, za rad obavljen u dežurstvu pripada pravo na naknadu za dežurstva u skladu s Pravilnicima o dežurstvima donesenim na temelju posebnog ZOD-a koji propisuje prava i dužnosti zamjenika državnih odvjetnika, a ne naknada plaće za prekovremeni radi u skladu s općim odredbama ZOR-om i kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike. Prema tome, budući da je, s jedne strane, tužiteljica tražila isplatu prema propisima koji se očito ne primjenjuju za obračun visine njezine naknade za obavljanje poslova u službi dežurstva te da su joj, s druge strane, te naknade obračunate i isplaćene u skladu s primjenjivim Pravilnicima o naknadama za dežurstva, njezina je tužba bila očigledno nerazumna, bez izgleda za uspjeh (za razliku od predmeta Cindrić i Bešlić, točke 106. i 107.). Slijedom navedenog, prema shvaćanju ovog suda, nalog tužiteljici da snosi troškove zastupanja države ne predstavlja nerazmjerno ograničenje njezina prava na pristup sudu, neovisno o njezinim imovinskim prilikama i činjenici da je država zastupana po državnom odvjetništvu (vidjeti odluku o nedopuštenosti zahtjeva u predmetu Marić protiv Hrvatske od 10. studenog 2020., broj zahtjeva 37333/2017., t. 58. i 60.).

 

24.2. Tuženici je uz primjenu članaka 155. i 163. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023., dalje: OT) dosuđena naknada za:

- sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

- zastupanje na pripremnom ročištu 15. siječnja 2024. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

- zastupanje na glavnoj raspravi 6. ožujka 2024. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

- zastupanje na glavnoj raspravi 23. travnja 2024. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

što ukupno iznosi 800,00 EUR.

Zbog toga je uz primjenu članka 166. stavka 2. ZPP-a naloženo tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR.

 

25. Tužiteljica koja sa žalbom nije uspjela odbijena je sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

 

26. Tuženici koja je sa žalbom uspjela u cijelosti uz primjenu Tbr. 10/1 OT-a dosuđena je naknada troškova za sastav žalbe u iznosu od 250,00 EUR.

 

U Varaždinu 6. studenog 2024.