1

Poslovni broj: Gž-1235/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž-1235/2024-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Č. d.o.o., OIB:…, Z., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu M. i P. j.t.d. u Z., protiv tuženika V. K., OIB:… iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj Povrv-34/2023-11 od 26. srpnja 2024., dana 30. listopada 2024.

 

p r e s u d i o   j e  

 

Prihvaća se žalba tužitelja te preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj Povrv-34/2023-11 od 26. srpnja 2024. i sudi:

 

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika mr. sc. D. M. u Z. od 15. travnja 2022. broj Ovrv-4740/2022, UPP/OS-Ovrv-468/2022 kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 68,37 EUR (šezdesetosam eura i tridesetsedam centi) sa zateznom kamatom:

 

- na iznos od 5,09 EUR od 16. prosinca 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. siječnja 2021.

- na iznos od 6,74 EUR od 16. veljače 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. ožujka 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. travnja 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. svibnja 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. lipnja 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. srpnja 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. kolovoza 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. rujna 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. listopada 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. studenog 2021.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. prosinca 2021.

 

pa do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

 

2. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika mr. sc. D. M. u Z. od 15. travnja 2022. broj Ovrv-4740/2022, UPP/OS-Ovrv-468/2022 u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 0,05 EUR od 16. prosinca 2020. do isplate i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

 

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog i parničnog postupka u iznosu od 134,95 EUR (stotridesetčetiri eura i devedesetpet centi) sa zateznom kamatom od 30. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je pod toč. I. izreke ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika mr. sc. D. M. u Z. od 15. travnja 2022. broj Ovrv-4740/2022, UPP/OS-Ovrv-468/2022 kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 68,37 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, dok je pod toč. II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i održati na snazi platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju cjelokupne troškove postupka.

 

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tužitelja, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda izraženo u pobijanoj presudi i predlaže žalbu odbiti.

 

4. Žalba tužitelja je osnovana.

 

5. U obrazloženju prvostupanjski sud navodi da je postupak započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu tužitelja (kao ovrhovoditelja), povodom kojeg je javni bilježnik mr. sc. D. M. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 15. travnja 2022. broj Ovrv-4740/2022, UPP/OS-Ovrv-468/2022, da je tuženik (kao ovršenik) izjavio prigovor osporavajući rješenje o ovrsi pa je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te je postupak nastavljen kao parnični. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na isplatu iznosa od 515,16 kn/68,37 EUR na ime troškova javne usluge prikupljanja otpada, odnosno obvezne minimalne javne usluge za razdoblje od studenog 2020. do studenog 2021., pri čemu nije sporno da je tužitelj pružatelj javne usluge a tuženik korisnik javne usluge, te da nije sporno da je tuženik vlasnik zgrade s 13 posebnih uporabnih cjelina, a da je sporno je li tuženik u obvezi plaćati cijenu minimalne javne usluge za svaki stan kao posebnu cjelinu ili samo jednu cijenu (koju plaća), ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da prema Cjeniku tužitelja od 25. listopada 2018. cijena obvezne minimalne javne usluge za spremnik zapremnine 80 litara iznosi 38,70 kn/5,14 EUR

 

- da se računi na kojima tužitelj temelji potraživanje odnose na trošak prikupljanja miješanog i biorazgradivog otpada i da glase na iznos od 5,14 EUR/38,70 kn, osim računa za siječanj 2021. koji glasi na iznos od 6,74 EUR

 

- da iz potvrda o uplatama proizlazi da je tuženik platio tužitelju za utuženo razdoblje po 5,14 EUR/38,70 kn mjesečno,

 

pa povezujući navedeno utvrđenje sa spornim pravnim pitanjem – je li tuženik kao vlasnik zgrade koja se sastoji od 13 samostalnih uporabnih cjelina (u daljnjem tekstu: stanovi) dužan plaćati za svaki stan naknadu za prikupljanje otpada, ili pak je dužan plaćati naknadu za cijelu zgradu kao jednu nekretninu, uz primjenu čl. 30. st. 5. i 6. i čl. 33. st. 1. i 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ br. 94/13., 73/17., 14/19., 98/19., 84/21, u daljnjem tekstu: ZOGO), te čl. 6. i čl. 34. Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području grada Zadra od 18. prosinca 2017. (u daljnjem tekstu: Odluka), prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik kao vlasnik 13 stanova bio dužan plaćati naknadu za prikupljanje otpada za svaki stan pod uvjetom da tužitelj izvršava uslugu prikupljanja otpada za svaki stan posebno, odnosno kada bi tužitelj pružao uslugu zbrinjavanja i prikupljanja otpada za 13 spremnika. Međutim, kako u konkretnom slučaju tužitelj nije odredio za koji od 13 stanova se odnosi potraživanje, a da je tužitelj dostavio dokaze da je platio naknadu za jedno obračunsko mjesto na adresi K., to je sud ocijenio zahtjev tužitelja neosnovanim i primjenom čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod toč. I. izreke. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pozivom na čl. 154. st. 2. ZPP, iako se sadržajno odluka veže uz uspjeh tuženika pa je očito donesena uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP.

 

6. U žalbi tužitelj navodi da je pobijana presuda nezakonita, štetna i nepravedna kako za tužitelja tako i za javni interes jer se njome potiče neplaćanje javne usluge. Ukazuje da Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom u čl. 20. propisuje od čega se sastoji cijena javne usluge pa tako u st. 2. propisuje da strukturu cijene javne usluge čini cijena javne usluge za količinu predanog miješanog otpada i cijena obvezne minimalne javne usluge, a prema definiciji "cijena obvezne minimalne javne usluge" je dio javne usluge koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu o osiguranju primjene načela "onečišćivač plaća", ekonomski održivo poslovanje, sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge (…). Smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik kao vlasnik više etažnih jedinica na jednoj adresi nije dužan platiti cijenu obvezne minimalne javne usluge za svaku od etažnih jedinica, s obzirom da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jasno definira etažnu jedinicu kao samostalnu nekretninu, pa samo iz razloga što su sve etažne jedinice u vlasništvu jedne osobe (tuženika) ne znači da se ne radi o etažnim jedinicama, ukazujući da bi odluka suda bila sigurno drugačija kada bi vlasnici tih etažnih cjelina bili Š., M., J. i drugih deset osoba. Navodi da tužitelj nije ovlašten ispitivati i provjeravati tko boravi na nekoj nekretnini (etažnoj jedinici) i da li vlasnik ima turiste, dok tuženik tu situaciju koristi sebi u prilog. Zaključno ukazuje da je Vrhovni sud RH u odluci od 14. veljače 2023. broj Rev-101/2023 dao odgovor na revizijsko pitanje u vezi obveze plaćanja tzv. cijene minimalne javne usluge koji glasi: "Vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec." Dakle, tuženik koji je vlasnik više etažnih jedinica i koje povremeno koristi u svrhu iznajmljivanja dužan je plaćati cijenu obvezne minimalne usluge za svaku od etažnih jedinca, pa radi navedenog smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

7. U ovom postupku je sporno je li tuženik koji je vlasnik zgrade sa 13 stanova koji su upisani kao samostalne uporabne cjeline (etažne jedinice) u obvezi plaćati minimalnu javnu uslugu (tzv. fiksni dio naknade) za svaki stan, ili je u obvezi plaćati samo jednu naknadu jer je obračunsko mjesto jedna nekretnina – zgrada na adresi K.

 

7.1. Tuženik tvrdi da je od tužitelja zadužio spremnik volumena 80 litara i da plaća jednu naknadu za zbrinjavanje otpad, smatrajući da se naknada obračunava za jedno obračunsko mjesto – za cijelu nekretninu (zgradu) na adresi K., dok za preostale stanove fiksni dio naknade ne plaća, s time da 6 stanova povremeno iznajmljuje preko ljeta i za tu svrhu zadužuje kod tužitelja dodatno spremnik volumena 240 litara.

 

7.2. Nasuprot tome tužitelj smatra da je tuženik kao vlasnik stanova korisnik javne usluge koju pruža tužitelj i da je dužan plaćati fiksni dio naknade za sve stanove, dakle i za stanove koje povremeno koristi u svrhu iznajmljivanja.

 

8. Za ocjenu prava tužitelja na fiksni dio naknade s obzirom na utuženo razdoblje u ovom predmetu mjerodavna je primjena ZOGO, Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" br. 50/17., 84/19., 14/20., 31/21., 84/21., u daljnjem tekstu: Uredba) i Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 84/21., u daljnjem tekstu: ZGO).

 

9. Prema čl. 15. tada važeće Uredbe ugovor o korištenju javne usluge smatra se sklopljenim kad korisnik usluge dostavi davatelju usluge Izjavu ili prilikom prvog korištenja javne usluge ili zaprimanja na korištenje spremnika za primopredaju komunalnog otpada u slučaju kad korisnik usluge ne dostavi davatelju javne usluge Izjavu. Kako nije sporno da je tuženik zadužio spremnik volumena od 80 litara i da je evidentiran kod tužitelja pod šifrom poslovnog partnera 189839, to je između stranaka sklopljen ugovor o korištenju javne usluge u smislu čl. 15. st. 1. toč. 2. Uredbe. Kako sam tuženik navodi da je zaduživao dodatno i spremnik volumena od 240 litara za ostale stanove koje je iznajmljivao, to je primjenom istog mjerodavnog prava sklopljen ugovor o korištenju javne usluge i za preostale stanove za koje je tužitelj izvršavao uslugu zbrinjavanjem komunalnog otpada za vrijeme ljetnog perioda.

 

10. Prema ocjeni ovoga suda nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda kada navodi (pod toč. 20. obrazloženja) da bi tuženik bio u obvezi plaćati cijenu minimalne javne usluge za sve stanove „samo pod uvjetom da tužitelj izvršava uslugu prikupljanja otpada za svaki stan posebno, dakle da vrši pražnjenje 13 spremnika za otpad“. To prije svega iz razloga što sud nije uzeo u obzir tvrdnje tuženika - da je tužitelj izvršavao uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada i za stanove koje je tuženik iznajmljivao tijekom ljetnog perioda, pa je očito zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije zbrinjavao otpad iz tih stanova proturječan tvrdnjama samog tuženika.

 

11. Prema čl. 30. ZOGO javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada (st. 1.), a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada smatra se uslugom od općeg interesa (st. 2.), dok čl. 33. st. 1. ZOGO propisuje da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. ZOGO na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ali i sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge, pri čemu poslovanje mora biti ekonomski održivo, a kvaliteta, sigurnost i redovitost pružanja te usluge sukladna odredbama ZOGO, Uredbi i odluci o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave. Nadalje, odredbom čl. 33. st. 4. ZOGO propisani su troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge, u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i drugi troškovi koji su propisani Uredbom. Iz navedenog proizlazi da je intencija navedenih odredaba ZOGO i Uredbe bila da jedinice lokalne samouprave donošenjem odluke o načinu pružanja javne usluge od strane predstavničkog tijela osiguraju sustav i funkcioniranje prikupljanja komunalnog otpada. Uredba u čl. 4. st. 1. toč. 7. propisuje da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, između ostalog, sadržavati odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, te iznos obveze minimalne javne usluge za korisnike javne usluge, dok čl. 20. st. 2. Uredbe propisuje da strukturu cijene javne usluge čini cijena javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i cijena obvezne minimalne javne usluge.

 

11.1. Dakle, struktura cijene javne usluge obuhvaća cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) s obzirom da je cilj propisivanja cijene bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela „onečišćivač plaća“, a da se varijabilnim dijelom cijene osigura sama primjena načela „onečišćivač plaća“.

 

12. Isto tako ZGO u čl. 75. propisuje da se cijena javne usluge plaća radi pokrića troškova pružanja javne usluge (st. 1.), te da strukturu cijene javne usluge čini cijena za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i cijena obvezne minimalne javne usluge (st. 2.), dok čl. 76. propisuje da je obvezna minimalna javna usluga iznos koji se osigurava radi ekonomski održivog poslovanja te sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu (st. 1.), da je cijena obvezne minimalne javne usluge dio cijene javne usluge (st. 2.), da se na području pružanja javne usluge primjenjuje - 1. jedinstvena cijena obvezne minimalne javne usluge za korisnika usluge razvrstanog u kategoriju korisnika kućanstvo i 2. jedinstvena cijena obvezne minimalne javne usluge za korisnika usluge razvrstanog u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo (st. 3.), te ako se na istom obračunskom mjestu isti korisnik može razvrstati i u kategoriju kućanstvo i u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo, korisnik je dužan plaćati samo cijenu obvezne minimalne javne usluge obračunanu za kategoriju korisnika koji nije kućanstvo (st. 4.). Nadalje, čl. 70. st. 1. ZGO propisuje da je korisnik javne usluge na području pružanja usluge vlasnik nekretnine odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge ili stvarni korisnik nekretnine, a u st. 4. toč. 5. citirane zakonske odredbe propisano je da je korisnik usluge dužan platiti davatelju usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje, osim za obračunsko mjesto na kojem je nekretnina koja se trajno ne koristi.

 

13. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. iznio shvaćanje da je ZOGO u čl. 33. st. 1. predvidio dio obračuna cijene javne usluge (fiksni dio) kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. „paušala“ nije predviđeno ZOGO i da bi iz tog razloga Uredba bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO, prihvaćajući pritom očitovanje Vlade RH prema kojemu „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“, pa je cijenu obvezne minimalne usluge potrebno osigurati da bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), odnosno da navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada. Na taj način je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu neovisno o količini preuzetog otpada.

 

14. Prema odredbi čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/99. i 29/02.) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, radi čega ista obvezuje i sudove, pa je stoga i shvaćanje prvostupanjskog suda o uvjetima pod kojima postoji obveza plaćanja fiksne naknade u konkretnom slučaju pogrešno.

 

15. Osim toga valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 14. veljače 2023. broj Rev-101/2023 odgovarajući na pravno pitanje: "Moraju li cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") plaćati vlasnici nekretnine za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec?" izrazio pravno shvaćanje u odgovoru koji glasi:

 

"Vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec“.

 

16. Kada se sve navedeno dovede u vezu s predmetom ovog spora u kojem je tuženik vlasnik 13 stanova koji se nalaze u zgradi na adresi K., (koje iznajmljuje u ljetnom periodu) i da tužitelj za te stanove izvršava javnu uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada u periodu kada se iznajmljuju (iz dodatno zaduženog spremnika od 240 litara), to prema ocjeni ovoga suda postoji obveza tuženika plaćati tzv. fiksni dio naknade za sve mjesece kalendarske godine i za te stanove. Obveza plaćanja ne bi postojala jedino kada bi se radilo o neuseljenim stambenim ili poslovnim prostorima u kojima ne nastaje niti može nastajati komunalni otpad, a što očito nije situacija u konkretnom slučaju. Identično stajalište u činjenično podudarnim predmetima izrazio je i Županijski sud u Zagrebu u presudama broj Gž-1020/2022-2 od 4. srpnja 2023. i Gž-1011/2022-3 od 25. travnja 2023.

 

17. Vezano uz tvrdnje tuženika kojima ističe da je vlasnik jedne nekretnine na adresi K., i da je cijela zgrada jedno obračunsko mjesto (kao jedna nekretnina), odnosno da stanovi kao posebni dijelovi nekretnine ne mogu biti obračunska mjesta, ovaj sud ističe da u situaciji (zamišljenoj i usporedivoj) kada bi tuženik bio vlasnik 13 stanova na više različitih adresa ili da su kao vlasnici tih 13 stanova na istoj adresi upisane različite fizičke osobe da bi se u obje situacije tuženik ili druge fizičke osobe smatrali korisnicima javnih usluga i time obveznicima plaćanja cijene minimalne javne usluge za svoje stanove. U konkretnom slučaju kada se stanovi nalaze na istoj adresi, a u svima se proizvodi otpad makar samo u periodu iznajmljivanja, ne postoje razlozi koji bi opravdavali da se tuženik kao korisnik javne usluge za te stanove izuzme iz obveze plaćanja fiksnog dijela naknade za sve mjesece, uzimajući u obzir navedeno materijalno pravo i svrhu radi koje je obveza plaćanja fiksne naknade propisana.

 

18. Ovaj sud je pritom imao u vidu da čl. 76. st. 4. ZGO propisuje da ako se na istom obračunskom mjestu isti korisnik može razvrstati i u kategoriju kućanstvo i u kategoriju koji nije kućanstvo, da je korisnik dužan plaćati samo cijenu obvezne minimalne javne usluge obračunate za kategoriju korisnika koje nije kućanstvo, dok ranije važeći ZOGO nije propisivao razliku korisnika koji su kućanstvo i onih koji nisu kućanstvo pa je i iz tog razloga i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. ožujka 2021. broj U-II-2492/2017 i dr. ukinut čl. 20. st. 10. i 11. Uredbe, koja se iz tog razloga niti prilikom ovog odlučivanja ne može primjenjivati temeljem čl. 56. st. 5. Ustavnog zakona u Ustavnom sudu.

 

19. U vezi s prethodno navedenim potrebno je odgovoriti na pitanje što je u konkretnom slučaju obračunsko mjesto, je li to nekretnina (zgrada) kao jedno obračunsko mjesto ili su obračunska mjesta posebni dijelovi nekretnine (stanovi).

 

20. U konkretnom slučaju tumačenje čl. 30. st. 5. ZOGO - koji cijenu obvezne minimalne javne usluge koja participira u ukupnoj cijeni javne usluge stavlja u omjer s cijenom količine predanog miješanog otpada na način koji će osigurati obavljanje javne usluge na kvalitetan, postojan i ekonomski učinkovit način u skladu s načelima održivog razvoja, zaštite okoliša, javnosti rada i onečišćivač plaća, a isto tako čl. 76. st. 1. i 2. ZGO - koji definira obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio cijene javne usluge kojim se osigurava ekonomski održivo poslovanje, sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja javne usluge da bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu, potrebno je dovesti u vezu s činjenicom - da tužitelj izvršava javnu uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada s posebnih dijelova nekretnine (stanova) i da je tuženik korisnik javne usluge za stanove, a da je svrha plaćanja fiksnog dijela naknade da bi se osigurala mogućnost primjene načela "onečišćivač plaća" na onim mjestima gdje se otpad proizvodi, a to su u konkretnom slučaju stanovi za koje tužitelj izvršava javnu uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada u periodu iznajmljivanja.

 

21. Na iznijeto shvaćanje ovoga suda nije od utjecaja mišljenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja od 27. prosinca 2023. Naime, iz navedenog mišljenja proizlazi da je obračunsko mjesto nekretnina (zgrada), odnosno da stanovi kao posebni dijelovi nekretnine nisu obračunska mjesta u smislu čl. 70. st. 4. toč. 5. ZGO, kao i da tužitelj kao davatelj javne usluge nije imao dodatan trošak za prikupljanje miješanog komunalnog otpada u posebnim dijelovima jer na toj adresi ne postoji novi korisnik javne usluge koji stvara otpad (osim tuženika kao vlasnika). Međutim, navedeno mišljenje nije primjenjivo u konkretnom slučaju s obzirom da nije podudarno s činjeničnim tvrdnjama samog tuženika koji jasno navodi - da stanove koristi u svrhu iznajmljivanja u ljetnom periodu, iz čega može proizaći jedino daljnji zaključak da stanove koriste i druge osobe a ne samo tuženik, kao i da u stanovima nastaje otpad koji tužitelj zbrinjava.

 

22. Kako je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim, a da visinu zahtjeva tuženik nije osporio i ista proizlazi iz izvoda  otvorenih stavaka na dan 16. veljače 2022., preslika računa i kartice kupaca, to je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačio presudu i pod toč. 1. izreke usvojio zahtjev tužitelja primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP. Međutim, kako preračunavanjem pojedinačnih iznosa prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 kn i zaokruživanjem na dvije decimale pojedinačni iznosi premašuju u zbroju iskazani ukupni iznos od 68,37 EUR za 0,05 EUR, to je ovaj sud umanjio prvi pojedinačni iznos od 5,14 EUR na iznos od 5,09 EUR na koji teče zatezna kamata od 16. prosinca 2020. te u tom dijelu ukinuo platni nalog sadržan u navedenom rješenju pod toč. 2. izreke ove presude.

 

23. O troškovima cjelokupnog postupka ovaj sud je odlučio primjenom čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova koji su nastali u fazi postupka kada je bio ovršni u iznosu od 9,95 EUR (ranije 75,00 kn) s osnova javnobilježničke nagrade temeljem čl. 6. st. 1. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" br. 8/11., 112/12., 114/12., 131/20., 9/21.), te za parnični postupak jednokratnu nagradu u iznosu od 125,00 EUR primjenom Tbr. 7. toč. 9. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.), slijedom čega je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 134,95 EUR sa zateznom kamatom od donošenja ove odluke primjenom čl. 151. st. 3. ZPP.

 

U Varaždinu 30. listopada 2024.