Poslovni broj: Gž R-142/2024-2

 

Poslovni broj: Gž R-142/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak - Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. R. (OIB...) iz M., zastupanog po punomoćnici J. B., odvjetnici iz Z. protiv tuženika O. b. P. - O. G. di P. (OIB: ...) iz P., zastupanog po punomoćnici T. T., odvjetnici iz P., radi isplate, povodom žalbe tuženika   izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola broj Pr-190/2022-57 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. listopada 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola broj Pr-190/2022-57 od 29. ožujka 2024.u toč. I i toč.III izreke.

 

II/U nepobijanom, odbijajućem dijelu sadržanom u toč.II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

III/Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknade troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.635,44 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, mjesečno specificirane novčane iznose od tamo određenog dospijeća (16.1.2014. do najkasnijeg dospijeća – 16.2.2019.) do isplate, te da mu naknadi trošak postupka u iznosu od 3.581,81 Eur. Toč.II izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu zatražene zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sadržanih u bruto iznosima iako je navedeni tužbeni zahtjev već odbijen pravomoćnim dijelom presude istog suda broj Pr-56/2019-44 od 1. srpnja 2022. Toč.III izreke tuženik odbijen sa zahtjevom radi naknade mu parničnog troška.

 

2. Pravodobnom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u odnosu na dosuđujući dio i odluku o troškovima postupka iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se  ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanog odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) i kako navodi – „zbog odluke o troškovima“ s prijedlogom da se presuda u pobijanim dijelovima preinači sukladno žalbenim navodima odnosno da se u žalbom pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (unatoč zakonskoj nemogućnosti dvostrukog ukidanja propisanoj odredbom čl.366.a stav.1. ZPP-a).

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana.

 

5. Naime, polazeći od činjeničnog supstrata tužbe koji predmetom spora određuje zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće od prosinca 2013. do siječnja 2019. i to s osnova dodatka za otežane uvjete rada, dodatka za posebne uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, naknade za korištenje godišnjeg odmora i naknade za prekovremeni rad odrađen na dane državnih blagdana i praznika - sve to zbog pogrešnog izračuna tužiteljeve plaće uvjetovanog pogrešnim tumačenjem mjerodavnih kolektivnih ugovora, prvostupanjski sud zauzeto stajalište temelji na odredbama Zakona o radu (objavljenog u „Narodnim novinama“  broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09 i u „Narodnim novinama“ broj  93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR/14) koji sadržajno istovjetno propisuju pravo na plaću i pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, zatim na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2013. („Narodne novine“ broj 143/13– dalje: KU/13) i iz 2018. („Narodne novine“ broj 29/18 – dalje: KU/18) kao i na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TKU).

 

5.1.Imajući u vidu da je odredbom čl.47/KU/13 i čl.45. KU/18 propisano da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da pri tom osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok su dodacima na osnovnu plaću propisani -  stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada te dodaci i uvećanja plaća, da je odredbama čl. 57. KU/13 odnosno čl.55. KU/18 propisano da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću te da je istima određen i popis radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak pa tako tužitelj za rad na radnom mjestu liječnika ima pravo na dodatak na plaću od 25%, da je odredbama čl.36. stav. 2. KU/13 i čl.34.stav.2. KU/18 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, da je odredbom čl. 59. a. Dodatka I KU/13 („Narodne novine“ broj 96/15) propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće, da je odredbom čl.60. KU/13 propisano pravo na uvećanje osnovne plaće koje imaju radnici koji su u zdravstvenim ustanovama i zavodu ostvarili radni staž i to s navršenih 20 do navršenih 29 godina 4%, s navršenih 29 do navršenih 34 godine 8% i s navršenih 34 i više godina 10%, da je odredbama čl. 52. KU/13 i čl. 50 KU/18 propisano da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu, da će se sukladno odredbama čl.51.stav.1. KU/13 i čl. 49.stav.1. KU/18 osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima - prvostupanjski sud zaključuje da između redovnog i prekovremenog rada nema kvalitativne razlike jer u oba slučaja tužitelj kao liječnik kirurg obavlja jednake poslove i radne zadatke a što da potvrđuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo na VIII sjednici Građanskog odjela od 9.12.2019. prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU/13 koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

5.2. Obzirom da je između parničnih stranaka sporan način utvrđivanja mjesečnog fonda radnih sati, a da je tuženik prema tvrdnji tužitelja pogrešno obračunao mjesečni fond radnih sati, a nastavno tome i broj prekovremenih sati, pri čemu prema tužitelju mjesečni fond radnih sati čine svi dani u tjednu, osim subote, nedjelje i blagdana, dok se prema tvrdnji tuženika mjesečni fond sati računa na način da se od dana u tjednu odbiju samo subota i nedjelja, a ne i blagdan koji eventualno pada u tjednu, prvostupanjski sud se u analizi odnosnih odredbi čl. 51. stav. 10. KU/13 odnosno istovjetne odredbe čl. 49. stav. 10. KU/18 rukovodio tumačenjima istih po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: Zajedničko povjerenstvo) koje tumačenje sukladno odredbi čl.19.stav.6.KU/13 ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora.

 

5.3.Naime, Zajedničko povjerenstvo predmetnu je odredbu čl.51.stav.10.KU/13 dva puta tumačilo donijevši u okviru toga Zaključak broj 148 od 1. srpnja 2015. koji glasi:

 

„Sukladno Kolektivnom ugovoru mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima kada blagdan pada u radni dan, svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu ili pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.“

 

5.4.Nastavno tome, Zajedničko povjerenstvo dana 21. prosinca 2015.donijelo je novi Zaključak broj 153 kojim je raniji zaključak broj 148 stavljen van snage i koji se u bitnome razlikuje od Zaključka br.148 po tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema zaključku 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i bez blagdana) i 8 sati.

 

5.5. Prvostupanjski sud nastavno prednjem, rukovodeći se Zaključkom Zajedničkog povjerenstva broj 169 prema kojemu njegovi zaključci imaju pravnu snagu i učinke KU od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora dok izmijenjeni zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene, utvrđuje da se Zaključak broj 148 primjenjuje od dana stupanja na snagu KU/13 – dakle od 1. prosinca 2013., dok se izmijenjeni Zaključak broj 153 primjenjuje od dana njegovog donošenja – dakle od 21. prosinca 2015.

 

5.6.Prihvaćajući iznesena tumačenja KU (koja su sukladna tumačenju istih po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske) prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik zbog pogrešnog tumačenja mjerodavnih odredbi KU pogrešno obračunavao tužiteljevu plaću, pa je, prihvatio tužbeni zahtjev utemeljen na Dopuni nalaza od 1. ožujka 2022. koji je sačinjen sukladno primjeni opisanih tumačenja KU (sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-281/2021-2 od 27. travnja 2021.) o redovnom mjesečnom fondu radnih sati u pojedinim periodima njihovog važenja i obračunu faktično odrađenog prekovremenog rada tužitelja. Pri tom je prvostupanjski sud ocijenio da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po osnovama iz ranije cit. osnova iz KU/13 i KU/18 budući da tužitelj i u redovnom – i u prekovremenom radu obavlja poslove radnika u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe čl. 57. KU/13 odnosno čl.55.KU/18 te u svojstvu radnika koji je odgovoran za život i zdravlje pacijenta u smislu odredbe čl. 59.a KU/2013.

 

6.Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

7.Pobijajući opisanu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tuženik iznosi zakonski opis no navodne nedostatke ne konkretizira ni u odnosu na samu presudu niti u odnosu na postupanje prvostupanjskog suda. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa iz aspekta isticane bitne povrede, a i u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a, ovaj je sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika  utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. U preostalom dijelu žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju zaključka i pravnog shvaćanja suda prvog stupnja s obzirom na to da tuženik u žalbi tvrdi da se dodaci za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost ne obračunavaju na prekovremene sate jer da prekovremeni sati nije dio osnovne plaće pa da vještakinja nije smjela obračunavati na sate određene u prekovremenom radu, jer za to nema uporišta u KU, a iz nalaza i mišljenja je razvidno da je to učinila kako u osnovnom nalazu tako i u dopuni istog, a time je pogrešno izračunata i naknada za godišnji odmor. A da je vještakinja i suprotno stajalištu Vrhovnog suda izraženom u odluci broj Rev-281/2021-2 od 27. travnja 2021. utvrdila mjesečni fond sati pa nastavno tome i pogrešno izračunala dodatke na prekovremeni rad tužitelja.

 

9.Pravno shvaćanje tuženika nije pravilno pa valja tek kratko navesti da je odredbom čl.86. ZR/09 odnosno čl.94. ZR/14 propisano pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom. Po samoj prirodi stvari ako radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi te ako u istim okolnostima obavlja i prekovremeni rad, onda je razumno zaključiti da radnik uz pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (i za sate prekovremenog rada). Ovo posebno imajući u vidu činjenicu da uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne ulaze u osnovicu za obračun uvećanja plaće s osnova prekovremenog rada. (isto i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 zauzeto na sjednici Građanskog odjela 9. prosinca 2019.)

 

9.1.Pravilno je i vještakinja u svom dopunskom nalazu od 1. ožujka 2022. - sukladno kojemu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev – tražbinu tužitelja utvrdila prema tumačenju Komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja Zaključaka broj 148 i 153 od strane Vrhovnog suda RH na način da je zaključak broj 148 primijenila u razdoblju od prosinca/2013. do 20. prosinca 2015., a zaključak broj 153 u razdoblju od 21. prosinca 2015. do siječnja/2019.

 

10. Kako posljedično neisplaćenim navedenim dodacima postoji i razlika u visini naknade plaće koja tužitelju u utuženom razdoblju pripada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, s obzirom na to se naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora obračunava na bazi prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca prema članku 36. stavku 2. KU/2013-2018 i članku 34. KU/2018, to neosnovano tuženik osporava isplatu i po toj osnovi.

 

11. Obzirom da sadržajem izjavljene žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju odluku tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka pa valja kratko navesti da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

 

U Varaždinu 30. listopada 2024.