1

Poslovni broj: Gž-953/2024-2

 

Poslovni broj: Gž-953/2024-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice Z. K., OIB: ..., iz B. G., zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž., protiv tuženika E.&S. b. d.d., OIB: ..., iz R., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-260/2022-23 od 24. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2024.,

 

presudio je

 

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-260/2022-23 od 24. travnja 2024.;

- potvrđuje u točkama I., II., IV., V. te u točki III. izreke za iznos od 1.920,41 EUR (slovima: tisuću devetsto dvadeset eura i četrdeset jedan cent) sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki III. izreke za iznos od 45,41 EUR (slovima: četrdeset pet eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 24. travnja 2024. do isplate, tako da se za taj iznos odbija zahtjev tužiteljice.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj ... od 27. kolovoza 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF). U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.437,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je to specificirano. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.965,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. U točki IV. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 4.308,91 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to specificirano. U točki V. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 584,41 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od 18. rujna 2014. pa do isplate.

 

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 9. svibnja 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima i obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije dan.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Tuženik je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi da nisu dani razlozi o tome ima li tužiteljica status potrošača te je li tužiteljica bila informirana o spornim odredbama Ugovora u kojima je glavnica vezana uz CHF. Isto tako, da je učinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 338. ZPP-a jer prvostupanjska odluka ne sadrži sve zakonom propisane elemente (zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima) te u vezi sa člankom 8. ZPP-a jer nije odluku donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

 

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je za svoju odluku dao jasne razloge u odnosu na sve odlučne činjenice. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje povodom žalbi stranaka drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

5.2. Nisu učinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva tuženik, jer pobijana odluka sadrži sve elemente propisane člankom 388. ZPP-a, te je donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

 

6. Tužiteljica traži utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojeg je zaključila 27. kolovoza 2007. kao korisnica kredita s tuženikom kao bankom u dijelu u kojem je ugovorena glavnica vezana na valutu švicarski franak (dalje: CHF), te temeljem tog utvrđenja isplatu iznosa od 4.437,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos svakog pojedinačnog mjesečnog obroka preplate od dana učinjene preplate (razdoblje od 1. siječnja 2011. do 1. listopada 2014.) do isplate. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica iz kredita vezana uz CHF, tužiteljica se pozvala na pravno shvaćanje izraženo u odlukama donesenim povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača.

 

6.1. Tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev, a prije svega status potrošača tužiteljice. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli odraz članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Osporava se tijek zatražene zakonske zatezne kamate u slučaju da prvostupanjski sud usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, te ističe prigovor prijeboja s osnove manje plaćenog kada je tečaj bio manji od početnog i s osnove depozita obračunatog po većem tečaju u trenutku zatvaranja kredita. Istaknut je i prigovor zastare.

 

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio kao nesporno da je između stranaka zaključen 27. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 25.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, te je u članku 7. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje odobreni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama radi čega je moguća promjena iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja. Ugovoren je rok otplate na 84 mjeseca, početno ugovoreni mjesečni anuitet je iznosio 361,91 CHF, a kredit je otplaćen.

 

6.3. Prvostupanjski sud se pozvao na pravno shvaćanje izneseno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

6.4. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da nije bila upoznata s rizikom zaključenja Ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za CHF i osobni bankar joj nije objasnio eventualne razlike u tečaju CHF. Prvostupanjski sud nije posebno cijenio pisani iskaz D. K., zaposlenice tuženika, jer ista nije neposredno sudjelovala u pregovorima s tužiteljicom. Iz reklamnih materijala da je vidljivo da se u istom objašnjava opći pojam značenja valutne klauzule, a ne sadrži nikakve pojedinosti vezano uz zaključenje kredita vezanog uz valutu CHF. Nije dovoljno da je ugovorna odredba samo jasno i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke. Kako se tužiteljica pozvala na pravno shvaćanje iz presude donesene u kolektivnom sporu, te kako je u tom sporu utvrđeno da su ništetne odredbe svih ugovora koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu, a među koje ugovore ulazi i konkretan Ugovor, jer su sve banke, pa i tuženik, kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno da taj rizik nije dovoljno obrazložen, prvostupanjski sud se pozvao i na članak 502.c ZPP-a. Stoga je utvrdio ništetnim članak 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost obračunatoj po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

 

6.5. Status potrošača tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju. Tužiteljica je navela da joj je kredit trebao za adaptaciju kuće te da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bila zaposlena u dječjem vrtiću i nije imala nikakav obrt ni ona niti njezin suprug. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica potrošač u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP).

 

6.6. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužiteljica zbog rasta tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na početni tečaj platila više iznos od 5.093,25 eura, ali je tužiteljica potraživala iznos od 4.437,97 eura, koji iznos joj je dosuđen primjenom članka 1111. ZOO-a. Na dosuđeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog više plaćenog mjesečnog iznosa do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj.

 

6.7. Odbijen je prigovor zastare jer da zastara za dosuđene iznose teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala u spornom djelu pravomoćna s donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 4. srpnja 2022., to da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

 

6.8. Utvrđeno je da ne postoje prijebojna potraživanja, odnosno da je tužiteljica tražila isplatu iznosa koji je manji za 1.150,76 eura nego što je to izračunao vještak, pa je na taj način priznala i negativnu razliku koju tuženik stavlja u prijeboj, kao i razliku u depozitu.

 

6.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP) uz uvećanje za trošak vještačenja.

 

7. Prije iznošenja žalbenih razloga tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoji li okolnost za izuzeće sudaca u smislu članka 71. stavka 1. i 7. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) i da li bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna stranka. Ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti koje su naprijed navedene, taj dio žalbe se ima smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu članka 73. ZPP-a u svezi s člankom 71. stavak 7. ZPP-a, odnosno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno članku 72. stavak 2. ZPP-a taj sudac u tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

 

7.1. Ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu članka 71. stavak 7. ZPP-a i potom postupe u smislu članka 72. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće, to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesnopravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

 

8. U svojoj žalbi tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primjene materijalnog prava. Mišljenje je tuženika da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti sukladno odlukama Suda Europske unije jer da se radi o odredbama koje su odraz nacionalnog prava te su isključene iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., jer se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Konkretna odredba kojom je dozvoljeno ugovaranje kredita s valutnom klauzulom da je propisana člankom 22. ZOO-a. Odredba o valutnoj klauzuli da je bila jasna i razumljiva, a da ni sam tuženik nije mogao predvidjeti što će se sa tečajem CHF događati u budućnosti.

 

8.1. U odnosu na sve navedeno treba reći da ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenja i stavove koje je iznio prvostupanjski sud, te se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika na prvostupanjsku odluku. Točno je da ugovaranje kredita s valutnom klauzulom zakonom nije zabranjeno te ništetnost takove odredbe nije utemeljena na činjenici što je takva odredba protivna zakonu, već zbog toga što potrošač prilikom pregovaranja o zaključenju konkretnog ugovora o kreditu i prilikom zaključenja istog nije dobio potpunu obavijest o svim rizicima koje nosi vezivanje glavnice uz valutnu klauzulu CHF, a banka je za iste znala i na isto nije upozorila potrošača, odnosno ovdje konkretno tužiteljicu. Točno je također da banka nije mogla predvidjeti u kojem trenutku će doći do promjene tečaja u odnosu na valutu CHF, ali je u svakom slučaju znala da bi do istog moglo doći, a na što je morala posebno upozoriti tužiteljicu, osobito stoga što je znala da tečaj CHF ne štiti Hrvatska narodna banka, za razliku od tečaja eura. U konkretnom ugovornom odnosu tuženik kao banka je jača ugovorna strana, poznati su mu svi rizici koje nose ugovori zaključeni s valutnom klauzulom u bilo kojoj valuti, pa tako i u valuti CHF, te je mogao i morao upozoriti tužiteljicu i na mogućnost rasta tečaja ove valute u budućnosti, a što tuženik nije učinio, te se sama činjenica što je tužiteljica na gramatičkoj razini razumjela da može doći do promjene tečaja na više ili niže tijekom otplate kredita, ne može staviti na teret tužiteljici. Navedeni kredit je tužiteljici prezentiran kao najpovoljniji, što je on realno i bio u vrijeme zaključenja, ali tužiteljica nije bila upoznata sa svim onim znanjima kojima je raspolagala banka i na temelju kojih bi, da je sa istima upoznata, mogla donijeti valjanu odluku o ekonomskim posljedicama zaključenja ugovora uz navedenu valutnu klauzulu.

 

8.2. Što se tiče primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., treba reći da se ona ne primjenjuje na ugovore koji su zaključeni prije stupanja Republike Hrvatske u sastav Europske unije, a konkretan Ugovor zaključen je 2007.

 

9. Tuženik u žalbi iznosi i razloge zbog kojih se ne slaže sa stavom sudske prakse o zastari i tijeku zakonske zatezne kamate, a koje razloge je iznosio i tijekom postupka.

 

9.1. Pravilna je odluka i u odnosu na zastaru, kao i tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., a u odnosu na shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2022-2 od 30. siječnja 2020. „4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u trenutku podnošenja tužbe nije nastupila zastara za tražbinu tužiteljice. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na glavnicu, a koja je dosuđena na pojedine mjesečne iznose od njihovog plaćanja kao dana dospijeća pa do isplate, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a, pa da tužiteljici duguje zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

10. Tuženik se žali i protiv dijela odluke kojim je utvrđeno da ne postoji njegov prijebojni zahtjev koji predstavlja zbroj manje plaćenih mjesečnih anuiteta kada je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj i razliku obračunatog depozita u vrijeme zaključenja ugovora kada je tečaj bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme otplate kredita kada je tečaj bio viši. Ponavlja tvrdnje da ako je konkretna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, da je tada svaka strana dužna vratiti ono što je primila, pa stoga postoji obveza i za tužiteljicu da vrati iznos koji je manje platila zbog tečaja koji je bio manji u odnosu na početni tečaj.

 

10.1. Tuženik ne bi imao pravo na negativnu razliku zbog promjene tečaja jer je sam prilikom ugovaranja svojim postupanjem doveo do toga da odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna. Tužiteljica plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekla jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnove. Isto se odnosi i na razliku u depozitu.

 

11. Tuženik je osporio i status potrošača tužiteljici, jer da ona nije dokazala da je potrošač u smislu članka 3. ZZP-a. U odnosu na navedeno treba reći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica potrošač na temelju sadržaja Ugovora o kreditu i njezinog iskaza, dok se tuženikovo osporavanje statusa potrošača svelo na iznošenje tvrdnje da tužiteljica nije potrošač bez navođenja bilo kakvih činjenica u tom pravcu.

 

12. Odluka o naknadi parničnog troška se osporava jer da je postupak započeo u vrijeme kada je vrijednost boda bila drugačija pa da bi za svaku radnju trebalo računati nagradu prema vrijednosti boda koji je važio u vrijeme poduzimanja pojedine radnje u postupku. Pogrešno da je prvostupanjski sud priznao tužiteljici i trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da je temeljem Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) od 20. svibnja 2023. propisano da se od plaćanja pristojbi oslobađaju tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

 

12.1. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke, kako je to propisano sa Tbr. 52.3. Tarife. Međutim, u pravu je tuženik kada smatra da se tužiteljici nije u trošak mogla priznati sudska pristojba na presudu u iznosu od 45,41 eura jer je presuda u ovom sporu donesena 24. travnja 2024., dakle u vrijeme kada je već bio na snazi Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) od 20. svibnja 2023. Zbog toga je ovaj sud preinačio odluku o naknadi parničnog troška za iznos od 45,41 eura na način da je za taj iznos odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

 

13. U dijelu u kojem je pobijana presuda potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

14. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe jer je uspio samo u neznatnom djelu.

 

Koprivnica, 29. listopada 2024.