1                    Poslovni broj: Gž-621/2024-2

 

Poslovni broj: Gž-621/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka  suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. z. m. o., OIB: …, Z., protiv tuženika A. o. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u O. d. G. & P. d.o.o., Pisarnica O., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj Pn-143/2023-6 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća 24. listopada 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-143/2023-6 od 22. ožujka 2024.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu plati iznos od 12.187,10 EUR / 91.823,70 kn sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, dok je pod toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom od 22. ožujka 2024. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i usvojiti njegov tužbeni zahtjev.

 

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 12.187,10 EUR, koja šteta je nastala tužitelju plaćanjem svojem osiguraniku I. Đ. u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2023. invalidske mirovine koja mu je priznata temeljem povrede na radu, a koja povreda je posljedica ozljeđivanja osiguranika tužitelja u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika Z. J. te nespornih činjenica između stranaka:

- da je osiguraniku tužitelja I. Đ. rješenjem HZMO, Područne službe u O., broj spisa 198289 od 15. listopada 2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu, počevši od 29. svibnja 2008.;

 

- da je pravo na invalidsku mirovinu I. Đ. priznato na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka u O. od 29. svibnja 2008., kojim je utvrđeno da je do profesionalne nesposobnosti za rad I. Đ. došlo zbog ozljede na radu – stradavanja u prometnoj nezgodi koja se dogodila 16. kolovoza 2006. koju je skrivio osiguranik tuženika Z. J., a koji nalaz i mišljenje su potvrđeni po Stručnom povjerenstvu za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 27. kolovoza 2008.;

 

- da iz izračuna aktuara tužitelja proizlazi da je u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2023. s osnova invalidske mirovine osiguraniku tužitelja isplaćen iznos od 12.187,10 EUR /91.823,70 kn;

 

te spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava s obzirom da tužitelj zahtjev temelji na čl. 161. st. 1. i 2., čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., u daljnjem tekstu: ZOMO), a tuženik tvrdi da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23.; u daljnjem tekstu: ZOOP), prvostupanjski sud ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 552/2022 od 17. svibnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da se u situaciji kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP primjenjuje ZOOP, s obzirom da uređuje užu problematiku (odgovornosti za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji općenito propisuje odgovornosti štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, te da u konkurenciji ZOMO i ZOOP ne dolazi do primjene načela lex posterior derogat legi priori, te da je za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koje je HZMO isplatio svome osiguraniku, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, te prihvaćajući izraženo pravno stajalište prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju kao mjerodavno materijalno pravo ima primijeniti odredba čl. 27. ZOOP, odnosno da obveza tuženika kao osiguratelja štetnika postoji samo onda ako postoji razlika između mirovine koja je osiguraniku tužitelja utvrđena rješenjem od 15. listopada 2008. i na temelju kojeg su vršene isplate mirovine kroz utuženo razdoblje, te invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, posljedično čemu osnovanost tužbenog zahtjeva ovisi o tome postoji li takva razlika ili ne.

 

5.1. Utvrdivši da je tužitelj svojem osiguraniku I. Đ. rješenjem od 15. listopada 2008. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu, prvostupanjski sud zaključuje da u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP ne postoji razlika u isplaćenim iznosima mirovine jer je I. Đ. isplaćivana invalidska mirovina u slučaju povrede na radu, posljedično čemu je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.

 

6. Tužitelj u žalbi navodi da je u konkretnom slučaju ZOMO specijalni zakon koji propisuje kada HZMO ima pravo na naknadu štete i u kojem opsegu, pozivajući se pritom na odredbu čl. 161. ZOMO kojom je propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), u opsegu „punog iznosa isplaćene mirovine“, dok je čl. 164. st. 5. ZOMO propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1. do 3. tog članka mjerodavne odredbe ZOMO. Dakle, tužitelj u žalbi ustraje kod svoje tvrdnje da se u konkretnom slučaju primjenjuje ZOMO kao lex specialis i lex posterior u odnosu na ZOOP.

 

7. Obzirom na gore izneseno, razvidno je da tužitelj pobija prvostupanjsku presudu isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te da egzistiraju suprotstavljene teze stranaka o mjerodavnom pravu koje se primjenjuje na konkretan pravni odnos.

 

8. Uzimajući stoga u obzir pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u velikom broju odluka (npr. Rev-x-388/2018, Rev-5292/219, Rev-12/2022, Rev-664/2022, Rev-264/2022, Revd-1700/2024) i do sada već ustaljenu sudsku praksu iz koje proizlazi da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 27. ZOOP, koji u st. 1. propisuje da je društvo za osiguranje (tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je određeno u st. 2. i 3. citirane zakonske odredbe da obveza tuženika postoji (samo) ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koje je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Navedeno prihvaća i ovaj sud, pa stoga valja zaključiti da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je u parnici koju pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršne isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nezgode.

 

9. Slijedom navedenog, u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju, primjenjuje se odredba čl. 27. st. 3. ZOPP kojom je propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koja odredba se odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

 

10. Prema tome, kako bi obveza tuženika postojala samo u slučaju da postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koje je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, kod čega nije sporno da se osiguraniku tužitelja isplaćuje invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu, to je i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da ne postoji razlika u razmjernom iznosu mirovine budući da je osiguraniku tužitelja I. Đ. za utuženo razdoblje isplaćivana invalidska mirovina za slučaj povrede na radu.

 

11. Kako iz navedenih razloga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj u žalbi, a nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom stadiju postupka primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, to je ovaj sud odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio pobijanu presudu pod toč. I. izreke.

 

12. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

 

12.1. Tužitelj žalbom osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u odluci o troškovima postupka, to je valjalo odbiti žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi i odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II. izreke.

 

U Varaždinu 24. listopada 2024.