1

Poslovni broj Gž R-254/2024-3

 

Poslovni broj Gž R-254/2024-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz  V. G., OIB: …, zastupane po punomoćniku Z. K. odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo, OIB: …, zastupanog po ODO u Z., radi naknade štete, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 1248/2017 od 2. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr 1248/2017 od 2. svibnja 2024., u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.198,62 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 407,40 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 51,21 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.593,51 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

II.Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točkama I., III., IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu i sudi:

 

Odbija se tužiteljica A. M. sa tužbenim zahtjevima koji glase:

 

„1.Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime neimovinske štete radi povrede prava osobnosti isplati iznos od 799,65 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 16. ožujka 2017. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

              3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu isplati iznos od 101,40 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 16. ožujka 2017. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

              4. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime imovinske štete za razliku plaća isplati iznos od 12,80 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 16. studenog 2014.,  i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

              5.Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.796,94 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 2. svibnja 2024. do isplate, u roku od 8 dana.“

 

              III.Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 65,94 eur, dok se odbija tuženik sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 934,06 eur kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime neimovinske štete iznos od 3.998,27 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2017. do isplate, točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 826,70 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 508,80 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2017. do isplate, točkom IV. izreke  naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime imovinske štete za razliku plaće iznos od 64,01 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2014. do isplate, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.390,45  eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2024. do isplate.

 

2.Protiv citirane presude, točaka I., III., IV. izreke, te odluke o parničnom trošku sadržane u točki V. izreke, tuženik izjavljuje žalbu iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).

 

3.Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika kao neosnovane.

 

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika,  ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

 

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući je sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice, dok su djelomično osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava pri donošenju odluka sadržanih u pobijanim točkama izreke presude iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

 

7.Iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

 

-da je tužiteljica bila zaposlena u pravno relevantnom razdoblju kod tuženika  kao djelatna vojna osoba,

-da se tužiteljica ozlijedila 1. svibnja 2014. za vrijeme radnog vremena, prilikom obavljanja svojih radnih zadataka,

-da je u Prijavi o ozljedi na radu priznato da se povreda koju je tužiteljica zadobila tretira kao ozljeda na radu,

-da je iz iskaza tužiteljice razvidno da do štetnog događaja kada se u O. obilježavala obljetnica akcije B. što je uključivalo i angažiranje njih kao kuhara na način da podijele i serviraju porcije pripremljenog vojničkog graha-variva, što su i činili, a isto tako da je u djelokrug njihovih poslova ulazilo i spremanje i raspremanje šatorskih konstrukcija; da su tom prilikom korišteni šatori modela M70, koje su oni  podizali, te su po završetku manifestacije, pored ostalog bili dužni i ukloniti šator, da ju je u jednom trenutku kolega R. M., koji je također vršio raspremanje, pozvao da mu pomogne jer se šatorsko polje koje je prilagođeno za primanje većeg broja ljudi, počelo urušavati, zbog čega da mu  je krenula pomoći, ali se pri tome spotaknula o šatorski klin koji je još bio zabijen u podlogu, konkretno asfalt, te je prilikom pada zadobila određene tjelesne povrede; da su oni na poslu bili od jutra, da se štetni događaj desio u poslijepodnevnim satima,,

-da je tužiteljica u trenutku štetnog događaja bila odjevena u vojnu uniformu, na nogama je imala vojničke čizme, nije bila pod utjecajem bilo kakvih opijata, smatra da je do nezgode došlo slučajno, kako je opisala željela je samo pomoći kolegi,

-da je u vrijeme štetnog događaja tužiteljica bila kolektivno osigurana policom osiguranja broj: … kod C. o., te da je tužiteljici temeljem te police, povodom predmetnog štetnog događaja 24. ožujka 2015. isplaćen iznos štete od 1.513,04 eur.

 

8.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, prvostupanjski sud zauzima stav da se u konkretnoj pravnoj situaciji primjenjuje  čl. 25. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” broj 71/2014 i dr.,dalje: ZZR-a), a ne čl. 4. istog Zakona, jer da se ne radi o užim vojno-borbenim postupanjima za koje se prolazi posebna obuka i sl., već o povređivanju prilikom obavljanja rutinskih logističkih djelatnosti (raspremanje tabora nakon obavljene kuharske dužnosti). Osim toga, sud je stava da tijekom postupka nije utvrđeno da bi se ostvarili razlozi oslobođenje od odgovornosti tuženika kao poslodavca, dakle da nije utvrđeno da bi se radilo o namjeri ili krajnjoj nepažnji tužiteljice.

Sud prvog stupnja podredno napominje da ni u slučaju kada bi se i primijenio izuzetak iz čl. 4. st. 2. ZZR-a da ne bi postojala odgovornost ili suodgovornost tužiteljice za nastanak štetnog događaja, pa ni ako se ne bi smatralo da se radi o opasnoj djelatnosti budući da u postupcima tužiteljice nema elemenata ne samo namjere ili krajnje nepažnje već niti obične nepažnje, budući da iz utvrđenih činjenica proizlazi da postupanje tužiteljice nije odudaralo od eventualnog postupanja drugog djelatnika u istovjetnoj situaciji, u kojem smislu bi onda odgovornost bila na tuženiku koji je tužiteljicu doveo u situaciju mogućeg ozljeđivanja sukladno čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). 

 

9.U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud uvažava pismeni nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, iz kojeg je u bitnome razvidno da je tužiteljica predmetne prilike zadobila višeiverni unutarzglobni prijelom glavice lijeve palčane kosti; da je pretrpjela tjelesne bolove jakog intenziteta u trajanju oko pet dana, srednjeg oko deset dana, dok su bolovi manjeg intenziteta trajali još oko 40 dana. Zaostali manji bolovi su bili trajnog karaktera i kao takvi su se ubrajali u pojačane napore. Pored toga da je trpjela i tzv. primarni strah koji je bio jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, te tzv. sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od pet dana, srednjeg deset dana, te manjeg u trajanju od 30 dana. Isto tako da su uslijed zadobivene povrede zaostale trajne posljedice koje umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost za 10%, u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu, dok je zaostala i naruženost manjeg stupnja radi zaostalog ožiljka na lijevom laktu. Konačno, stav je vještaka da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć druge osobe za vrijeme provedenog liječenja (mirovanja) kod kuće od 1. do 4. svibnja 2014. po četiri sata dnevno, kao i nakon toga od 10. do 23. svibnja 2014. također po četiri sata dnevno, te narednih 60 dana po dva sata dnevno.

 

10.Obzirom na prednje, sud prvog stupnja je uvjerenja da tužiteljici sukladno čl. 1100. ZOO-a, pripada odgovarajuća naknada zbog utvrđene povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 5.511,31 eur, no kako je nesporno da je tužiteljici isplaćen iznos na ime neimovinske štete u visini od 1.513,04 eur, to sud prvog stupnja na ime pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, u konačnici istoj dosuđuje iznos od 3.998,27 eur, te odbija tužiteljicu sa dijelom tog zahtjeva u iznosu od 862,70 eur sa pripadajućim kamatama.

Nadalje, dosuđuje tužiteljici naknadu za materijalnu nenovčanu štetu, po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu od 508,80 eur uz cijenu jednog sata u iznosu od 2,65 eur, kao i razliku plaće u iznosu od 64,01 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. u svezi čl. 1103. ZOO-a.

Odluku o trošku sud temelji na čl. 154. st.5. ZPP-a.

 

11.U kontekstu prethodno izloženog, pravno neutemeljenim drži ovaj sud stajalište tuženika da u konkretnoj pravnoj situaciji nisu ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika za štetu koju je tužiteljica pretrpjela prilikom predmetnog štetnog događaja u smislu čl. 1045. i 1049. ZOO-a.

 

12.1.Naime, vezano za prednje valja reći da se osnovano sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude, a obzirom na nesporna utvrđenja u odnosu na same okolnosti nastanka štetnog događaja, poziva na čl. 25.st.1. ZZR-a, kojim je propisana odgovornost poslodavca za štetu koju pretrpi radnik na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost), pri čemu poslodavac za takvu štetu odgovara po općim propisima obveznog prava (st.1.), sa time da poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu (st.2). To dakle znači da postoji oboriva pretpostavka (presumpcija) poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu – ovdje tuženiku.

Međutim, uz to se i sudu prvog stupnja i tuženiku ukazuje i na čl. 111. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/998, 17/2001, 82/2001, 114/2003, 123/2003, 142/2003, 30/2004, 137/2004, 68/2005, 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013 i 93/2014, dalje: ZR-a), sukladno kojem ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dok je st.2. istog članka, određeno da se pravo na naknadu štete st. 1. ovog članka odnosi na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

12.2.Ujedno se skreće pažnja tuženiku da su te odredbe sadržajno identične čl. 193. st.4. i 6. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018, 125/2019, 155/2023, 158/2023, 14/2024, dalje: ZSOSRH-a).

Osim toga, valja dodati i to da se poslodavac odgovornosti koja je uvijek objektivna može osloboditi samo u slučajevima propisanim čl. 1067.  ZOO-a. Tom je odredbom između ostalog propisano da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazi izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (st.1.), da se vlasnik oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći niti otkloniti (st.2.) te da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (st.3.).

 

12.3.Nastavno prethodno izloženom, uvjerenje je  i ovog suda da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu koju je tužiteljica pretrpjela predmetne nezgode.

 

13.Međutim, protivno stavu prvostupanjskog suda, ocjena je ovog suda da manji dio odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja, a posljedično tome i imovinske i neimovinske štete i to u omjeru od 20%, ipak snosi i tužiteljica, odnosno da postoji suodgovornost iste u tom omjeru.

Ovo iz razloga, jer iako iz iskaza iste, proizlazi da je do pada došlo kada je krenula pomoći kolegi koji je imao problema sa sklapanjem šatora, činjenica je da je do pada došlo jer se  tužiteljica spotaknula o klin koji je u tom trenutku još bio zabijen u zemlju. Polazeći od toga da prema prosudbi ovog suda, iz iskaza tužiteljice proizlazi da u opis njenih poslova i radnih zadataka ulazi i sastavljanje i sklapanje šatora, odnosno da nedvojbeno to istoj nije prvi put da radi na takvim poslovima, stav je ovog suda  da kritične prilike kada je tužiteljica krenula pomoć kolegi u raspremanju šatora, nije primijenila odgovarajući stupanj pažnje, što je imalo za posljedicu da se pri tome spotaknula na klin, kojom je radnjom ipak doprinijela nastanku štete koju je pretrpjela uslijed pada.

Dakle, iako je do pada, a onda i povređivanja tužiteljice, sukladno čl. 25. ZZR-a, došlo na radu, zbog čega nesumnjivo postoji odgovornost tuženika kao poslodavca i to u omjeru od 80%, ovaj sud drži da je tužiteljica svojom nepažnjom u trenutku kad je krenula pomoći kolegi, ne pazeći u dovoljnoj mjeri kuda hoda, zapela za sporni klin, doprinijela nastanku kasnije pretrpljene štete i to u preostalom omjeru od  20%.

 

14.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava pravo tužiteljice na daljnju dosudu imovinske i neimovinske štete pobijanom presudom, upirući pri tome na čl. 126. ZSOSRH-a.

Naime, čl. 193. st.4. ZSOSRH-a za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o naknadi štete. Odredbom st.5. istog članka, o zahtjevu oštećenika da mu Republika Hrvatska nadoknadi štetu odlučuje nadležni sud.

Prema st.6. toga članka, iznimno od odredbi st. 4. i 5. ovoga članka, oštećeniku pripadniku Oružanih snaga ne pripada pravo na naknadu štete ako ostvaruje pravo na kolektivno osiguranje iz članka 126. ovoga Zakona.

Sukladno čl. 126. ZSOSRH-a, djelatne vojne osobe kolektivno se osiguravaju od posljedica nesretnog slučaja na teret državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

14.2.Suprotno tumačenju tuženika, u konkretnoj pravnoj situaciji, osim prednje  citiranih zakonskih odredaba, valjalo je cijeniti činjenicu da je tužiteljici isplaćen ranije naveden iznos naknade štete od 1.513,04 eur, temeljem police kolektivnog osiguranja, jer se dogodio slučaj koji je bio osiguran postojećom policom kolektivnog osiguranja, što znači da se radilo o isplati temeljem ugovorne obveze, odnosno ugovornog osiguranja.

Za razliku od toga, predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete zbog odgovornosti poslodavca odnosno tuženika uslijed pretrpljene ozljede na radu, dakle izvanugovorni obveznopravni odnos prema kojem je jedna srana dužna naknaditi drugoj strani štetu. To dakle znači da se ovdje radi o dva samostalna i međusobno odvojena pravna osnova koja se procijenjuju po različitim pravnim osnovama.

Iz prethodno iznesenog, nepobitno proizlazi da se ovdje radi o slučaju iz čl. 972. ZOO-a, budući da je poslodavac prilikom osiguranja radnika-djelatnih vojnih osoba ugovorio osiguranje od posljedica nesretnog slučaja kada se kumulira osigurnina i naknada štete, jer nije ugovoreno osiguranje od odgovornosti kada kumulacija nije dozvoljena.

 

15.Sagledavajući do sada izloženo, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, umanjiti iznose dosuđene neimovinske i imovinske štete, sukladno utvrđenom omjeru suodgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog događaja od 20%.

Nastavno tome, prosudba je ovog suda da tužiteljici na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada ukupan iznos od 3.198,62 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,  na ime pretrpljene imovinske štete za tuđu pomoć u iznosu od 407,40 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,  na ime pretrpljene imovinske štete na ime razlike plaće u iznosu od 51,21 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se neosnovanim ukazuju tužbeni zahtjevi tužiteljice za isplatu preostalih dosuđenih iznosa, koje je kao takve trebalo odbiti.  

 

16.1.Obzirom na prednje, ali i činjenicu da je tužiteljica točkom II. izreke odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 862,70 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, za zaključiti je da je u konačnici tužiteljica u ovoj parnici uspjela djelomično, što znači da se o troškovima postupka treba odlučivati kroz čl. 154. st.2. ZPP-a.

              Sukladno navedenoj odredbi, najprije treba utvrditi postotak uspjeha svake stranke u parnici; od postotka one stranke koja je uspjela u većoj mjeri, oduzeti postotak one stranke koja je uspjela u manjoj mjeri; nakon toga utvrditi iznos troškova stranke koja  je uspjela u većoj mjeri i toj stranci odmjeriti naknadu troškova koji odgovaraju postotku  koji je preostalo nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

              Nastavno tome, budući je tužiteljica u odnosu na osnov uspjela u omjeru od 80%, a sa visinom u omjeru od 67%, to znači da je uspjela u omjeru od 73,5% (80+67=147:2=73,5%), te time tuženik s osnovom u omjeru od 20%, sa visinom u omjeru od 33% odnosno 26,5% (20+33=53:2=26,5%).

 

16.2.Posljedično tome, u konačnici je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak u omjeru od 47%, što obzirom na prvotno dosuđeni kompletan trošak parničnog postupka iznosi 1.593,51 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 1.796,94 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ukazuje neosnovanim.

 

              17.Kako je povodom žalbe tuženika, djelomično preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženika, uz primjenu čl. 154. st.2. ZPP-a, obzirom na uspjeh s izjavljenom žalbom.

              Dosuđeni trošak stoga se odnosi se na nagradu za žalbu u iznosu od 65,94 eur, dok se neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 934,06 eur.

 

18.Zbog svih do sada iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.198,62 eur, u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 407,40 eur, u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 51,21 eur, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.593,51 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, valjalo je preinačiti pobijanu  presudu u točkama I., III., IV. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

 

19.Presuda suda prvo stupnja u točki II. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 9. listopada 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

                                                                                                                   Filka Pejković, v.r.