1

                                                                                 Poslovni broj: Gž R-140/2023-3

 

 

                            

          REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

                 Tome  Skalice 2

         35000 SLAVONSKI BROD     

 

                                                                             Poslovni broj: Gž R-140/2023-3

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Draženke Ilak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz N. Š., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu K. & K. iz K., protiv tužene R.H., OIB: ... za Ministarstvo, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 22. svibnja 2023., poslovni broj: 17 Pr-167/2016, u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2024.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I Odbija se žalba tuženice R. H. za Ministarstvo kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu od 22. svibnja 2023., poslovni broj: 17 Pr-167/2016.

 

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Nalaže se tuženiku R. H., OIB: ... – za Ministarstvo, OIB: ..., isplatiti tužitelju D.B.(u nom. D. B.) iz N.Š., OIB: ..., iznos od 2.319,11 EUR / 17.473,30 kn bruto u zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto iznosima i to:

 

- na iznos od 820,03 EUR / 6.178,51 KN od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,31 EUR / 394,11 KN od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 50,21 EUR / 378,35 KN od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 101,46 EUR / 764,42 KN od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 188,80 EUR / 1.422,49 KN od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 9,36 EUR / 70,49 KN od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,04 EUR / 490,02 KN od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 125,95 EUR / 948,96 KN od16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 8,05 EUR / 60,63 KN od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 170,23 EUR / 1.282,58 KN od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 155,55 EUR / 1.172,03 KN od16. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 28,61 EUR / 215,59 KN od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 66,26 EUR / 499,26 KN od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 84,37 EUR / 635,67 KN od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 152,12 EUR / 1.146,14 KN od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 140,61 EUR / 1.059,46 KN od 16. rujna 2015. godine do isplate,

- na iznos od 70,99 EUR / 534,90 KN od 16. siječnja 2016. godine do isplate te

- na iznos od 29,16 EUR / 219,69 KN od 16. veljače 2016. godine do isplate,

sve u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.082,06 EUR / 15.687,29 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. svibnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotnih poena, u roku od 8 dana."

 

2. Protiv navedene presude tuženica je podnijela pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i zato što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok oni koji su navedeni nejasni su i proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i provedenih dokaza i samih tih isprava i dokaza.

 

2.1. Tuženica u žalbi ističe da se slobodni dani mogu iskoristiti samo po tri osnove i to za stražu, dežurstvo i teren, a tužitelj nije imao dežurstvo, dok su mu za stražu uračunati slobodni dani te da tuženica nije dužna dokazivati po kojoj osnovi se koriste slobodni dani budući da je to određeno Zakonom o oružanim snagama u RH i da je dostavila obilnu dokumentaciju i to evidencije o radnom vremenu i očitovanje postrojbe iz kojeg je vidljivo koliko je slobodnih dana imao tužitelj i po kojoj osnovi, a ako tužitelj smatra da je ista netočna, trebao je predložiti saslušanje tužitelja ili svjedoka koji bi iskazali da nisu po toj osnovi koristili slobodne dane te da je zakonska pretpostavka da su sve javne isprave istinite i u njihov sadržaj se sud i sudionici postupka mogu pouzdati, kao i da je sudska praksa zauzela stav da je u slučaju kad su u tabeli o korištenju radnog vremena navedeni slobodni dani koje je tužitelj koristio, da je tužitelj taj koji je dužan pružiti dokaze o tome da bi mu ti slobodni dani bili dani po nekoj drugoj osnovi, a ne za prekovremeni rad te da je prvostupanjski sud obrazloženjem da tuženica nije dostavila naloge o korištenju slobodnih dana niti druge dokaze iz kojih bi bilo vidljivo po kojoj osnovi su korišteni slobodni dani počinio bitnu povredu iz članka 354. ZPP-a. Osim toga ističe da je u sudski spis dostavljen dopis Ministarstva iz kojeg jasno proizlazi da je rad tužitelja vidljiv iz dostavljenih evidencija radnog vremena, sukladno odredbama Odluke o rasporedu tjednog dnevnog radnog vremena, kao i mjesečnih evidencija radnog vremena iz kojih je razvidno da je za tužitelja vršena preraspodjela radnog vremena u vidu korištenja slobodnih dana.

 

2.2. Nadalje, tuženica osporava i dosuđenu naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora nakon 8. svibnja 2014., kada je stupio na snagu Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora i smatra da je prvostupanjski sud u ovom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na odredbe članka 60. Zakona o radu jer prema Pravilniku djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, koji se primjenjuje kao lex specialis i u tom slučaju se propisi o državnim službenicima i namještenicima ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaće vojnih djelatnih osoba, već samo u odnosu na plaće vojnih službenika i namještenika.

 

2.3. Predlaže stoga da se njezina žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te da se tužitelju naloži naknada troškova parničnog postupka. Traži trošak sastava žalbe.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće s osnova prekovremenog rada na terenu, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u utuženom razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2014. te naknada za godišnji odmor u utuženom razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. ožujka 2016.

 

5.1. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju uvećani dio plaće za obavljeni prekovremeni rad, noću, subotom, nedjeljom i blagdanom pozivom na odredbe Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09 - dalje ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 73/13, 75/15 i 50/16 – dalje: ZSOS/13) i Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09, 118/12, 66/14, 23/15 i 84/15 - dalje: Odluka), umanjen za korištene slobodne dane, na način da ukoliko iz dostavljenih evidencija radnog vremena nije vidljivo po kojim osnovama su korišteni slobodni dani, vještak od ukupnog broja slobodnih dana oduzme 1 slobodan dan za 5 dana terena s prekovremenim radom, 1 slobodan dan za rad subotom, 1 slobodan dan za rad nedjeljom, a ukoliko iz evidencije proizlazi da je tužitelj obnašao stražarsku službu i dežurstvo oduzme 1 slobodan dan za 3 dana uzastopne straže te 1 slobodan dan za 24 sata dežurstva, a preostale slobodne dana ne odbija od utvrđenih prekovremenih sati. Prvostupanjski sud prihvatio je i tužbeni zahtjev koji se odnosi na izračun razlike naknade za godišnji odmor u utuženom razdoblju

 

5.2. Pri tome je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja da je tužitelj kao djelatna vojna osoba u utuženom razdoblju bio zaposlen u Ministarstvu – H. k. v., na ustrojbenom mjestu vozač, da je u tom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljom, da je tužitelj u spornom razdoblju ostvarivao prekovremene sate o čemu tuženica nije vodila precizne evidencije te da mu za taj rad nisu isplaćeni dodaci na plaću, što jasno proizlazi iz financijskog vještačenja. Sud prvog stupnja prihvatio je kao stručnu i objektivnu varijantu 2 iskazanu u nalazu i mišljenju vještaka u kojoj je obračun o broju odrađenih prekovremenih sati umanjen za iskorištene slobodne dane, prema kojem proizlazi da tuženica tužitelju u utuženom razdoblju nije isplatila dodatke na plaću za rad na terenu i da nije pravilno obračunala naknadu za godišnji odmor u ukupnom iznosu od 24.713,43 kn.

 

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi presude o sadržaju isprava i provedenih dokaza nisu u suprotnosti s tim ispravama i dokazima pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koji se ukazuje žalbom.

 

6.1. Ispitujući dalje pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bila počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

7. Prema članku 4. stavku 1. i 2. Zakona o radu koji je bio na snazi u razdoblju vođenja evidencije radnog vremena za utuženo razdoblje ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, dok prema članku 131. stavku 4. ZR-a, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. toga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu (ujedno i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revr-3773/2018-2. od 8. siječnja 2019.).

 

8. Suprotno žalbenim navodima u sudski spis nije dostavljeno očitovanje postrojbe iz kojeg je vidljivo koliko je slobodnih dana imao tužitelj i po kojoj osnovi, a  evidencija radnog vremena, što ujedno jasno proizlazi i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka  ne odgovara stvarno odrađenim satima prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom na terenu i nije vidljiv osnov korištenja slobodnih dana, već samo njihov broj te u situaciji kada tuženica nije dostavila niti naloge o korištenju slobodnih dana, a također ni odluke o preraspodjeli radnog vremena, pravilno je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud smatrao da tuženica kao poslodavac nije na propisani način vodila evidenciju o radnom vremenu. Stoga je tužitelj s uspjehom osporio pravilnost, potpunost i točnost evidencije radnog vremena jer iz iste niti su vidljivi prekovremeni sati, niti osnov korištenja slobodnih dana. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Revd 2954/2020-2 od 28. listopada 2020., izričito navodi: „Revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna u smislu odredbe članka 385. stavka 1. ZPP-a. To zbog toga jer odgovor na pitanje u prvom dijelu: na kome je teret dokazivanja u slučaju spora s radnim vremenom, proizlazi iz odredbe 135. stavka 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19) koja je jasna i nije ju potrebno posebno tumačiti.“

 

9. U takvoj situaciji, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da evidencija o radnom vremenu dostavljena od strane tuženice nije vođena prema stvarno odrađenim prekovremenim satima rada tužitelja te je pravilno postavio radni zadatak vještaku i to u skladu sa svim raspoloživim podacima o satima rada tužitelja te u skladu sa zakonskim propisima na koje se pozvao u nalogu, vještaku odredio broj slobodnih dana navedenih u evidenciji radnog vremena utvrditi na način da vještak od ukupnog broja slobodnih dana oduzme 1 slobodan dan za 5 dana terena s prekovremenim radom, 1 slobodan dan za rad subotom, 1 slobodan dan za rad nedjeljom, a ukoliko iz evidencije proizlazi da je tužitelj obnašao stražarsku službu i dežurstvo oduzme 1 slobodan dan za 3 dana uzastopne straže te 1 slobodan dan za 24 sata dežurstva, a preostale slobodne dana da ne odbija od utvrđenih prekovremenih sati, što dakle i ovaj drugostupanjski sud prihvaćao kao ispravan i točan obračun, a pri tome su neosnovani navodi tuženice da tužitelj nije imao pravo na druge slobodne dane osim za prekovremeni rad te rad subotom i nedjeljom jer su općepoznate činjenice, a i  utvrđene u brojnim sudskim postupcima, da su vojnici dobivali slobodne dane i za dobrovoljno davanje krvi, preseljenje, odrađene sahrane, itd. Osim toga tuženica nije imala primjedbi niti je osporila nalaz vještaka u varijanti u kojoj su prihvaćeni i izračunati slobodni dani.

10. Zbog navedenog je sud prvog stupnja pravilno odlučio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je naknada za prekovremeni umanjena za iskorištene slobodne dane, u skladu sa kojim je tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev, zbog čega žalbeni navodi tuženice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

11. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica osporava tužitelju pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora za razdoblje od 8. svibnja 2014. do 31. ožujka 2016., a koju je vještak obračunao na način da je plaću ostvarenu u mjesecu u kojem je tužitelj bio na godišnjem odmoru, a koja obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja s osnova plaće bilo koje vrste koju poslodavac izravno ili neizravno isplaćuje u novcu ili naravi, podijelio s fondom sati tog istog mjeseca,  pravilno je prvostupanjski sud cijenio da je tužitelj djelatna vojna osoba koja prima dodatak za vojnu službu koji se isplaćuje za redovan rad i da bi tužitelj bio uskraćen u svojim materijalnim pravima iz razloga što koristi godišnji odmor.

 

11.1. Naime, na temelju članka 4. stavka 1. i 2. Pravilnika o načinu i korištenju godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 54/14; dalje Pravilnik) djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu. Redovnim radnim vremenom smatra se radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena. Odredbom članka 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 33/14, 41/14, 53/14 i 114/14) propisano je da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe, u propisanim iznosima, dok iz odredbe članka 19. stavka 2. istog Pravilnika proizlazi da se dodaci na plaću određuju Odlukom o rasporedu na ustrojbena mjesta na koja se raspoređuju djelatne vojne osobe odgovarajuće stručne djelatnosti.

 

11.2. Iz naprijed citiranih odredbi proizlazi da dodatak za vojnu službu pripada djelatnoj vojnoj osobi na temelju samog rasporeda na određenu dužnost te je sastavni dio redovne plaće, ostvarene u redovnom radnom vremenu, što je vidljivo iz obračuna plaće tužitelja u spisu pa je prilikom obračuna naknade za godišnji odmor valjalo uračunati i iznose tog dodatka. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pobijanom dijelu presude.

 

13. Stoga pravne stavove prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer se temelje na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava te pravilnom tumačenju zakonskih propisa pa je žalba tuženice odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a

 

14. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a, a nije posebno osporavana žalbenim navodima.

 

15. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe jer s istom nije uspjela.

 

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

Slavonski Brod, 22. listopada 2024.

 

 

                                                                                               Predsjednica vijeća

 

                                                                                           Irena Dikanović-Terzić