1

                                                                                 Poslovni broj: Gž R-160/2023-3

 

 

                            

            REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

                 Tome  Skalice 2

         35000 SLAVONSKI BROD     

 

                                                                             Poslovni broj: Gž R-160/2023-3

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Draženke Ilak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz L., OIB:... zastupanog po J. B., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. B. i D. J. iz N. G. protiv tužene R. H., OIB: ... za Ministarstvo, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 27. listopada 2023., poslovni broj: Pr-246/2016-42, u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2024.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I Odbija se žalba tužene R. H. za Ministarstvo kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci od 27. listopada 2023., poslovni broj: Pr-246/2016-42.

 

II Tužitelj se odbija sa zahtjevom za trošak sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženoj R. H., Ministarstvu OIB: ..., da tužitelju D. M. iz L., OIB: ..., isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 6.129,28 eura /46.181,06 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja teče do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

 

- za mjesec prosinac 2011. na iznos od 241,69 eura, od 15.01.2012.;

- za mjesec lipanj 2012. na iznos od 363,55 eura, od 15.07.2012.;

- za mjesec srpanj 2012. na iznos od 131,12 eura, od 15.08.2012.;

- za mjesec kolovoz 2012. na iznos od 527,39 eura, od 15.09.2012.;

- za mjesec rujan 2012. na iznos od 139,71 eura, od 15.10.2012.;

- za mjesec listopad 2012. na iznos od 444,49 eura, od 15.11.2012.;

- za mjesec studeni 2012. na iznos od 268,41 eura, od 15.12.2012.;

- za mjesec prosinac 2012. na iznos od 260,74 eura, od 15.01.2013.;

- za mjesec siječanj 2013. na iznos od 370,21 eura, od 15.02.2013.;

- za mjesec veljaču 2013. na iznos od 463,32 eura, od 15.03.2013.;

- za mjesec ožujak 2013. na iznos od 471,40 eura, od 15.04.2013.;

- za mjesec travanj 2013. na iznos od 287,61 eura, od 15.05.2013.;

- za mjesec srpanj 2013. na iznos od 531,05 eura, od 15.08.2013.;

- za mjesec kolovoz 2013. na iznos od 472,00 eura, od 15.09.2013.;

- za mjesec rujan 2013. na iznos od 242,19 eura, od 15.10.2013.;

- za mjesec listopad 2013. na iznos od 397,68 eura, od 15.11.2013.;

- za mjesec studeni 2013. na iznos od 277,11 eura, od 15.12.2013.;

- za mjesec prosinac 2013. na iznos od 239,63 eura, od 15.01.2014.,

 

u roku od osam dana.

 

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.631,92 eura/27.364,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od osam dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim.“

 

2. Protiv navedene presude tuženica je podnijela pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zato što je obrazloženje presude proturječno izreci i dokazima koje je priložila tuženica te dokazala da su tužitelju isplaćena sva potraživanja za utuženi period. Predlaže da se njezina žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te da se tužitelju naloži da joj  naknadi troškove parničnog postupka.  Troškove žalbenog postupka ne traži.

 

2.1. Tuženica se u žalbi poziva na članak 57. KU/08, KU/12 i KU/13, koji propisuje da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada, zbog okolnosti obavljanja poslova, ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom, slijedom čega smatra da je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda prema kojem cijelo razdoblje provedeno na plovilu stavlja u kategoriju aktivnog dežurstva, ne utvrđujući tom prilikom stvarno odrađene sate tužitelja. Osim toga ističe da prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je tuženica pri obračunu plaće policijskih službenika, koji su službu obavljali na policijskom plovilu, uzela broj radnih sati utvrđenih radnim nalogom za svakog djelatnika, a ne broj stvarno provedenih radnih sati na brodu s obzirom da djelatnici nakon obavljenog posla nisu mogli kao ostali djelatnici otići kući, već su morali ostati na brodu, budući da su sati rada utvrđeni radnim nalogom i ostalim evidencijama za obračun plaće stvarno odrađeni sati rada i da se svim policijskim službenicima za obračun plaće uzimaju stvarno odrađeni sati rada, a da boravak na terenu mimo odrađenih sati rada ne može biti osnova za isplatu uvećane plaće. 

 

2.2. Dalje tuženica navodi da prvostupanjski sud uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da nije životno i logično da efektivni rad službenika traje neprekidno 24 sata dnevno, umanjuje 24-satno radno vrijeme za 8 sati odmora, pa da prvostupanjski sud ne utvrđuje stvarno radno vrijeme, već paušalno određuje da je to 24-satno radno vrijeme umanjeno za 8 sati odmora. Tuženica smatra da nije morala donijeti odluku o preraspodjeli radnog vremena budući da je tuženica državno tijelo te da je radno vrijeme državnih službenika i namještenika propisano Kolektivnim ugovorom i nije predviđena preraspodjela radnog vremena, a da je radno vrijeme policijskih službenika propisano Zakonom o policiji i Pravilnikom o unutarnjem redu, a ne Zakonom o radu. Osim toga navodi da je tužitelj i za vrijeme višednevnih plovidbi mogao napustiti plovilo nakon što se brod usidrio u luci, kada je mogao otići s broda i koristiti slobodno vrijeme izvan plovila.

 

2.3. Tuženica se poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem sudovi moraju utvrditi stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, s obzirom na mjesto i nalog, o čemu ovisi je li tužitelj ima pravo na uvećanu plaću.

 

2.4. Osporava nalaz i mišljenje vještaka i smatra da je vještak cjelokupan rad tužitelja u utuženom razdoblju za vrijeme plovidbe prikazao na temelju pretpostavke da je tužitelj radio 8 sati u redovnom radu, 8 sati u prekovremenom radu i da se 8 sati odmarao te da je vještak prekovremeni rad uvijek odrađivao noću, odnosno da je utvrdio 647 neplaćenih sati za rad noću, zatim da vještak nije konkretno obrazložio ovakvu metodologiju izračuna, da je vještak radno vrijeme proizvoljno odredio i da je prvostupanjski sud odluku donio na temelju netočnog i nepotpunog nalaza i mišljenja vještaka.

 

2.5. Ističe da nije samo na tuženici teret dokazivanja, već suprotno na tužitelju ako on tvrdi nešto suprotno od službene evidencije koju je u spis dostavila tužena te da je zbog svega navedenog, kao i zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda i odluka o trošku neosnovana, a osobito priznat trošak za sastavljanje više od dva obrazložena podneska.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti osporava žalbene navode tuženice, te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi presude o sadržaju isprava i provedenih dokaza nisu u suprotnosti s tim ispravama i dokazima pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koji se ukazuje žalbom. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalnu pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

5.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP.

 

6. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio činjenično stanje, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 355. ZPP-a, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenio i materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja smatrao osnovanim.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama i blagdanima u utuženom razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2014., te naknada za godišnji odmor u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013.

 

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženice – policijski službenik u Ministarstvu R. H., Postaja p. p. R. na radnom mjestu mornara u ophodarskom brodu tipa „B“, koji ima pet članova posade i da je tijekom utuženog razdoblja rad tužitelja bio organiziran u vidu višednevnih službi na moru, najčešće u trajanju od tjedan dana te da je tužitelj ostvarivao plaću na temelju višednevnih radnih naloga i izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga.

 

9. Prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka i na temelju članka 42. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/2009, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), kao i članka 53. stavka 1. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj: 34/11; dalje ZP), članka 41. stavka 1. i članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 93/08, 23/09, 39/09, 90/10 i 89/12; dalje KU/12) utvrđuje da je tužitelj tijekom vremena trajanja radnih naloga bio raspoređivan na višednevne službe na moru, tijekom kojeg vremena je cijelo vrijeme morao boraviti na brodici, na način da je morao biti na radnom mjestu i biti spreman izvršavati radne zadaće i da je u svakom trenutku morao biti na raspolaganju poslodavcu, da rad na plovilu nije određen na način da se plovi 8 ili 12 sati dnevno, nakon čega bi slijedio odmor od slijedećih 12 sati, već bez organiziranog dnevnog i tjednog odmora, zatim da tuženica nije dostavila dokaz da je vršila preraspodjelu radnog vremena u smislu odredbe članka 43. ZR-a i da plaćeno pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu poslodavca pa u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaključuje da tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, subotom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kad je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru, umanjena za 8 sati dnevnog odmora i da je tužbeni zahtjev postavljen prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka u iznosu od 6.129,28 eura osnovan.

 

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio bitne činjenice u ovom postupku i pravilno primijenio materijalno pravo te zaključio da se u konkretnom slučaju radi se o specifičnoj prirodi posla koji je nepredvidljiv, tako da svi članovi posade moraju biti na raspolaganju 24 sata dnevno, budući da u svakom trenutku mogu dobiti zapovijed za pokretanje akcije traganja i spašavanja na moru. U tim okolnostima, kako navodi prvostupanjski sud, tužitelj, odnosno bilo koji član posade, ne može nakon 8 ili 12 sati rada odbiti nalog pretpostavljenog za izvršenje zadatka potrage i spašavanja, jer mu je isteklo radno vrijeme. S obzirom da je tužitelj bi raspoloživ poslodavcu u svakom momentu i dužan je bio postupiti po nalogu, ta raspoloživost predstavlja radno vrijeme člana posade, odnosno tužitelja.

 

11. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ovakav rad tužitelja, dakle tijekom višednevne službe na plovilu ne može se smatrati pasivnim dežurstvom prema članku 57 KU/08, KU/12 i KU/13, već ovakav način rada odgovara pojmu radnog vremena definiranog odredbom članka 42. ZR-a, koji tumači radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je sprema obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Pasivno dežurstvo koje je imala u vidu tuženica prilikom obračuna plaće za sate rada na brodu podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstva ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac, već jedino mora biti dostupan poslodavcu i za slučaj poziva doći u mjesto rada, o čemu se ne radi u konkretnom slučaju jer je tužitelj cijelo vrijeme obavljanja radnih naloga boravi na brodu.

 

12. U svezi žalbenog osporavanja nalaza i mišljenja vještaka za navesti je da je vještak jasno u vještačenju naznačio da vrijeme unutar 24 sata, uz 8 sati odmora, ovisi o dnevnoj satnici višednevnih radnih naloga jer radno vrijeme nekad započinje u 7 ili 8 sati, a nekad u 10, 12 ili 14 sati te da isto tako višednevni radni nalozi ne završavaju uvijek u isto nego u različito vrijeme, a o tome posljedično i ovisi raspored sati odmora pa u pravilu kada je riječ od 24 satnom radnom vremenu, kako smjene idu, dakle I., II. i III. smjena, nakon provedenih 8 sati rada u I. smjeni koja se u vještačenju tretira kao redovni rad, koristi se 8 sati odmora u II. smjeni, ali se onda tužitelju ne obračunava smjenski rad te se prekovremeni rad evidentira u noćnoj smjeni, dakle prema kolektivnom ugovora od 22:00 do 6:00 sati, a iznimke ovise o ranijem ili kasnijem početku i završetku radnog vremena kod višednevnih radnih naloga. Što se tiče izračuna broja i iznosa prekovremenih sati, raspored prekovremenih sati u I., II. i III. smjenu ne utječe uopće na visinu izračunatog iznosa prekovremenih sati jer se u izračunu iznosa prekovremenih sati ne primjenjuju uvećanja za rad noću, subotom i nedjeljom, kao niti uvećanja za rad blagdanom i neradnim danom sukladno važećem KU u utuženom razdoblju.

 

12.1. Stoga je vještak u skladu s pravilnim nalogom prvostupanjskog suda te pravilnom primjenom materijalnog prava i u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio da postoji obveza tuženice na isplatu razlike plaće, pri čemu je vještak izračunao točan broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom u blagdanima, uz umanjenje rekonstruiranih slobodnih dana iz evidencije radnog vremena u omjeru propisanom KU, s tim da je nakon utvrđenja iz obračuna izuzeo 8 sati dnevnog odmora te se u angažiranosti tužitelja kod tuženice u radu tijekom višednevnih službi koje su trajale 24 sata više dana, 8 sati odnosi na redovan rad koji je tužitelju isplaćen, 8 sati na prekovremeni rad koji tužitelju nije plaćen i 8 dati na dnevni odmor. Stoga vještačenje nije proizvoljno, nepotpuno i netočno kako se prikazuje u žalbi tuženice.  Metodologija vještačenja zasniva se na pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broj istovrsnih predmeta (Revr 753/09 od 10. svibnja 2016, Revr 640/14 od 1. lipnja 2016., Revr 598/15 od 1. lipnja 2016.) i nalogu za vještačenje prvostupanjskog suda.

 

13. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje te sadržaj navedenih zakonskih odredbi pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je rad tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati, prekovremeni rad za koji je tuženica dužna tužitelju isplatiti razliku pripadajućih dodataka u bruto iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, radi čega je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

14. Također, suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odredio parnične troškove koje je tuženica dužna naknaditi tužitelju.

 

15. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, jer je ovaj trošak bio nepotreban. Ova odluka temelji se na članku 155. stavku 1. ZPP-a.

 

16. Iz navedenih razloga, a temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

Slavonski Brod, 22. listopada 2024.

 

 

                                                                                               Predsjednica vijeća

 

                                                                                           Irena Dikanović-Terzić