1

                                                                                   Poslovni broj: Gž-474/2023-4

                           

          REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

                 Tome  Skalice 2

         35000 SLAVONSKI BROD

                                                                                   Poslovni broj: Gž-474/2023-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P., OIB:…, iz S., zastupane po O. D. L. i. p. iz S., protiv tuženika G. S. OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. B. odvjetniku u O. D. B. & S. iz S., radi isplate, rješavajući žalbe tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 22. svibnja 2023., poslovni broj: 60 P-66/2022., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2024.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I. Žalba tužiteljice S. P. se prihvaća, dok se žalba tuženika G. S. djelomično prihvaća, a djelomično odbija, te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 22. svibnja 2023., poslovni broj: 60 P-66/2022:

 

1. potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđena neimovinska šteta s osnova povrede prava osobnosti u iznosu od 2.654,46 eura sa zateznom kamatom od 14. listopada 2015. do isplate;

 

2. potvrđuje u točki II. izreke;

 

3. preinačuje u odbijajućem dijelu točke I. izreke i sudi tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti isplati daljnji iznos od 5.308,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 14. listopada 2015. do isplate;

 

4. preinačuje u točki III. izreke i sudi tako da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 3.827,72 eura sa zateznom kamatom;

 

5. preinačuje u točki IV. izreke (troškovi postupka) i sudi tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.145,69 eura (umjesto iznosa od 3.518,54 eura), u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku G. S. da tužiteljici S. P. naknadi troškove žalbe u iznosu od 250,00 eura, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tužiteljici S. P. da tuženiku G. S. naknadi troškove žalbe u iznosu od 161,75 eura, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

"I. Djelomično se prihvaća osnovanim tužbeni zahtjev koji sada glasi:

 

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici s osnova povrede prava osobnosti iznos od 2.654,46€ sa zakonskom zateznom kamatom od dana 14. listopada 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, dok se za više zatraženo u iznosu od 5.308,91€ sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan."

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici naknadu imovinske štete s osnova tuđe njege i pomoći u iznosu od 864,03€ sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. od 22. svibnja 2023. godine pa do isplate.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 3.827,72€ sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od:

-159,27€ teče od 9.4.2015. godine,

- 46,45€ teče od 23.4.2015. godine,

-238,90€ teče od 23.4.2015. godine,

- 53,09€ teče od 29.4.2015. godine,

- 33,18€ teče od 7.5.2015. godine,

- 33,28€ teče od 21.5.2015. godine, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena;

- 79,63€ teče od 27.5.2016. godine,

-1.908,55€ teče od 6.6.2016. godine,

- 26,54€ teče od 14.6.2016. godine,

-1.077,71€ teče od 12.7.2016. godine,

- 26,54€ teče od 12.7.2016. godine i

- 131,39€ teče od 15.7.6.2016. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena.

 

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 3.518,54€ sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate."

 

2. Žalbe protiv presude pravovremeno su podnijeli tužiteljica i tuženik.

 

2.1. Tužiteljica je žalbu podnijela protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe kako je tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede i to oštećenje akrimioklavikularnog zgloba, te oštećenje živčanih korjenova od četvrtog do sedmog s desne strane, pa smatra da je s obzirom na sve kvalifikatorne okolnosti prvostupanjski sud pogrešno odbio tužiteljičin zahtjev za isplatu pretrpljene štete za daljnji iznos od 5.308,91 eura. Predlaže da se žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači tako da joj se dosudi daljnji iznos neimovinske štete, te shodno tome i cjelokupni trošak postupka. Traži i trošak sastava žalbe.

 

2.2. Tuženik je žalbu podnio protiv dosuđujećeg dijela pobijane presude i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog odluke o troškovima postupka. Smatra da pobijana presuda ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, te da je opskrbljena nedostacima zbog kojih se ne može ispitati, a očito je, kako se navodi u žalbi, i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio načelo slobodne ocjene provedenih dokaza. U žalbi ističe kako u spisu postoje tri verzije mjesta nezgode i to na trotoaru, na ulazu u laboratorij i na nerazvrstanoj cesti u vlasništvu tuženika, a unatoč tome prvostupanjski sud propušta saslušati tužiteljicu na okolnosti točnog mjesta štetnog događaja, zbog čega je činjenično stanje i dalje ostalo nepotpuno utvrđeno. Stoga, a kako u spisu ne prileži dokaz o mjestu i načinu pada tužiteljice, tuženik ustraje u istaknutom prigovoru promašene pasivne legitimacije. Dodatno u prilog kontradiktornosti  navoda tužiteljice govori i činjenica kako je prijava o ozljedi na radu podnesena više od dva mjeseca nakon ozljeđivanja, odnosno 27. veljače 2015. Shodno tome 29. prosinca 2014. tužiteljici je dijagnosticirana kontuzija, odnosno nagnječenje, a tek 17. ožujka 2015. po prvi puta je naveden prijelom klavikularne kosti iz čega, prema navodima žalbe proizlazi ili da je tužiteljica pogrešno liječena ili je pretrpjela ozljedu nakon večernjih sati 29. prosinca 2014., a za koje okolnosti tuženik ne može biti odgovoran. Ukazuje se nelogičnim da bi tužiteljica pala 29. prosinca 2014., nastavila s radom nakon pregleda na HKP, te tek 19. veljače 2015. prijavila tegobe u desnom ručnom zglobu koje su povezane sa padom od 29. prosinca 2014., a ozljeda na radu je podnesena tek 27. veljače 2015. Na ovaj način smatra da tužiteljica nije dokazala vremenski kontinuitet između nastanka ozljede i liječenja. Osim toga tuženik smatra da je dokazao da je komunalna djelatnost zimske službe na mjestu štetnog događaja uredno izvršena, jer je to mjesto višestruko čišćeno i posipano solju, pa sa njegove strane nije bilo propusta i ne postoji uzročno posljedična veza s nastankom štetnog događaja. Kako tužiteljica tvrdi da se štetni događaj zbio u 7,00 sati ujutro, a s obzirom da je snijeg počeo padati u noći s 28. prosinca 2014. na 29. prosinac 2014. i da je padao pri ekstremno niskim temperaturama isto, prema navodima žalbe, predstavlja višu silu. Žalbom se osporava i nalaz i mišljenje liječnika vještaka osobito u dijelu u kojemu vještak navodi kako se ozljede lokomotornog sustava javljaju postupno, jer nisu slične upali grla odnosno tonzila. Također, ističe kako tužiteljica nije dokazala da joj se saniranje ozljede ne može pružiti na odgovarajući način u medicinskim ustanovama koje imaju ugovor s HZZO-om, već je tužiteljica svojevoljno otišla u privatne ustanove i tamo poduzela sanaciju povreda i to nakon prekida u liječenju, te značajnog proteka vremena od same ozljede i prvog pregleda. Osporava se i dosuda naknade štete na ime tuđe pomoći i njege, jer nije proveden niti jedan dokaz tko je tužiteljici zaista pružao tuđu pomoć i njegu. Nadalje smatra da je kod odluke o troškovima postupka trebalo primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica samo djelomično uspjela u sporu, a također da prvostupanjski sud nije vodio računa o troškovima koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka. Predlaže stoga da se žalba uvaži i preinači pobijana presuda na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz obvezu naknade parničnih i žalbenih troškova postupka.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika, a također i po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda propisanih člankom 354. stavkom 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano ukazuje žalbom, budući da pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, ne proturječi sama sebi, a razlozi koji su navedeni u presudi su jasni i neproturječni, te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

6. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da se tužiteljica, krećući se prema Domu zdravlja u Sinju, 29. prosinca 2014. poskliznula i pala zbog neočišćenog snijega i leda na kolniku ulice P. R. u neposrednoj blizini D. Z. Tom je prilikom zadobila tjelesne ozljede zbog kojih od tuženika potražuje naknadu štete na ime povrede prava osobnosti, tuđe pomoći i njege, te zbog nastalih troškova liječenja.

 

O žalbi tuženika

 

7. U odnosu na žalbene navode tuženika vezane uz mjesto štetnog događaja valja navesti da je prvostupanjski sud izveo dokaze predložene od strane parničnih stranaka, uključujući i dokaz očevidom na licu mjesta, kojom prilikom je tužiteljica pokazala mjesto štetnog događaja koje je identificirano kao  kolnik ulice P. R. u neposrednoj blizini D. Z. Na očevidu je bio nazočan punomoćnik tuženika koji izvedenom dokazu nije prigovorio.

 

7.1. Stoga, kada se ima u vidu naprijed navedeno, kao i iskaz svjedokinje D. M. koja je mjesto štetnog događaja vidjela sa svog radnog mjesta, te ga također identificirala kao kolnik ulice P. R. i s obzirom da se radi o nerazvrstanoj cesti – javnom dobru u općoj uporabi u vlasništvu tuženika, koju je bio dužan održavati tuženik, njegov prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan.

 

8. Pravilno također prvostupanjski sud zaključuje da je Operativnim planom održavanja ulica i nerazvrstanih cesta u zimskom razdoblju 2014/2015 kojega je donio tuženik 28. studenog 2014. (strana 171. – 176. spisa), P. R. – prilaz D. Z. imao prvu razinu prednosti čišćenja. Međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je navedeni put u vrijeme štetnog događaja bio očišćen, odnosno tretiran na adekvatan način s obzirom na zimske uvjete. Pri tome se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženik ne može pozivati na višu silu, jer je s obzirom na Upozorenje na opasne vremenske pojave (jak snijeg) koje je izdano od strane tuženika 28. prosinca 2014. i kojim su nadležne službe stavljene u pripravnost, isti očito imao saznanja o nadolazećim vremenskim prilikama, ali je propustio na adekvatan način odgovoriti na moguću ugrozu života i zdravlja ljudi. Tome u prilog govori i činjenica da tuženik u sudski spis nije priložio dnevnik rada zimskih službi iz kojega bi bilo vidljivo da je kolnik ulice P. R. – prilaz D. Z. bio tretiran u skladu sa izdanim upozorenjem i u skladu sa Operativnim planom održavanja ulica i nerazvrstanih cesta.

 

9. Tuženik, u konkretnom slučaju odgovara po načelu presumirane krivnje u smislu članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 dalje ZOO), pa je na njegovoj strani bio teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje, odnosno da je u danim okolnostima postupao kako je trebalo. S obzirom na Upozorenje na opasne vremenske pojave kojim su nadležne službe stavljene u stanje pripravnosti, a koje upozorenje je izdao sam tuženik dan prije štetnog događaja, isti je morao i objektivno mogao očekivati pojavu stvaranja poledice, pa je njegova dužnost bila poduzeti sve mjere da spriječi postojanje poledice, dakle njegova je dužnost bila aktivirati nadležne službe i organizirati tretiranje ceste radi uklanjanja snijega i leda, a ne samo izdati upozorenje kojim se nadležne službe stavljaju u stanje pripravnosti.

 

10. Medicinsko vještačenje u ovom predmetu provedeno je po vještacima dr. M. E., dr. M. J. i dr. N. S. koji su nakon pregleda medicinske dokumentacije suglasno utvrdili da je tužiteljica 29. prosinca 2014. pala, te se udarila u desno rame i desnu nogu. Iz provedenog vještačenja proizlazi da se mehanizam nastanka ozljede ramena kod tužiteljice može povezati sa njezinim padom na zaleđenom, odnosno zamrznutom terenu, odnosno da prilikom takvog pada dolazi do nagnječenja ramenog zgloba, kao i do djelomične ili potpune frakture tetive mišića supraspinatusa koji dovodi do kroničnih posljedica u smislu smanjenja abdukcije ramena, što je kod tužiteljice opravdalo kirurški zahvat u smislu djelomične resekcije akromijalnog dijela ključne kosti i rekonstrukcije tetive supraspinatusa. S obzirom na navedeno neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod tuženika u kojem prigovara činjenici da se tužiteljica na hitni kirurški pregled javila 29. prosinca 2014., a na slijedeći pregled tek u veljači 2015., navodeći kako je tužiteljica ili pogrešno liječena ili je navedenu ozljedu pretrpjela nakon 29. prosinca 2014. Pri tome se ističe da tuženik svoje navode o mogućem pogrešnom liječenju ili novoj ozljedi nakon 29. prosinca 2014. nije dokazao, a sasvim jasno proizlazi iz provedenog vještačenja da se pad tužiteljice može povezati sa nastalom ozljedom desnog ramena, kao i da se djelomična fraktura tetive supraspinatusa klinički pojavljuje postupno i znatno kasnije što rezultira onemogućavanjem pomicanja ruke od tijela, kao što je to bilo izraženo kod tužiteljice. Vještak dr. M. J. u svom je nalazu istaknuo kako ozljede lokomotornog sustava nisu slične upali grla, tonzila ili sličnih struktura, već se iste postupno oglašavaju i dovode do operacije, kao što je to slučaj kod tužiteljice.

 

11. Prvostupanjski je sud odlučujući o naknadi imovinske štete, imajući u vidu odredbu članka 1095. stavka 1. ZOO-a, tužiteljici dosudio troškove liječenja prema priloženim računima u iznosu od 3.827,72 eura, navodeći pri tome kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se tužiteljica ima pravo liječiti gdje ona želi koristeći i privatne zdravstvene ustanove koje su uredno registrirane u Republici Hrvatskoj, a odabir bolnice A. u K. T. vještaci su smatrali dobrim izborom od strane tužiteljice, jer su u njoj najbolji liječnici iz kirurgije ramena u Republici Hrvatskoj.

 

11.1. Suprotno pravnom stavu prvostupanjskog suda koji je smatrao da tužiteljica ima pravo na troškove liječenja u privatnim zdravstvenim ustanovama, ovaj drugostupanjski sud, prije svega, polazi od toga da svaki oštećenik treba poduzeti sve da šteta bude manja. Tužiteljica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da su troškovi koje je imala, jer je koristila usluge u privatnim zdravstvenim ustanovama (specijalistički pregledi u P. K., P. dr. K. u Splitu, te Specijalnoj bolnici za ortopediju i traumatologiju A. u K. T.), bili prijeko potrebni. Naime, tužiteljica niti u tužbi, a niti tijekom postupka nije navela da specijalističke preglede nije mogla obaviti u javnozdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj na teret Hrvatskog zavoda za zdravstvenog osiguranje, niti je objasnila razloge zbog kojih je koristila usluge privatnih zdravstvenih ustanova. Iz stanja prvostupanjskog spisa, a također i iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je tužiteljica liječena u KBC S., potom u KBC Š. u Z., ali ne proizlazi da bi od strane tih liječnika bila preporučena operacija u Specijalnoj bolnici A.. Obavljanje pregleda u privatnim zdravstvenim ustanovama, kao i operativni zahvat u privatnoj ustanovi slobodan su izbor i pravo tužiteljice, ali po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, budući da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da su pregledi i operativni zahvat nužno morali biti izvedeni u privatnim zdravstvenim uslugama, a što je iziskivalo dodatne troškove, tužiteljica ne može snošenje tereta tih troškova prebaciti na tuženika, zbog čega je žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo prihvatiti, preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti (točka I.4. izreke).

 

12. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tužiteljici na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege dosudio zatraženi iznos od 864,03 eura. Naime, prema već prihvaćenom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ustaljenoj praksi, naknada imovinske štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege utvrđuje se u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka, odnosno u vrijeme pružanja usluge. Kako iz stanja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da je tužiteljica tu pomoć plaćala trećoj osobi, pripada joj pripada pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platila da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala, i to prema neto zaradi osobe koja bi bila pružala takvu uslugu u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana. Dakle, za utvrđenje cijene, odnosno visine naknade s osnova tuđe pomoći i njege bilo je potrebno utvrditi neto cijenu sata tuđe pomoći i njege koju pruža osoba koja se takvom uslugom bavi u mjestu tužiteljičina prebivališta. Obzirom da spisu prileže podaci o cijeni sata pružanja nemedicinskih usluga na području grada Splita, koje je sud prvog stupanja i uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, a koji iznose 35,00 kn/h pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je za 186 sati tuđe pomoći i njege (kako je to utvrđeno provedenim medicinskim vještačenjem) tužiteljici dosudio iznos od 864,03 eura sa kamatom od dana presuđenja.

 

O žalbi tužiteljice

 

13. Visinu naknade neimovinske štete prvostupanjski je sud zasnovao na priloženoj medicinskoj dokumentaciji i provedenom medicinskom vještačenju. Pri tome se pravilno pozvao na odredbu članka 19. stavka 2. i članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO-a, međutim po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice i okolnosti odlučne za primjenu navedenih zakonskih odredbi, a također nije u potpunoj mjeri imao u vidu ni Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., poslovni broj: Su IV-47/2020 (dalje u tekstu: Orijentacijski kriteriji).

 

13.1.Naime, provedenim je vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila tešku tjelesnu ozljedu koja je u konačnici rezultirala kirurškim zahvatom djelomične resekcije akromijalnog dijela ključne kosti i rekonstrukcije tetive supraspinatusa. U poslije operacijskom tijeku funkcija ramena je donekle popravljena, ali oštećenje funkcije, kao i subjektivne tegobe i dalje egzistiraju. Tako su vještaci pregledom tužiteljice utvrdili da ista aktivno može odmaknuti ruku od tijela do 45 stupnjeva, dok daljnje odmicanje ruke ne ide iz zgloba nadlaktične kosti i lopatice, nego iz dijela ramenog obruča koji pripada lopatici i stražnjoj stijenci prsnog koša. Terminalna kretnja je bolna, a rotacije jedva nazočne.

 

13.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica uslijed zadobivenih ozljeda trpjela jake bolove 3 sata u momentu ozljeđivanja, te 5 sati vezano uz operacijski zahvat na desnom ramenu. Bolove srednjeg intenziteta imala je u ukupnom trajanju od oko 3 mjeseca, u što ulazi provođenje dugotrajne fizikalne terapije, osobito nakon operacijskog zahvata. Bolove slabog intenziteta imala je daljnja tri mjeseca, što također uključuje provođenje fizikalne terapije. Vještak dr. N. S. naveo je da je tužiteljica doživjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od oko pola minute, zatim sekundarni strah jakog intenziteta slijedeća dva sata, srednjeg intenziteta do 2 dana, te potom sekundarni strah blažeg intenziteta slijedeća 3 mjeseca, dok je vještak dr. M. E. u svom nalazu naveo da se naruženje kod tužiteljice ne vidi kada je odjevena, ali se primjećuje u podizanju cijelog ramena kada želi odmaknuti ruku od tijela, zbog čega bi naruženje bilo od nema, do blagog naruženja. Vještaci dr. M. E. i dr. M. J. suglasno su naveli da je uslijed posljedica štetnog događaja kod tužiteljice došlo do umanjenja životne aktovnosti od ukupno 12%, s tim što se 10% umanjenja odnosi na životnu aktivnost vezano za stanje desnog ramena, dok se 2% odnosi na ozljede vratnog segmenta kralježnice i dva vratna živčana korijena.

 

13.3. Ocjeni i visini pretrpljenih fizičkih bolova, straha i umanjenju životne aktivnosti kako su  ih ocijenili vještaci, tuženik nije prigovarao, niti je predlagao provođenje novog vještačenja.

 

13.4. Člankom 1100. stavkom 2. ZOO-a propisano je da je sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Prilikom određivanja visine naknade neimovinske štete također je potrebno voditi računa i o Orijentacijskim kriterijima, s tim da se isti ne mogu primjenjivati pukim automatizmom za izračunavanje pravične naknade.

 

13.5. Prvostupanjski je sud prilikom određivanja visine novčane naknade osnovanim smatrao zahtjev tužiteljice do iznosa od 2.654,46 eura, a pri tome je u potpunosti zanemario činjenicu da je samo za bolove koji su, prema nalazu i mišljenju vještaka trajali ukupno 6 mjeseci (srednji tri mjeseca, blagi tri mjeseca, te jaki ukupno osam sati), sukladno Orijentacijskim kriterijima trebala biti određena visina naknade u iznosu od oko 5.500,00 eura.

 

13.6. Stoga, a kada se ima u vidu stvarno stanje tužiteljice i posljedice koje tužiteljica trpi, a koje su proizašle iz štetnog događaja za koji je odgovoran tuženik, ovaj drugostupanjski sud smatra da je materijalno pravo u pogledu visine dosuđene novčane naknade neimovinske štete, pogrešno primijenjeno, odnosno da je šteta dosuđena u preniskom iznosu. Naime, tužiteljica je zadobila tešku tjelesnu ozljedu posljedica koje je smanjenje životne aktivnosti koje je kod tužiteljice ocijenjeno u visini od 12% i koje se ogleda u činjenici da tužiteljica desnu ruku od tijela može odmaknuti samo do 45 stupnjeva, što je polovica fiziološke vrijednosti. Tužiteljica i dalje ima povremene bolove slabijeg intenziteta, pri jačem korištenju desne ruke u smislu dizanja tereta, odmicanja ruke od tijela, pri zavrtanju ruke u ramenu unutra ili vani, te pri promjeni atmosferskih prilika. Nadalje, tužiteljica je bila na dugotrajnom liječenju, izložena brojnim specijalističkim pregledima, RTG snimanjima, a u konačnici i operativnom zahvatu, kao i dugotrajnoj fizikalnoj terapiji. Kada se ima u vidu sve naprijed navedeno, te intenzitet i trajanje straha, a osobito fizičkih bolova, kao i visina umanjenja životne aktivnosti kao kvalifikatornih okolnosti koje je potrebno imati u vidu prilikom ocjene visine nastale štete, ovaj drugostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu visine neimovinske štete bilo potrebno prihvatiti u cijelosti i tužiteljici dosuditi zatraženih 7.963,37 eura/60.000,00 kuna[1], zbog čega je žalba tužiteljice u tom dijelu prihvaćena i tužiteljici je dosuđen daljnji iznos neimovinske štete u visini od 5.308,91 euro (točka I.3. izreke).

 

14. Što se tiče troškova postupka, potpuno je nejasno zašto prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka primjenjuje odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a i tužiteljici dosuđuje cjelokupni trošak postupka, iako je tužiteljica prema prvostupanjskoj presudi samo djelomično uspjela u sporu s obzirom da je sa većim dijelom zahtjeva za naknadu neimovinske štete odbijena. Dakle, i u pogledu odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

14.1. No u svakom slučaju, a i bez obzira na nepravilnu odluku prvostupanjskog suda u pogledu troškova postupka, budući je prvostupanjska presuda većim dijelom preinačena, omjer uspjeha stranaka u postupku je promijenjen (u odnosu na prvostupanjsku presudu), pa je valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Pri donošenju odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud imao je u vidu odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, kao i odredbu članka 155. istog zakonskog propisa. Vodeći računa o uspjehu tužiteljice u pogledu osnove tužbenog zahtjeva (100%), kao i uspjehu u pogledu visine njezina zahtjeva (70%) i kada se tužiteljičinih 70% umanji za 30% uspjeha tuženika dobije se 40%. Navedenom uspjehu tužiteljice u pogledu visine njezina zahtjeva potrebno je bilo dodati njezin uspjeh u pogledu osnove od 100% što čini 140%, koji iznos je potrebno podijeliti sa 2 (pravna osnova i visina) što u konačnici daje rezultat od 70%, koja visina predstavlja uspjeh tužiteljice u ovom postupku.

 

14. Trošak tužiteljice odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za naknadu troška, a prema kojoj je vrijednost boda iznosila 15,00 kuna/1,99 eura1. Opravdanim troškom tužiteljice ovaj drugostupanjski sud smatra trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 14. rujna 2017., 17. listopada 2017., 26.ožujka 2018. i 16. ožujka 2022. u visini od po 50 bodova svako (Tbr. 9. točka 2. Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 16. studenog 2017., 20. veljače 2018., 14. veljače 2019., 4. lipnja 2020. i 2. ožujka 2023. u visini od 100 bodova svaki (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 13. lipnja 2017. u visini od 25 bodova (Tbr. 9. točka 5. Tarife). Tužiteljica je potraživala troškove sastava ukupno sedam podnesaka u visini od po 100 bodova, a sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife pripada joj pravo na trošak sastava četiri obrazložena podneska, pa joj je po ovom osnovu priznato pravo na trošak u visini od ukupno 400 bodova. Pripada joj i pravo na trošak sastava žalbe sukladno Tbr. 10. točki 1. Tarife, no kako je tužiteljica za ovaj trošak zatražila naknadu u visini od 200,00 eura, ovaj joj je trošak i priznat. Dakle, tužiteljici pripada pravo na ukupni trošak od 1.225 bodova. Računajući vrijednost boda od 1,99 eura (15,00 kuna) sukladno Tbr. 50. Tarife tužiteljici pripada pravo na trošak u iznosu od 2.437,75 eura, te trošak žalbe u iznosu od zatraženih 200,00 eura, što ukupno iznosi 2.637,75 eura. Ovom trošku dodan je i trošak PDV-a koji iznosi 659,44 eura (Tbr. 42. Tarife), tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 3.297,19 eura. S obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela sa 70% njezin trošak iznosi 2.308,03 eura. Ovom trošku je dodan i trošak vještačenja koje je snosila tužiteljica u iznosu od 730,23 eura, kao i trošak sudskih pristojbi u iznosu od 107,43 eura, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 3.145,69 eura.

 

15. Tužiteljici, koja je uspjela sa žalbom pripada pravo na trošak žalbe prema vrijednosti predmeta spora za žalbu (5.308,91 euro) kako je ista zatražila u visini od 200,00 eura plus PDV od 25%, odnosno ukupno 250,00 eura (Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 42. Tarife). Kako u prvostupanjskom spisu (a niti u e spisu) nema dokaza da je tužiteljica platila pristojbu na žalbu, navedeni trošak nije joj ni priznat. Ova odluka temelji se na članku 166. stavku 2. ZPP-a.

 

15.1. Što se tiče troška za žalbu kojega je potraživao tuženik valja navesti da je vrijednost predmeta spora za žalbu tuženika iznosila 7.346,21 euro. Tuženik je u sporu uspio sa 52% (dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na troškove liječenja je odbijen), pa tuženiku pripada pravo na trošak žalbe u visini od 52%. Trošak žalbe tuženika sastoji se od troška sastava žalbe u iznosu od 248,85 eura i troška PDV-a u iznosu od 62,21 euro (Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 311,06 eura, što u konačnici, a sukladno uspjehu tuženika sa žalbom od 52%, daje trošak u iznosu od 161,75 eura. Tuženiku nije priznat trošak pristojbe na žalbe, jer iz prvostupanjskog spisa (a također i iz e spisa) nije vidljivo da je tuženik ovaj trošak podmirio. I ova se odluka temelji na članku 166. stavku 2. ZPP-a.

 

16. Slijedom navedenog, a temeljem članka 368. stavka 1., te članka 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

 

Slavonski Brod, 18. listopada 2024.

 

                                                                                                 Predsjednica vijeća

 

                                                                                              Irena Dikanović-Terzić