U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku  A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika RH. – Ministarstvo, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj 16 Pr-316/2017-24 od 20. ožujka 2020., u sjednici vijeća 8. rujna 2022.,  

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj 16 Pr-316/2017-24 od 7. veljače 2020. potvrđuje u točki 1. izreke za iznos od 11.159,98 kn bruto (1.481,18 EUR) s kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu tekućim:

- na iznos od    393,47 kuna ( 52,22 EUR) od 15. listopada 2012.

- na iznos od    342,14 kuna ( 45,41 UER) od 15. studenoga 2012.

- na iznos od    455,56 kuna ( 60,46 EUR) od 15. prosinca 2012.

- na iznos od    122,97 kuna ( 16,32 EUR) od 15. veljače 2012.

- na iznos od    205,68 kuna ( 27,29 EUR) od 15. travnja 2013.

- na iznos od    125,18 kuna ( 16,61 EUR) od 15. lipnja 2013.

- na iznos od 1.900,45 kuna (252,23 EUR) od 15. srpnja 2013.

- na iznos od    187,79 kuna ( 24,92 EUR) od 15. kolovoza 2013.

- na iznos od 1.354,05 kuna (179,71 EUR) od 15. prosinca 2013.

- na iznos od    359,93 kuna ( 47,77 EUR) od 15. ožujka 2014.

- na iznos od 1.076,38 kuna (142,86 EUR) od 15. travnja 2014.

- na iznos od    327,21 kuna ( 43,43 EUR) od 15. svibnja 2014.

- na iznos od 4.319,17 kuna (573,25 EUR) od 15. lipnja 2014.

do isplate, te u točki 3. izreke za iznos parničnog troška od 8.706,25 kn (1.155,52 EUR) s kamatama.

 

II.Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki 1. izreke u odnosu na zahtjev  tužitelja za isplatu glavnice od 39.793,49 kn (5.281,50 EUR) s kamatama (preko iznosa od 11.159,98 kn /1.481,18 EUR do iznosa od 50.953,47 kn /6.762,68 EUR), te u točki 3. izreke za iznos parničnog troška od 8.043,75 kn /1.067,58 EUR s kamatama (preko iznosa od 8.706,25 kn /1.155,52 EUR do iznosa od 16.750,00 kn /2.223,11 EUR) i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 39.793,49 kn (5.281,50 EUR) s kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.043,75 kn (1.067,58 EUR) s kamatama.

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 975,00 kn (129,40 EUR), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 50.953,47 kn (6.762,68 EUR-prema fiksnom tečaju od 7,53450 kn za 1 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima (točka 1. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima  (točka 2. izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 16.750,00 kn (2.223,11 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2020. do isplate (točka 3. izreke).

Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke 1. i 3. izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta ZPP) predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, odnosno ukine, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška. 

 

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je presudu moguće ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike naknade plaće po osnovi dodataka na plaću – za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima, smjenama, turnusima, na stražarskoj službi i službi dežurstva, u vremenskom razdoblju rujan 2012. - lipanj 2014. u novčanom iznosu od 50.953,47 kn bruto s kamatama (6.762,68 EUR).

 

Prema stanju u spisu tužitelj je osporio navode tuženika da je evidencija radnog vremena pravilno vođena, tvrdnjom da tuženik nije pravilno evidentirao slobodne dane, kao i da nisu točni navodi tuženika da tužitelj zbog korištenja slobodnih  dana  nema  pravo  na  isplatu  utuženih  dodatka. Tužitelj  je  na  naprijed navedene okolnosti predlagao provođenje dokaza njegovim saslušanjem kao stranke u postupku i saslušanje svjedoka te da se na taj način utvrdi broj neiskorištenih slobodnih dana, smatrajući pogrešnim stajalište tuženika prema kojem se visina razlike plaće u utuženom razdoblju umanjuje za iskorištene slobodne dane.

 

Sud je, na temelju takvog stanja u spisu odredio provođenje knjigovodstvenog vještačenja u vezi čega je vještak dostavio pisani nalaz i mišljenje od 9. prosinca 2019. (list 206-224 spisa), prema kojem je obračun neplaćenih sati rada izradio u dvije varijante, prvoj u skladu s radnim vremenom iz službenih evidencija i drugoj prema prijedlogu tužitelja (iskaz tužitelja i svjedoka) te je primjenom prve varijante, ukoliko sati prekovremenog rada nisu preraspodijeljeni utvrdio razliku plaće za razdoblje od kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. u iznosu od 47.293,40 kn (6.276,91 EUR), a ukoliko su prema toj prvoj varijanti sati preraspodijeljeni utvrdio razliku plaće u iznosu od 13.344,86 kn (1.771,16 EUR). Prema drugoj varijanti, odnosno prema iskazu tužitelja i svjedoka utvrdio je da razlika plaće za prekovremeni rad ukoliko sati nisu preraspodijeljeni ista iznosi 87.395,40 kn (11.599,36 EUR), a ukoliko je dio sati preraspodijeljen utvrđena razlika plaće iznosi 52.996,01 kn (7.033,78 EUR).

 

Kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio pozivom na odredbu iz čl. 186.b. ZPP-a, isti je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, s obzirom na tuženikov prigovor zastare, podneskom zaprimljenim 23. prosinca 2019. zatražio isplatu bruto iznosa od 50.953,47 kn (6.762,68 EUR) za vremensko razdoblje od rujna 2012. zaključno sa svibnjem 2014., pobliže navedeno točkom 1. izreke pobijane presude.

 

Cijeneći da tuženik nije dostavio potpune evidencije o radu tužitelja za utuženo razdoblje, sud prvog stupnja utvrđuje da je na okolnost načina i organizacije rada u utuženom razdoblju uzeo u obzir iskaze svjedoka V. S. i Z. D., kojima je podudaran i iskaz tužitelja, prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 50.953,47 kn (6.762,68 EUR).

 

Pri tome se pozvao na odredbe čl. XII i XIII Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09, 118/12), Pravilnik o izmjenama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09, 99/12, 55/13), čl. 10. st. 3. Zakona o obrani ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02 i 76/07 te čl. 96. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09).

Osnovano tuženik žalbenim navodima osporava pravilnost  navedenog utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Naime, u situaciji kada tužitelj prethodno nije osporio evidenciju tuženika o svom radu na terenu, već to čini za vrijeme trajanja ovog postupka, protekom više godina računajući od vremena kada je radio na terenu, da tužitelj, a osobito svjedoci nemaju točna i precizna saznanja koliko je tužitelj radnih sati pojedinih dana u utuženom razdoblju proveo radeći na terenu, da su evidencije potpisane od ovlaštenih osoba tuženika i tužitelja, koji tada iste nije osporavao ili u za to odgovarajućem postupku dokazao da bi odgovorna osoba tuženika u te evidencije unosila neistinite podatke, te da navedene podatke zbog obimnosti i preciznosti nije moguće utvrđivati iskazom tužitelja, niti iskazima svjedoka, trebalo je kao pravilnu prihvatiti  evidenciju tuženika, odnosno da prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja vještaka tužitelju za utuženo razdoblje pripada razlika naknade plaće u ukupnom iznosu od 11.159,98 kn bruto (1.481,18 EUR), pobliže navedeno točkom I. izreke ove presude. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 39.793,49 kn (5.281,50 EUR) tj. do iznosa od 50.953,47 kn (6.762,68 EUR) valjalo odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

Tužitelj je u prvostupanjskom postupku u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100 %, dok je po visini uspio u omjeru od 22 % (tužbenim zahtjevom zatražen iznos od 50.953,47 kn /6.762,68 EUR, uspio iznosom od 11.159,98 kn /1.481,18 EUR), što znači da je u konačnici uspio 61% (100% + 22% = 122% : 2), dok je tuženik po visini uspio u omjeru od 39 %, tj. u konačnici 19,5% (39%:2), pa kada se od 61 % odbije 19,5 %, proizlazi uspjeh tužitelja od 41,5 %.

 

Stoga, tužitelju od potpunog troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji  ukupno iznosi 13.750,00 kn (1.824,94 EUR) pripada 41,5 % od toga iznosa ili 5.706,25 kn (757,35 EUR), te u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn (398,17 EUR), ukupno 8.706,25 kn (1.155,52 EUR). U preostalom je dijelu za iznos od 8.043,75 kn /1.067,58 EUR (do iznosa od 16.750,00 kn /2.223,11 EUR) zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

Tuženik je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 78% (presudu pobijao za iznos od 50.953,47 kn (6.762,68 EUR), uspio iznosom od 39.793,49 kn (5.281,50 EUR) pa mu je od potpunog troška sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 148/09, 142/12, 103/14,118/14 i 107/15) u iznosu od 1.250,00 kn (165,90 EUR), dosuđeno 78% od tog iznosa tj. 975,00 kn (129,40 EUR).

 

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U preostalom dijelu (točka 2. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena. 

 

U Rijeci 8. rujna 2022.

 

 

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

                                                                                                                           Duško Abramović, v.r.