Poslovni broj Gž-709/2024-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Brankice Malnar članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. G. iz S., zastupana po punomoćniku I. R. odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. F. M. OIB: ...., 2. P. - T. M. OIB: ... i 3. R. M., svi tuženici iz S., zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva J. & P. d.o.o. S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-238/2022 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-238/2022 od 17. siječnja 2024. u točki         I izreke za iznos glavnice naknade štete od 1.906,15 eur te u točki II izreke za iznos troškova postupka od 2.980,48 eur, sve uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačava se citirana prvostupanjska odluka u točki I izreke za iznos glavnice naknade štete od 2.739,15 eur te u točki II izreke za iznos troškova postupka od 2.758,40 eur, sve uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, na način da se u tom dijelu zahtjevi tužiteljice odbijaju kao neosnovani.

 

III              Nalaže se tužiteljici da tuženicima nadoknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 225,00 eur u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu ovaj zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljici iznos od 4.645,30 eur naknade štete (točka I izreke) kao i da joj nadoknade troškove postupka u visini od 5.738,88 eur (točka II izreke), sve naprijed u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate po preciziranoj kamatnoj stopi.

 

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijeni su kao neosnovani prijedlozi tužiteljice za osiguranje određivanjem privremene mjere.

 

2. Protiv presude žalbu podnose tuženici pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije te tuženicima dosude troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. 

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete za koju tužiteljica  tvrdi da joj je nastala u štetnom događaju od 10. lipnja 2010. kada je prilikom rođendanske proslave tužiteljičine kćeri otuđen zlatni nakit od strane počinitelja, tada maloljetnih F. M. i I. R..

 

6. Prema stanju spisa tužiteljica je tužbu radi naknade štete u iznosu od 70.000,00 kn podnijela protiv imenovanih maloljetnih osoba i njihovih roditelja, međutim naknadno je tužbu povukla u odnosu na tuženika mljt. I. R. i njegovih roditelja P. R. i N. R. uz navode da su isti izvansudski podmirili polovinu štete od 35.000,00 kn koja otpada na njihova sina I. R.. Djelomično povlačenje tužbe i prijedloga za određivanjem privremene mjere u odnosu na navedene tuženike prvostupanjski je sud utvrdio rješenjem od                17. prosinca 2013. Postupak je nastavljen protiv tuženice tada mljt. 1. F. M. i njezinih roditelja 2. P.-T. M. i 3. R. M., radi isplate naknade štete u iznosu od preostalih 35.000,00 kn (sada 4.645,30  eur) te je u tom pravcu tužiteljica postavila i prijedlog za određivanjem privremene mjere.

 

7. Iz utvrđenja provedenog postupka bi proizlazilo da se štetni događaj desio 10. lipnja 2010. za vrijeme proslave 16-og rođendana kćeri tužiteljice u odsutnosti roditelja, kada je u kući bilo prisutno oko 10-ak vršnjaka, kojom prilikom su                 1. tuženica F. M.. i njezin prijatelj I. R., iz spavaće sobe tužiteljice otuđili sporni zlatni nakit te ga naknadno putem trećih osoba prodali u zlatarnama. Prvostupanjski sud uvidom u spis Općinskog državnog odvjetništva u Splitu poslovni broj KM-DO-205/2010 te iz iskaza 1. tuženice F. M. i njezinih roditelja (preostalih dvoje tuženika), utvrđuje da je 1. tuženica F. M. priznala počinjenje kaznenog djelo krađe zlatnine iz članka 217. stavak 1. Kaznenog zakona na štetu tužiteljice a što joj se stavljalo na teret po kaznenoj prijavi. Dalje, sud utvrđuje da je radi navedenog, uz vlastiti pristanak i pristanak zakonskog zastupnika, 1. tuženica F. M. upućena od strane ODO-a Split na obavljanje humanitarnog rada od 70 sati, što je i obavila sukladno članku 64. stavak 1. točka b. Zakona o sudovima za mladež dok je supočinitelj I. R. pristao na liječenje od ovisnosti, a što je sve utjecalo na okolnost da protiv ovih maloljetnih počinitelja nije pokretan niti vođen sudski kazneni postupak.

 

8. S obzirom da je 1. tuženica F. M. u trenutku počinjenja predmetnog kaznenog djela bila maloljetna (16 godina), prvostupanjski sud smatra da su njezini roditelji, tuženici pod 2. i 3. solidarno odgovorni tužiteljici za štetu koju je njihova kći počinila, budući da nisu dokazali da bi šteta nastala bez njihove krivnje uz zaključak da su upravo roditelji trebali brinuti u kakvom se društvu kreće njihova maloljetna kći, posebno stoga što je supočinitelj - maloljetni I. R. bio ovisnik o narkoticima. Pritom se sud prvog stupnja pozvao na materijalno pravne odredbe članka 1045. stavak 1., članka 1046., članka 1049., članka 1051., članka 1056. i članka 1057.  Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO).

 

9. U odnosu na količinu i vrijednost ukradene zlatnine, o čemu ovisi utvrđivanje  obima i visine tužiteljici nastale štete, sud prvog stupnja ocjenom iskaza tužiteljice koja je bila dopunski saslušana, utvrđuje da je tužiteljici, njenom suprugu, sinu i kćeri ukradena zlatnina prijavljena policiji u količini od ukupno 22 zlatna predmeta. Međutim, isključivo vlasništvo tužiteljice u odnosu na koje je ista aktivno legitimirana potraživati nastalu štetu, da su bile ogrlica, prsten sa cirkonom, privjesak s natpisom „I. od Z.“, prsten bijelo-žuto zlato, narukvica bijelo-žuto zlato, prsten sa cirkonima i sa zelenim okom, prsten u obliku tigra, prsten sa kupolom, vjenčana vera i privjesak na lančiću, dakle, da joj je otuđeno ukupno 10 zlatnih predmeta, da je većinu zlata dobila od svog pokojnog oca, zbog čega je za te predmete bila posebno vezana.

 

10. Provedenim vještačenjem i nadopunom istog po stalnom sudskom vještaku za zlatarstvo i draguljarstvo V. C., prvostupanjski sud je utvrdio da  da su 22 predmeta različitog nakita (koliko je ukupno otuđeno) imala ukupnu težinu od 106,10 g, pa proizlazi da bi svaki pojedinačni predmet nakita težio 4,85 g. Kako je tužiteljičino vlasništvo bilo 10 komada otuđene zlatnine (9 predmeta nakita plus ogrlica težine 12,00 g), prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljici otuđeno nakita u težini od 55,65 g. Kako je nastavno vještak ustvrdio da je cijena jednog grama zlata na dan vještačenja iznosila je 130,00 eur sa PDV-om, sud utvrđuje da vrijednost tužiteljici otuđene zlatnine iznosi 7.234,50 eur. Sud prvog stupnja, dalje, ima u vidu iz nalaza i mišljenja vještaka konstataciju da s obzirom na činjenicu da se radi o „polovnom“ nakitu, utvrđeni iznos treba umanjiti za 30%, međutim ovo umanjenje sud ne izvršava.

 

11. Daljnji je zaključak prvostupanjskog suda da predmetni nakit za tužiteljicu ima afekcijsku vrijednost s obzirom da je nakit dobila od dragih osoba, posebno svog sada pok. oca, radi čega smatra da utvrđeni iznos od 7.234,50 eur treba uvećati za 30%, te utvrđuje da je tužiteljica otuđenjem nakita pretrpjela štetu od 9.404,85 eur. Uvažavajući dalje nespornu činjenicu da je tužiteljica od roditelja drugog počinitelja I. R. za istu štetu već primala iznos od 35.000,00 kn / 4.645,30 eur, za toliko umanjuje utvrđeni iznos štete te dobiva iznos od 4.759,55 eur, pa kako je tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila manje, u konačnici istoj dosuđuje cjelokupno zatraženi iznos od 4.645,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

 

12. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a dok je nepobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen kao neosnovan prijedlog tužiteljice za osiguranje određivanjem privremene mjere zabrane otuđenja nekretnine 2. tuženika P. - T. M..

 

13. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističu tuženici u žalbi, s obzirom da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se istu ne bi moglo ispitati.

 

              14. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, posebno kod odluke o osnovanosti osnova tužbenog zahtjeva i odgovornosti tuženika za štetu, osim djelomično kod odluke o visini dosuđene štete.

 

15. Sadržajem žalbe tuženici osporavaju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano za dešavanje samog štetnog događaja i otuđenje zlatnine, pri čemu ističu da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi 1. tuženica F. M.. počinila niti priznala počinjenje krađe zlatnine, već samo činjenicu prodaju iste u društvu I. R.. Osim toga, posebno se žalbom osporava zaključak prvostupanjskog suda vezano za postojanje odgovornosti 2. i 3. tuženika kao roditelja za štetu koju bi počinila njihova mljt. kći koja je u relevantno vrijeme imala više od 14 godina te stekla potpunu deliktnu odgovornost. Smatraju da su dokazali kako na njihovoj strani ne postoji krivnja niti propust u odgoju jer da je 1. tuženica bila uzorna učenica bez devijantnosti u ponašanju koje bi iziskivalo veći roditeljski nadzor. Stoga smatraju da je i materijalno pravo iz odredbi članka 1056. i članka 1057. ZOO-a pogrešno i nepravilno primijenjeno.  

 

16. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Sukladno članku 1045. stavak 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje dok prema članku 1049. ZOO-a krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom. Člankom 1051. stavak 3. ZOO-a određeno je da maloljetnik s navršenih četrnaest godina života odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, a člankom 1056. stavak 4. ZOO-a da roditelji odgovaraju za štetu što je prouzroči drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina života, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje. Članak 1057. ZOO-a propisuje da ako pored roditelja odgovara za štetu i dijete, njihova je odgovornost solidarna.

 

16.1. Kada se u vidu imaju utvrđenja provedenog dokaznog postupka, te kada se iskazi tuženika dovedu u vezu sa utvrđenjima koja proizlaze iz predmeta ODO u Splitu poslovni broj KM-DO-205/2010, tada je pravilno utvrđuje suda prvog stupnja vezano za sam štetni događaj u kojem je sudjelovala tada mljt. 1. tuženica F. M. zajedno sa prijateljem I. R., u svezi čega su isti prihvatili obveze predviđene Zakonom o sudovima za mladež, pa s obzirom na njihovu mladu životnu dob i težinu kaznenog djela, nije bilo svrsishodno provoditi sudski kazneni postupak. 

 

16.2. U odnosu na odgovornost treba reći da maloljetnik sa 14 godina života     (1. tuženica F. M. je imala 16 godina) stječe po samom zakonu potpunu deliktnu sposobnost i odgovora za štetu koju je prouzročio (članak 1051. stavak 3. ZOO-a). Roditelji odgovaraju za maloljetnika i kad je on potpuno deliktno sposoban tj. od navršene 14 godine života do maloljetnikove punoljetnosti, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje (članak 1056. stavak 4. ZOO-a). U provedenom postupku je utvrđeno da je tuženica 1. F. M. bila učenica bez odstupanja u ponašanju u školi, ali je utvrđeno da su roditelji propustili u okviru  roditeljske skrbi voditi računa sa kime se njihova maloljetna kći druži u slobodno vrijeme. Utvrđenja provedenog postupka ukazuju da roditelji nisu imali u vidu povodljivost, znatiželju te nekritičnost u postupcima mladih navedene životne dobi, s obzirom na utvrđenje da je supočinitelj I. R., sa kojim se 1. tuženica učestalo družila, bio maloljetnik sklon korištenju narkotika radi čijeg je pribavljanja morao dolaziti do određene količine novca. Stoga, kako se radi o propustu u roditeljskom nadzoru tuženika        2. P.-T. M. i 3. R. M., kao roditelja mljt. tuženice 1. F. M., tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da roditelji nisu dokazali izuzetak od presumirane solidarne odgovornosti sa svojom kćerkom, odnosno nisu dokazali da je šteta nastala bez njihove krivnje.

 

17. Neosnovano tuženici dalje u žalbi osporavaju zaključak prvostupanjskog suda vezano za količinu ukradenih zlatnih predmeta, uz navode da je tužiteljica u tome pravcu u nekoliko navrata mijenjala „priču“ o tom broju. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica već u tužbi pobrojala predmete koji su u štetnom događaju otuđeni a radi se o ukupno 22 predmeta koji su pripadali njoj i članovima njezine obitelji. Analizom provedenih dokaza prvostupanjski je sud došao do utvrđenja da je isključivo vlasništvo tužiteljice bilo ukupno 10 predmeta (među kojima je i zlatna ogrlica), te je pravilno zaključio da je u odnosu na iste tužiteljica aktivno legitimirana potraživati nastalu štetu.

 

18. Vezano za žalbene navode tuženika kojima se osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za priznavanje povećanja naknade štete s osnova afekcijske vrijednosti treba reći slijedeće.  Prema odredbi članka 1089. stavak 4. ZOO-a kada je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom, učinjenim namjerno, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Ovaj institut „afekcijske cijene“ podrazumijeva posebnu subjektivnu vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima, već se pri procjeni uzima u obzir vrijednost koju određena stvar ima samo sa određeni subjekt, bez obzira na njezinu prometnu vrijednost i bez obzira na njezinu vezu s drugim objektima.

 

18.1. Sud prvog stupnja je vezano za ovaj prigovor tužiteljice uvažio utvrđenja koja proizlaze iz njezina iskaza da se radilo o nakitu sa posvetom, o nakitu poklonjenom za posebne prilike te o nakitu poklonjenom od osoba koje su za tužiteljicu bile posebno važne, pogotovo pokloni od tužiteljičina pokojnog oca. Posljedično tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su otuđeni zlatni predmeti imali posebnu subjektivnu vrijednost za tužiteljicu, koja je zlatninu učestalo nosila prema sadržaju priloženih fotografija. Stoga, kako su ti zlatni predmeti neovlaštenom prodajom nepovratno izgubljeni za tužiteljicu, osnovano je prvostupanjski sud primijenio ovaj institut te utvrdio afekcijsku cijenu uvećanjem utvrđene vrijednosti ukradene zlatnine za 30%.

 

19. Međutim, osnovao se žalbom tuženika ukazuje na propuste prvostupanjskog suda kod utvrđivanja visine nastale štetu. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka draguljara od 15. svibnja 2023., kojeg je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno je da otuđenih 22 zlatna predmeta ima ukupnu težinu od 106,10 g, pa bi proizlazilo da svaki pojedinačni predmet ima prosječnu težinu od 4,82 g, a ne kako to prvostupanjski sud utvrđuje 4,85 g. Posljedično tome, kada se kao pravilan prihvati zaključak suda prvog stupnja, jer isti proizlazi iz provedenih dokaza i vještačenja, da je tužiteljici otuđeno ukupno 10 zlatnih predmeta koja su bila njezino isključivo vlasništvo, tada se radi o ukupnoj težini od 55,38 g zlata (9 komada zlatnih predmeta pojedinačno po 4,82 g + zlatna ogrlica od 12 g). Uvažavajući dalje po vještaku utvrđenu cijenu jednog grama zlata od 130,00 eur sa PDV-om, tada se dolazi do iznosa vrijednosti otuđene zlatnine od 7.199,40 eur, a ne iznosa od 7.234,50 eur kojeg utvrđuje prvostupanjski sud.

 

20. Nadalje, osnovano se žalbom tuženika ukazuje da je sukladno danom nalazu i mišljenju vještaka, utvrđeni iznos vrijednosti zlatnine trebalo umanjiti za 30% uslijed neupitne činjenice da se radilo o polovnom nakitu pa se tada dolazi do iznosa od 5.039,58 eur. Kada se tome pridoda afekcijska vrijednost od 30%, koju je prvostupanjski sud pravilno ocijenio u osnovanosti i visini, dobiva se iznos od 6.551,45 eur, pa kada se od toga oduzme iznos od 4.645,30 eur kojeg je tužiteljica nesporno primila od obitelji supočinitelja I. R.., tada proizlazi da tužiteljici pripada iznos od 1.906,15 eur na ime naknade imovinske štete.

 

21. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i odbiti dio tužbenog zahtjeva na ime naknade štete za iznos od 2.739,15 eur (preko ovom presudom potvrđenog iznosa od 1.906,15 eur do prvostupanjskom presudom priznatog iznosa od 4.645,30 eur).       

 

22. S obzirom da je donošenjem ove presude tužiteljica ostvarila manji uspjeh u sporu, u skladu sa takvim djelomičnim uspjehom trebalo joj je odmjeriti visinu troškova postupka primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Tužiteljica je u sporu uspjela sa 70,5% (osnov 100% + visina 41% = 141 : 2 =70,5%) dok je uspjeh tuženika 29,5% (osnov 0% + visina 59% = 59 : 2 = 29,5%). Kada se od većeg tužiteljičinog uspjeha oduzme manji uspjeh tuženika, proizlazi da je tužiteljica u sporu djelomično uspjela u omjeru od 41%. Žalbom tuženika ne dovodi se u pitanje primjena materijalnog prava iz članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa) vezano za vrstu i visinu tužiteljici dosuđenih troškova.

22.1. Stoga je od priznatih troškova u visini od 4.675,26 eur (4.187,50 eur zastupanje po odvjetniku + 487,76 eur sudske pristojbe za tužbu, presudu i žalbu), u skladu sa uspjehom od 41%, tužiteljici trebalo dosuditi 1.916,86 eur te uvećati za troškove vještačenja u iznosu od 1.063,62 eur, koji joj kao potrebni pripadaju u cijelosti, pa se dolazi do iznosa od 2.980,48 eur.

 

22.2. Stoga je, odluku o troškovima postupka trebalo preinačiti na način da je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena za pravilno dosuđene parnične troškove u iznosu od 2.980,48 eur dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka u visini od 2.758,40 eur kao neosnovan trebalo odbiti (preko ovom presudom potvrđenog iznosa od 2.980,48 eur do prvostupanjskom presudom priznatog iznosa od 5.738,88 eur).         

 

22.3. Tuženicima pripada trošak žalbe uvećan za zastupanje više osoba i pripadajući PDV-e u iznosu od 375,00 eur (Tbr. 10. točka 1., Tbr. 40. i Tbr. 46. Tarife). Kako su tuženici sa žalbom uspjeli djelomično, samo u pogledu visine tužbenog zahtjeva, koji uspjeh ovaj sud ocjenjuje sa 60%, u skladu sa tako postignutim uspjehom tuženicima je na ime žalbenog troška dosuđen iznos od 225,00 eur dok je preostali dio ovog zahtjeva valjalo odbiti kao neosnovan, primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 2. ZPP-a.

 

23. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.  

 

24. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

 

U Rijeci 16. listopada 2024.

 

 

               Predsjednica vijeća

      Lidija Oštarić Pogarčić, v.r.