1

Poslovni broj: P-248/2024-5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: P-248/2024-5

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužiteljice M. F., OIB …, T. U. … S., koju zastupa punomoć. M. J., odvj. iz S., protiv tuženika Z. banka d.d. OIB, …, T. bana J. J. … Z., kojeg zastupa punomoć. K. K. u O. M., K. i partneri d.o.o. iz Z., radi obvezno-isplata, nakon održane i zaključene glavne rasprave 16. rujna 2024. na kojoj su prisustvovali punomoćnik tužiteljice M. J., odvjetnik iz S. i punomoć. tuženika J. B. B., odvj. vježbenik u O. društvu M., K. i partneri, dana 15. listopada 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: ., T. bana J. J. …, Z., isplatiti tužiteljici M. F. iz S., T. U. OIB: …, iznos od 2.221,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. prosinca 2007. godine do 31. srpnja 2015. godi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.godine pa do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023.godine pa do 29. prosinca 2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023.godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 2,19 EUR počevši od 1. prosinca 2007.,

- 2,41 EUR počevši od 1. siječnja 2008.,

- 4,78 EUR počevši od 1. veljače 2008.,

- 11,42 EUR počevši od 1. ožujka 2008.,

- 10,85 EUR počevši od 1. travnja 2008.,

- 5,08 EUR počevši od 1. svibnja 2008.,

- 6,74 EUR počevši od 1. lipnja 2008.,

- 5,83 EUR počevši od 1. srpnja 2008.,

- 2,26 EUR počevši od 1. kolovoza 2008.,

- 3,89 EUR počevši od 1. rujna 2008.,

- 7,75 EUR počevši od 1. listopada 2008.,

- 21,07 EUR počevši od 1.studenog 2008.,

- 15,17 EUR počevši od 1. prosinca 2008.,

- 28,95 EUR počevši od 1. siječnja 2009.,

- 28,93 EUR počevši od 1. veljače 2009.,

- 31,04 EUR počevši od 1. ožujka 2009.,

- 26,03 EUR počevši od 1. travnja 2009.,

- 27,10 EUR počevši od 1. svibnja 2009.,

- 23,23 EUR počevši od 1. lipnja 2009.,

- 20,90 EUR počevši od 1. srpnja 2009.,

- 21,16 EUR počevši od 1. kolovoza 2009.,

- 23,54 EUR počevši od 1. rujna 2009.,

-21,44 EUR počevši od 1. listopada 2009.,

- 20,89 EUR počevši od 1. studenog 2009.,

- 24,01 EUR počevši od 1. prosinca 2009.,

- 26,84 EUR počevši od 1. siječnja 2010.,

- 30,40 EUR počevši od 1. veljače 2010.,

- 29,57 EUR počevši od 1. ožujka 2010.,

- 34,96 EUR počevši od 1. travnja 2010.,

- 34,79 EUR počevši od 1. svibnja 2010.,

- 39,74 EUR počevši od 1. lipnja 2010.,

- 51,60 EUR počevši od 1. srpnja 2010.,

- 44,52 EUR počevši od 1. kolovoza 2010.,

- 61,16 EUR počevši od 1. rujna 2010.,

- 56,50 EUR počevši od 1. listopada 2010.,

- 48,06 EUR počevši od 1. studenog 2010.,

- 63,86 EUR počevši od 1. prosinca 2010.,

- 74,70 EUR počevši od 1. siječnja 2011.,

- 69,08 EUR počevši od 1. veljače 2011.,

- 67,28 EUR počevši od 1. ožujka 2011.,

- 63,00 EUR počevši od 1. travnja 2011.,

- 69,80 EUR počevši od 1. svibnja 2011.,

- 88,37 EUR počevši od 1. lipnja 2011.,

- 82,26 EUR počevši od 1. srpnja 2011.,

- 120,10 EUR počevši od 1. kolovoza 2011.,

- 119,28 EUR počevši od 1. rujna 2011.,

- 90,92 EUR počevši od 1. listopada 2011.,

- 89,39 EUR počevši od 1. studenog 2011.,

- 85,71 EUR počevši od 1. prosinca 2011.,

- 91,53 EUR počevši od 1. siječnja 2012.,

- 97,03 EUR počevši od 1. veljače 2012.,

- 94,73 EUR počevši od 1. ožujka 2012.,

pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, T. bana J. J. … . Z., isplatiti tužiteljici M. F. iz S., T. U. …, OIB: … zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 01. prosinca 2007. godine do 31. srpnja 2015. godi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.godine pa do 30. listopada 2013. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, na iznos od:

 

- 1,54 EUR počevši od 1. ožujka 2012. do 30. listopada 2015.,

- 93,66 EUR počevši od 1. travnja 2012. do 30. listopada 2015.,

- 94,70 EUR počevši od 1. svibnja 2012. do 30. listopada 2015.,

- 96,96 EUR počevši od 1. lipnja 2012. do 30. listopada 2015.,

- 94,63 EUR počevši od 1. srpnja 2012. do 30. listopada 2015.,,

- 95,52 EUR počevši od 1. kolovoza 2012. do 30. listopada 2015.,,

- 93,22 EUR počevši od 1. rujna 2012. do 30. listopada 2015.,

- 89,97 EUR počevši od 1. listopada 2012. do 30. listopada 2015.,

- 94,62 EUR počevši od 1. studenog 2012. do 30. listopada 2015.,,

-93,44 EUR počevši od 1. prosinca 2012. do 30. listopada 2015.,

- 95,04 EUR počevši od 1. siječnja 2013. do 30. listopada 2015.,

- 89,73 EUR počevši od 1. veljače 2013. do 30. listopada 2015.,

- 91,90 EUR počevši od 1. ožujka 2013. do 30. listopada 2015.,,

- 95,15 EUR počevši od 1. travnja 2013. do 30. listopada 2015.,,

- 92,23 EUR počevši od 1. svibnja 2013. do 30. listopada 2015.,

-86,73 EUR počevši od 1. lipnja 2013. do 30. listopada 2015.,,

- 84,95 EUR počevši od 1. srpnja 2013. do 30. listopada 2015.,,

-85,45 EUR počevši od 1. kolovoza 2013. do 30. listopada 2015.,

- 89,23 EUR počevši od 1. rujna 2013. do 30. listopada 2015.,

- 93,23 EUR počevši od 1. listopada 2013. do 30. listopada 2015.,

- 91,55 EUR počevši od 1. studenog 2013.do 30. listopada 2015.,

- 93,12 EUR počevši od 1. prosinca 2013. do 30. listopada 2015.,

- 92,66 EUR počevši od 1. siječnja 2014. do 30. listopada 2015.,

- 88,59 EUR počevši od 1. veljače 2014. do 30. listopada 2015.,

- 89,81 EUR počevši od 1. ožujka 2014. do 30. listopada 2015.,

- 88,03 EUR počevši od 1. travnja 2014. do 30. listopada 2015.,

-87,55 EUR počevši od 1. svibnja 2014. do 30. listopada 2015.,

- 85,81 EUR počevši od 1. lipnja 2014. do 30. listopada 2015.,

- 87,41 EUR počevši od 1. srpnja 2014. do 30. listopada 2015.,

- 89,22 EUR počevši od 1. kolovoza 2014. do 30. listopada 2015.,

- 90,86 EUR počevši od 1. rujna 2014. do 30. listopada 2015.,

- 91,37 EUR počevši od 1. listopada 2014. do 30. listopada 2015.,

- 93,12 EUR počevši od 1. studenog 2014. do 30. listopada 2015.,

- 94,08 EUR počevši od 1. prosinca 2014. do 30. listopada 2015.,

- 93,80 EUR počevši od 1. siječnja 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. veljače 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. ožujka 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. travnja 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. svibnja 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. lipnja 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. srpnja 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. kolovoza 2015. do 30. listopada 2015.,

- 94,76 EUR počevši od 1. rujna 2015. do 30. listopada 2015.,

sve u roku od 15 dana.

 

              III. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice M. F. koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, T. bana J. J. …, . Z., isplatiti tužiteljici M. F. iz S., T. U. …, OIB: …, iznos od 3.866,96 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje 31. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:

- 1,54 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 93,66 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,70 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 96,96 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,63 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 95,52 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 93,22 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 89,97 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,62 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

-93,44 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 95,04 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 89,73 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 91,90 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 95,15 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 92,23 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 86,73 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 84,95 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 85,45 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 89,23 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 93,23 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,.,

- 91,55 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 93,12 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,.,

- 92,66 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 88,59 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 89,81 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 88,03 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 87,55 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 85,81 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 87,41 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 89,22 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 90,86 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 91,37 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 93,12 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,08 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,.,

- 93,80 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,.,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,.,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

- 94,76 EUR počevši od 31. listopada 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana."

kao neosnovan.

 

IV. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, T. bana J. J. … . Z., naknaditi tužiteljici M. F. iz S., T. U. …, OIB:…, trošak parničnog postupka u iznosu od 765,00 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužiteljica M. F., OIB …, T. U. … S. (dalje: tužiteljica) podnijela je ovom sudu tužbu 13. lipnja 2023. protiv tuženika Z. banka d.d. O. …, T. bana J. J. … Z. (dalje: tuženik) radi obvezno–isplata. U tužbi navodi da se tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu prezivala R. (djevojački), a dana 2. rujna 2008. godine se udala i promijenila osobno ime u M. F.. Tužiteljica ističe da ugovorom o namjenskom kreditu broj 3210713168 (kreditna partija: 7103793827) od 23. listopada 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u Sisku između tužiteljice kao korisnika kredita i Z. banke d.d. kao tuženika, tužiteljici je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužiteljica tvrdi da su člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorene redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila je 4,50% godišnje i interkalarna kamata po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Navodi da je naprijed navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen Dodatkom Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu: Dodatak ugovora) kojim je učinjena tzv. konverzija kredita. Ističe da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da o ništetnosti navedene ugovorne odredbe već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, kao i presudom i rješenjem Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj, posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. godine. Konačno, tužiteljica ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te na taj način izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, ujedno ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom, dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Tužiteljica tvrdi da polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je, do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, primila po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojom je ugovorila valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je tužiteljica temeljem odredbi Ugovora o kreditu bila dužna otplaćivati kredit u iznosu od 61.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate od 20 godina. Tvrdi da s obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala kao da su joj anuiteti obračunavati u kunama, odnosno po tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen u kunama. Uslijed navedenog tužiteljica je preplatila tuženiku iznos od 5.794,12 EUR/ 43.655,77 kuna, koji je iznos tuženik dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.  Konačno postavljenim zahtjevom od 15. siječnja 2024. tužiteljica, a nakon provedenog financijskog vještačenja, je po istom osnovu i iz istog činjeničnog supstrata, zatražila da joj tuženik isplati iznos od 6.088,85 eur (koju preinaku je sud posebnim rješenjem dopustio) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako je pobliže navedeno u izreci presude kao i troškovima postupka.

              2. U odgovoru na tužbu dostavljenom ovom sudu 29. rujna 2023. godine tuženik navodi da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3210713168 od 23. listopada 2007. godine kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 61.000,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tuženik ističe da tužiteljica u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.794,12 EUR/ 43.655,77 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Tuženik ističe da Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 25.1.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Navodi da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je odredbom čl. 19.c određen način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Tvrdi da je toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Tuženik navodi da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, tuženik ističe da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, tuženik tvrdi da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Navodi da je odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Ističe da je tuženik u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tvrdi da je tuženik tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Tuženik navodi da je sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Tuženik ističe da je sud EU utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga:

- što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke);

- što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke);

- što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, navodi da je sud EU u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Ističe da je tako Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Tvrdi da proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik tvrdi da u pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u vjenčani list tužiteljice (str. 10 spisa), ugovor o kreditu broj: 320713168 (str. 11-17 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 18-19 spisa), obavijest o primjeni kamatne stope (str. 20-25 spisa), izračun efekata konverzije (str. 129-136 spisa), mišljenje KPMG (str. 150-152 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 153-158 spisa), promete po kreditu (str. 194-209 i 231-246 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7103793827 (str. 229-230 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka V. P. (str. 254-264 spisa), saslušao tužiteljicu kao stranku (str. 278-279 spisa), eSpis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 kao i presudu istog suda od 4. srpnja 2013. te presudu VTS RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudu i rješenje VSRH Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i rješenje VSRH  Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019..

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br:  4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 4. rujna 2007., kreditna partija: 7103793827 sklopljen između tužiteljice tada M. R. i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor) ugovoren kredit za kupnju stana (čl. 6. Ugovora o kreditu),  u iznosu 61.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), zatim je čl. 2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 61.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% te interkalarnu kamatu koja je jedna stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,  zatim je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate iznosi 20 godina, a tražbina kreditora po tom ugovoru dospijeva najkasnije 4.rujna 2028..  Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za  CHF na dan plaćanja, a prvi anuitet iznosi 382,96 CHF,   a koji iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu važeće na dan sklapanja Ugovora, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Nastavno je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Nastavno je ugovoreno da se kredit stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu nakon iskorištenja kredita ili računajući od isteka roka iz čl. 4. Ugovora. Čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoren je instrument osiguranja i to po sudužniku K. F. (bračni drug tužiteljice, a što je vidljivo iz vjenčanog lista tužiteljice), te čl. 14. zalog na nekretnini založnog dužnika A. B.. Čl. 23. P ugovoreno je da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit te sve obveze na povrat kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa time i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog ugovora.  Navedeni ugovor je potpisan od strane tužiteljice kao korisnika kredita, K. F. kao sudužnika te založnog dužnika A. B. te ovlaštenih osobe tuženika odnosno na strani kreditora,  te je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika S. Č. Š. iz S. 23. listopada 2007..

6. Uvidom u vjenčani list za tužiteljicu utvrđeno je da je tužiteljica dana 23. kolovoza 2008. sklopila brak s K. F. te je nakon sklapanja braka uzela prezime F., slijedom čega je utvrđeno da je upravo tužiteljica bila stranka Ugovora na strani korisnika kredita odnosno proizlazi aktivna legitimacija tužiteljice.

7. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužiteljice, ovaj sud je osim uvida u materijalnu dokumentaciju, proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, a na okolnost pregovaranja prije sklapanja samog Ugovora o kreditu te informiranja tužiteljice o rizicima vezanim za sklapanje takovog ugovora koji je vezan za valutu CHF kao i davanje potpune informacije vezane kako  za valutnu klauzulu u CHF tako i načinu promjene ugovorne kamatne stope.

8. U svom iskazu tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit realizirala nakon što se udala te su tužiteljica i njezin bračni drug planirali djecu i zbog toga su trebali adekvatnu nekretninu za obitelj. Tužiteljica je navela da, nakon što je izabrala stan koji su namjeravali kupiti, je otišla kod tuženika u poslovnicu u Sisak, a iz razloga što je bila klijent u to vrijeme tuženika i tuženik je vodio njezine račune, a osim toga tuženik je imao dobar ugled te je slovio kao banka koja dobro posluje i ima dobre kredite. Navela je da kada je došla u poslovnicu tuženika, tužiteljica je razgovarala sa djelatnicom na šalteru, sjeća se da je uzela redni broj na automatu te kada je došla na red, rekla je da joj treba kredit radi kupovine nekretnine odnosno stana te ju je nakon toga djelatnica na šalteru uputila da ode kod drugog djelatnika u istoj poslovnici. Iskazala je da kada je došla kod drugoga djelatnika tužiteljica je rekla da joj treba kredit za kupovinu stana i ponuđen joj je kredit u CHF, a to je tada bilo aktualno i najpovoljnije. Tužiteljica je iskazala, a koliko se sjeća, da joj drugi kredit nije ponuđen. Iskazala je da je razgovarala sa djelatnicom tuženika koja joj je tada rekla da je predmetni kredit povoljan odnosno da je najpovoljnija rata za otplatu te da ima kamatu povoljnu i da drugi klijenti isto dižu takav kredit kao najpovoljniji. Navela je da se ne sjeća kolika je bila visina stope kamate, no kredit je bio vezan za valutu CHF. Iskazala je da je tužiteljica u to vrijeme za te kredite vezano za CHF znala ono što su drugi pričali o njemu, a to da je najpovoljniji, a i na TV-u se pričalo o tome da je tada bio najpovoljniji kredit u valuti CHF. Tužiteljica je navela da je razmišljala o tom kreditu jer to nije bio mali iznos koji je podizala, a i kredit je morala osigurati hipotekom i to upravo na stanu koji je kupovala slijedom čega se odlučila upravo za predmetni kredit kao najpovoljniji a i prije se savjetovala sa djelatnicom tuženika, a koja joj je rekla da je taj kredit tada bio aktualan i da je to nešto što svi podižu kao najpovoljniju opciju. Iskazala je da do tada nije imala iskustva niti sa kreditima niti sa financijama jer joj je to bio prvi kredit koji je tužiteljica uopće ikada podigla i upravo zbog toga je došla u svoju banku i pitala za savjet. Iskazala je da  se ne sjeća da bi djelatnica tuženika, s kojom se tužiteljica savjetovala u svezi predmetnog kredita, spominjala bilo kakve rizike vezano za predmetni kredit, jer da je tako nešto spominjano tužiteljica se ne bi odlučila za tu opciju, ono što se sjeća je to da je isticano kao najpovoljnija opcija. Tužiteljica je navela da još uvijek predmetni kredit otplaćuje, a kredit je podignut 2008., a u koje vrijeme je ratu kredita koja je bila početna mogla otplaćivati sa svojom plaćom i bilo je podnošljivo, no s vremenom su te rate postale nenormalno visoke i počele su divljati jer su svaki mjesec bile sve više i više i tužiteljica nije više znala kolika će joj rata biti sljedeći mjesec i do kada će uopće rasti mjesečni anuiteti. Tužiteljica je iskazala da je čak u jednom trenutku mjesečna rata bila duplo više nego početno ugovorena. Iskazala je da slijedom tako visokih mjesečnih anuiteta, a i tužiteljičinih mjesečnih primanja, takve mjesečne rate više nisu bile prihvatljive. Iskazala je da je nastavila pratiti vijesti i informacije u svezi kredita u CHF, a mjesečni anuiteti su nadalje nastavili dospijevati, a koje anuitete je sve uredno osobno plaćala odnosno svi mjesečni iznosi su skidani sa plaće tužiteljice i još uvijek se skidaju putem trajnog naloga. Tužiteljica je navela da je nadalje nastavila pratiti vijesti, no bila je u brizi jer je predmetni kredit bio osiguran hipotekom u kojoj žive te se tako na vijestima počelo spominjati da je najbolje za kredite vezane za CHF napraviti konverziju. Tužiteljica je iskazala, a koliko se sjeća, no sada nije sigurna, čini joj se i da je banka poslala obavijest o mogućnosti konverzije. Navela je da je nakon toga otišla u poslovnicu tuženika u Sisku gdje je i realizirala kredit te je potpisala konverziju, a nakon koje konverzije joj je rata kredita u jednom periodu smanjena, a nakon toga se ponovno povisila tako da je otprilike bila ista kao i u anuitetu po kreditu vezano za CHF. Iskazala je da je sklopila konverziju iz razloga što se tada konverzija smatrala najpovoljnijom opcijom za klijente koji su sklopili kredite u CHF i imali su probleme sa otplatom kredita. Tužiteljica je navela da se ne sjeća je li pročitala osnovni ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, no naglašava da je laik i da ne razumije sve navode odnosno odredbe ugovora no tužiteljica je vjerovala svojoj banci i savjetima djelatnice banke te je mislila da radi nešto što je najpovoljnije za nju. Tužiteljica je iskazala da je prihvatila ponudu koja joj je dana te da je dobila sastavljeni ugovor koji je tužiteljica prolistala. Navela je da u samom ugovoru nije vidjela ništa sumnjivo već je vjerovala banci i savjetima banke. Iskazala je da joj nije ništa ponuđeno da bi trebala mijenjati, jer je za ono što je tužiteljica tražila joj je rečeno da je to najpovoljnija opcija. Tužiteljica je navela da nije znala da bi trebala nešto mijenjati u samom ugovoru jer joj je rečeno da je to najbolja opcija, a tužiteljica nije znala drugačije. Tužiteljica je iskazala da se ne sjeća da bi joj bio ponuđen kredit vezan za valutu euro i kunski kredit. Navela je da se ne sjeća je li dobila letke ili reklamne materijale prije realizacije kredita u banci. Iskazala je da joj je rečeno kolika mora biti kreditna sposobnost odnosno visina plaće, a da bi realizirala kredit te joj je rečeno da će morati staviti hipoteku na stan radi osiguranja kredita te rok otplate kredita koliko se sjeća je 21 ili 22 godine. Tužiteljica je navela da je shvatila da je kredit u švicarcima odnosno da ona mora otplatiti kredit u švicarskim francima.

9. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom) sud je utvrdio da je upravo tužiteljica potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužiteljica u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP odnosno pravna osoba u čije redovno poslovanje ulazi kreditiranje koje je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupovine stana i to isključivo kao fizička za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana) i to stana upravo za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji. Nastavno iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljicom pojedinačno nije pregovarao o spornim ugovornoj odredbi, već protivno tome iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je predmetni kredit ponuđen kao najbolja opcija (što ne upućuje na nikakav rizik ili potrebu opreza), pritom joj navodeći da je opcija u CHF najpovoljnija, a kao takav se kredit i reklamirao. Nastavno iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da prilikom pregovaranja u svezi predmetnog kredita nitko tužiteljicu nije upozoravao na bilo kakve rizike niti davao upozorenja a u svezi sklapanja ugovora o kreditu vezanog za valutu CHF (a niti za kamatu, iako se sada tužiteljica niti ne sjeća kolika je bila visina takve kamata ističe da joj je od strane tuženika rečeno da je najpovoljnija rata za otplatu upravo vezana za predmetni kredit te da ima povoljnu kamatu i da drugi klijenti isto dižu takav kredit) niti tužiteljicu posebno informirao o svim elementima koji utječe na varijabilnost tečaja te valute ali i razliku između sklapanja ugovora vezanog za tu valutu u odnosu na kredite vezane za EUR , jer da je tako nešto spominjano tužiteljica ističe da se ne bi odlučila za tu opciju. Protivno tome iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, kao klijent tuženika, tražila savjet od banke, a obzirom da joj je to bio prvi kredit uopće da nije imala iskustva sa valutom CHF, te da joj je rečeno da je predmetni kredit povoljan odnosno da je najpovoljnija rata za otplatu te da ima kamatu povoljnu i da drugi klijenti isto dižu takav kredit kao najpovoljniji, a djelatnica tuženika joj je prilikom traženja savjeta rekla da je taj kredit tada bio aktualan i da je to nešto što svi podižu kao najpovoljniju opciju. Utvrđeno je da je tužiteljica laik (nema posebnih znanja iz područja financija i ekonomije a po zanimanju je odgajateljica djece predškolske dobi) je vjerovala savjetima tuženika (djelatnika tuženika) a u samom Ugovoru i u njegovim odredbama tužiteljica nije vidjela ništa sumnjivo, niti je tuženik isticao kakve rizike ili davao kakva upozorenja. Dakle, tužiteljica u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te iako se ne sjeća je li pročitala Ugovor  (kako to sama i u svom iskazu navodi), činjenica koju ističe da je laik i da ne razumije sve odredbe no upravo zbog toga je tražila savjet tuženika (djelatnika tuženika) a koji joj je spornu opciju reprezentirao kao najpovoljniju (a koja informacija sigurno ne upućuje da je trebala biti na oprezu ili da ulazi u rizičan pravni posao), a od strane tuženika joj je samo dano objašnjenje kako je predmetni ugovor o kreditu najbolji (a što je u trenutku realizacije potvrdio i sa izračunom mjesečnih anuiteta-plan otplate).

10. Odredbom 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 dalje: ZZP;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba ugovora koje nisu popunjene-primjerice kod instrumenata osiguranja čl. 11. Ugovora navodi se deponent no ne i točno imenom niti što točno isti deponira, dakle radi se o tipskom ugovoru, te isto tako u čl. 8. Ugovora je navedeno jamstvo no ne i ime i podaci istog, već samo prazne linije), slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornoj o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu i sama tužiteljica navodi da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju odredaba ugovora već joj je isti u potpunosti sastavljen od strane banke te je dan na potpis a tužiteljici tom prilikom joj nisu dana bilo kakva pisana ili usmena upozorenja vezano za valutu CHF niti potpuna informacija vezana za tu klauzulu (kao niti objašnjenja o parametrima i načinu izmjene kamatne stope a koja kamatna stopa se u skladu s Ugovorom mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika na koju tužiteljica nije mogla utjecati na bio koji način kako to proizlazi iz samog Ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju utvrđeno je da prilikom odluke koji će ugovor o kreditu izabrati, predmetni ugovor je tužiteljici predočen kao najbolja opcija (za kupnju stana koji je odabrala) bez upozorenja na bilo kakve rizike niti davanja potpune informacije vezano za ugovor o kreditu vezan za valutu CHF, kao valute utočišta, u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune, a sama tužiteljica, kao financijski laik, nije mogla znati niti naslućivati (prema informacijama koje je imala) da bi tečaj iste valute mogao toliko varirati u otplatnom razdoblju niti to iz iskaza tužiteljice proizlazi.

12. Iz navedenog vidljivo je da se tužiteljicu kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi bilo koje ugovorne odredbe, prvenstveno valutne klauzule , dok tužiteljici nisu dana bilo kakva pojašnjenja u odnosu na način i modalitete promjene takve kamate a koja je, kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora mijenjana jednostranom odlukom banke na koju sama tužiteljica nije mogla ni na koji način utjecati. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. P Ugovora u kojem je navedeno da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. tog Ugovora te sve obveze na povrat kredita vezani uz valutnu klauzulu, pa ovim i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizađi iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog Ugovora, u konkretnom slučaju ne upućuju na odredbu koja upozorava ili informira potrošača na bilo kakav rizik (konkretna informacija o realnim rizicima a ne načelna upozorenja), te mu omogućuje eventualno mehanizme kompenzacije takvih rizika, već suprotno tome sav rizik (eventualni mogući, no ne i pojašnjeni tužiteljici kao realni i predstojeći a obzirom na specifičnost valute CHF) prebacuje na potrošača a koji takvu odredbu kao ponuđenu (bez mogućnosti pregovaranja o istoj) može samo prihvatiti zajedno sa ostalim uvjetima ugovora. Takva odredba, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna niti je po svojoj prirodi potpuna informacija (niti uopće informacija već opet obveza samog potrošača odnosno prebacivanje bilo kakvog rizika isključivo na potrošača), a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužiteljicu nije nitko prilikom pregovaranja upozorio na bilo kakve rizike, a tužiteljica nije mogla zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao). Osim navedenog, niti iz formulacije ostalih odredaba samog Ugovora u dijelu valutne klauzule (čl. 7.) nije takva činjenica jasna (primjena i provedba valutne klauzule kao isplata kunske protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju HNB) slijedom čega ovaj sud zaključuje da sami navodi u čl. 7., 2. i 23. P Ugovora nisu jasni niti dovoljno transparentni da bi tužiteljica mogla zaključiti (ili naslutiti) da će u budućnosti doći do takvog nesrazmjera (uvećanja) između početnog anuiteta kredita odnosno anuiteta prema otplatnom planu i u konačnici anuiteta kojeg je stvarno morala (i mogla prema svojim mogućnostima platiti, kako i sama ističe), a zbog povećanja tečaja CHF (niti takvo što proizlazi iz otplatnog plana a u kojem se navodi ukupno zaduženje tužiteljice na kraju otplatnog roka), a sam tuženik nije dokazao da bi na takav rizik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i istu upozorio na takav rizik. Suprotno navodima tuženika, tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača (a i sama tužiteljica u svome iskazu navodi da nije imala iskustva sa kreditima te a joj je predmetni bio prvi kredit). Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužiteljici, a koja je u pregovorima bila u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora (niti to tužiteljica potvrđuje), a još manje svjesna stvarnog rizika u koji se upušta (što tužiteljica u svom iskazu izričito i potvrđuje) te upravo propust tuženika da valjano informira tužiteljicu o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta (koja mogućnost je tužiteljici bila bitna, a obzirom na njezine prihode) je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužiteljice kao potrošača, a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

13. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. 

14. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž -7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Z. banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Z. banke d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Z. banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Z. banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Z. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

16. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude,  vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

17. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe (konkretno predmetnoj, valutnoj, vezanoj za valutu CHF) valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta (kako to proizlazi i iz čl. 23. j Ugovora) ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati.  Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703.,  par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

18. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule (ali i promjenjive kamatne stope), unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, a po pitanju promjenjive kamatne stope da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači (u konkretnom slučaju tužiteljica kao potrošač, što je nedvojbeno utvrđeno) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

19. Naime, u smislu čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 dalje. ZZP;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog čl. propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U smislu  čl. 98. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.  Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).  U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Istovrsne odredbe sadržavao je Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73,91, 3/94, 7/96, 112/99 dalje ZOO/91) i to u čl. 11., 12., 13., 15., 16., 18. st. 2. te čl. 103..

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja  2013. a koja je potvrđena kako presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP  obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužiteljica u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova, u utuženom dijelu jer tužiteljica utužuje stjecanje bez osnove samo po osnovi ništne valutne klauzule, dok isdticanje nišetnosti obje sporne odredbe ističe isključivo iz razloga kako bi se utvrdilo da tužiteljica sklopljenim dodatkom Ugovora o konverziji nije u potpunosti obeštećena).

21. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), a to da je u Ugovoru ugovorena valutna klauzula u CHF (čl. 7. ugovora), činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja ali i prometa po kreditu/specifikacija uplata) te da je rasla i promjenjiva kamatna stopa u odnosu na početno ugovorenu (vidljivo iz izračuna konverzije u dijelu isticanja kamatne stope.- str130-133 spisa, ali i pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu, st. 229-230 spisa), da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne (vidi toč. 5. presude i sadržaj tih odredaba) da bi tužiteljica samim čitanjem shvatila njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba (tužiteljica i sama u svom iskazu navodi da nije imala iskustava sa kreditima i da joj je predmetni kredit bio prvi uopće, a da joj nikakva upozorenja niti rizici nisu spominjani) a tužiteljičina percepcija tog kredita je bila kolika joj je visina anuiteta mjesečno (a koji je tuženik izračunao prilikom prihvata ponude) te da se radi o najboljoj opciji i povoljnoj kamati, a sam tuženik tužiteljicu nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur (već protivno tome predmetni ugovor je ponuđen kao jedini) kao i rizik istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom banke (u samom Ugovoru se ne navode modaliteti niti način promjene i izračuna takve kamate a  tuženik u smislu čl 96. st. 4. ZZP nije dokazao da bi o istoj s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i tužiteljici objasnio i dao joj potpunu informaciju o načinu promjene takve kamate, niti to tužiteljica u svome iskazu potvrđuje).

22. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužiteljice, ali i samog Ugovora, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarala o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom) a koju visinu je mogla otplaćivati i koji je pristala otplaćivatit, kao i roku otplate. Ono što je tužiteljici bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupovinu stana za osobne potrebe (stanovanje) koji je izabrala te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njezina primanja i koji može plaćati. Osim navedenog iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je tužiteljica sporni kredit podigla isključivo radi kupovine stana za osobne potrebe (stanovanje), a ne za obavljanje trgovačke djelatnosti (gospodarske), a slijedom čega proizlazi i zaključak da je tužiteljica u konkretnom slučaju isključivo postupala kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Dakle, jedine bitne stavke u konkretnom slučaju za tužiteljicu, a u svezi navedenog ugovora (visina odobrenog kredita te visina mjesečne obveze) s vremenom, dijelom su izmijenjene i to bitno u takvom omjeru da je ta izmjena za tužiteljicu predstavljala nesrazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta koje mora plaćati), a što i sama tužiteljica u svome iskazu potvrđuje te navodi da je početnu ratu mogla otplaćivati sa svojom plaćom i bilo je podnošljivo, no s vremenom su te rate postale nenormalno visoke i počele su divljati jer su svaki mjesec bile sve više i više i tužiteljica nije više znala kolika će joj rata biti sljedeći mjesec i do kada će uopće rasti mjesečni anuiteti. Osim navedenog, osnovom iskaza tužiteljice, utvrđeno je da tužiteljica, osim što je upoznata sa visinom kredita, za koji je kreditno sposobna i visinom anuiteta kredita, s nikakvim rizicima, a u svezi tog ugovora pa niti valutne klauzule i kamatne stope, nije upozorena niti se u svezi istog posebno pregovaralo, a tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zbog čega je u konačnici došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a koji rizik bi svakako bio odlučujući prilikom uopće odlučivanja tužiteljice o potpisivanju predmetnog ugovora o kreditu.

23. Dakle, upravo je iz iskaza tužiteljice i samog Ugovora,  a vezano za odredbu čl. 2. i 7. predmetnog ugovora (a kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) utvrđeno da  tužitelj prije sklapanja predmetnog ugovora nije upoznata s rizicima intervalutarnih promjena niti se iz Ugovora može zaključiti temeljem kojih parametara i kojom metodom dolazi do promjene kamatne stope, a pritom uzimajući u obzir činjenicu da je Ugovor unaprijed sastavljen prema obrascu od strane tuženika i takav dan tužiteljici na potpis (što tužiteljica u svome iskazu potvrđuje), a da se prije samog sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo o sada predmetnoj i spornoj ugovornoj odredbi (ali niti o promjenjivoj kamatnoj stopi).

24. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 99. ZZP-a, ovaj  sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli (niti promjenjivoj kamatnoj stopi) u konkretnom slučaju bila jasna i lako razumljiva, a kako je već naprijed pojašnjeno.  Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 Van Hove od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita kao i načinu promjene kamatne stope, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Sama gramatička i jezička formulacija da se mjesečni anuitet otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja odnosno da se kamatna stopa mijenja s promjenama na tržištu isključivo jednostranom odlukom banke (pritom ne navodeći elemente i modalitete promjene iste kamate), svakako se ne može smatrati potpunom informacijom niti upozorenjem na rizik, a kod utvrđenja da u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica nije znala niti mogla naslutiti rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, obzirom na njeno iskustvo s kreditima i isticanje od strane tuženika da je predmetni kredit najpovoljniji, a tuženik ju nije upoznao s činjenicom da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

25. Budući  da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica, kao potrošač, s tuženikom sklopila ugovor o potrošačkom kreditu (radi kupovine stana za osobne potrebe) a koji Ugovor joj je ponuđen bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnih promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da  je predmetni ugovor sklopljen dana 4. rujna 2007. (potvrđen kao javnobilježnička isprava 23. listopada 2007.) jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 1. izreke  pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u smislu čl. 102. st. 1. ZZP, koje su ništetne. 

26. Obzirom da presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13.  lipnja . 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužiteljica u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa koji predstavlja razliku između mjesečnog anuiteta po tečaju CHF na dan plaćanja te mjesečnog anuiteta po tečaju na dan korištenja kredita a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (stjecanje bez osnova, a koja isplata je predmet ovog postupka).

27. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužiteljica kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba bez posebnih znanja iz područja financija, a u odnosu na bankarsku instituciju, po zanimanju odgajateljica) nije znala niti mogla znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvarila i svoje obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati) zbog promjene tečaja CHF za koju je kredit bio vezan, a sam tuženik ju na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku vezano konkretno upravo za valutu CHF. Osnovom iskaza tužiteljice,  otplatne tablice proizlazi da je upravo tužiteljica u utuženom periodu plaćala predmetni kredit (kako navodi trajnim nalogom obustavom na plaći). Slijedom navedenog upravo tužiteljica ima pravo povrata više plaćenog iznosa odnosno razlike između anuiteta po početno ugovorenom tečaju CHF (a koji je jedini bio izvjestan u trenutku sklapanja ugovora i poznat tužiteljici i kojega je po svojim mogućnostima mogla plaćati) i  stvarno plaćenog anuiteta kredita prema tečaju u trenutku plaćanja.

28. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužiteljice. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime,  kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO (pa tako i pravno shvaćanje izračeno u presudi VSRH RRev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.). U konkretnom tužiteljica je svojom tužbom (konačno postavljenom) potraživala ukupno iznos od 6.088,85 eura a najstariji mjesečni iznos je dospijevao 1. prosinca 2007. u iznosu od 2,19 eur (nakon toga 1. siječnja 2008. u iznosu od 2,41 eur, zatim 1. veljače 2008. u iznosu od 4,48 eur , a svi ostali mjesečni su dospijevali nakon toga). Podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta bi bila zastara za sve iznose koji su dospjeli u konkretnom slučaju 1. prosinca 2007. i nakon toga. Nakon takvog prekida zastare, zastara potraživanja bi počela iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10, a u odnosu  na ništetnu valutnu klauzulu (pa tako i VSRH  broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). No, obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. broj Su-IV-33/2022-2  (zaključak toč. 4.) a u kojem se navodi da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite tada zastarni rok počinje teći (dakle ne iznova, već početak tijeka roka) od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite. U konkretnom slučaju, a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetnost je pravomoćno utvrđena i potvrđena 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 a od kojeg dana počinje teći petogodišnji zastarni rok za tužiteljicu. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 13. lipnja 2023. jasno je da potraživanje tužiteljice u cijelosti nije zastarjelo, kako u odnosu na glavno tako i sporedno potraživanje. Ovdje sud napominje da je tužiteljica djelomično preinačila tužbu (neprava preinaka) tako što je nakon provedenog vještačenja, temeljem istog pravnog osnova i iz istog činjeničnog supstrata tužbe, povisila tužbeni zahtjev svojim podneskom od 15. siječnja 2024. a koju preinaku je sud svojim rješenjem od 6. veljače 2024. poslovni broj P-297/2023-18 i dopustio. Tuženik je posebno isticao prigovor zastare na takvu preinaku i na preinačeni (povišeni iznos), no ovaj sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o povećanju postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), nakon provedenog vještačenja, a koja preinaka je dopuštena, sijedom čega je zastara bila prekinuta i za povišeni iznos već podnošenjem tužbe u ovom postupku dana 13. lipnja 2023. (pravno shvaćanje VSRH od 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5).  Slijedom iznesenog prigovor zastare tuženika je ocijenjen u cijelosti neosnovanim.

29. Sud je na prijedlog tužiteljice (dijelom i po prijedlogu tuženika) izveo dokaz financijsko-računovodstvenim vještačenjem po vještaku V. P. a osnovom kojeg je utvrđeno da je da:

a. pozitivna razlika između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po predmetnom kreditu, pri čemu je potrebno utvrditi preplatu po osnovi ništetne valutne klauzule CHF za razdoblje od trenutka realizacije do trenutka potpisivanja dodatka ugovora kojim je učinjena konverzija, pri čemu treba primijeniti tečaj CHF valute u kunskoj (euro po fiksnom tečaju 7,53450) protuvrijednosti u trenutku realizacije kredita, iznosi 45.876,44 HRK što preračunato po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR=7,53450 HRK) iznosi 6.088,85 EUR.;

b. Dodatkom ugovora o kreditu broj 3210713168 prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđeno je sljedeće:

-neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 43.998,72 CHF (307.145,03 KN)

-neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 27.289,96 EUR (208.279,10 KN).

Prema prvotno ugovorenoj – početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita glavnica kredita u CHF iznosi

-42.856,89 CHF (187.751,75 KN).

Razlika između neotplaćene glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenoj – početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita i neotplaćene glavnice EUR kredita prema konverziji u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije iznosi 20.527,35 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK iznosi 2.724,45 EUR).

c. Pozitivna razlika između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po predmetnom kreditu do trenutka potpisivanja dodatka ugovora kojim je učinjena konverzija, a po osnovi ništetne valutne klauzule CHF iznosi 45.876,44 HRK (6.088,85 EUR).

Razlika između neotplaćene glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenoj – početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita i neotplaćene glavnice EUR kredita prema konverziji u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije iznosi 20.527,35 HRK (2.724,45 EUR).

Prilikom izračuna konverzije utvrđena razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR iznosi 3.866,96 EUR (29.512,94 KN).

Pod pretpostavkom ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, u matematičkom smislu provedena konverzija ne predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja.

d. Tečaj (CHF spram HRK) na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta nije bio niži od tečaja CHF spram HRK na dan isplate kredita, odnosno nema negativne razlike između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po predmetnom kreditu.

e. Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile su uzete u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i valuta kredita (CHF-EUR).

f. Prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR iznosi 3.866,94 EUR (29.512,94 KN).

30. Nalaz i mišljenje vještaka V. P.,  a u odnosu na matematički izračun stranke nisu imale prigovora, sud smatra danim potpun, točan i u skladu sa zadatkom suda i  pravilima struke, te je osnovom istog utvrdio visinu potraživanja tužiteljice. Prigovori tuženik odnosili su se na zadatak vještaku (kojeg smatra neosnovanim i nepotrebnim), a obzirom na stav tuženika i isticanje neosnovanosti zahtjeva tužitelja, no kako se isti prigovori  nisu odnosili na stručnost samog vještaka već na pravna pitanja, ovaj sud je rezultate nalaza samog vještaka ocijenio i primijenio u konačnoj ocjeni osnovanosti zahtjeva tužitelja i visine takvog zahtjeva.

31. No, ovdje sud ističe da je između tužiteljice (kao korisnice kredita, i založnog dužnika, te sudužnika bračnog druga tužiteljice) i tuženika (kao kreditora) dana 25. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Čl. 2.  između stranaka Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita (ovdje tužiteljica) prihvatila izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR a u skladu sa ZID ZPK, a što u svome iskazu u konačnici potvrđuje i sama tužiteljica. Nastavno čl. 4. Konverzije je ugovoreno da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 43.998,72 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 307.145,03 HRK, te da je na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita 146 mjeseca. Čl.5. Konverzije ugovoreno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015. a njihova razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.512,94 HRK. Istim čl. st. 2. ugovoreno je da obveza korisnika kredita na plaćanje anuiteta po osnovnom ugovoru postoji do predaje kreditoru javnobilježnički potvrđene Konverzije a se uplate od dana 1. listopada 2015. do sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka odnosno Konverzije će se utvrditi u skladu s čl. 19F ZID ZPK te će njihov učinak povećati ili smanjiti iznos preplate.  Čl. 6. Konverzije ugovoren je sporazum o preplati te je ugovoreno da ako preplata ne prelazi ukupan zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR (što je slučaj u konkretnom predmetu) da ukupan iznos preplate se koristi za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa dok je korisnik kredita obvezan pomiriti preostali dospjeli dio anuiteta, a nakon iskorištenja preplate korisnik kredita obvezan je nadalje podmirivati anuiteta u punom iznosu.

32. Nesporno je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK te da je sama Konverzija provedena u skladu s pozitivnim propisima, kako to potvrđuje i sam vještak.

33. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti. 

34. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

35. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje  sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom  konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti  odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

36. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka V. P. vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti  odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, a koji iznos je svakako neosnovano temeljem ništetne valutne klauzule pripao tuženiku, slijedom čega upravo tužiteljica ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. No, sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužiteljice odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP), ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetne odredabe Ugovora kojom je otplata kredita vezana za valutu CHF kao upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule, (a ne eventualno zatezne kamate, razlike u glavnici i troškovi kredita) a kako je tužiteljica potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita vezana za valutu CHF, a koje su bile predmet ovog postupka, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužiteljice dakle osnovanosti ukupnog iznosa pozitivne razlike u iznosu od 6.088,85 eur kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (negativne razlike kao posljedice nižeg tečaja CHF od početno ugovorenog nije bilo u utuženom periodu niti je takva činjenica utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka). S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja te prigovora da sud "treba uzeti u obzir" iznosu preplate po Konverziji u iznos od 3.866,96 eur nije stavljao druge prigovore niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja  ili procesnopravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja u odnosu na negativnu razliku i preplatu, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski –čl 196.ZOO).

37. No, u odnosu na preplatu, a koja je priznata tužitelju Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužiteljici priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF. Naime, među strankama nije sporo, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena  Ugovorom) ništetna jasno  je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat tužiteljici i za koji iznos je umanjena njezina obveza po Konverziji (a time i Ugovoru), rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužiteljici. Obzirom da je ista preplata priznata tužiteljici (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF) jasno je da sada tužiteljica, a koja potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu (Konverzijom). Naime, iako navedeni iznos preplate nije isplaćen tužiteljici već su za isti iznos umanjene rate anuiteta tužiteljici, tužiteljica tijekom otplate kredita u EUR po Konverziji svoje mjesečne anuitete kredita je plaća (plaćala) umanjeno za iznos od 50% mjesečnog anuiteta do konačnog iskorištenja preplate.  Dakle, po mišljenju ovog suda radi se upravo o tražbini tužiteljice koja je nastala zbog primjene ništetne valutne klauzule u CHF i koja tražbina joj je već priznata i uračunata Konverzijom i za koju joj je već umanjena njezina obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužiteljici navedeni iznos već je za iznos preplate umanjio sada potraživanje tužiteljice (koje potraživanje se sastoji od razlike između anuiteta po početno ugovorenom tečaju i stvarno plaćenog anuiteta, dakle pozitivne razlike u iznosu od 6.088,85 eur. Dakle, upravo tako izračunatu pozitivnu razliku (po osnovi ništetne valutne klauzule u HF) je valjalo umanjiti Konverzijom tužiteljici izračunatu i priznatu preplata na dan 30. rujna 2015. (prema nalazu vještaka u iznosu od 3.866,96 eur), slijedom čega je potraživanje tužiteljice (pozitivnu razliku nastalu primjenom ništetne valutne klauzule u CHF) umanjio za već priznati iznos tužitelju Konverzijom (preplatu koja je nastala isključivo temeljem ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015.) u iznosu od 3.866,96 eur (kako je to utvrdio vještak, slijedom čega u konačnici, uzimajući u obzir iznos preplate po Konverziji od 3.866,96 eur a za koji iznos je tužiteljica već obeštećena (Konverzijom, pritom ističući da je tužiteljica isključivo otplaćivala i otplaćuje predmetni kredit)  slijedom čega joj isti iznos ponovno ne pripada, stoga je ovaj sud u konačnici tužiteljici dosudio pripadajuću razliku u iznosu od  2.221,89 EUR (6.088,85 eur-3.866,96eur=2.221,89 eur). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke.

38. Ovdje sud ističe, a kako je već obrazloženo, iznos preplate se ne može smatrati tražbinom tuženika jer mu isti iznos niti u jednom trenutku Konverzije nije pripadao osnovom Konverzije već je isti predstavljao isključivo umanjivanje obveze tužiteljice iz Konverzije i to iznosom koji je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora, sijedom čega se ista ima smatrati, dakle, tražbinom tužiteljic koja mu je već priznata i u cijelosti uračunata (Konverzijom kao valjanim ugovorom koji niti jedna stranka kao takav ne osporava).

39. Sud ovdje napominje da tužiteljica nije mogla odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužiteljica došla u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva osiguranja a to su pljenidba stalnih primanja ali i aktivacije zaloga na nekretnini, a čime bi i cijela svrha Ugovora bila dovedena u pitanje (nekretnina za stanovanje tužiteljice). Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO. 

40. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. Nastavno u odnosu na iznos preplate koji je uračunat i odbijen od zahtjeva tužiteljice, ovaj sud naglašava da je preplata nastala trenutkom Konverzije slijedom čega je sud umanjio potraživanje tužiteljice i to prvenstveno od iznosa glavnice potraživanja tužiteljice (svaki drugi pokušaj obračuna odnosno uračunavanja se ne bi mogao provesti bez velikih teškoća i troškova, a jednostavnom računicom to nije bilo moguće tijekom vještačenja a da pritom sud ne prejudicira odluku, niti  na drugi način, slijedom čega je sud isto uračunavanje izvršio, smislenom primjenom čl. 223. st. 1. ZPP, umanjujući pritom prvenstveno glavnicu) dok je u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose takve glavnice,  koji su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju dosudio zatezne kamate na umanjeni (odbijeni) dio glavnice (umanjujući istu glavnicu od mjesečno najbliže dospjelog iznosa trenutku Konverzije pa nastavno koji su dospijevali prije toga do iscrpljenja glavnice) tekuću od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do dana Konverzije (30. rujna 2015. kao dana izračuna Konverzije), kao dana kada je tužiteljica za taj iznos (preplate) obeštećena a i umanjena joj je (nesporno) buduća obveza upravo tim trenutkom Konverzije, te je odlučio kao u toč. I i II izreke, dok je višak zahtjeva tužiteljice u dijelu zatražene glavnice u iznosu od 3.866,96eur (priznata preplata) kao i višak zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na taj odbijeni iznos (dakle kamata na preplatu tekuća od 31. listopada 2015. dakle dana nakon Koverzije pa nadalje kako je to tužiteljica i potraživala)  kao neosnovan odbijen te je odlučeno kao u izreci toč. III izreke.

41. Stoga je odlučeno kao u izreci.

42. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154.st. 2. ZPP a obzirom da je tužitelj djelomično uspio u ovom postupku. Prilikom odmjeravanja troškova postupka sud je vodio računa o uspjehu tužitelja u odnosu na osnovanost (kojim je tužitelj uspio u cijelosti) te uspjeha u odnosu na visinu zahtjeva (a kojom je tužitelj uspio sa 36%). Dakle ukupan uspjeh tužiteljice (100%+36%=136%:2= 68%) u odnosu na osnovanost i visinu iznosi 68%. Od uspjeha tužiteljice valjalo je odbiti postotak uspjeha tuženika od 32 % pa je u konačnici tužiteljici  priznat trošak u omjeru od 36%.

43. Tužiteljici je  priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54,  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje:  Tarifa), zastupanje na ročištu od 3. studenog 2023.,   17. siječnja 2024.,  4. ožujka 2024. i 16. rujna 2024. za svako u iznosu od 200,00 eur (tbr 9/1 52/3 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 4. listopada 2023., 15. siječnja 2024. za svaki u iznosu od 200,00 eur (Tbr 8/1, 52/3 i 54 Tarife) , te trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 eur (tbr 9/3, 52/3 i 54 Tarife) odnosno ukupan trošak  za zastupanje tužiteljice po punomoćniku koji je odvjetnik iznos od 1.500,00 eur. Na taj iznos tužiteljici je priznat i PDV od 25% u iznosu od 375 eur (Tbr 46 Tarife). Tužiteljici je priznat i materijalni trošak vještačenja u iznosu od 250 eur, kao odnosno u konačnici ukupan trošak u iznos od 2.125,00 eur. Obzirom na omjer u kojem je tužiteljica uspjela u ovom postupku tužiteljici pripada  takav trošak u omjeru od 36% slijedom u konačnici je naloženo tuženiku da tužitelju plati trošak u iznosu od 765 eur a koji je naloženo da plati tuženik. 

44. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.

 

 

 

 

45. Stog je odlučeno kao u izreci.

 

             

 

 

 

 

U Sisku, 15. listopada 2024.

 

                                                                                                                                          Sutkinja

                                                                                                                              Kristina Devčić Merzel

                                                                     

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

 

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku