1

                            Poslovni broj Gž R-81/2024-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-81/2024-3

 

U I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. N. iz P. T., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. R. K., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB: 52634238587, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-95/2018-53 od 9. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-95/2018-53 od 9. siječnja 2024., u točki V. izreke i dijelu točke VI. izreke kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova paničnog postupka.  

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.  

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 214,42 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, dok je u točki II. izreke naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 387,38 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinačnom mjesečnom bruto iznosu. 

 

2. U točki III. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju isplati bruto iznos od 318,53 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza. U točki IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu se isplati iznos od 2.155,44 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate. U točki V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu iznosa od 532,58 eur kao naknade za nekorištenje dnevnog odmora sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

 

3. U točki VI. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 491,07 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9. siječnja 2024. pa do isplate u roku od 15 dana.

 

4. Protiv citirane presude u odnosu na točku V. izreke  kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade za nekorištenje dnevnog odmora i dijela točke VI. izreke  kojom je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje ili preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

 

5. Smatra tužitelj da iz priložene dokumentacije te iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka je sud prvog stupnja trebao utvrditi da tužitelju nije bilo omogućeno da koristi dnevni odmor kod vožnje na duže relacije po zadanom protokolu ili kod prijevoza štićene osobe kada je vozilo uvijek moralo biti pod vizualnim nadzorom, a što je sve razvidno iz dnevnika vozača koje je tuženik dostavio u spis.

 

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće po osnovu rada dužeg od redovnog radnog vremena te rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću, terenskog dodatka i naknade štete zbog neiskorištenog dnevnog odmora. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj kao djelatna vojna osoba na radnom mjestu vozača u pojedinim razdobljima bio angažiran duže od redovnog radnog vremena, noću, subotama i nedjeljama, kao i da je na ime prekovremenog rada iskoristio određeni broj slobodnih sati. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu razlike plaće po osnovu rada dužeg od redovnog, te rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću uzimajući u obzir nalaz vještaka i činjenicu da prekovremeni rad nije kompenziran slobodnim danima te je za rujan 2013., ožujak i svibanj 2014. dosudio iznos od 214,42 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da od 1. lipnja 2014. sukladno Odluci o rasporedu radnog vremena djelatne vojne osobe nemaju pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, ali da prema čl. 155. Zakona o službi u oružanim snagama/2013 djelatnim vojnim osobama se po toj osnovi priznaje pravo na poseban vojni dodatak i priznaje im se ostvarivanje prava na slobodne dane u okviru sa Odlukom o rasporedu radnog vremena/2014. Sud prvog stupnja je prihvatio nalaz sudskog vještaka koji je utvrdio broj neiskorištenih 48,5 slobodnih sati, te dosuđuje s tog osnova iznos od 387,38 eur bruto.

 

9. Nadalje sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na naknadu za terenski rad sukladno Pravilniku o naknadama troškova iz 2004. te prihvaća iskaz tužitelja i dnevne evidencije radnog vremena i mjesečnih evidencija radnog vremena i sukladno nalazu vještaka.

 

10. Za preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelju nije dosuđen terenski dodatak navodeći da djelatne vojne osobe u tom razdoblju nisu imale pravo na terenski dodatak za rad na terenu jer da im to pravo nije bilo priznato niti Zakonom u službama u oružanim snagama iz 2013. ni podzakonskim aktima, a niti odgovarajućoj primjeni Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike pa stoga odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.155,44 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

 

11. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za neiskorišteni dnevni odmor sud prvog stupnja utvrđuje da po Odluci o rasporedu radnog vremena iz 2009. djelatne vojne osobe su za vrijeme redovnog radnog vremena imale pravo na dnevni odmor u trajanju od 30 minuta prema čl. 2. st. 4. navedene Odluke, a kada je dnevno radno vrijeme trajalo dulje od osam sati imale su pravo na dnevni odmor u trajanju od 60 minuta koji je ovisio o procesu rada i mogao se koristiti u više dijelova prema čl. 3. st. 6. navedene Odluke.  

 

12. Navodi sud prvog stupnja da poslodavac nije dužan voditi nikakvu evidenciju o korištenju dnevnog odmora svojih zaposlenika niti su ti podaci sastavni dio evidencije radnog vremena u smislu čl. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014 – dalje ZR) pa da stoga nemogućnost korištenja dnevnog odmora je dužan dokazati tužitelj, a ne poslodavac.

 

13. Ocjenjujući dokazni postupak sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj nije dokazao činjenične tvrdnje o nemogućnosti korištenja dnevnog odmora kada mu je radno vrijeme bilo dulje od osam sati dnevno, cijeneći iskaz svjedoka S. Š. koji je iskazivao o tome da je tužitelju u slučaju redovnog radnog vremena mogao koristiti dnevnu pauzu, a da je u ostalim slučajevima to ovisilo o okolnostima te da u nekim slučajevima možda i nije mogao koristiti dnevnu pauzu kod vožnje na duže relacije po zadanom protokolu ili kod prijevoza štićene osobe kada je vozilo uvijek morao imati pod vizualnim nadzorom. Iz sadržaja odredbe čl. 3. st. 6. Odluke o rasporedu radnog vremena iz 2009. da se dnevni odmor od 60 minuta mogao koristiti u više dijelova ovisno o procesu rada pa da tužitelj sam u svom iskazu se ne sjeća je li imao pravo na stanku u trajanju od 60 minuta sud prvog stupnja utvrđuje da nije na nedvojbeni način utvrđeno da je tužitelju bilo uskraćeno pravo na korištenje dnevnog odmora. Stoga sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja s tog osnova navodeći da je vještak izračunao da bi plaća za 60 minuta neiskorištenog dnevnog odmora u danima kada je tužitelj radio dulje od šest sati iznosilo za razdoblje od 28. veljače 2013. do 28. veljače 2018. iznosilo 2.777,14 eur, a za sporno razdoblje 532,58 eur.

 

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer razlozi o odlučnim činjenicama koji su izneseni u obrazloženju odluke su jasni, nisu proturječni sa sadržajem isprava niti sa iskazima tužitelja i saslušanih svjedoka. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

 

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) i čl. 153. st. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 73/13, 75/15 i 50/16), raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane, a Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog odmora ("Narodne novine" broj 118/09 i 118/12 – dalje Odluka/12) predstavlja materijalnopravno pravilo o primjeni koje ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

16. Odredbom čl. XII. st. 6. Odluke/12 određeno je da oblik i sadržaj dnevne evidencije radnog vremena uređuje Glavni stožer OS RH u suradnji s Upravom za ljudske resurse u roku od osam dana od dana stupanja na snagu Odluke.

 

17. S druge strane, čl. XXV. st. 4. Odluke/14 određeno je da se oblik i sadržaj evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba (Prilog 1) i evidencije radnog vremena državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama (Prilog 2) nalaze u prilogu Odluke i njezin su sastavni dio, te iz Priloga 1 nije razvidno da bi podatak o korištenju dnevnog odmora djelatne vojne osobe potpadao pod obvezni sadržaj evidencije o radnom vremenu.

 

18. Imajući u vidu utuženo razdoblje, kao i razdoblje važenja Odluke/12 i Odluke/14, te utvrđenja nižestupanjskih sudova, to bi proizlazilo da tužena u utuženom razdoblju nije imala obvezu zasebnog evidentiranja dnevnog odmora (stanke) djelatnih vojnih osoba u evidenciji radnog vremena (identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-300/23).

 

19. Jedno od temeljnih postulata načela vladavine prava jeste i obveza sudova da interpretiraju mjerodavno pravo na način da tumače sadržaj i smisao pravne norme pritom osiguravajući poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda.

 

20. Ako tužitelju od strane tužene nije omogućeno ostvarenje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), koje pravo izvire iz materijalnopravne odredbe koju je donijela sama tuženica, te budući se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to je tuženica dužna, jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada (između stranaka visina tužbenog zahtjeva nije sporna).  

 

21. Pravilno je sud utvrdio da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja da djelatna vojna osoba nije iskoristila stanku za dnevni odmor, u situaciji kada tužena nije imala obavezu unosa podataka o dnevnom odmoru u Evidenciju o radnom vremenu, na tužitelju prema općim pravilima o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. st. 1. ZPP-a prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

22. Pravilno je sud utvrdio da je iz provedenog dokaznog postupka se ne može na nedvojbeni način utvrditi da li je tužitelju bilo uskraćeno pravo na korištenje dnevnog odmora i kada jer je tužitelj iskazao da se ne sjeća je li imao pravo na stanku u trajanju od 60 minuta. Pri tome je sud prvog stupnja cijenio iskaz svjedoka S. Š. koji je istakao da možda tužitelj i nije koristio dnevnu pauzu nekada kod vožnje na duže relacije prema zadanom protokolu, ali tužitelj priloženom dokumentacijom dnevnikom rada kako to utvrđuje sud prvog stupnja nije dokazao da mu je tužena onemogućila korištenje dnevne pauze od 60 minuta i to u onim slučajevima kada je dnevno radno vrijeme trajalo dulje od 8 sati i o kojim danima se radilo.

 

23. Naime, iz priložene dokumentacije na listu 19 – 55 spisa vidljivo je da je tužitelj određene dane radio izvan redovnog radnog vremena od 8 – 16 sati, međutim tužitelj nije dokazao za koje dane je tužitelj koristio ili nije koristio dnevni odmor sukladno navedenoj odredbi čl. 3. st. 6. Odluke o rasporedu radnog vremena iz 2012.

 

24. Stoga se ne mogu prihvatiti kao relevantni žalbeni navodi tužitelja da se osnovanost toga dijela tužbenog zahtjeva mogla utvrditi prema dnevnom radu tužitelja iz naloga vozača jer je ta dokumentacija priložena spisu i tu dokumentaciju je sud prvog stupnja cijenio, ali na nedvojben način se nije moglo utvrditi da li je tužena uskratila tužitelju korištenju dnevnog odmora i kada, kada tužitelj u svom iskazu tvrdi da se ne sjeća je li imao pravo na stanku u trajanju od 60 dana.

 

25. Slijedom obrazloženog proizlazi da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno pa je stoga žalbu tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u odnosu na naknadu za neiskorišteni dnevni odmor u točki V. izreke kao i u dijelu točke VI. izreke kojim je očito odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I ove presude.

 

26. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

        

U Rijeci 9. listopada 2024.

 

 

   Predsjednica vijeća

   Svjetlana Pražić, v.r.