1

Poslovni broj: Gž-1349/2023-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1349/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. A. iz R., OIB:…, vlasnice frizerskog obrta studio " H. " iz R., zastupane po punomoćniku F. M., odvjetniku u R., protiv tuženika G. R., OIB:…, zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici u R., radi stjecanja bez osnove, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 01. lipnja 2023., poslovni broj: P-167/2020-51, u sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje toč. I. izreke presude Općinskog suda u Rijeci od 01. lipnja 2023., poslovni broj: P-167/2020-51 te toč. II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnične troškove, tako da se odbija tužbeni zahtjev kojim tužiteljica kao vl. frizerskog obrta studio „H.“, R., traži da se tuženiku naloži da joj s osnova ulaganja isplati novčani iznos od 43.004,16 EUR / 324.018,88 kn zajedno sa zateznom kamatom, koja na taj iznos teče od dana 02. veljače 2019. do isplate, kao i da joj naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 9.959,88 EUR / 75.042,72 kn.

             

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.977,11 EUR (četiritisućedevetstosedamdesetsedam eura i jedanaest centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

 

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.132,69 EUR (dvijetisućestotridesetdva eura i šezdesetdevet centi) sa zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

 

IV. Nepobijani dio toč. II. izreke presude kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom  parničnog troška preko iznosa od 9.959,88 EUR / 75.042,72 kn ostaje neizmijenjen.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke presude naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici kao vl. frizerskog obrta studio „H.“, R., s osnova ulaganja novčani iznos od 43.004,16 EUR / 324.018,88 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02. veljače 2019. do isplate. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 9.959,88 EUR / 75.042,72 kn, dok je za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

 

2. Navedenu prvostupanjsku odluku pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici da mu naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica ističe da je sud prvog stupnja u svojoj presudi potpuno i ispravno utvrdio činjenično stanje te na isto ispravno primijenio materijalno pravo, a da su svi navodi tuženika izneseni u njegovoj žalbi paušalni i neosnovani. Stoga predlaže ovome sudu odbiti u cijelosti žalbu tuženika, kao neosnovanu.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Tuženik nije naveo u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu te je ovaj sud u skladu s čl. 365. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – nastavno: ZPP) uzeo da istu pobija samo u toč. I. i dijelu toč. II. izreke presude u kojem mu je naloženo plaćanje troškova parničnog postupka, obzirom da u tom dijelu nije uspio u sporu.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na naknadu sredstava uloženih u poslovni prostor temeljem stjecanja bez osnove ili kao naknada štete zbog skrivenih nedostataka u poslovnom prostoru zbog kojih više nije bilo moguće obavljati djelatnost u tom prostoru, odnosno zahtjev tužiteljice na naknadu štete zbog neispunjena ugovorne obveze od strane tuženika.

 

7. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je da su stranke ovog postupka 12. prosinca 2011. sklopile ugovor o zakupu br. 7958/02-03, predmet kojeg ugovora je poslovni prostor u R., u prizemlju koji se sastoji od pet prostorija, WC-a i galerije, ukupne površine 178 m2 i to za obavljanje djelatnosti frizerskog salona i salona za uljepšavanje. Predmetni ugovor sklopljen je na određeno vrijeme do donošenja pravomoćnog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, a najdulje do 01. prosinca 2021. U čl. 10 ugovora ugovorne strane su ugovorile da je zakupnik dužan zakupodavcu dopustiti pregled poslovnog prostora u svrhu utvrđivanja stanja, kao i korištenja istog te mu omogućiti nesmetano izvođenje radova na održavanju poslovnog prostora iz čl. 1. ugovora ili zajedničkih dijelova zgrade, ako se nalaze u poslovnom prostoru, a na teret zakupodavca ili upravitelja zgrade. Isto tako, odredbom čl.18. ugovora određeno je da potpisom ugovora o zakupu i primopredajnog zapisnika zakupnik potvrđuje da je poslovni prostor primio u viđenom stanju i da je suglasan da će prostor urediti o vlastitom trošku te da se odriče prava primjene instituta stjecanja bez osnove i poslovodstva bez naloga (bez obzira da li je u poslovni prostor ulagao sa ili bez suglasnosti zakupodavca). Ugovor je nesporno raskinut 01. veljače 2019. kada je tužiteljica tuženiku uputila dopis, kojim je raskinula ugovor o zakupu, time da je prostor predan u posjed tuženiku 18. travnja 2019. Obrazlažući svoju presudu prvostupanjski sud ističe da na temelju provedenih dokaza utvrđuje da u predmetnom poslovnom prostoru postoje problemi sa smradom iz kanalizacije, kojih nije bilo do 2014. ili 2015., kada su se pojavili i intenzivirali tijekom 2017. i 2018. pa nadalje i to zbog toga jer se radi o staroj zgradi u centru grada R., ispod koje se nalaze rimski bunari te da je potrebna sanacija čitave ulice da se ne bi osjetio smrad, koji se sada širi, naročito za vrijeme kišnih razdoblja. Stoga je, prema stavu prvostupanjskog suda, uopće upitno da li je tuženik bio u mogućnosti sanirati čitavu ulicu, a da bi izostao smrad u predmetnom poslovnom prostoru, time da volja tuženika da se navedeni problem riješi nije sporna. Po stajalištu suda u konkretnom slučaju stoga se ima primijeniti odredba čl. 374. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08. i 126/11.dalje: ZOO), jer je tužiteljica bila onemogućena u obavljanju svoje djelatnosti iz razloga za koje odgovara tuženik, a to su imisije – smrad koji dolazi iz kanalizacije, budući ju je na tu činjenicu kao zakupodavac trebao upozoriti prilikom sklapanja zakupnog odnosa. Sud utvrđuje da je tuženik prilikom stupanja u ugovorni odnos prešutio činjenicu da se radi o prostoru neadekvatnom za pružanje kozmetičkih i frizerskih usluga, jer postoje imisije u vidu smrada kanalizacije, što je apsolutno nespojivo sa salonom za uljepšavanje, a da činjenica što je prilikom primopredaje jedan zid bio vlažan i da na to tužiteljica nije reagirala ne dokazuje samo po sebi da je tužiteljica pristala na zakup prostora u koji dolaze štetne imisije. Nadalje, prvostupanjski sud iz dopisa R.-I. d.o.o. A. Ž. od dana 18. siječnja 2019. utvrđuje da se problem u neugodnom mirisu kanalizacije ne bi riješio iskopima i sanacijom te da zato svi radovi, koji su po nalogu tuženika obavljeni nisu urodili plodom u odnosu na imisiju neugodnog mirisa kanalizacije niti bi to bilo sanirano radovima koje je tužiteljica odbila. Temeljem iznijetog prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl.374. ZOO-a zaključuje da tužiteljica ima pravo na naknadu štete u visini izvršenih ulaganja umanjenu za amortizaciju za vrijeme dok je obavljala svoju djelatnost te tužbeni zahtjev ocjenjuje osnovanim.

 

8. U žalbi tuženik ističe da je u svemu postupao u skladu sa sklopljenim Ugovorom o zakupu i čl. 11. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine br. 125/11., dalje ZZKPP-a) odnosno da je poduzeo sve potrebne radnje radi saniranja problema u poslovnom prostoru na koje se pozivala tužiteljica, što jasno proizlazi iz spisa, dok sama tužiteljica nije bila voljna surađivati sa izvođačima radova te je raskinula ugovor o zakupu nakon što je konzumirala zakup prostora 8 godina od ugovorenih 10 godina. Tuženik tvrdi i da nije postojala trajna nemogućnost ispunjenja obveza tužiteljice u dvostranoobveznom ugovoru zbog razloga za koji odgovara tuženik, odnosno da se nisu ispunili uvjeti propisani u čl. 374. ZOO-a koju prvostupanjski sud po njegovu mišljenju pogrešno primjenjuje u ovom slučaju. Tuženik ističe da nije prešutio tužiteljici stanje prostora, da je postupao u dobroj vjeri, kao i sa svim prethodnim zakupcima, a tužiteljica da je preuzela prostor u viđenom stanju. Smatra kako vrijednost ulaganja u preinaku poslovnog prostora nije šteta koju tužiteljica trpi zbog raskida ugovora, već se radi o ulaganjima koje je izvršila da bi nakon pregleda prostora i ugovaranja zakupa dovela prostor u stanje pogodno za obavljanje ugovorene djelatnosti.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj
dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se
ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim
odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10. Osnovano međutim žalbenim navodima tuženik upućuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 347. ZOO-a. Ovom odredbom propisano je da kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina obveza se gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze.

 

11. Među parničnim strankama zaključen je ugovor o zakupu poslovnog prostora kojim tuženik kao zakupodavac preuzeo obvezu predaje u posjed poslovnog prostora u R. u površine 178 m2. Istodobno se tužiteljica kao zakupnik poslovnog prostora obvezala plaćati zakupninu i započeti obavljati djelatnost frizerskog salona i salona za uljepšavanje od 15. veljače 2012. te dati na ime osiguranja 6 bjanko vlastitih mjenica s klauzulom bez protesta uz mjenično očitovanje. Isto tako, tužiteljica kao zakupnik obvezala se podmirivati tekuće režijske troškove poslovnog prostora te se obvezala da prostor neće dati u podzakup i da će ga nakon prestanka ugovornog odnosa vratiti zakupodavcu. Pored toga, ugovorom se obvezala zakupodavcu omogućiti nesmetano izvođenje radova na održavanju poslovnog prostora na teret zakupodavca i upravitelja zgrade te provoditi sve mjere zaštite od požara propisane zakonom o zaštiti od požara, time da je potpisom ugovora o zakupu i primopredajnog zapisnika, potvrdila da je poslovni prostor primila u viđenom stanju i da je suglasna da će prostor urediti o vlastitom trošku te da se odriče prava primjene instituta stjecanja bez osnove i poslovodstva bez naloga.

 

12. U okviru nabrojanih obveza ugovornih strana prvostupanjski sud zaključuje kako je obavljanje djelatnosti tužiteljice onemogućeno zbog događaja za koji odgovara G. R..

 

13. Prije svega valja reći da je prema ocjeni ovoga suda zaključak suda prvog stupnja pogrešan kraj činjenice da su stranke u ugovorni odnos stupile 12. prosinca 2011. i da sama tužiteljica navodi da problema sa neugodnim mirisima nije bilo do 2014. ili 2015., zbog čega je neosnovan stav prvostupanjskog suda da je tuženik činjenicu postojanja neugodnih mirisa prešutio tužiteljici, budući ova okolnost, prema navodima same tužiteljice, nije ni postojala par godina nakon sklapanja ugovora.

 

14. Pored toga, od značaja je i okolnost da su stranke u čl. 18. Ugovora o zakupu ugovorile da „Potpisom Ugovora o zakupu i primopredajnog zapisnika, zakupnik potvrđuje da je poslovni prostor primio u viđenom stanju i da je suglasan da će prostor urediti o vlastitom trošku te da se odriče prava primjene instituta stjecanja bez osnove i poslovodstva bez naloga (bez obzira da li je u poslovni prostor ulagao sa ili bez suglasnosti zakupodavca).“. Zapisnik o primopredaji tužiteljica je potpisala dana 16. prosinca 2011. i njime potvrđuje da prostor preuzima u viđenom stanju te da preuzima obvezu uređenja prostora i privođenja ugovornoj namjeni na vlastiti trošak (čl. 8. Zapisnika). S obzirom da je tužiteljica preuzela poslovni prostor u viđenom stanju to znači da je isti pregledala, da je bila upoznata s njegovim stanjem, a sama klauzula „u viđenom stanju“ znači da se smatra da je tužiteljica u potpunosti upoznata s predmetom ugovora o zakupu, tim više jer je radove na prilagodbi prostora obavljanju djelatnosti frizerskog salona i salona za uljepšavanje izvodila neposredno nakon sklapanja ugovora o zakupu (2011. i početkom 2012.) a tek nakon proteka 8 godina ukazuje na sve skrivene nedostatke u instalacijama, izolaciji i fasadi te ventilaciji koje je otkrila tek po izvođenju radova i za koje tvrdi da za njih nije znala.

 

15. U tom smislu polazeći od činjenice da je predmetni ugovor sklopljen na temelju prethodno objavljenog javnog natječaja te da je tuženica potpisala da je prostor primila u viđenom stanju i preuzela obvezu da će prostor urediti o vlastitom trošku te da se odriče prava primjene instituta stjecanja bez osnove i poslovodstva bez naloga, kao i da tužiteljica nije koristila ovlaštenja iz odredbe čl. 11. st. 1. ZZKPP-a (ili raskinula ugovor ili tražila sniženje zakupnine), tuženik je kao zakupodavac ispunio ugovornu obvezu: predao je tužiteljici poslovni prostor u stanju utvrđenom ugovorom (sukladno odredbama javnog natječaja), dakle u onome stanju kojeg je tužiteljica prethodno vidjela i takvog (u „viđenom“ stanju) prihvatila uzeti u zakup.

 

16. Posebno se napominje i da potraživanje tužiteljice predstavlja ulaganje u poslovni prostor koje je izvršila svojom voljom radi prilagodbe prostora svrsi obavljanja djelatnosti frizerskog salona i salona za uljepšavanje, a koje ulaganje ne može potraživati od tuženika, jer je isto izričito isključeno u Ugovoru o zakupu. Šteta koju bi tužiteljica eventualno mogla imati je da se zbog nedostatka prostora smanjila njena poslovna aktivnost u istom, što je dovelo do smanjenja dobiti, ali to tužiteljica niti ne navodi da se desilo niti potražuje takvu štetu.

 

17. Isto tako, provedenim dokazima nije utvrđeno koja je obveza tužiteljice postala nemoguća kao ni da bi to bilo uslijed događaja za koji odgovara tuženik. Prema ocjeni ovoga suda tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi sanacija bila nemoguća nego je utvrđeno da bi ona bila toliko opsežna da bi iziskivala sanaciju cijele ulice uključujući i prometnicu te je utvrđeno da je upravo tužiteljica svojim postupanjem unatoč volji tuženika onemogućavala djelatnike izvođača da uđu u poslovni prostor (suprotno čl. 10. ugovora) i pokušaju izvršiti sanaciju.

 

18. Budući dakle prema ocjeni ovoga suda tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužiteljica bila onemogućena u obavljanju svoje djelatnosti iz razloga za koje odgovara G. R.- dakle zbog imisija – smrada, koji dolazi iz kanalizacije na koju ju tuženik kao zakupodavac nije upozorio prilikom sklapanja zakupnog odnosa, zbog čega da bi trpjela štetu u vidu uloženog u poslovni prostor koji je prilagodila djelatnosti obrta, od kojeg ulaganja je oduzet iznos amortizacije te uslijed utvrđenja da je tuženik uredno ispunio svoju obvezu i poslovni prostor dao u zakup i predao u posjed tužiteljici u viđenom stanju sukladno javnom natječaju i zaključenom pravnom poslu, to je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

19. Tužiteljica je u svakom trenutku mogla koristiti ovlaštenja iz odredbe čl. 11. st. 1. ZZKPP-a i raskinuti ugovor što nije učinila sve do veljače 2019. time da su učinci raskida ugovora određeni čl. 368. ZOO-a na način da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi, a strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

 

20. Rezimira li se iznijeto stranke su dakle dobrovoljno stupile u zakupni odnos poslovnog prostora po provedenom javnom natječaju uz klauzulu „u viđenom stanju“ te je tuženik kao zakupodavac ispunio ugovornu obvezu i predao u posjed tužiteljici kao zakupniku poslovni prostor i stranke su u ugovornom odnosu bile preko 7 godina, kada je ugovor na zahtjev tužiteljice kao zakupca raskinut. Za pojavu imisija tuženik nije mogao znati u trenutku stupanja u ugovorni odnos niti je svojim postupanjem skrivio pojavu ovog nedostatka zakupljenog prostora. Tijekom postupka nije utvrđeno da bi otklanjanje nedostatka bilo u cijelosti onemogućeno. U tom smislu ovdje ne možemo govoriti da bi obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postala nemoguća zbog događaja za koji odgovara druga strana u smislu odredbe čl. 374. ZOO-a. Tužiteljica u trenutku pojave imisija nije iskoristila pravo na raskid ugovora nego je to učinila po proteku određenog vremena te sukladno zakonom propisanim učincima raskida ugovora iz čl. 368. ZOO-a nema pravo na povrat uloženog u predmetni poslovni prostor radi njegove prenamjene u vidu prilagodbe ugovorenoj djelatnosti, dok eventualnu štetu u vidu gubitaka u poslovanju tužiteljica činjenično ne obrazlaže niti ne traži.

 

21. Zbog svega navedenog ovaj sud je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio toč. I. pobijane presude u cijelosti i dio toč. II. izreke pobijane presude kojim je usvojen zahtjev za naknadu troškova postupka, tako da je odbio tužbeni zahtjev za isplatu tužiteljici kao vl. frizerskog obrta studio „H.“, R., iznosa od 43.004,16 EUR / 324.018,88 kn zajedno sa zateznom kamatom, koja na taj iznos teče od 02. veljače 2019. do isplate. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 9.959,88 EUR / 75.042,72 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Uslijed takve odluke o glavnoj stvari ovom drugostupanjskom odlukom potrebno još odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

22. Tuženiku je valjalo priznati troškove sastava odgovora na tužbu sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22. i 126/22. – nastavno: Tarifa), zastupanja na ročištima 10. lipnja 2021., 21. listopada 2021. i 28. veljače 2022., sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po 663,61 EUR (ranije 5.000,00 kn), zastupanja na ročištima 21. rujna 2020. i 29. listopada 2020., sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife u iznosima od po 331,81 EUR (ranije 2.500,00 kn), a sve navedene iznose treba uvećati i za PDV po stopi od 25%, sukladno Tbr. 42. Tarife u iznosu od 995,42 EUR (ranije 7.500,00 kn). Tuženiku, za razliku od navedenih, nisu priznati troškovi zastupanja na ročištima 21. rujna 2020. i 29. listopada 2020., sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife nego po Tbr. 9. toč. 2. Tarife obzirom je na istima raspravljano jedino o procesnim pitanjima. Isto tako, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu koji nije u dovoljnoj mjeri određen u smislu odredbe čl.164. ZPP-a, a koji u konačnici tuženik, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, niti neće podmirivati. Tuženiku je priznat trošak u ukupnom iznosu od 4.977,11 EUR (ranije 37.500,00 kn).

 

23. Zbog uspjeha sa žalbom valja mu priznati i troškove sastava žalbe protiv pobijane presude u iznosu od 1.244,28 EUR, sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife i iznos od 311,07 EUR na ime PDV-a po Tbr. 42. Tarife, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 577,34 EUR, što znači da ukupno priznati troškovi tuženika iznose 2.132,69 EUR pa je u konačnici naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u tom iznosu.

 

24. Nepobijani dio toč. II. izreke presude kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom  parničnog troška preko iznosa od 9.959,88 EUR / 75.042,72 kn ostaje neizmijenjen.

 

U Varaždinu 17. listopada 2024.