1

Poslovni broj: Gž-1105/2024-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1105/2024-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V AT S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB:..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u B., Stalna služba u D., protiv tuženika M. Z. iz S. D., OIB:.., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku iz B., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P-1237/2023-56 od 8. svibnja 2024., dana 17. listopada 2024.,

 

r i j e š i o j e

 

Usvaja se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj: P-1237/2023-56 od 8. svibnja 2024. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 24.890,94 EURA zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.187,50 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja navedene presude pa do isplate.

 

2. Navedenu odluku pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud ukine presudu i vrati istu na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili da presudu prvostupanjskog suda preinači i usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev, uz obvezu naknade troškova parničnog postupka tužitelju kao i troška sastava ove žalbe.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo shodno postojećim i važećim propisima, pa predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

 

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Među strankama je nesporno da se tuženik temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/2011 od 3. siječnja 2013. naplatio od tužitelja za iznos od 303.294,02 kn/40.250,03 EURA kao i da je navedena presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-188/14 od 10. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

6. Kako je sporno radi li se u konkretnom slučaju kod tuženika o stjecanju bez osnove za navedeni iznos, te je li tuženik u obvezi vratiti naplaćeni iznos po naknadno ukinutoj pravomoćnoj presudi, prvostupanjski sud tvrdi, pozivom na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi broj 679/11 od 2. travnja 2015., za koje smatra da je dužan primijeniti u konkretnom slučaju, da kada je tužitelj vodio sudski spor protiv Republike Hrvatske i temeljem pravomoćne presude naplatio potraživanje od iste, a potom pravomoćna presuda bude ukinuta, da ne mora vratiti primljeni (naplaćeni) iznos, jer bi mu vraćanjem tog iznosa  bio povrijeđeno pravo na mirno uživanje prava vlasništva, a to bi u suprotnom značilo i povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

7. Tužitelj u žalbi tvrdi da je tuženik znao, odnosno morao znati da je u inicijalnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/11 od 3. siječnja 2013. tamo tužena Republika Hrvatska podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek i da je postojala mogućnost da uvažavanjem iste njegova pravna osnova otpadne, odnosno da samim time neće biti osnovana isplata prema njegu iz te presude, ali je tuženik unatoč tome naplatio u ovrsi svoju tražbinu. Stoga tužitelj brani tezu da pogrešno prvostupanjski sud tumači navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava Solomon protiv Hrvatske, jer je u toj odluci bio sporno što se država imala pravo služiti posebnim pravnim lijekom – zahtjevom za zaštitu zakonitosti, kojeg posebnog pravnoj lijeka više nema, a da kod primjene te odluke treba voditi računa i o odnosu države i javnog interesa spram privatnog interesa, što prvostupanjski sud nije razmotrio u istoj. Stoga smatra da u konkretnoj situaciji treba primijeniti odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/1,– dalje: ZOO) sve pozivom na pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023.

 

8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj sud nije našao da je ista opterećena bitnom povredom odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Isto tako nije počinjena ni jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Međutim, pravilno smatra tužitelj da pravni stav izražen u navedenoj presudi Europskog suda za ljudska prava nije primjenjiv na konkretan predmet spora, jer isti polazi od pretpostavke da postojanje duga potvrđeno obvezujućom i provedivom presudom pruža korisniku presude legitimno očekivanje da će se dug naplatiti, pa da bi oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj odluci vlasti prekršile načelo pravne sigurnosti sadržano u čl. 6. protokola 1. Konvencije, s obzirom da je protiv navedene pravomoćne sudske odluke Republika Hrvatska podnijela izvanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti, zatraživši ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja.

 

10. Međutim kako je tuženik mogao i morao znati da postoje izvanredne okolnosti zbog kojih je isplata po navedenim odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda  neizvjesna jer je protiv navedene pravomoćne presude Republika Hrvatska podnijela reviziju, kao pravni lijek koji se uobičajeno koristi radi preispitivanja pravomoćnih odluka nižih sudova, te da postoji mogućnost da navedene presude po revizijskoj odluci Vrhovnog suda budu ukinute, pa se nije mogao pouzdati u pravomoćnost istih, pogrešno se prvostupanjski sud poziva na primjenu navedene presude u konkretnom slučaju, već u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti za ocjenu odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva odredbu čl. 1111. ZOO-a, te pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. s obzirom da je isplatom po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta otpala pravna osnova pa je imovina tužitelja prešla tuženiku bez pravne osnove.

 

11. Kako zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjski sud nije raspravio ni utvrdio sve odlučne činjenice važne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, valjalo je primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a usvajanjem žalbe tužitelja ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak koji će, polazeći od činjenice da je tuženik istaknuo prigovor prijeboja jer je u međuvremenu tužitelj pravomoćno obvezan na isplatu iznosa od 78.797,09 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka po istoj osnovi temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-55/2017-28 od 23. prosinca 2019. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-56/2020, a vodeći računa da tuženik nije pasivno legitimiran na vraćanje poreza, doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i osnovanosti prigovora radi prijeboja, uključujući i o troškovima cjelokupnog postupka.

 

U Varaždinu 17. listopada 2024.