1

Poslovni broj Gž-1033/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P., nositeljice O.-a A. P. iz G., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Z. Z.-B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika F. P. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u K., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-748/2017-47 od 1. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2024.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-748/2017-47 od 1. veljače 2021. u točkama II. i III. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je utvrđeno da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-1157/17 od 14. ožujka 2017., koja se provodi na nekretninama tužiteljice i to za iznos od 2.534,27 kn. U točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da ista ovrha nije dopuštena za iznos od 243.481,49 kn te je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki III. izreke naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 10.712,19 kn, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica, pobijajući presudu u točkama II. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP). 

 

3. U žalbi navodi da je u postupku isticala prigovor na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, koji da je trebao izvršiti dopunu nalaza, što da nije učinio pa da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Tako da je nerazjašnjeno u kojem dijelu računa tuženika je navedena jedinična cijena bez PDV-a, tvrdi da su računi sastavljeni na njezinu štetu te da su protivni izričitim odredbama poreznih propisa. Osim toga da je vještak trebao izvršiti uvid u "računovodstvo tuženika" jer da korištenje najnižih cijena nije vjerodostojan temelj za odbijanje tužbenog zahtjeva, budući da nije utvrđena najniža cijena nekog drugog proizvođača. Ističe da je tijekom postupka prigovarala računu broj ... u kojemu da nije iskazan rabat u kunama te ni za jedan proizvod nije iskazan posebno PDV. Navodi da je s tuženikom bila u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o prodaji broj ..., prema kojem U. se kupac obvezuje platiti preuzetu robu prema cijenama iz važećeg cjenika prodavatelja pa da je za račune iz 2014. mogao biti korišten jedino cjenik iz te godine. Posebno da je neprihvatljivo obrazloženje u dijelu opravdanja naplate računa broj .... od 16. rujna 2002. koji je izdan na iznos od 31.906,73 kn i glasi na O. M. koji je zatvoren još 2003. pa da je taj račun u zastari. Smatra da nalaz vještaka ne može biti relevantan, budući da je vještak pribavio financijske podatke na web stranicama, da se račun temelji na neistinitoj popratnoj dokumentaciji pa da ovrha nije dopuštena u odnosu na cijeli iznos računa. Smatra nezakonitom i odluku o parničnom trošku, jer da je nejasno za koje radnje odvjetnika je priznat trošak, osporavajući da je u postupku održano pet ročišta za koja bi bilo opravdano priznati puni iznos troška zastupanja odvjetnika. Osim toga da je priznata nagrada odvjetniku za podneske koji nisu bili nužni za vođenje postupka.

 

4. Predlaže presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

 

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice te pritom nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

 

-da je ovrhovoditelj, ovdje tuženik, podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 246.015,76 kuna te da je ovršenica protiv rješenja o ovrsi broj Ovr-1157/17 od 14. ožujka 2017. podnijela žalbu tvrdeći da ne postoji dug te da je račun vratila ovrhovoditelju,

 

-da je tužiteljica rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-1157/2017 od 2. kolovoza 2017. kao ovršenica upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz kojih je izjavila žalbu protiv rješenja o ovrsi, odnosno iz razloga da ne postoji tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika koja je predmetom ovršnog postupka,

 

-da su stranke bile u ugovornom odnosu više godina, te da je između stranaka sklopljen Ugovor o prodaji broj ..., prema kojem ugovoru se tuženik kao prodavatelj obvezao isporučivati tuženici kao vlasnici O. A. P. proizvode iz njegovog prodajnog programa na osnovu pisanih ili usmenih narudžbi kupca, a tužiteljica se obvezala platiti preuzetu robu prema cijenama iz važećeg cjenika prodavatelja na dan sklapanja ugovora,

 

-da je, između ostalog, ugovoreno da se kupcu može odobriti na veleprodajne cijene osnovni rabat na fakturi, a kupac se obvezao platiti prodavatelju preuzetu robu na temelju računa prodavatelja,

 

-da je između stranaka sklopljen Anex ugovora o prodaji broj ..., bez datuma, prema kojemu je ugovorena visina rabata specificirano po pojedinim dobavljačima, u rasponu od 10% do 20%, da je cijena ugovorena kao veleprodajna cijena iz važećih cjenika na dan sklapanja ugovora te da se na cijenu obračunava PDV,

 

-da je tuženik tužiteljici isporučio robu koja je navedena u narečenim računima, s tim što je tužiteljica račun na iznos od 214.109,03 kn vratila tuženiku uz prigovor od 2. ožujka 2015. u kojemu je navela da ni cijena niti rabat koji su iskazani u računu nisu u skladu s dogovorom koji je postignut u vrijeme nabave zaštitnih sredstava,

 

-da je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da je do dana izdavanja prijepornog računa između stranaka postojao sporazum o rabatu od 30%,

 

-da je radi osiguranja tražbine tuženika tužiteljica izdala bianco zadužice na iznos od 300.000,00 kn,

 

-da su svi proizvodi koji su navedeni u prijepornom računu preuzeti tijekom 2014., da je cijena proizvoda koji su isporučeni tužiteljici formirana na način da je od veleprodajne cijene prema važećem cjeniku oduzet ugovoreni rabat te je na taj iznos dodan iznos PDV-a,

 

-da je prijeporni račun izdan u skladu s pozitivnim propisima te da nije točna tvrdnja tužiteljice da je u računu dva puta obračunat iznos PDV-a.

 

8. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ovrha nije opravdana za iznos od 2.534,27 kn, jer da tuženik nije na nedvojbeni način dokazao da je cijena proizvoda u tom iznosu formirana na ugovoreni način pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev, a u odnosu na preostali iznos utvrđuje da je ovrha dopuštena, budući da je tuženik tužiteljici isporučio sve proizvode koji su u računu u tom iznosu navedeni te da je cijenu obračunao prema ugovoru sklopljenom između stranaka pa u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak zastupanja odvjetnika srazmjeno uspjehu u parnici, u iznosu od 10.712,19 kn.

 

9. Prije svega treba navesti da je sud u ovom parničnom postupku ograničen na raspravljanje činjenica koje su iznesene u žalbi tužiteljice kao ovršenice protiv rješenja o ovrsi, zbog kojih razloga je upućena na parnicu. Naime, tužiteljica je upućena na parnicu zbog tvrdnje da tražbina tuženika, u tom postupku ovrhovoditelja, u iznosu navedenom u prijedlogu za ovrhu ne postoji. Treba navesti da u rješenju o upućivanju na parnicu nije navedeno iz kojeg žalbenog razloga iz čl. 50. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje OZ) se tužiteljica upućuje na parnicu. Sud u ovršnom postupku donosi rješenje o upućivanju ovršenika na parnicu ako je žalba izjavljena iz razloga iz čl. 50. st.1. toč.7. i točaka 9.-11. OZ-a te ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga. Iako se žalba tužiteljice kao ovršenice u osnovi ne bi mogla podvesti ni pod jedan od navedenih žalbenih razloga, budući da tužiteljica nije ustvrdila da je tražbina iz ovršne isprave prestala  (točka 9.) niti da je ispunjenje tražbine odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno (točka 10.), s obzirom na činjenicu da je doneseno rješenje o upućivanju na parnicu, tužiteljica ima legitimaciju za vođenje parnice. Međutim, činjenice  koje je ovlaštena u parničnom postupku isticati su ograničene žalbenim razlozima zbog kojih je upućena na parnicu, a to bi bila tvrdnja da tražbina ne postoji.

 

10. U prvostupanjskom postupku je pravilno utvrđeno da tražbina tuženika prema tužiteljici postoji u iznosu od 243.481,49 kn, pri čemu je pravilan zaključak suda da je tuženik u ovom postupku dokazao da je tužiteljici isporučio robu u svezi koje je izdao račun 30. siječnja 2015. (pri čemu drugi račun na iznos od 31.906,73 kune nije osporen), da tužiteljica robu nije platila, već je račun s iznosom od 214.109,03 kuna vratila, štoviše da nije platila ni dio koji bi, prema njezinom mišljenju bio sukladan ugovoru koji je sklopljen između stranaka pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovano odbijen, budući da ovrha radi isplate iznosa od 243.481,49 kuna nije nedopuštena.

 

11. Tužiteljica u žalbi iznosi tvrdnje koje je bez uspjeha isticala i tijekom prvostupanjskog postupka, ukazujući na navodne formalne nedostatke prijepornog računa, a koji prigovori su otklonjeni nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. Nalaz vještaka je pravilno ocijenjen kao potpuno jasan i sukladan ispravama u spisu pa nije bilo potrebno nalaz dopunjavati na način kako to tužiteljica sugerira u žalbi.

 

12. Tužiteljica u žalbi ukazuje i na zastaru tražbine iz računa broj ... pa treba ponoviti da tužiteljica nije zbog tog žalbenog razloga ( čl. 50. st.1. toč.11. OZ-a) upućena na parnicu, zbog čega sud nije ovlašten ocjenjivati osnovanost tog prigovora.

 

13. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime, tuženik je djelomično uspio u sporu pa je trošak pravilno obračunat primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a. Glede visine troška, treba reći da je tuženik svoj zahtjev specificirao, da je u postupku održano šest ročišta te je tuženik dostavio tri obrazložena i jedan neobrazloženi podnesak te da se radi o trošku koji je bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica u žalbi ne pojašnjava koja konkretna radnja odvjetnika nije bila potrebna za vođenje parnice, već uopćeno osporava visinu dosuđenog troška pa na takav način ne može dovesti u pitanje zakonitost odluke suda.

14. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke potvrditi na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki I. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.         

 

 

U Rijeci 16. listopada 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.