Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1                    Poslovni broj: Gž-656/2024-2

 

 

               

    Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića br.1

 

                                                                                       Poslovni broj: Gž-656/2024-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZMO, Z., A…., OIB: … protiv tuženika H.c. d.o.o., Z.,, I. S., R. B…, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-144/2021-26 od 13. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-144/2021-26 od 13. lipnja 2024.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom označenom u izreci, presuđeno je tako da izreka presude u cijelosti glasi:

 

Nalaže se tuženiku, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 6.222,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od 8. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

 

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da drugostupanjski sud presudu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se žalbi tuženika protivi kao neosnovanoj.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja u iznosu 6.222,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 8. siječnja 2021. do isplate, s osnova naknade štete u visini 50% iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj u razdoblju od 1. studenoga 2019. do 30. studenoga 2020. isplatio svom osiguraniku S. G., kojemu je invalidnost, odnosno nesposobnost za rad uzrokovana ozljedom izvan rada, ozljeđivanjem u prometnoj nesreći koja se dogodila 17. srpnja 2001., a za koju nesreću je u parničnom predmetu vođenom kod Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-646/2007, u kojemu je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2099/2008 od 11. studenoga 2009., utvrđena odgovornost tuženika u omjeru 50% jer nije obavljalo svoju djelatnost održavanja ceste po pravilima struke, dok je u preostalom omjeru 50% utvrđena odgovornost osiguranika tuženika kao vozača motornog vozila, pri čemu se tužitelj pozvao na primjenu odredbi čl. 161. st. 1. i st. 2. toč. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine“ broj broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19., dalje: ZMO).

 

6. Suprotno navodima žalbe, odbijanjem prijedloga tuženika radi provođenja dopunskog knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost visine razlike između invalidske mirovine koju je tužitelj u utuženom razdoblju isplaćivao svom osiguraniku i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi osiguranik S. G. ostvario po redovnom tijeku stvari, imajući u vidu duljinu njegovog staža osiguranja do ozljeđivanja i duljinu razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu izostala uplata, prvostupanjski sud nije tuženika onemogućio u raspravljanju u ovoj parnici, jer utvrđivanje te okolnosti s obzirom na jasnu zakonsku odredbu iz čl. 161. st. 2. toč. 1. u vezi st. 1. ZMO-a ionako ne bi bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Zbog toga pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), na koju izričito upire žalitelj, a nije zahvaćena ni nekom drugom bitnom procesnom povredom na koju žalba ne ukazuje, a na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

7. Tijekom prvostupanjskog postupka nesporno je utvrđeno da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu od 10. ožujka 2004., osiguraniku tužitelja S. G. rođenom …, kod kojega je zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu i  pravo na isplatu invalidske mirovine počevši od 1. siječnja 2004. pa nadalje.

 

7.1. Nije bilo sporno, a utvrđeno je na temelju stranačkih navoda i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka od 19. studenoga 2003. o invalidnosti, donesenog u postupku tužitelja radi mišljenja o invalidnosti i preostaloj radnoj sposobnosti, da je invalidnost osiguranika tužitelja S. G. nastala kao posljedica ozljeđivanja u prometnoj nesreći 17. srpnja 2001. za koju je u omjeru 50% odgovoran tuženika zbog propusta održavanja ceste na kojoj je došlo do prometne nesreće, dok je odgovornost osiguranika tužitelja utvrđena isto u omjeru 50%.

 

8. Na temelju tužiteljevog obračuna isplata na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 7. siječnja 2021., koji u smislu čl. 230. ZPP-a ima svojstvo javne isprave, u prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužitelj svom osiguraniku S. G. nakon 1. siječnja 2019. do izdavanja obračuna, za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. studenoga 2020. isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od ukupno 93.764,09 kn, time da je 50% tog novčanog iznosa 6.222,32 eura / 46.882,05 kn[1].

 

9. Neosnovana je i žalbena tvrdnja tuženika o ostvarenom žalbenom razlogu iz čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 161. st. 2. toč. 1. u vezi st. 1. ZMO-a nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 6.222,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 8. siječnja 2021. kao prvog slijedećeg dana nakon dana izrade obračuna, pa do isplate.

 

10. Tužitelj ima pravo na naknadu štete od odgovorne osobe prema odredbama onog zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine u visini izvršene isplate zbog čega se za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za izvršena plaćanja osiguraniku za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. studenoga 2020. primjenjuju odredbe ZMO-a koje su bile u primjeni od 1. siječnja 2019. pa nadalje.

 

10.1. Odredbom čl. 161. ZMO-a na primjenu kojeg se pozivao tužitelj, propisano je:

- u čl. 161. st. 1. da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju,

- u čl. 161. st. 2. t.1. da naknada stvarne štete, koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, među kojima su i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu;

-u čl. 162. st. 1., da HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

 

11. Dakle, citiranom odredbom čl. 162. st. 2. toč. 1. ZMO-a, koja je bila na snazi i u primjeni u vrijeme isplata invalidske mirovine isplaćivane osiguraniku tužitelja za utuženo razdoblje, izričito je propisano da tužitelj ima pravo od odgovorne osobe potraživati naknadu štete u visini pune invalidske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku, neovisno o činjenici je li osiguranik tužitelja prije 1. siječnja 2019. ispunio uvjete za starosnu mirovinu. Pravo na starosnu mirovinu ostvaruje se temeljem rješenja tužitelja koje se donosi u upravnom postupku po zahtjevu samog osiguranika. Uz nespornu činjenicu da zahtjev za priznavanjem starosne mirovine za osiguranika tužitelja S. G. nije niti podnesen, pa da ne postoji niti odluka nadležnog upravnog tijela o priznavanju prava na starosnu mirovinu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj od tuženika ovlašten zahtijevati vraćanje novčanog iznosa koji je osiguraniku tužitelja stvarno isplaćen na ime invalidske mirovine, a ne razliku između invalidske mirovine i razmjernog djela starosne mirovine. Stoga je neutemeljena žalbena tvrdnja tuženika da za tužitelja isplatom invalidske mirovine osiguraniku S. G. u iznosu 93.764,09 kn za razdoblje 1. siječnja 2019. do 30. studenoga 2020. nije nastala nikakva šteta, pozivajući se na nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka I. L. prema kojemu bi tužitelj svom osiguraniku, pod pretpostavkom da nije bilo štetnog događaja radi kojeg mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, i pod pretpostavkom da bi on sa 65 godina života po redovitom tijeku stvari mogao ostvariti pravo na starosnu mirovinu, isplatio i na ime starosne mirovine za utuženo razdoblje isto iznos od 93.764,09 kn.

 

12. Kako je nesporno da je tužitelj svom osiguraniku S. G. na ime invalidske mirovine zbog nesposobnosti za rad uslijed ozljede izvan rada u razdoblju 1. siječnja 2019. do 30. studenoga 2020. isplatio iznos od 93.764,09 kn, a za nastanak te nesposobnosti za rad odgovoran je tuženik u omjeru 50%, te da je pravilno utvrđeno da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju onaj iznos koji je stvarno isplatio svom osiguraniku jer taj iznos predstavlja stvarnu štetu, tada je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom naložio tuženiku da tužitelju isplati polovinu tog iznosa odnosno 6.222,32  eura / 46.882,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2021. do isplate.

 

13. Slijedom svega naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ukazuje tuženik u žalbi, a niti oni na čije je postojanje ovaj žalbeni sud dužan paziti po službenoj dužnosti, valjalo je u izreci ove presude odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

14. Iz svih naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

 

Bjelovar, 8. listopada 2024.

 

                                                                                         Predsjednik vijeća    

                                                                                       Antun Dominko, v.r.

 

 


[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu