1

Poslovni broj: Gž R-143/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž R-143/2024-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić predsjednice vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., OIB:... iz Š., kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Š., protiv tuženice R. H., OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 28. svibnja 2024. broj Pr-68/2022-15, u sjednici vijeća 3. listopada 2024.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice te ukida presuda Općinskog suda u Šibeniku od 28. svibnja 2024. broj Pr-68/2022-15  pod toč. I. izreke i odbacuje tužba za utvrđenje da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku od 28. svibnja 2024. broj Pr-68/2022-15  pod toč. II. i III. izreke i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu naknade za troškove prijevoza na posao i s posla za razdoblje od 1. veljače 2018. do 9. veljače 2021. te od 1. ožujka 2021. do 1. rujna 2021. u mjesečnim iznosima od 37,69 EUR (ranije 286,00 kn) sa zateznom kamatom i zahtjev da se naloži tuženici daljnja isplata sukladno zakonu i važećem kolektivnom ugovoru.

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da tužitelj M. K. kao službenik Ministarstva unutarnjih poslova, PU Šibensko-kninske ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju naknadu za troškove prijevoza za razdoblje od 1. veljače 2018. do 9. veljače 2021. te od 1. ožujka 2021. do 1. rujna 2021. mjesečno u iznosu od 37,96 EUR/286,00 kn sa zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate te je naložena tuženici "daljnja isplata naknade za troškove prijevoza sukladno zakonu i važećem kolektivnom ugovoru", dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.200,00 EUR sa zateznom kamatom.

 

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22.) uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te naložiti tužitelju da naknadi tuženici trošak parničnog i žalbenog postupka.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla od mjesta stanovanja tužitelja do mjesta rada, za razdoblje od 1. veljače 2018. do 8. veljače 2021. te od 9. veljače 2021. do 1. rujna 2021., ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je tužitelj zaposlen kao službenik MUP-a, PU Šibensko-kninske i da je rješenjem tuženice utvrđeno da tužitelj u utuženom razdoblju ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza primjenom čl. 53. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, s obzirom je u provedenom postupku utvrđeno da je od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta rada udaljenost pješačkom rutom manja od 2 km, a da je u ranijem razdoblju tuženica isplaćivala tužitelju naknadu troškova prijevoza u skladu s ranije važećim čl. 49. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike te u skladu s Tumačenjem Zajedničke komisije za praćenje primjene tog ugovora od 31. listopada 2012. broj 21/59, kao i da je tuženica za daljnje razdoblje od 1. rujna 2021. donijela Odluku o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla kojom je utvrđeno da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova javnog prijevoza na temelju čl. 5. Izmjena Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 12/18.) kojom je u cijelosti izmijenjen čl. 53. Kolektivnog ugovora

 

- da se udaljenost u smislu čl. 5. st. 14. Izmjena Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 12/18.) utvrđuje prema planeru Hrvatskog autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz st. 1. toga članka, kao pješačka ruta

 

- da iz dopisa C. Š. d.o.o. proizlazi da na navedenoj pješačkoj ruti ne postoji nogostup, a što je razvidno iz fotografija u spisu, da nisu obilježene trake na kolniku na kojem se mogu kretati pješaci, da postoji pružni prijelaz bez pothodnika i jarak za odvodnju uz sam rub kolnika koji ničim nije osiguran,

 

na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje da kretanjem isključivo po kolniku koji je određen kao pješačka ruta prema kartografskoj podlozi Google Maps Hrvatskog autokluba za pješaka postoji rizik upadanja u jarak ili naleta vozila što bi svakodnevnim kretanjem tužitelja po istoj ugrozilo njegovu sigurnost i sigurnosti drugih sudionika u prometu, uzimajući u obzir i čl. 124. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prema kojem se pješak ne smije kretati niti zadržavati na kolniku (st. 1.) te se mora kretati nogostupom ili drugom površinom određenom za kretanje pješaka, odnosno površinom pokraj kolnika prikladnog za kretanje pješaka (st. 3.), pa kako se tužitelj u konkretnom slučaju po ruti koja je određena Odlukom te u naravi predstavlja kolnik bez nogostupa ne smije kretati niti zadržavati to ista ne ispunjava sigurnosne uvjete. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljev dolazak na posao i odlazak s posla moguć isključivo automobilom ili sredstvom javnog prijevoza drugim najkraćim alternativnim pravcem koji je dulji od 2 km, zaključno navodeći citiram: "(…)a suviše se u konkretnom niti ne radi o automobilskoj ruti sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) (…)", na temelju čega zaključuje da tužitelj ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza primjenom čl. 53. st. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

 

6. U žalbi tuženica navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je presuda proturječna sama sebi i njezinim razlozima, da nisu utvrđene činjenice koje bi opravdavale prihvaćanje tužbenog zahtjeva, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost, odnosno da sud nije iznio razloge na temelju kojih je prihvatio zahtjev pod toč. I. izreke niti se osvrnuo na tvrdnje tuženice da sud nije ovlašten odlučivati o navedenom zahtjevu, odnosno pravu na naknadu troškova prijevoza. O pravu tužitelja na naknadu troškova prijevoza odlučeno je Odlukom MUP-a, PU Šibensko-kninske u upravnom postupku koji je proveden po zahtjevu tužitelja i ta se odluka može ukinuti ili poništiti jedino u upravnom postupku od nadležnog drugostupanjskog tijela. Isto tako je proturječna toč. II. izreke jer je sud naložio isplatiti tuženici naknadu za razdoblje od 1. veljače 2018. do 9. veljače 2021. te od 1. ožujka 2021. do 1. rujna 2021., dok je u specifikaciji pojedinačnih iznosa obuhvatio cijeli mjesec veljaču 2018. Ponavlja da je udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja (Š.,) do mjesta rada (Š.,) manje od 2 km, kao i da je pješačka ruta, koja je ujedno automobilska ruta, asfaltirana cijelom svojom dužinom, ukazujući da je pravna osoba C. Š. d.o.o. odgovarajući na upit suda priložila mapu koja ne predstavlja adekvatnu pješačku rutu od prijavljenog prebivališta tužitelja do mjesta rada (prikazuje dulju rutu), pa nije bilo osnove uzeti u obzir očitovanje C. Š. d.o.o. Nadalje, ukazuje da je Tumačenjem br. 21/53 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike protumačeno da najkraća pješačka ruta mora udovoljavati uvjetu suvremenog zastora koji čini asfaltirana cesta ili betonska podloga ili podloga izgrađena od kocki, čemu u konkretnom slučaju pješačka ruta udovoljava jer je asfaltirana cijelom svojom dužinom, a što znači da postojanje nogostupa na pješačkoj ruti nije određeno kao uvjet o kojem ovisi pravo na naknadu troškova prijevoza.

 

7. Osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To iz razloga što su u presudi u potpunosti izostali razlozi na temelju kojih je sud usvojio zahtjev pod toč. I. izreke i pod toč. II. izreke u dijelu kojim se tuženici nalaže "daljnja isplata naknade za troškove prijevoza sukladno zakonu i važećem kolektivnom ugovoru". Isto tako iz razloga što utvrđenje suda - da pješačka ruta koja je utvrđena prema kartografskoj podlozi Google Maps Hrvatskog autokluba nije sigurna za tužitelja kao pješaka - ne proizlazi iz stanja u spisu jer niti iz jednog dokaza u postupku nije utvrđeno da se po kolniku ne smiju kretati pješaci, da postoji pružni prijelaz i jarak uz rub kolnika koji nije osiguran pa da iz tog razloga postoji opasnost od pada u jarak, kao i da sve to prikazuju fotografije s obzirom da fotografija nema u spisu niti su predložene/priložene kao dokaz, a niti je taj dokaz sud proveo (toč. 3. obrazloženja). Navedeno utvrđenje je proturječno i dopisu C. Š. d.o.o. iz kojeg proizlazi da po kolniku nije zabranjeno kretanje pješaka i da pješačka ruta nema nogostup u duljini od 350 m, kao i da je u cijelosti  asfaltirana, pa je u konačnici nejasan i proturječan zaključak suda da se ne radi o automobilskoj ruti sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) pa da iz tog razloga taj pravac ne može biti niti najkraća automobilska ruta. Sve su to proturječnosti u odnosu na sadržaj provedenih dokaza koji predstavljaju bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

8. Međutim, neovisno o počinjenoj bitnoj povredi ovaj sud je u mogućnosti ocijeniti žalbene navode tuženice primjenom čl. 373.a ZPP.

 

9. Predmet spora prije svega valja sagledati primjenom mjerodavnog prava koje propisuje zaštitu i ostvarivanje prava državnih službenika.

 

9.1. Zakon o policiji ("Narodne novine" br. 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16.) u čl. 1. st. 3. propisuje da se na pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

 

9.2. Zakon o državnim službenicima ("Narodne novine" br. 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., u daljnjem tekstu: ZDS) u čl. 63. propisuje da je odlučivanje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe upravna stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela (st. 1.), dok se na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe, osim onih iz stavka 1. ovoga članka, odgovarajuće primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa (st. 2.).

 

9.3. Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 112/17., 12/18., u daljnjem tekstu: KU) u čl. 62. propisuje da se sva rješenja o ostvarivanju prava, obveza i odgovornosti službenika i namještenika obvezatno u pisanom obliku i s obrazloženjem dostavljaju službeniku i namješteniku, s poukom o pravnom lijeku.

 

10. Odlukom MUP-a, PU Šibensko-kninske od 22. veljače 2018. broj 511-13-01-15-412/2018 (u daljnjem tekstu: Odluka) utvrđeno je da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla za razdoblje od 1. veljače 2018. nadalje.

10.1. U obrazloženju Odluke je navedeno da je po zahtjevu tužitelja proveden postupak u kojemu je utvrđeno da od mjesta prebivališta tužitelja u Š., do mjesta rada u Š., udaljenost pješačkom rutom iznosi manje od 2 km. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv Odluke može uložiti zahtjev za zaštitu prava ministru unutarnjih poslova u roku od 15 dana od primitka odluke i da se zahtjev podnosi putem Službe pravnih, financijskih i tehničkih poslova Policijske uprave.

 

11. Dakle, Odluka je donesena od tuženice kao poslodavca (po zahtjevu tužitelja) u pisanom obliku s uputom o pravnom lijeku, kako propisuje čl. 62. KU, koju je tužitelj bio ovlašten pobijati u skladu s odredbama općih propisa o radu kojima se uređuje postupak ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, a na koji opći propis o radu izričito upućuje čl. 63. st. 2. ZDS. 

 

11.1. Prema čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., u daljnjem tekstu: ZR), kao općem propisu, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (st.1.), ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (st. 2.), a zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa (st. 3.).

 

12. Kako je o zahtjevu tužitelja o pravu na naknadu troškova prijevoza odlučila tuženica (poslodavac), to ovaj sud nije nadležan ponovno odlučivati o istom pravu, pa je već to razlog radi kojeg je tužbu pod toč. I. tužbenog zahtjeva trebalo odbaciti. Osim toga i s obzirom da tužitelj nije zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava pred poslodavcem protiv Odluke kojom je utvrđeno da nema pravo na naknadu troškova prijevoza, to je prekludiran zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred sudom (čl. 133. st. 3. ZR), pa je usvajanjem zahtjeva za utvrđenje da tužitelj ostvaruje pravo (da ima pravo) na naknadu troškova prijevoza za utuženo razdoblje pod toč. I. izreke presude, kojom de facto poništava pravni učinak Odluke kojom je o tom pravu odlučio poslodavac, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP.

 

12.1. Radi toga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice ukinuo presudu pod toč. I. izreke i rješenjem odbacio tužbu u tom dijelu primjenom čl. 369. st. 2. ZPP.

 

13. S obzirom da je sud vezan za pravomoćnu i konačnu Odluku tuženice kojom je utvrđeno da tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza i da sud nije bio ovlašten ocjenjivati njezinu zakonitost, a time niti ponovno utvrđivati jesu li ostvarene pretpostavke za priznavanje tog prava sukladno čl. 53. st. 14. u vezi st. 1. KU, to nije bilo mjesta provođenju bilo kakvih dokaza na te okolnosti. Posljedično navedenom činjenice koje navodi prvostupanjski sud u obrazloženju presude (iako su proturječne sadržaju dokaza), a na temelju kojih izvodi zaključak - da tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza, u konkretnom slučaju nisu relevantne za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu s obzirom da je o tom pravu odlučeno pravomoćnom i konačnom odlukom koju ovaj sud nije ovlašten preispitivati.

 

13.1. Stoga je usvajanjem žalbe tuženice ovaj sud preinačio presudu pod toč. II. izreke i odbio zahtjev tužitelja za isplatu primjenom čl. 373.a ZPP.

 

14. Odlučujući o troškovima postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a. To imajući u vidu činjenicu da je pitanje prava na naknadu troškova prijevoza podložno tumačenju sudova s obzirom da u trenutku podnošenja tužbe (pa i žalbenog odlučivanja) ne postoji ustaljena i jedinstvena sudska praksa, odnosno da o tom pravnom pitanju postoji neujednačena sudska praksa (npr. ova odluka u odnosu na odluke Županijskog suda u Osijeku od 23. kolovoza 2021. broj Gž R-562/2021-2 te od 21. ožujka 2024. broj Gž R-961/2021-2.). U tim okolnostima očito tužba tužitelja nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh, pa bi u konkretnoj situaciji obvezivanjem na plaćanje troškova postupka (prema uspjehu) tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

 

15. Iz razloga navedenih pod toč. 14. obrazloženja odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

U Varaždinu 3. listopada 2024.

                           

                                                       

                                                                               Predsjednica vijeća

             

              Tatjana Ledinšćak-Babić v.r.