1

Poslovni broj: Gž-720/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž-720/2024-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić, predsjednice vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice R. J., OIB:... iz Ž., tužiteljice D. H. M., OIB:... iz J., i tužiteljice L. Ž., OIB:... iz H., koje zastupa punomoćnik P. B., odvjetnik u S., protiv tuženice R. H., OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu od 26. ožujka 2024. poslovni broj P-5484/2019, u sjednici vijeća 26. rujna 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu od 26. ožujka 2024. poslovni broj P-5484/2019.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I Utvrđuje se da su tužiteljice R. J. (OIB...), D. H. M. (OIB...) i L. Ž. (OIB...) suvlasnice realnog dijela nekretnine označene sa čest.zem.3016, z.ul.1014 k.o. Z., koji je u vještvu sudskog vještaka za geodeziju P. G., dipl.ing.geod. iz studenog 2021. i dopune vještva iz lipnja 2022., izrađenih u predmetu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu br. P-5484/2019, označen brojevima 13-14-15-16-13 u površini od 49m2 za po 1/3 dijela svaka.

 

II Ovlašćuju se tužiteljice R. J. (OIB...), D. H. M. (OIB...) i L. Ž. (OIB...) temeljem ove presude ishoditi parcelaciju nekretnine označena sa čes.zem.3016, z.u.1014 k.o. Z. na način da se iz navedene nekretnine izdvoji fizički i geometrijski točno određeni realni dio iste, pobliže označen u toč. I. izreke ove presude i tako izdvojeni dio formira kao samostalna čestica s novim brojem te provedbu geodetskog elaborata u katastru i zemljišnoj knjizi za k.o. Z..

 

III Ovlašćuju se tužiteljice R. J. (OIB...), D. H. M. (OIB...) i L. Ž. (OIB...) temeljem ove presude i geodetskog elaborata kojim će se izvršiti parcelacija nekretnine označena sa čes.zem.3016, z.u.1014 k.o. Z. na način da se iz navedene nekretnine izdvoji fizički i geometrijski točno određeni realni dio iste, pobliže označen u toč. I. izreke ove presude i tako izdvojeni dio formira kao samostalna čestica s novim brojem zatraži uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj čestici na svoja imena i za po 1/3 dijela svaka uz istodobno brisanje toga prava sa imena R. H..

 

IV Nalaže se tuženoj R. H. da u roku od 15 dana naknadi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 3.937,07 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od presuđenja do isplate."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.) uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. citirane zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljica.

 

3. Tužiteljice su podnijele odgovor na žalbu u kojem se protive žalbenim navodima, prihvaćaju stajalište prvostupanjskog suda i predlažu žalbu odbiti.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljica za utvrđenje prava suvlasništva svake u 1/3 dijela na realnom dijelu čest.zem. 3016 upisane u zk.ul. 1014 k.o. Z., označenog u skici vještaka P. G. brojevima 13-14-15-16-13 u površini od 49  m2, da su ovlaštene ishoditi parcelaciju i formiranje tog dijela nekretnine kao samostalne čestice provedbom geodetskog elaborata, te uknjižiti u zemljišnoj knjizi temeljem presude i geodetskog elaborata pravo suvlasništva na novoformiranoj nekretnini svaka u 1/3 dijela.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljica prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da nije osnovan prigovor pravomoćno presuđene stvari jer su tužiteljice u predmetu broj P-132/2010 tužbu temeljile na dosjelosti, dok je u ovom postupku pravni temelj stjecanja prava vlasništva na realnom dijelu nekretnine – građenje, pa između ta dva predmeta ne postoji objektivni identitet spora

 

- da je čest.zem. 3016 potok površine 481 m2, upisana u zk.ul. 1014 k.o. Z. kao vlasništvo R. H. – javno dobro u općoj uporabi na upravljanju Hrvatskih voda

- da je uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje geodetskog vještaka utvrđeno da se na predmetu spora nalaze tri objekta, glavni objekt izgrađen od kamena pokriven dvostrešnim krovom i označen na skici – O1, te južno i istočno od njega dva pomoćna objekta označena – O2 i O3, da objekt O1 zahvaća tlocrtnu površinu od 25 m2 te u naravi predstavlja staru ribarsku kamenu kuću, dok su objekti označeni O2 i O3 svaki po 3 m2 i na njih tužiteljice ne polažu pravo, te da je u dopuni nalaza vještaka na temelju pribavljenih podataka Hrvatskog hidrogradskog instituta iz S. prikazana plavom bojom linija SVVV (srednjih viših visokih voda) dok linija cian boje predstavlja liniju koja je 6m udaljena od linije SVVV, iz čega proizlazi da je dio kčbr. 3016 označen točkama 1-12 u površini od 85 m2 zahvaćen pomorskim dobrom, dok predmetni dio nekretnine koji je određen točkama 13-14-15-16-13 na skici vještaka u površini od 49 m2 te obuhvaća objekt O1 i pripadajuće zemljište nužno za uporabu objekta (1 m širine oko objekta) - ne predstavlja pomorsko dobro

 

- da iz iskaza svjedoka Z. D. i T. B. opisanih pod toč. 12. i 13. obrazloženja proizlazi da je objekt (kamenu kućicu) sagradio otac tužiteljica 1950./51. na temelju odobrenja tadašnjih vlasnika zemljišta (obitelji T.), da su od tada roditelji tužiteljica, a nakon njih tužiteljice, objekt nesmetano koristile, dok iz iskaza tužiteljice R. J. proizlazi da je njezinom ocu vlasnik zemljišta T. M. poklonio dio zemljišta da bi sagradio kućicu, pa je njezin otac od 1954. do 1957. sagradio kućicu u kamenu gdje je držao mreže i ribarski pribor, koja je od tada do danas u vlasništvu njihove obitelji, te im nitko nije osporavao pravo vlasništva

 

- da predmet spora ne predstavlja javno vodno dobro (potok) kako je upisano u zemljišnoj knjizi jer na predmetnoj nekretnini ne postoji potok, korito potoka ili sl. što bi upućivalo da se u naravi radi o vodnom dobru kako je definirano Zakonom o vodama, a što je sud utvrdio kako u ovom postupku tako i u postupku broj P-132/2010,

 

pa prihvaćajući iskaze svjedoka i tužiteljica utvrđuje da se predmetno zemljište kao i čitava uvala V. Z. u davnini smatrala vlasništvom obitelji T., te kako je T. M. poklonio ocu tužiteljica dio zemljišta za izgradnju kamene kuće koju je on izgradio u razdoblju od 1954. do 1957., nakon čega nitko od obitelji T., ali niti itko drugi ocu tužiteljica V. H. a niti tužiteljicama nakon njegove smrti nije osporavao pravo vlasništva i posjeda tog dijela nekretnine, prvostupanjski sud zaključuje da je V. H. građenjem stekao pravo vlasništva primjenom pravnog pravila iz paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) koje je omogućavalo stjecanje prava vlasništva građenjem ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se istome nije protivio, ukazujući da je stajalište o stjecanju prava vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu izraženo u odluci USRH broj U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008., kao u i odlukama VSRH Rev-385/2010, Rev-179/2008 i Revx-804/2018, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev pod toč. I. izreke presude.

 

7. U žalbi tuženica ustraje u istaknutom prigovoru presuđene stvari, tvrdeći da se zahtjev iz ovog predmeta i predmeta broj P-132/2010 temelji na istoj činjeničnoj osnovi i da su u oba postupka izvedeni isti dokazi. Navodi da je čest.zem. 3016 od osnutka zemljišne knjige i katastra upisana kao javno dobro – potok i da taj status nije prestao na način propisan Zakonom o vodama, pa smatra da su tužiteljice trebale pokrenuti postupak utvrđenja prestanka statusa javnog vodnog dobra, a potom bi se moglo raspravljati o stjecanju prava vlasništva na nekretnini koja taj status više nema, odnosno smatra da je usvajanjem zahtjeva tužiteljica prvostupanjski sud zanemario odredbe Zakona o vodama i da je sam utvrdio prestanak statusa javnog vodnog dobra. Pa i da nekretnina nema status vodnog dobra, smatra da tužiteljice nisu mogle steći pravo vlasništva jer je u vrijeme izgradnje vrijedio režim društvenog vlasništva.

 

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a na koju ukazuje tuženica u žalbi.

 

8.1. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji objektivni identitet između predmeta spora u ovom postupku i predmeta spora u predmetu broj P-132/2010, s obzirom da se zahtjev tužiteljica u predmetu broj P-132/2010 činjenično temeljio na tvrdnjama da su stekle pravo vlasništva na realnom dijelu nekretnine na temelju dosjelosti kao pravnom osnovu za stjecanje prava vlasništva, dok se zahtjev tužiteljica u ovom sporu temelji na pravnom osnovu – građenju njihovog oca kao pravnog prednika i potom njihovim nasljeđivanjem stečenog prava, pa stoga žalbeni navodi kojima tuženica i dalje ustraje u tvrdnji da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari i da je iz tog razloga ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a - nisu osnovani.

 

9. Utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava na temelju kojeg je prvostupanjski sud usvojio zahtjev tužiteljica kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

 

10. Žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da je čest.zem. 3016 od osnutka zemljišne knjige i katastra upisana kao javno dobro – potok i da je status javnog vodnog dobra moguće ukinuti samo u upravnom postupku primjenom Zakona o vodama, nisu od pravno relevantnog značenja u konkretnom slučaju. To iz razloga što je prvostupanjski sud na uviđaju uz sudjelovanje geodetskog vještaka nedvojbeno utvrdio da realni dio nekretnine koji je predmet postupka (kao i cijela nekretnina) ne predstavlja vodno dobro, odnosno da nekretnina nije potok, korito potoka ili sl. što bi se moglo povezati s vodnim dobrom u smislu Zakona o vodama ("Narodne novine" br. 66/19., 84/21., 47/23.), s time da saslušani svjedoci, kako u ovom postupku tako i u predmetu broj P-132/2010, izričito tvrde da na toj nekretnini nikada nije bio potok.

 

10.1. Dakle, s obzirom je sud bez svake sumnje utvrdio da nekretnina nije vodno dobro, a da je ovlašten (i dužan) u postupku utvrditi za potrebe odlučivanja o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva - da li nekretnina može biti objektom prava vlasništva - to za navedeno utvrđenje nije potrebno ukinuti status vodnog dobra nekretnini u upravnom postupku, kako navodi tuženica, već je dovoljno u ovom postupku utvrditi da nekretnina taj status nema s obzirom na stanje u naravi i da posljedično tome može biti objektom prava vlasništva.

 

11. Pravilno je i daljnje utvrđenje prvostupanjskog suda da predmetni dio nekretnine ne predstavlja niti pomorsko dobro, što je sud utvrdio na temelju pribavljenih podataka i provedenog vještačenja, i što kao pravilnim prihvaća ovaj sud, a koje utvrđenje tuženica žalbom ne osporava.

 

12. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da nije moguće zasnovati pravo vlasništva na temelju građenja na nekretnini koja je u društvenom vlasništvu. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz paragrafa 418. OGZ-a zaključio da je otac tužiteljica građenjem stekao pravo vlasništva, sve uzimajući u obzir da je predmetni objekt sagrađen svakako u razdoblju od 1951. do 1957., pa su pravni učinci stjecanja prava vlasništva nastupili primjenom navedenog materijalnog prava, u vezi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst). Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka kako u ovom postupku tako i u predmetu broj P-132/2010 proizlazi da je prednik tužiteljica sagradio kuću uz dopuštenje obitelji T. koja se smatrala vlasnikom gotovo svih nekretnina u uvali V. Z. da bi je koristio u svrhu ribarenja (za držanje mreža, alata, pribora), te niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da se gradnji ikada itko protivio, kao niti da je predniku tužiteljica (ili tužiteljicama) osporavao pravo vlasništva. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je prednik tužiteljica stekao pravo vlasništva građenjem i da je to pravo nakon njegove smrti (2004.) nasljeđivanjem prešlo na tužiteljice kao njegove kćeri svake u 1/3 dijela.

 

13. Da se pravo vlasništva može steći na nekretnini u društvenom vlasništvu primjenom pravnog pravila iz paragrafa 418. OGZ-a ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se istome nije protivio izraženo je pravno stajalište u više odluka VSRH, pa tako npr. u odluci broj Rev-1735/2015 od 5. veljače 2020. i Revx-804/2018 od 16. srpnja 2019., radi čega shvaćanje tuženice nije pravilno.

 

14. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. I., II. i III. izreke, kao i pod toč. IV. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a s obzirom da na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud u žalbenom postupku ne pazi po službenoj dužnosti u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a tuženica sadržajno ne iznosi žalbene razloge.

 

15. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 26. rujna 2024.

 

 

                      Predsjednica vijeća

                                                                                                               

                                                                                                                    Tatjana Ledinšćak-Babić v.r.