1

Poslovni broj: Gž-858/2024-2

Poslovni broj: Gž-858/2024-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u ostavinskom predmetu iza pokojnog O. K., iz S.R. Nj., rođenog …, a preminulog …, odlučujući o žalbi G. K., supruge ostavitelja i E. H. P., kćerke ostavitelja, protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. travnja 2024. poslovni broj O-6114/2023-6, 26. rujna 2024.,

riješio je

Žalba G. K. i E. H. P. odbija se kao neosnovana, a prvostupanjsko rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. travnja 2024. poslovni broj O-6114/2023-6 se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Općinski građanski sud u Zagrebu oglasio se apsolutno nenadležnim u ostavinskom postupku iza pokojnog O. K. te je  obustavio ostavinski postupak.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja u zakonskom roku žale se G. K., supruga ostavitelja i E. H. P., kćerka ostavitelja, zbog svih razloga navedenih u odredbi članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.-Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, a pobijano prvostupanjsko rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba G. K.  i E. H. P. nije osnovana.

4. Predlagateljice u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, no međutim, u svojoj žalbi ne navode u čemu bi se konkretno sastojala eventualno počinjena bitna povreda zbog čega je ovaj sud prvostupanjsko rješenje u odnosu na taj žalbeni razlog ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsko rješenje na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da  prvostupanjsko rješenje nije opterećeno bitnom povredom.

5. Prvostupanjski sud je na temelju izjave E. H. P. utvrdio kako je ostavitelj imao na dan smrti … posljednje uobičajeno boravište na adresi u S.R. Nj. te je ostavitelj na navedenoj adresi živio zajedno sa predlagateljicom G. K. i to od 1995. u kontinuitetu pa sve do smrti. Također, istaknula je da se težište životnih okolnosti ostavitelja upravo odvijalo u Nj. s time da je ostavitelj osim što je radio u Nj. imao svoje poslovnice i u G. i u H. Skoro svaki mjesec bi dolazio u H. zbog posla, a njemački jezik je pričao perfektno te je znao i hrvatski jezik. U odnosnu na imovinu u R. H. posebno je istaknula da je ostavitelj imao 1/2 udjela u trgovačkom društvu T. K. d.o.o. za prijevoz, trgovinu i usluge u N., dok druge imovine u R. H. nije imao. Predlagateljica E. H. P. je posebno napomenula da je ostavitelj od 1995. primao mirovinu u Nj., ali je i dalje radio. S obzirom da je ostavitelj preminuo, dolazi do neposredne primjene UREDBA (EU) broj 650/2012 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (dalje: Uredba). Temeljem odredbe članka 4. Uredbe sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti.  Temeljem odredbe članka 15. Uredbe propisano je da kad se pred sudom države članice pokrene postupak o nasljednoj stvari za koji taj sud u skladu s Uredbom nije nadležan, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je točkom 23. Preambule Uredbe, između ostalog, propisano da bi radi utvrđivanja uobičajenog boravišta tijelo koje se bavi nasljeđivanjem trebalo izvršiti ukupnu procjenu životnih okolnosti umrlog tijekom posljednjih godina njegovog života i u trenutku smrti, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente, posebno trajanje i stalnost prisutnosti umrlog u dotičnoj državi te uvjete i razloge za tu prisutnost, kao i da bi tako utvrđeno uobičajeno boravište trebalo imati blisku i stabilnu vezu s dotičnom državom, uzimajući u obzir konkretne ciljeve Uredbe. Tijekom postupka utvrđeno je da je ostavitelj imao svoje posljednje uobičajeno boravište na adresi u S. R. Nj., zbog čega se je temeljem članka 4. Uredbe i primjenom odredbe članka 15. Uredbe prvostupanjski sud po službenoj dužnosti proglasio apsolutno nenadležnim te je zbog toga i obustavio ovaj ostavinski postupak. Ovako utvrđeno činjenično stanje i takvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

6. S obzirom na vrijeme smrti ostavitelja nadležnost suda ili drugog tijela R. H. u ostavinskom postupku ili u sporu iz nasljednopravnog odnosa ili za tražbine vjerovnika prema ostavini određuje se primjenom Uredbe (EU) broj 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju odluka te prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima te o uspostavljanju Europske potvrde o nasljeđivanju (SL L 201, 27.7.2012.), a kako to propisuje odredba članka 54. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17. i 67/23.). Odredbom članka 4. Uredbe propisano je da sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti. Radi pojašnjenja što se smatra uobičajenim boravištem u trenutku smrti točkom 23. i 24. Preambule Uredbe pojašnjeno je da s obzirom na povećanu mobilnost građana te kako bi se osiguralo pravilno djelovanje pravosuđa u Uniji te osiguralo da postoji stvarna poveznica između nasljeđivanja i države članice u kojoj postoji nadležnost, ova bi Uredba trebala predvidjeti da bi opća poveznica za potrebe utvrđivanja nadležnosti i mjerodavnog prava trebala biti uobičajeno boravište umrlog u vrijeme smrti. Radi utvrđivanja uobičajenog boravišta, tijelo koje se bavi nasljeđivanjem trebalo bi izvršiti ukupnu procjenu životnih okolnosti umrlog tijekom posljednjih godina njegovog života i u trenutku smrti, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente, posebno trajanje i stalnost prisutnosti umrlog u dotičnoj državi te uvjete i razloge za tu prisutnost. Tako utvrđeno uobičajeno boravište trebalo bi imati blisku i stabilnu vezu s dotičnom državom, uzimajući u obzir konkretne ciljeve ove Uredbe. U određenim slučajevima, utvrđivanje uobičajenog boravišta umrlog moglo bi se pokazati složenim. Takav se slučaj može pojaviti posebno kada je umrli zbog profesionalnih ili ekonomskih razloga otišao živjeti u inozemstvo kako bi tamo radio, ponekad dugo vremena, ali je zadržao blisku i stabilnu vezu sa svojom državom podrijetla. U takvom slučaju moglo bi se i dalje smatrati, ovisno o okolnostima slučaja, da je umrli imao svoje uobičajeno boravište u svojoj državi podrijetla u kojoj je bilo središte interesa njegove obitelji i njegov društveni život. Drugi složeni slučajevi mogu se pojaviti ako je umrli živio u nekoliko država naizmjence ili ako je putovao iz jedne države u drugu, a da se nije stalno nastanio u bilo kojoj od njih. Ako je umrli bio državljanin jedne od tih država ili ako je imao svu svoju glavnu imovinu u jednoj od tih država, državljanstvo ili mjesto te imovine mogli bi biti poseban čimbenik u ukupnoj procjeni svih činjeničnih okolnosti. Kako je prvostupanjski sud na temelju izjave kćerke ostavitelja nedvojbeno utvrdio da je ostavitelj posljednje uobičajeno boravište imao na adresi u S. R. Nj., te je ostavitelj na navedenoj adresi živio od 1995. u kontinuitetu pa sve do smrti te kako se težište životnih okolnosti ostavitelja upravo odvijalo u Nj. s time da je ostavitelj osim što je radio u Nj. imao svoje poslovnice i u G. i u H. i skoro svaki mjesec bi dolazio u H. zbog posla, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno izvršio ukupnu procjenu životnih okolnosti umrlog tijekom posljednjih godina njegovog života i u trenutku smrti i nakon toga zaključio da je ostavitelj svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti te svoju glavnu imovinu imao u S. R. Nj. S obzirom da je uobičajeno boravište u trenutku smrti ostavitelj imao u S. R. Nj., temeljem odredbe članka 4. Uredbe pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da sudovi S. R. Nj. imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju O. K. u cijelosti, zbog čega je pravilno primijenio i odredbu članka 15. Uredbe kada se iz tih razloga proglasio apsolutno nenadležnim za vođenje ovog ostavinskog postupka.

7. U odnosu na žalbu predlagateljica ovaj sud smatra da ti navodi žalbe nisu osnovani i da predlagateljice potpuno pogrešno tumače odredbu članka 10. Uredbe. Prema odredbi članka 10. Uredbe propisana je supsidijarna nadležnost u slučaju ako se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici i tada sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine svejedno imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti i to ako je umrli imao državljanstvo te države članice u trenutku smrti; ili, ako to nije slučaj, ako je umrli imao svoje prethodno uobičajeno boravište u toj državi članici, pod uvjetom da u trenutku kada je postupak pokrenut pred sudom nije proteklo više od pet godina od promjene tog uobičajenog boravišta. Dakle, odredba članka 10. Uredbe propisuje slučaj kada umrli nije imao uobičajeno boravište u trenutku smrti u državi članici, ali je imao svoju imovinu ostavine u državi članici. Međutim, u konkretnom slučaju nedvojbeno je utvrđeno da je ostavitelj u trenutku smrti imao uobičajeno boravište u S. R. Nj. tako da se na ostavitelja u pogledu nadležnosti za vođenje njegove ostavine ne primjenjuje odredba članka 10. Uredbe, kako to pogrešno smatraju predlagateljice u svojoj žalbi i ta odredba se ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom da se ovdje radi o državama koje su članice Europske unije (S. R. Nj. i R. H.), a članak 10. Uredbe govori o situaciji kada se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici.

8. Iz naprijed navedenih razloga po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada se oglasio apsolutno nenadležnim za vođenje ovog ostavinskog postupka i kada je ovaj postupak zbog toga obustavio.

Koprivnica, 26. rujna 2024.