1

                            Poslovni broj: Gž-1127/2023-2

Poslovni broj: Gž-1127/2023-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB:…, iz P., zastupanog po odvjetnicima ZOU R. B. i D. N. iz V., protiv tuženika E. & S. d.d., OIB:…, iz R., zastupanog po odvjetnicima O. M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi  tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-299/2022-12 od 20. rujna 2023., 19. rujna 2024.,

r i j e š i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-299/2022-12 od 20. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

"I. Općinski sud u Virovitici proglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će biti ustupljen nadležnom Općinskom sudu u Koprivnici, Stalnoj službi u Đurđevcu."

2. Protiv rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijano rješenje preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, pobijano rješenje je valjano obrazloženo i neproturječno te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

5. Tužitelj je prvostupanjskom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 30. studenog 2004. i to onih ugovornih odredbi koje se odnose na otplatu kredita vezano za valutnu klauzulu u CHF.

5.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici pozivajući se na članak 14. predmetnog Ugovora o kreditu kojim su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, a koje je u Rijeci pa tuženik smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

5.2. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine” broj 96/03.; dalje: ZZP) te odredbu članka 59. ZPP-a.

5.3. Odredbom članka 81. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

5.4. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.5. Da bi ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu bila nepoštena ona mora biti unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane druge ugovorne stranke na način da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, i ista mora suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

5.6. Prvostupanjski sud je utvrdio da odredba ugovora kojom su stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika predstavlja ugovornu odredbu o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer bi tužitelj, na kojeg se primjenjuje ZZP, a koji ima prebivalište u P., bio izvrgnut znatnim dodatnim troškovima u slučaju vođenja sudskog postupka radi zaštite svojih prava pred sudom u Rijeci gdje se nalazi sjedište tuženika pa se radi o nepoštenoj i posljedično ništetnoj odredbi. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da je Općinski sud u Koprivnici nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari na temelju članka 59. ZPP kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Naime, utvrđeno je da je ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Đ. koji se nalazi na području nadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, a Koprivnica je znatno bliže prebivalištu tužitelja nego Rijeka.

5.7. Tuženik u žalbi navodi da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu uopće nije niti pročitao pa prilikom njegovog sklapanja nije primijenio nužni stupanj pažnje koja se u pravnom prometu zahtijeva te stoga ne može uživati potrošačku zaštitu. Nadalje navodi da je tužitelj zastupan po odvjetniku pa okolnost da bi njegov punomoćnik eventualno morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja neravnoteže jer tuženik ne treba putovati u Z. i u slučaju da se treba saslušati kao stranka će moći dati svoj iskaz pred prvostupanjskim sudom. Također se poziva na odluku Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1946/2019 od 23. prosinca 2019. u kojoj je zauzet stav da udaljenost od G. kraj Virovitice do Rijeke nije takva da bi tužitelju kao potrošaču uzrokovala prevelike troškove putovanja koji bi ga objektivno mogli odvratiti od upuštanja u postupak. Nadalje navodi da se pojam „poslovna jedinica“ iz članka 59. ZPP-a treba tumačiti kao podružnica koja je upisana u sudski registar, a što poslovnica u Đ. nije.

5.8. Međutim, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da sporna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja zbog gore iznijetih razloga koje je utvrdio prvostupanjski sud. Udaljenost od P. do R. iznosi oko 300 km, a to je udaljenost koja bi po mišljenju ovog suda otežala dolazak tužitelja do R. u mjeri koja bi ga mogla odvratiti od upuštanja u ovaj postupak bez obzira što tužitelj ima punomoćnika. Također, činjenica da tuženikova poslovna jedinica u Đ. nije upisana u sudski registar nije odlučna za primjenu članka 59. ZPP-a. Budući da tuženik ima poslovnu jedinicu u Đ., očito u njoj obavlja poslovnu djelatnost, a i samim zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu u Đ. (iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tuženik zahtijevao i inzistirao na sklapanju Ugovora o kreditu u svom sjedištu) tuženik je priznao nadležnost svoje poslovnice u Đ.

5.9. Zbog tih razloga tuženikova žalba nije osnovana te je na temelju članka 380. točka

Koprivnica, 19. rujna 2024.