Poslovni broj: P-442/2022-32

 

 

 

 

 

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: P-442/2022-32

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja D. Đ., OIB:… iz V., , zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku iz V., protiv tuženika A. bank H. d.d., OIB:… iz Z., ….zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 07. svibnja 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I. U., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu S. M., odvjetnika iz V., i zamjenika punomoćnika tuženika I. K., odvjetnika iz V.,   na ročištu za donošenje i objavu presude 14. kolovoza 2024.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

              I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250- 62000156103/2007 koji su tužitelj D. Đ., OIB: … i pravni prednik tuženika, S. banka d.d. sklopili dana 27. ožujka 2007. godine, na iznos od 45.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika.

 

              II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

 

              III. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 9. navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom je utvrđeno pravo tuženika na naplatu naknade kod prijevremene otplate kredita, prema tarifi tuženika na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.

 

              IV. Nalaže se tuženiku A. bank d.d., Z., …, OIB: …., da tužitelju D. Đ., OIB: …, na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope i tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi ovog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF isplati novčani iznos od 3.895,43 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 20. veljače 2016. godine pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje od 20. veljače 2016. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu na ime povrata naplaćene naknade za prijevremenu otplatu istog kredita isplati novčani iznos od 450,72 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 2. listopada 2019. godine pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje od 2. listopada 2019. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 3.219,00 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika S. bankom d.d. 27. ožujka 2007.  sklopio ugovor o kreditu broj 5140030250-62000156103/2007 na iznos od 45.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina. Kamata je bila ugovorena u čl. 3. Ugovora stopom od 4,40 % godišnje, te je odredbom 4. istog Ugovora bila određena promjenjivost kamatne stope, odnosno mogućnost naknade promjene visine redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Pored navedenog, otplata cijelog kredita (glavnica i kamata) vezana je uz CHF putem tzv. "valutne klauzule".

1.1. Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,40 % godišnje jednostranom odlukom, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem pa je uslijed tih promjena kamatnih stopa došlo do velike razlike u ugovorenim kamatama, za razliku od onih iznosa kamata predviđenih u početnom otplatnom planu kredita. Stoga tužitelj smatra da je tuženik neosnovano stekao ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, a koji tužitelj u trenutku podnošenja tužbe cijeni na iznos ne manji od 11.000,00 kn.

1.2. Tužitelj smatra da je dio odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope samostalnom odlukom kreditora bez pojedinačnog pregovaranja o tome ništetan, jer su takve odredbe protivne kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.3. Naime,  Visoki trgovački sud RH je presudom i rješenjem broj Pž-7129/2013-4 od 16. srpnja 2014., potvrdivši dio prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, donesene na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama sadržanim kao u predmetnom kreditu tužitelja, zauzeo stav da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu, kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, a time i ništetne. U odluci je navedeno i da su   u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., banke (između ostalih i ovdje tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima koristile nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Također je navedeno kako se pojedini potrošači u slučaju da sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka  zaštite kolektivnih interesa i prava.

1.4. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite pa se navedena presuda u ovom slučaju odnosi i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

1.5. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila određena niti odrediva, a što je trebala biti u skladu s propisom čl. 269. st. 2. ZOO-a te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu.

1.6. Promjena ugovorne kamatne stope bila je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Naime, ugovorna odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.

1.7. Obzirom da se presuda Visokog trgovačkog suda kojom je promjena kamatne stope u potrošačkim ugovorima utvrđena ništetnom, tužitelj za utuženo razdoblje potražuje razliku preplaćenog iznosa između jedine važeće kamatne stope, odnosno ugovorene kamate i svake kamate mijenjane odlukom tuženika.

1.8. Pored navedenog, uslijed odluke Ustavnog suda RH U III-2521/2015 i odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-575/16 donesena je nova odluka Visokog trgovačkog suda RH kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i u dijelu da je nepoštena i odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesti i poštenju, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Stoga tužitelj smatra da su i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani za CHF također ništetne.

1.9. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 potvrđeno je da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012) prekida zastaru te da zastara počinje teći iznova od dana pravomoćnosti pojedinih utvrđenja iz te presude, što konkretno znači da još nije nastupila zastara za stjecanje bez osnove radi povrata dijela novčanih iznosa preplaćenih po ovom kreditu na ime jednostranog povećanja kamatne stope ovog kredita (za što zastara nastupa 12. lipnja 2019.) kao niti povrata dijela novčanih iznosa preplaćenih po ovom kreditu na ime rasta tečaja CHF tijekom otplate ovog kredita (za što zastara nastupa tek 2023. godine).

1.10. Predmetni je kredit sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran na način da je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti kredit "pretvoren" u kredit s valutnom klauzulom u EUR pa je utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 20.261,26 kn, za koji je iznos umanjen ukupan dug po kreditu tužitelja te je za navedeni iznos potrebno umanjiti potraživanje tužitelja prema tuženiku po osnovi neosnovanog uvećanja otplatnih planova ovog kredita. Međutim, konverzijom nije u cijelosti ispravljena nepoštenost spornih odredbi predmetnog kredita, jer je tuženik tužitelju obračunao ponovno kamatu koja je promjenjiva i koja je viša od one prvotno ugovorene, a kredit je ponovno vezan valutnom klauzulom, ovog puta uz EUR.

1.11. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. utvrđeno je postojanje pravnog interesa i korisnika "konvertiranih" kredita na podnošenje tužbe prema bankama te utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi se na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja ti korisnici smatraju da im pripadaju.

1.12. Budući da tužitelj u tužbi postavlja i kondemnatoran zahtjev za isplatu razlike duga koji mu ovom konverzijom nije namiren u cijelosti, to on ima pravo u ovoj parnici zahtijevati ništetnost spornih ugovornih odredbi kredita te potraživati isplatu preplaćenih iznosa koji nisu namireni konverzijom, a koji će biti utvrđeni financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

1.13. Pored navedenog, presudom suda Europske unije broj C-118/17 u predmetu Z. D. / E. bank H. Z. utvrđeno je, između ostalog, da nema prepreke utvrđivati ništetnost ako je dužnik prije iskoristio zakonske intervencije Vlade.

1.14. Provedena konverzija nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, budući se niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti samim Dodatkom ugovora (konverzijom) izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojim se ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHG ugovarala promjenjiva kamatna stopa i sama valutna klauzula, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi i posljedica te ništetnosti. Ovom konverzijom nisu sanirani razlozi ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi, a temeljem čl. 326. st. 1. ZOO-a ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan ni nakon što uzrok ništetnosti naknadno otpadne. Aneksom (Dodatkom) ugovora o kreditu uredilo se samo pitanje određivanja kamatne stope nakon njegova sklapanja, ali se nije riješilo pitanje preplaćenih kamata i porasta tečaja CHF u prethodno utuženom periodu, a do koje preplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja tuženika koje je utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe.

1.15. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika, kao i sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojima su glavnica i kamate vezani uz CHF te da naloži tuženiku isplatu na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope i tečajne razlike ukupan novčani iznos koji će biti određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.16. Ujedno je tužitelj podneskom od 12. prosinca 2019. preinačio tužbeni zahtjev uslijed otplate kredita na način da predlaže utvrđenje ništetnim i odredbe čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu kojim je utvrđeno pravo tuženika na zaračunavanje naknade kod prijevremene otplate kredita, prema tarifi tuženika na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke te potražuje isplatu na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 450,72 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno s pripadajućim  zateznim kamatama.

 

2.Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 20-25 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, njegovoj osnovi i visini te ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja.

2.1. Naime, tuženik čini nespornim da je njegov pravni prednik 27. ožujka 2007. sklopio s tužiteljem Ugovor o kreditu bez depozita broj:5140030250-62000156103/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje aneksa pa su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu 19. veljače 2016.  

2.2. Tuženik smatra da na konkretni slučaj nisu primjenjive presude donesene u kolektivnom sporu i to presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, slijedom čega sud ne može biti vezan utvrđenjima iz tih odluka.

2.3. Člankom 19. e ZID ZPK  naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u EUR valuti ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Dakle, sklapanjem aneksa, koji se na pravni odnos stranaka primjenjuje retroaktivno, visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena je istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Aneksom ugovora o kreditu člankom 3. izmijenjena je odredba. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje, odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena je sa čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZID ZPK 143/13),  koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. EURIBOR predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu tuženik nema utjecaja. Odredbama ZID ZPK 102/15 određeno je da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR valuti, a što je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi i dalje odrediva, ali se ista mijenja u odnosu na promjenu EURIBOR-a na tržištu.

2.4. Prema mišljenju tuženika, čak i kada bi se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi smatrala ništetnom, sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO) ništavost neke odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora pa se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništavosti nepostojeći ugovor ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništav ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno pa u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno  ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor.

2.5. Sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obveze vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa pa su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.

2.6. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista nije primjenjiva u ovom postupku.

2.7. Ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da ni u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Stranke su izmijenile valutu obveze iz CHF u EUR aneksom prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa tužitelj ne može isticati prigovor kako je aneksom izmijenjena ništetna odredba.

2.8. Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom ništetna ugovorna odredba nije konvalidirala, već je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom, i koje nisu ništetne.

2.9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik istu u cijelosti osporava, obzirom da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a ne fiksnu kamatnu stopu.

2.10. Vezano za prigovor zastare tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba, koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

2.11. Slijedom svega iznijetoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.

2.12. Tuženik je istakao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije te se protivio preinaci tužbe tužitelja.

 

3. Sud je dopustio preinaku tužbe tužitelja glede ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te za isplatu iste na pripremnom ročištu od 21. studenog 2022., jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka. 

 

4. Tijekom postupka, stranke su ostale u cijelosti kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačan tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 17. lipnja 2024. (list 407-408 spisa).

 

5. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: pročitao ugovor o kreditu bez depozita broj 5140030250-62000156103/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnina zaključen između tužitelja i prednika tuženika S. banke d.d. O. na listu 5-13 spisa i Aneks tom ugovoru koji je zaključen 19. veljače 2016. na listu 14-16 spisa, pročitan je odgovor na tužbu tuženika na listu 20-45 spisa, obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita na listu 46 te obavijest o otplaćenom kreditu na listu 47 i izvršen je uvid u priloge odgovora na tužbu na listu 48-61 spisa, pročitani su podnesci stranaka, izvršen uvid u dokumentaciju vezano za predmetni ugovor o kreditu koji je tuženik dostavio (simulacija otplatnog plana, otplatni plan, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, pregled prometa za klijenta, specifikacija uplata i dr.). Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka na listu 264-278 spisa, pročitano je očitovanje vještaka na listu 403 spisa.

 

6. Sud je odbio kao nepotreban i odugovlačeći dokazni prijedlog tuženika da se financijsko knjigovodstveno vještačenje provede primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti, jer se time ne bi utvrdile odlučne činjenice.

 

7. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka T. J. i M. B., jer je tuženik podneskom od 22. travnja 2024. odustao od tog dokaznog prijedloga. Također, sud nije uzeo u obzir ovjerene izjave svjedoka T. J. i M. B. (potpisi svjedoka ovjereni kod javnog bilježnika M. K. iz Z. i I. A. iz V.), jer se svjedoci saslušavaju pred sudom neposredno.

 

8. Treba napomenuti da je sud rješenjem broj P-442/2022-28 od 14. lipnja 2024. (list 404 spisa) ponovo otvorio glavnu raspravu, radi dopune postupka, jer je nakon zaključenja glavne rasprave stiglo očitovanje vještaka te radi razjašnjenja što je točno predmet tužbenog zahtjeva.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika,  odredbi ugovora kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF te odredbe iz. Čl. 9. ugovora o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa temeljem naprijed navedenih (ništetnih) odredaba predmetnog ugovora o kreditu.

 

10. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

 

-da su tužitelj i pravni prednik tuženika S. banka d.d. 27. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj 5140030250-62000156103/2007., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 45.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke  na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 6-13 spisa);

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 20 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,40% ;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da su stranke sklopile 19. veljače 2016. Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

-da neotplaćena glavnica kredita u CHF prema izračunu konverzije iznosi 20.106,46 EUR,

-da preplata kredita prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 20.261,26 kn;

-da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit te mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 450,72 €;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.  u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.g.

 

11. Među strankama je sporno je li osnovan tuženikov prigovor zastare, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i valutnoj klauzuli te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene. Također je sporno da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran i da li se u konkretnom slučaju mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, jer tuženik ističe da u kolektivnom sporu nije sudjelovala S. banka d.d. s kojom je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu. Dakle, među strankama je sporna kako osnovanost, tako i visina tužbenog zahtjeva.

 

12. Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa o konverziji, sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretnom slučaju isti i učinio.

 

13. Sud je u ovom predmetu  vezan temeljem čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto. Naime, odredba čl. 502. c ZPP-a upućuje na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se stranke mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

 

14. Pri tome treba napomenuti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenog iznosa.

 

15. Vezano za navode tuženika da se utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača na koji se tužitelj poziva ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju, treba naglasiti da u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača nije mogla biti obuhvaćena S. banka d.d., obzirom da je u to vrijeme već bila pripojena H.-A.-A. banci d.d.(ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008.) i nije egzistirala pod tim imenom, već su svi ugovori koje je S. banka d.d. sklopila u tom razdoblju, dakle i sve obveze proizašle iz tih ugovora, preneseni na H.-A.-A. B. d.d. D., presude donesene u kolektivnim sporovima protiv H.-A.-A. B. d.d. odnose se i  na ugovore koje je prije pripajanja sklopila S. banka d.d.

15.1.  Naime, sukladno čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 118/03) upisom pripajanja u trgovački registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Takvo stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. godine

15.2. Iz provedenog dokaznog postupka u konkretnom slučaju nedvojbeno proizlazi da je H.-A.-A. bank d.d. tijekom otplate kredita koristila uplate tužitelja za zatvaranje dospjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača.

 

16. Prema iskazu tužitelja na glavnoj raspravi od 18. siječnja 2023. (list 248-249 spisa) utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa S. bankom d.d. za adaptaciju kuće u kojoj živi te je kredit i iskoristio u tu svrhu, a u toj kući još uvijek živi s obitelji. Kada se došao raspitati se za kredit u S. banku d.d. djelatnik banke ga je pitao samo na koliko godina bi podigao kredit i  koliku mjesečnu rata bi mogao plaćati te mu je zatim rekao koja se kamatna topa primjenjuje na ugovore o kreditu. Ništa mu nije pojašnjeno vezano za način promjene kamatne stope i rizik valutne klauzule u CHF, već je djelatnik banke objašnjavao papirologiju, odnosno koju dokumentaciju mora prikupiti kako bi mu odobrili kredit. Predočili su mu izračun kredita u eurima i u švicarskom franku radi usporedbe te je kredit u švicarcima bio znatno povoljniji, budući je bila niža kamatna stopa i mogao je dobiti veći iznos kredita nego u eurima. Djelatnik banke mu ništa nije objasnio vezano za način promjene kamatne stope, niti kako se izračunava naknada za prijevremenu otplatu kredita, nego su zaračunali tu naknadu kada je zatvarao taj kredit. Djelatnik banke je samo rekao da mora platiti naknadu zbog prijevremenog zatvaranja kredita prema tarifi banke. Na upit tužitelj je izjavio da mu je početna rata kredita, koliko se sjeća, iznosila oko 1.350,00 do 1.400,00 kn, a naknado je počela rasti te mu je najveća rata bila od 2.500,00 do 2.600,00 kn. U jedno vrijeme je ostao i bez posla te mu je bilo sve teže otplaćivati kredit, ali je nekako uspio uz pomoć rodbine i prijatelja. Djelatnica banke ga je zvala zbog kašnjenja u otplati kredita te se on interesirao vezano za smanjenje rate kredita, ali mu je rečeno da se tu ništa ne može, no da se nada da to neće dugo ostati tako.

Pristao je na konverziju ugovora o kreditu, jer je bio u teškoj financijskoj situaciji te je bio dužan rodbini i prijateljima za nekoliko rata kredita, a iz banke su ga zvali rekavši da je preplatio kredit i da će mu umanjiti buduće rate kredita za preplaćeni iznos pa mu je to tada bilo prihvatljivo. Banka je jedino to ponudila. Taj Aneks ugovora je dobio poštom, a iz banke su ga nazvali samo da to potpiše i da im vrati poštom. Tada nije imao saznanja da je nešto ništetno u osnovnom ugovoru o kreditu.

Misli da mu je banka dostavila izračun preplate te dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo u kojem periodu i za koliko će mu se rata kredita smanjiti, a to je također stiglo poštom uz Aneks ugovoru o kreditu koji je trebao potpisati. Misli da je u dokumentaciji banke pisalo da može izabrati da li želi da mu se isplati preplaćeni iznos ili da mu se umanje buduće rate kredita, te je izabrao da mu se umanje rate kredita. Pročitao je Aneks ugovora o kreditu, a kod bilježnika mu ništa nije pojašnjeno, već mu je samo rečeno gdje da se potpiše. Nije mu bilo jasno da se taj Aneks ugovora retroaktivno odnosi na osnovi ugovor o kreditu. Iz banke ga nisu zvali da dođe pregovarati ili da mu se nešto pojasni vezano za konverziju ugovora o kreditu, već je samo dobio svu dokumentaciju o tome poštom. Nije mogao utjecati niti na sadržaj osnovnog ugovora o kreditu, već je to sve banka pripremila.

              Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo i razložno i sukladno dokumentaciji u spisu.

 

              17. Svjedokinja B. S. iskazivala je da se ne može sjetiti zbog proteka vremena konkretnog ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio u S. banci d.d. 2007. godine. Nakon što je svjedokinji predočen ugovor o kreditu bez depozita od 27. ožujka 2007. na listu 5-13 spisa, svjedokinja je izjavila da ona nije parafirala taj ugovor te nije niti sudjelovala u pregovorima s tužiteljem oko sklapanja tog ugovora o kreditu. U S. banci d.d. je u to vrijeme radila kao blagajnik i na poslovima platnog prometa s pravnim osobama. Na upit zamjenika pun. tuženika svjedokinja je izjavila da su Opći uvjeti ugovora u S. banci d.d. bili dostupni klijentima, jer je na šalteru bila knjiga s općim uvjetima ugovora, a ti Opći uvjeti ugovora su bili predočeni klijentima kod sklapanja ugovora o kreditu, budući su morali biti upoznati sa svim pojedinostima ugovora. Ne može se sjetiti da li su u Općim uvjetima bile odredbe o prijevremenoj otplati kredita, ali joj je poznato iz pričanja kolegica koje su radile na tome da su upozoravale klijente da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti kamatu za razdoblje do dana otplate te plaćaju trošak zatvaranja kredita, ali ne zna u kojem postotku. Klijentima se u pravilu uz ugovor o kreditu uručivao jedan primjerak Općih uvjeta ugovora.

              Iskaz svjedokinje B. S. sud nije posebno cijenio, jer ista nije sudjelovala u pregovorima s tužiteljem vezano za sklapanje konkretnog ugovora o kreditu, već je u to vrijeme radila kao blagajnik na poslovima platnog prometa s pravnim osobama.

 

              18. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

              19. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja temelji se na odredbi čl. čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO).

 

              20. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je  preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.             

              21. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima  propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. 

              21.1. Dakle, primjenom naprijed navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.371 ZOO/91. koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.  

              21.2. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

              21.3. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

              22. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj je utvrđeno pravo tuženika na naplatu kod prijevremene otplate kredita, prema tarifi tuženika na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, zastara nije ni počela teći, jer se pravo na utvrđenje ništetnosti ne gasi, a zahtjev za isplatu također nije u zastari, već će zastara početi teći nakon pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ove odredbe.

 

              23. Iako je u konkretnom slučaju provedena konverzija kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik smatra da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenih prvotnih ugovornih odredbi, sud je stava da takvo stajalište tuženika nije pravilno te da je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 (Dunai) od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. U naprijed citiranoj odluci Suda Europske unije   odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka  br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

             

24. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu je jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje  tužitelja, već i nakon što se odbije od stvarne preplate po osnovi kamata i tečajne razlike iznos priznat konverzijom, ostane razlika u preplati od koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

 

25. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno.

 

              26. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, te iz iskaza tužtielja, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

27. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna. Da je postupanje tužene banke bilo identično utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača potkrijepljeno je iskazom tužitelja u ovom postupku. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13,  u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je  isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka),  nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

 

28. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

 

29. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

 

30. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati, jer nije predložio nijedan dokaz vezano za isto.

30.1. Prema odredbi čl.82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. citiranog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30.2. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

 

31. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

32. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzela ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,40 % godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

 

33. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku. 

 

34. Saslušanjem tužitelja u ovom postupku te uvidom u dokumentaciju u spisu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, kojega je sačinio prednik tuženika te tužitelj nije imao mogućnosti mijenjati bilo koju odredbu ugovora, a sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu tužitelju nisu pojašnjene niti je isti bio svjestan posljedica koje za njega mogu nastupiti. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

 

35. Nadalje, odredbom iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, no ta je ravnoteža u konkretno slučaju znatno narušena na štetu tužitelja. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je omogućio tužitelju pregovaranje o odredbi koja se odnosi na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom iznijetog, predmetna odredba o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita iz čl. 9. Ugovora ima za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, stoga je nepoštena, a time i ništetna.

 

              36. Slijedom iznijetoga, sud smatra da tužitelju, sukladno čl. 1111. ZOO-a, pripada pravo na isplatu iznosa utvrđenog financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude. Naime, prema čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Stoga se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

 

37. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L. B., dipl. oec., F. L. d.o.o. B..

Tijekom otplate kredita, radi promjena kamatnih stopa, kamata je plaćena više u iznosu od 18.831,18 HRK, odnosno 2.499,35 EUR. Ukoliko se u obzir uzmu samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata iste bi iznosile 22.511,97 HRK, odnosno 2.987,86 EUR, a samo negativne stavke plaćenih kamata kada je kamatna stopa bila niža od prvougovorene, iznose 3.680,79 HRK, odnosno 488,51 EUR. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 26.789,93 HRK, odnosno 3.555,64 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni platio više tečajna razlika bi iznosila 28.167,82 HRK, odnosno 3.738,52 EUR, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 1.377,89 HRK, odnosno 182,88 EUR. Ukupna preplata tužitelja uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 45.621,11 HRK, odnosno 6.054,95 EUR.

Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, aneksom ugovoru od 19.02.2016. godine provedena je konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Tuženik je obračunom konverzije (list 29 spisa) utvrdio da je tužitelj do 30.09.2015. godine preplatio kredit u iznosu od 2.654,75 EUR, što prema tečaju za EUR na dan 30.09.2015. godine od 7,632078 iznosi 20.261,26 HRK. Međutim aneksom je definirano da se visina aneksom utvrđene preplate na dan 30.09.2015. godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita po provedbi aneksa u poslovnim knjigama banke. Tako je nakon prijelaznog razdoblja na dan provođenja konverzije dana 25.02.2016. godine, preplata sukladno obavijesti o provedenoj konverziji (list 32 spisa) utvrđena u iznosu od 21.329,81 HRK, budući da je u prijelaznom razdoblju tužitelj uplatio više od utvrđene obveze toga razdoblja. Aneksom je ugovoreno da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata ne iskoristi u cijelosti. Preplata utvrđena konverzijom manja je od prethodno izračunate preplate anuiteta nastale temeljem promjena kamatnih stopa i promjena tečaja. Ukoliko se izračunati preplaćeni iznos anuiteta po osnovi promjena kamatne stope i tečajne razlike (uz uračunate negativne razlike), umanji za tužitelju konverzijom priznati iznos preplate, tada ukupno preplaćeni iznos tužitelja iznosi 3.260,19 EUR/ 24.563,90 HRK, kako slijedi: ukupan iznos preplate po osnovi kamata i tečajne razlike 6.054,95 EUR/ 45.621,11HRK umanjen za konverzijom priznatu preplatu 2.794,76 EUR/ 21.329,81 HRK daje razliku 3.260,19 EUR/ 24.563,90 HRK.

 

38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak stručan i nepristran, a nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka niti je predložena dopuna vještačenja. Stoga sud nije pozvao vještaka na glavnu raspravu, obzirom na načelo ekonomičnosti postupka te iz razloga što nije bilo spornih činjenica vezano za izračun.

 

39. Tužitelj za utuženi period nije uzeo u obzir tzv. negativnu te ističe da prijeboj koji tuženik spominje nije osnovan niti se o njemu uopće može raspravljati jer isti nije istaknut pravovremeno, do zaključenja prethodnog postupka; nije određen, a niti ispunjava pretpostavke potrebne za prijeboj (pravomoćno utvrđena tražbina u određenom iznosu i s određenim danom dospijeća). Opreza radi, tužitelj ističe i prigovor zastare ukoliko bi sud uopće uzeo u razmatranje „prijeboj“, jer je tuženiku kao nepoštenom stjecatelju istekao zastarni rok za eventualna potraživanja koja bi imao prema tužitelju s osnove tzv. „negativnih razlika“.   Stoga, a u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, tuženik nema pravo na umanjenje potraživanja tužitelja u ovom postupku po osnovi tih „negativnih razlika“. Tužitelj je za utuženi period uzeo u obzir provedenu konverziju i njome priznatu preplatu u iznosu od 2.830,95 eur. S obzirom da je tužitelju konverzijom priznato pravo preplate iznosom od 2.830,95 eur, tužitelj je prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva od ukupnog iznosa od 6.726,38 eura ( koje se potraživanje sastoji od preplate po osnovi promjene kamatne stope koja iznosi 2.987,86 eur i preplate po osnovi tečajne razlike koja iznosi 3.738,52 eur) oduzeo konverzijom priznat iznos preplate od 2.830,95 eur, tako da tužitelj potražuje preostalu razliku u iznosu od 3.895,43 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 20. 2. 2016. godine (prvi dan nakon sklapanja dodatka ugovoru vezanog uz konverziju istog kredita).

 

              40. Sud je u cijelosti usvojio ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, iako razlika od ukupne preplate po osnovi ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutne klauzule iznosi 3.931,62 eur (ukupna preplata 6.726,38 umanjena za konverzijom priznatu preplatu po nalazu vještaka u iznosu od 2.794,76=3.931,62 eur), jer sud ne može ići preko zahtjeva tužitelja, a obzirom da je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, budući da tužitelj ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećen za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Također je ispravan stav tužitelja da razliku preplate, kako je naprijed navedeno nije trebalo umanjivati za tzv. negativne razlike obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije postavio ni protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor prijeboja pa valja primijeniti pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

 

41. Sud je tužitelju dosudio i zatezne kamate tekuće od 20. veljače 2016. (prvi dan nakon sklapanja dodatka ugovoru vezanog uz konverziju predmetnog kredita) pa do isplate, kako to tužitelj potražuje, a sve primjenom odredbe čl.346. u vezi čl.349. i čl.1085. te čl.29. st.2. ZOO-a. Ovo stoga jer je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužitelj plaćao mjesečne anuitete. Naime, tuženik je za svako kašnjenje tužitelja tijekom otplate kredita već tijekom otplate istog teretio zateznom kamatom, a koju je kamatu tužitelj i platio. Međutim, sud ne može ići preko zahtjeva tužitelja pa mu je dosuđena kamata kako je tužitelj i zatražio.

 

              42. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

             

              43. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

 

              44. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbom i tužbenim zahtjevom, pripada mu pravo na naknadu troškova postupka.

 

              45. Tužitelj potražuje trošak postupka kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, obrazloženi podnesci od 12. prosinca 2019. u iznosu od 200,00 €, 10. srpnja 2023. u iznosu od 200,00 €, 15. travnja 2024. u iznosu od 200,00 €, 29. travnja 2024. u iznosu od 200,00 €, 17. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 €, zastupanje na ročištima od 19. prosinca 2020., 21. studenog 2022., 18. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 €, 21. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 €, 07. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 €, 19. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 €, pristup na ročište za donošenje i objavu presude u iznosu od 100,00 €, PDV 25% u iznosu od 625,00 €, trošak vještačenja u iznosu od 165,91 €, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 €, odnosno ukupno 3.344,00 €.

 

46. Sud nije priznao tužitelju ovom presudom trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer sud presudom odlučuje o zahtjevu za naknadu troškova koji su nastali do zaključenja glavne rasprave, a u trenutku donošenja ove odluke o trošku neizvjesno je da li će tužitelju nastati taj trošak. Stoga će o ovom zahtjevu tužitelja za naknadu troška pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude sud odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, ukoliko taj trošak nastane.

 

              47. Dakle, sveukupan trošak tužitelja koji je bio nužan i opravdan iznosi 3.219,00 €. Troškovnik punomoćnika tužitelja sukladan je Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023).

 

 

U Valpovu 14. kolovoza 2024.

                                                                                                                         Sutkinja:

                                                                                       Tatjana Varžić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

 

 

Dostaviti:                                                                     

1.Punomoćniku tužitelja,                                                                       

2.Punomoćniku tuženika.