Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u
pravnoj stvari tužitelja T.G., OIB … B., zastupanog po punomoćniku B.K., odvjetniku u O., protiv
tuženika A.B. dioničko društvo, OIB …, Z., zastupanog po pun. I.Š., odvjetnici u OD Ć. i Š. d.o.o. iz
Z., , radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne
rasprave 10. srpnja 2024., u nazočnosti pun. tužitelja te zamj. pun. tuženika – Ž.R.R., odvjetnice iz O., a na ročištu za objavu presude 14. kolovoza 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.3. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava
vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 13.01.2006. godine između
tužitelja i tuženika, potvrđen 14.01.2006.godine po javnom bilježniku L.P.iz
O. pod brojem OU-88/2006, u dijelu odredbe koji glasi:
„… po srednjem tečaju S.b. d.d. O. za devize na dan dospijeća,
odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“
II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi razlike
u tečaju iznos od 1.429,31 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose
kako slijedi:
5,28 EUR tekućom od 16.02.2009. 6,65 EUR tekućom od 16.02.2009. 7,36 EUR tekućom od 16.04.2009. 5,75 EUR tekućom od 16.05.2009. 5,42 EUR tekućom od 16.06.2009.
Poslovni broj: P-904/2022-26
2,85 EUR tekućom od 16.07.2009. 0,49 EUR tekućom od 16.08.2009. 1,44 EUR tekućom od 16.09.2009. 2,94 EUR tekućom od 16.10.2009. 1,87 EUR tekućom od 16.11.2009. 1,11 EUR tekućom od 16.12.2009. 3,28 EUR tekućom od 16.01.2010. 5,42 EUR tekućom od 16.02.2010. 7,60 EUR tekućom od 16.03.2010. 7,03 EUR tekućom od 16.04.2010. 11,08 EUR tekućom od 16.05.2010. 9,83 EUR tekućom od 16.06.2010. 11,57 EUR tekućom od 16.07.2010. 22,26 EUR tekućom od 16.08.2010. 19,72 EUR tekućom od 16.09.2010. 28,50 EUR tekućom od 16.10.2010. 23,90 EUR tekućom od 16.11.2010. 20,40 EUR tekućom od 16.12.2010. 31,30 EUR tekućom od 16.01.2011. 37,77 EUR tekućom od 16.02.2011. 32,78 EUR tekućom od 16.03.2011. 33,43 EUR tekućom od 16.04.2011. 30,80 EUR tekućom od 16.05.2011. 31,59 EUR tekućom od 16.06.2011. 43,13 EUR tekućom od 16.07.2011. 44,79 EUR tekućom od 16.08.2011. 58,08 EUR tekućom od 16.09.2011. 54,09 EUR tekućom od 16.10.2011. 45,72 EUR tekućom od 16.11.2011. 45,53 EUR tekućom od 16.12.2011. 44,72 EUR tekućom od 16.01.2012. 47,65 EUR tekućom od 16.02.2012. 50,35 EUR tekućom od 16.03.2012. 50,44 EUR tekućom od 16.04.2012. 48,83 EUR tekućom od 16.05.2012. 49,34 EUR tekućom od 16.06.2012. 50,45 EUR tekućom od 16.07.2012. 49,50 EUR tekućom od 16.08.2012. 49,36 EUR tekućom od 16.09.2012. 48,26 EUR tekućom od 16.10.2012. 46,50 EUR tekućom od 16.11.2012. 48,60 EUR tekućom od 16.12.2012. 49,60 EUR tekućom od 16.01.2013. 49,24 EUR tekućom od 16.02.2013. 45,71 EUR tekućom od 16.03.2013.
godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem
eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022.
godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
Poslovni broj: P-904/2022-26
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023.
godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri
postotna poena.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u visini od
2.348,18 eur, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja
prvostupanjske presude 14. kolovoza 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15
dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika 6. prosinca 2022. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.
2.U tužbi tvrdi da su 13.01.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o
namjenskom kreditu bez depozita br. … sa
Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini
u korist banke, potvrđen 14.01.2006.godine po javnom bilježniku L.P. iz O.pod brojem OU-88/2006,prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku
kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od
16.700,00 CHF prema srednjem tečaju za devize S.b. d.d. O. na dan
korištenja kredita.
Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 238,32 CHF.
3. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija
i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne
klauzule CHF.
4. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-
10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke
kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do
31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u
cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
Poslovni broj: P-904/2022-26
obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
5. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose
na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je
tuženiku, od dana 10.04.2007.godine pa do konačne otplate više platio dugovani iznos
za 12.500,00 kn / 1.659,04 eura.
6. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost
ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju
između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o
obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju
takve odredbe Ugovora.
Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način
prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu,
odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga,
odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3.
istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto
primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl.
1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i
platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od
dana podnošenja zahtjeva“.
7. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93,
112/99,88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14)
propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu
štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe
iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i
propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i
prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta
utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u
Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku
odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud
donese presudu, kao u podnesku od 13.veljače 2024. (str 389-391 spisa) kojim je
podneskom tužitelj konačno uredio tužbeni zahtjev, nakon provedenog financijsko –
knjigovodstvenog vještačenja.
8. U pisanom odgovoru na tužbu od 16. siječnja 2023. (str. 27-44 ) tuženik prije
svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena
tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u
cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da
smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka
kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.
Naime, u tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor
o kreditu broj … dana 14.01.2006. za iznos od 16.700,00
CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 7
godina.
Poslovni broj: P-904/2022-26
9. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena
prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli
ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih
ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog
trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
10. Tužitelj je propustio navesti da je pravni prednik tuženika, S.b.d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena
presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne S.b.d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovoranja
ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.
U odnosu na navedeno, tuženik ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi:
Članak 502.c (NN 57/11, 70/19)
„Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu
pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz
članka 502.a stavka 1.ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i
propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i
prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta
utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
Međutim, kako S.b. d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom,
odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi
vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta
primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak.
11. Naime, kako je tužba podnesena dana 06.12.2022. godine, tuženik ističe
materijalnopravni prigovor zastare. Ovo stoga što se na zahtjev za isplatu temeljem
stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva
potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 06.12.2017. godine
nastupila zastara potraživanja.
Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u
predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne
norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao
odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare.
12. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i
svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili
drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već
traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne.
Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom
postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom.
Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom
pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja
ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te
tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare.
Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti
kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi
upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po
Poslovni broj: P-904/2022-26
kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5
godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove,smatrajući da se taj rok ne može
primijeniti jer je relativno kratak.
Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu
povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo
tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno
suđenje.
13. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u
kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima
se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim
odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina
poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u
primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.
Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika.
Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što
znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama ne mogu mijenjati, ukidati,
smanjiti ili produžiti rok zastare.
Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove.
Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka
u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim
propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva
odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon,
a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava
i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno
suđenje.
Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara.
14. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne
presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu
zaključenog između stranaka.
Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog
trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na
temelju članka 138.aZakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom
postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda
poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu
štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te
pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.
15. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe
ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga
što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog
slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u
kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve
odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i
ništetne).
Poslovni broj: P-904/2022-26
16. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine
96/2003, 46/2007,79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu,
takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno
pregovaralo.
U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan
(a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o
čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u
skladu s člankom 81.stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a
time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne
odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu
nepoštenost.
17. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti
potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači
mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u
posebnim parnicama za naknadu štete.
Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.
Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.
18. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj
pozvao banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka
nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo
potraživati zakonske zatezne kamate.
19. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do
ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni
činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega
se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.
Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za
ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom
zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi
kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima
sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.
20. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz
Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118.
Zakona o zaštiti potrošača (NN41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN
79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09,133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-
a.
Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na
značaju.
21. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe
mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih
interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno
utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je
Poslovni broj: P-904/2022-26
pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove.
Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz
kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu
radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema
nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev
po pravilima o teretu dokazivanja.
22. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez
navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak
za provođenje financijskog vještačenja.
Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima
zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti
te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i
predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu,
već u svojoj biti, prema samoj sebi.
Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja
činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj
uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica.
Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj
mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi
moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno.
23. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi
moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza
može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti
tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću
mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
24. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim
odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita
s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio
odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli
su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije,
tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:
1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru,
pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti
sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF,
2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o
promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako
prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve
odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu
volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom
zaključiti.
3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj
stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio,
iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo
u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.
Poslovni broj: P-904/2022-26
25. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu
s člankom 3011.stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće:
„Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je
potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su
jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o
kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima
kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno
učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva
prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno
jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od
svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio
dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih
strana.
26. Tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-
4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka
TS u Zagrebu, P-1401/2012,presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj:
Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet
spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili
ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati
preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao.
27. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno
ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu
kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata
činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.
28. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o
parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave,
odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju
tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a
o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće:
„kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo
odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih
odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj
potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te
podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu
ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog
akta.
Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni
bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom
bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom
službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja
očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja,a sukladno članku 57. istog Zakona javni
bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke
sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i
posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i
određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima
uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.
Poslovni broj: P-904/2022-26
Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu
sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje
ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio
se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj
volji za sklapanjem ugovora.
29. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja
ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak
utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja
ništetnosti i pojedine odredbe ugovora.
Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog
Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u
nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje
kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje
mu je dostavljao tuženik.
30. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 navodi kako
nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-
1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u
slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može
podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj
odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika
tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao.
31. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim
standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom
kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014.
godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj
stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za
promjenu kamatne stope.
S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. P..M., dipl. iur.,
redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Z., koje se citira:
„Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju
promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji
su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja
se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba
primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa
sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo
nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više
razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom
vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o
potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo
dogovoreno."
32. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:
1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i
Poslovni broj: P-904/2022-26
poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;
Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj
odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli
dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao
kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a
mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu
na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u
Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF,
stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da
tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno.
33. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i
danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim
odnosima propisano, citira se:
„Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti
Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike
Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“
Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom
o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u
Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, citira se:
„Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene
na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi:
- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u
ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom
razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,
- da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu,
kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve
odredbe bile jasne i nedvosmislene, te
- da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice
kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv
njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne
činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile
odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim
okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno
odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi
primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama."
34. Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav:
„Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4.
stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u
smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom
postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u
kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna
obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati
nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena."
Poslovni broj: P-904/2022-26
35. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i
poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga
tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje
na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka
najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni
kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom
je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive
naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu
na štetu potrošača (tužitelja).
Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.:
„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim
načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz
članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje
bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne
sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti
činidbi."
36. Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na
rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju,
tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu
svjedoka.
Naime, tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji
proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih,
tuženik je u svom glasilu pod nazivom „H.T." iz 2005. upozoravao potrošače
na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama
tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga
jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle
prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim
objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u
CHF- u.
37. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu
ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer
je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o
kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se
mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., R.P.A. i dr. protiv B.R.S., C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi,
citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao
znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“
38. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja
CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi
stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u
obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968.
Poslovni broj: P-904/2022-26
švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je
CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije.
Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu
konstantnu vrijednost.
39. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni C.b.Š. koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta
jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i
svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su
puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer
ih nisu mogli predvidjeti.
40. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti
nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja
CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi
valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik W.u točki 69. svog
mišljenja od 27.4.2017. u predmetu R.P.A. i dr. protiv B.R.S., C-186/16 koja se citira:
,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u
mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između
rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine
2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve
nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi
tečajni rizik" Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o
teretu dokazivanja.
41. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku
zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se
provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku.
42.Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje
zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi
činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo
ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu
raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.
Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova
tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se
sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem
pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka
dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija
navode i dokaze protivnika.
43. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik
se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne
navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, a posebice
Poslovni broj: P-904/2022-26
se protivi korištenju privatnog vještačenja izrađenog prije pokretanja samog postupka kao odlučnog za predmetni postupak.
Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a.
Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku
specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među
strankama. Analogno tome,kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj
jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi
utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje
o dokazima, imajući u vidu posljedice tog propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik
predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do
zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog.
44. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje
zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na
dan sklapanja ugovora Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja
ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem
ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo
popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl.324. ZOO, čl. 87. st.
2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači
ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica
načela obveznog prava in favorem negotii.
Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2.
ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile
dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne
interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava
(čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o
podešavanju promjenjive kamate nije valjana.
45. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se
definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih
okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti
nije valjana odlučile za fiksnu kamatu.
Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su
stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje
zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti
da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule
u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada
nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz
razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne
klauzule.
46. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope
dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi
se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni
tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način.
Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno
Poslovni broj: P-904/2022-26
da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao
takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu:
„Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%,
da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama
banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope,
a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana
uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj
stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a
niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka
3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao
ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu
za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25
godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije
odrediva."
47. Konačno, ističe se kako je sama udruga „P.“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala
primjenu promjenjive kamatne stope, citira se:
„nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na
pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena
tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju
kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“
Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog
vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud
treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve
izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje.
Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu
na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom
izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni
položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom
kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u
EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a
čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima
uređeno općim načelima obveznog prava.
48. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju
prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju,
niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema
govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo
vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom
poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik
ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja
kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu
saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u
novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata
tek od dana donošenja prvostupanjske presude.
Poslovni broj: P-904/2022-26
49. Stoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročen parnični trošak.
50. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenja na str. 5-6 spisa, ugovor
o namjenskom kreditu bez depozita… na str. 7-14 spisa, s ovjerom javnog bilježnika
L.P. iz O. na str. 15, otplatni plan na str. 16-18, obavijest o promjenama
kamatnih stopa po kreditu na str. 19, specifikaciju uplata na str. 20-22, potvrda… P.na str. 23, pročitana je metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i
depozitnom poslovanju s fizičkim osobama…na str. 45-46, tablice na str. 239-243
spisa, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka F. d.o.o. za usluge B. – vještakinje
L.B., dipl.oec od 8.02.2024. (str. 383-386 spisa) te kasnija pisana očitovanja
vještakinje B. od 10.3.2024. (str. 460-461 spisa), koju je sud i usmeno ispitao na
zaključnom ročištu za glavnu raspravu od 10.srpnja 2024. (str. 464-466 spisa), a
također izvršen je i uvid u podnesak tužitelja od 13.veljače 2024. (str. 389-391 spisa)
kojim je on podnio konačan tužbeni zahtjev.
51. Tijekom postupka sud je primio k znanju odustanak tuženika od saslušanja
svjedoka B.P., djelatnika tuženika, koji je predložen radi saslušanja u
odgovoru na tužbu, tako da taj svjedok nije saslušan u dokaznom postupku, već je
samo saslušana vještakinja L.B., na čemu je inzistirao tuženik , ističući da ima
pitanja ovoj vještakinji, bez obzira što se ona u dva navrata pisanim podnescima
očitovala na tuženikove podneske.
52. Također, tijekom postupka sud je dopustio tužitelju preinaku tužbe kako je
on to učinio podneskom od 13.veljače 2024., a nakon provedenog financijsko-
knjigovodstvenog vještačenja, čemu se, istina, tuženik protivio, o čemu sud nije
donosio posebno rješenje. Ovo stoga što je sud ocijenio da je takva preinaka
svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno odredbi čl. 190.
st.2. ZPP-a. Osim toga, sud je našao da je tužitelj u podnesku od 5. ožujka 2024. (str.
403-407 spisa) osnovano istakao da je važeća sudska praksa zauzela stav da za
procjenu uspjeha u sporu valja gledati i na prvotno postavljeni zahtjev ( u konkretnom
slučaju 12.500,00 kn / 1.659,04 eur, kao i na konačno postavljen tužbeni zahtjev:
1.429,31 eur), tako da se ima smatrati da je u takvoj situaciji za uspjeh u sporu
potrebno gledati isključivo konačno postavljen tužbeni zahtjev, te se na taj način radi
o uspjehu u sporu u smislu odredbi čl. 154.st. 1.ZPP-a, pa stoga, a na temelju
izraženog i opisanog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH izraženog u odluci br.
Rev-551/2022, tužitelju u konkretnom slučaju sud priznaje pravo na cjelokupni trošak
prvostupanjskog postupka koji je bio nužan za pravilno vođenje ove parnice, sukladno
odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a, uz kamatu na trošak od dana presuđenja pa do konačne
isplate.
53. Vezano za prigovor zastare, koji je tuženik istakao još u odgovoru na tužbu,
sud nalazi da u tom smislu tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje sjednice
Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020-2 od 30.siječnja 2020.) prema
kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su
ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog
ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1.Zakona o obveznim odnosima (NN
35/05), odnosno čl. 104.st.1.ZOO/91, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora
počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način
Poslovni broj: P-904/2022-26
ustanovljena ništetnost, tako da u konkretnom slučaju tužiteljevo potraživanje koje je
tužitelj zatražio tužbom i tužbenim zahtjevom od 6.prosinca 2022., nije palo u
zastaru, slijedom naprijed izloženog i zauzetog stava ovog suda, premda to tuženik
osporava tvrdeći da se radi o pogrešnom stavu Vrhovnog suda RH, suprotnom
striktnim zakonskim odredbama koji se odnose na zastaru, sukladno odredbama ZOO-
a.
54. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih
uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka,
a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati
ključnu činjenicu u ovoj parnici, a koja je ostala sporna između stranaka do zaključenja
glavne rasprave, jer se tuženik protivio u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu, a to je
okolnost da je tuženik kao ugovoravatelj i potpisnik predmetnog ugovora o kreditu
kojeg je sam sačinio, jednostranom primjenom valutne klauzule, tijekom ugovornog
razdoblja samovoljno i bez valjane obavijesti tužitelju mijenjao tečaj ugovorene valute
- CHF.
55. Time je, dakle jednostranom promjenom tečaja ugovorene valute, po ocjeni
suda, a bez obzira na razloge za promjenu koje u odgovoru na tužbu ističe kao
objektivne i opravdane, pa da takva promjena ne bi predstavljala razlog ništetnosti čl.
3. toč. 4. ugovora o kreditu, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao
potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu
nepoštenu ugovornu odredbu, koju je sud, ocjenjujući je takvom, proglasio ništetnom.
56. Ovo stoga jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom
ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi",
ugovorio obvezu plaćanja mjesečnih rata na kredit po tečaju CHF koji je promjenjiv
tijekom trajanja kreditne obveze, temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se
promjeni nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom
dokaznog postupka, ocjenjujući sve izvedene dokaze po svom uvjerenju, kako
dokumentaciju u spisu, odnosno tzv. materijalne dokaze, uključujući i pisani nalaz i
mišljenje vještakinje B., koje vještačenje sud prihvaća u cijelosti kao uvjerljiv,
istinit i vjerodostojan dokaz, nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog
ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke, dakle tužitelj i
tuženik, nisu uopće pregovarali o promjenama tečaja, već je tuženik jednostrano i
potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem,
mijenjao visinu mjesečne rate s obzirom na promjenu tečaja CHF tijekom trajanja
ugovornog odnosa, što je imalo za posljedicu znatno povećanje otplatne rate kredita.
57. Ocjenjujući daljnje dokaze, odnosno one personalne, koje je sud proveo u
dokaznom postupku, dakle, iskaze tužitelja T.G. i vještakinje L.B. , koje sud prihvaća u cijelosti jer su oba iskaza dana iscrpno, uvjerljivo i detaljno,
i to o okolnostima o kojima su navedene ispitane osobe imale osobna i neposredna
saznanja te su njihovi iskazi međusobno potpuno suglasni, a iskazivali su o
okolnostima koje su bitne u svezi ocjene da li se prilikom sklapanja predmetnog
ugovora o kreditu o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu valutnu
klauzulu pojedinačno pregovaralo, odnosno da li je tužitelj kao ugovorna strana
(potrošač) bio upoznat sa svim parametrima koji su bitni, kako za promjenu tečaja,
tako i za promjenu kamatne stope, sud nalazi da tužitelju kao korisniku predmetnog
Poslovni broj: P-904/2022-26
kredita te okolnosti nisu bile dovoljno objašnjene od strane osobe koja je zastupala
banku prilikom zaključenja predmetnog ugovora, dakle, od strane svjedoka B.P. Prema tome, ocjenjujući iskaze tužitelja i vještakinje B. po svom
uvjerenju, a s obzirom na sve ostale izvedene, dakle, materijalne dokaze, sud nalazi
da tužitelju prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ni svjedok P.,
kao osobni bankar, a niti bilo tko drugi od strane tuženika kao bankarske ustanove,
nije objasnio koji su to parametri koji utječu na promjenu tečaja CHF, a tužitelju kao
neukoj stranci (strojarski tehničar) to nije moglo biti poznato čitanjem odredbi
predmetnog ugovora.
58.Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivo,
tečaju CHF isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao
korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, ne objašnjavajući mu prilikom
zaključenja ugovora sve okolnosti koje su bitne za plaćanje i konačnu otplatu
cjelokupnog duga iz predmetnog ugovora, a prebacujući rizik povećanja tečaja na
tužitelja kao korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom tečaja,
čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih
načela Zakona o obveznim odnosima.
59.Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi
s odredbama o promjeni ugovorenog tečaja strane valute nije pojedinačno
pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju
odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a
temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja
ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva
ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao
korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.
60. Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje
ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a
stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj
odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac,
zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o
odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4.
određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed
formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već je samo paušalno naveo u
odgovoru na tužbu i kasnijim podnescima okolnosti da je tužitelja o svim relevantnim
činjenicama pisano obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi.
61. Međutim, po stajalištu suda, o razlozima promjene tečaja i drugim bitnim
okolnostima zbog kojih sud nalazi da su sporne odredbe ugovora nepoštene, pa time
i ništetne, tuženik nije tužitelja propisno obavijestio, pa se stoga ne može smatrati da
je tužitelj kao korisnik kredita bio valjano obaviješten o razlozima promjene tečaja te
o rizicima i posljedicama ugovorene valutne klauzule u CHF.
Poslovni broj: P-904/2022-26
62. Dakle, u konkretnom slučaju sporne odredbe citiranog ugovora nisu
poštene, odnosno ništetne su već u trenutku samog potpisa ugovora, sukladno
navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,
128/15 i 29/18) te odredbama čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji
su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja predmetnog ugovora.
Prema tome, a s obzirom na ovakvo utvrđenje okolnosti vezanih za nepoštenost
citiranih ugovornih odredbi, nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno,
sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, ocjenjivati jesu li ugovorne
odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive
te pojašnjene te ako se o njima pregovaralo, budući da je sud nedvojbeno utvrdio da
tužitelju kao laiku i prosječnom potrošaču nisu bile jasne niti dovoljno pojašnjene od
strane tuženika ključne odredbe ugovora vezano za promjenu kamatne stope i valutnu
klauzulu niti se o njima posebno pregovaralo, ni u vrijeme zaključenja ugovora, a niti
kasnije tijekom njegove provedbe, tako da su slijedom navedenog te odredbe
nepoštene pa stoga i ništetne.
63. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi
citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela
tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela
odredbe članka 3. st.3. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od
30.01.2006.g., kao u tužbi i izreci presude, tako da je u dokaznom postupku valjalo,
na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o primjenjenoj valutnoj klauzuli, odlučiti o
osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu preplate,
odnosno pojedinačne iznose na temelju preplaćenih rata, odnosno razlike u tečaju,
radi čega je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
64.Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka F. L.B. d.o.o. za
usluge B., (str. 383-387 spisa) na koji je tuženik imao samo načelne primjedbe,
odnosno prigovore pravne naravi o čemu odlučuje sud, ali ne i primjedbe na sam
izračun, proizlazi da je tužitelj nakon provedenog vještačenja uspio dokazati točnost
svakog pojedinačnog iznosa iz konačno podnesenog, odnosno uređenog tužbenog
zahtjeva, kao u podnesku od 13. veljače 2024.g. (str. 389-391 spisa).
65.S tim u vezi, odnosno s obzirom da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje
vještakinje L.B., a cijeneći njeno vještačenje kao stručan i vjerodostojan dokaz
u vezi visine tužbenog zahtjeva, te s obzirom da se radi o iskusnoj sudskoj vještakinji
financijsko-knjigovodstvene struke, s liste vještaka Županijskog suda u Osijeku, koja
je vještačila isključivo po nalogu suda, a čiji je nalaz točan i precizan te zasnovan na
knjigovodstvenoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a u koju su dokumentaciju
stranke imale mogućnost izvršiti uvid, to nije moguće prihvatiti primjedbe i prigovore
tuženika koji su isključivo, kako je naprijed navedeno, pravne prirode i nisu vezane za
sam izračun. Ovo stoga, jer je sud u svom nalogu za provedbu vještačenja (str.378-
380 spisa) u vezi predmeta vještačenja naložio vještakinji vještačenje na okolnosti
koje je predložio samo tužitelj, tako da je vještak vještačio isključivo po tom sudskom
nalogu, a tuženik u dokaznom postupku nije predložio vještačenje po nekom drugom
vještaku, premda je formalno i dalje, nakon dovršetka vještačenja, ostao kod svojih
primjedbi na nalaz kao i ostalih prigovora, tako da je sud nakon saslušanja vještakinje
koja je ostala u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja, zaključio glavnu raspravu te
odredio ročište za objavu presude.
Poslovni broj: P-904/2022-26
66.Naime, premda tuženik formalno ne prihvaća vještački nalaz, ali de facto ne
osporava točnost izračuna niti predlaže novo vještačenje po istom ili drugom vještaku,
a budući da je vještak vještačio isključivo po nalogu suda na prijedlog tužitelja, te je
njegov nalaz sukladan sudskom rješenju o određivanju vještačenja i zasnovan na
činjenicama i podacima iz spisa, to je sud nedvojbeno utvrdio činjenice vezano za
donošenje pravovaljane odluke na temelju nalaza vještaka. Stoga se prigovori i
primjedbe tuženika na nalaz ovog vještaka, a koji su pravne i načelne prirode, ukazuju
protivnim stanju spisa i nalazu vještaka te stoga potpuno paušalnim i neutemeljenim.
67.Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane
u nalazu vještaka i izreci presude, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih
odredbi koje je ovaj sud utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja
je postojala i otpala, odnosno više ne postoji, to se radi o stjecanju bez osnove,
sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je
tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na
povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, kao u nalazu vještaka i izreci
presude.
68. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći
da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog
zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, prihvaćajući konačno podnesen
tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti, donio presudu kao u izreci. Naime, budući da
je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa, to je dužan
tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29.
ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog u nalazu
vještakinje B. pa do konačne isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo,
utvrđeni i u izreci presude, tako da ih nije potrebno posebno navoditi, niti obrazlagati.
69.Budući da je tužitelj uspio u ovoj parnici u odnosu na tuženika koji se u
cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini, to ima pravo
na naknadu prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a
koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.
70. Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika, i to za
sastav tužbe, kao i za sastav (najviše) četiri obrazložena podneska (od 19.1.2023.,
8.8.2023., 13.2.2024. i 5.3.2024. ), te za zastupanje na tri ročišta na kojima se
raspravljalo o meritumu spora (od 19.5.2023., 11.12.2023. i 28.6.2024.), sve od po
200,00 eur, kao i za sastav jednog običnog, odnosno neobrazložena podneska (od
4.01.2024.) u iznosu od 50,00 eur, te predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od
465,00 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur, ili sveukupno
2.348,18 eur, sukladno odredbama Odvjetničke tarife i Zakona o sudskim pristojbama,
a s obzirom na konačnu vrijednost predmeta spora od 1.429,31 eur.
71.Kod odlučivanja o troškovima postupka sud je priznao tužitelju samo nužne
troškove koji su bili potrebni za pravilno vođenje ove parnice, tako da mu nije priznao
kao nužan trošak pristupa ročištu za objavu presude od 14.08.2024. u visini od 100,00
eur, s obzirom da je ocijenio da taj trošak u konkretnom slučaju nije bio potreban, jer
je pun. tužitelja odvjetnik B.K. iz O. na zaključnom ročištu od 10.srpnja
Poslovni broj: P-904/2022-26
2024. kojem je bio nazočan upoznat, odnosno upozoren od strane suda da će sud
stranci koja bude nazočna ročištu za objavu uručiti pisani otpravak presude, dok će
stranci koja bude nazočna tom ročištu presuda biti dostavljena putem e-oglasne ploče.
S obzirom da je pun. tužitelja odvjetnik koji ima svoj odvjetnički ured i koji zacijelo u
uredu raspolaže tehničkim sredstvima kojima može primiti otpravak presude putem e-
oglasne ploče suda, to njegov osobni dolazak u sud, premda odvjetnik ima to pravo
sukladno odvjetničkoj Tarifi, nije bio nužan pa stoga niti opravdan te ga iz navedenog
razloga sud nije niti dosudio tužitelju.
72. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.
U Valpovu 14. kolovoza 2024.
Sudac
Zdravko Mamić v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika.